0
VJEKOVO 30-PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
12:09
in
pavle stanišić
(8. nastavak)
4.
Sjedio sam ispod nadstrešnice od prugastog platna pred kafanom "More, more". Kiša je dobovala po moru, tamnom poput neba, i zategnutom platnu iznad moje glave. Nesigurnim sjećanjem pamtio sam tu zagašenu svjetlost jutra, koje je osvitalo negdje u mom dalekom djetinjstvu. Teške kapi nosio sam u sebi i ne znajući, sve dok tada nisu počele da kaplju sa prugastog platna u slivnik niz pustu ulicu. Obalom duvaju vjetrovi, sjećao sam se, pljušte kiše, a ja plašljive oči sklanjam pod strehu i osjećam toplinu sigurnosti, zaštitu krova nad glavom. Pamtio sam to osjećanje kao davnu, daleku zabludu. A možda sam upravo zbog toga bio tu i, lutajući po bijelom svijetu za tom iluzijom, stigao u skroviti zaliv. Sonja mi je donijela kafu i zapalio sam cigaretu.
Bio sam sam. Ismet nije dolazio već treći dan. A i oni ćelavi šetači nisu se pojavljivali. Kada sam prethodne noći nazvao telefonom Ismetov hotel, hladan muški glas mi je odgovorio da čovjek sa takvim imenom nikada nije bio njihov gost. Počele su da se dešavaju čudne stvari. Tek što sam to pomislio, čuo sam iznad sebe poznati glas:
"Šta tražiš ti ovdje?"
"Ja sam stari noćni čuvar hotela 'Kiparis'. Pijem jutarnju kafu nakon duge noći."
Da, tako je. Ja sam stari noćni čuvar hotela "Kiparis". Radim taj mučni posao da bih opstao pod ovom strehom. A ko sam, zapravo, i šta sam tražio tu, ili bilo gdje drugo, kako sam ja to mogao da znam?
Doboj - Herceg-Novi, 1994.
KRAJ
IZVOR:Blog Pavle Stanišić
4.
Sjedio sam ispod nadstrešnice od prugastog platna pred kafanom "More, more". Kiša je dobovala po moru, tamnom poput neba, i zategnutom platnu iznad moje glave. Nesigurnim sjećanjem pamtio sam tu zagašenu svjetlost jutra, koje je osvitalo negdje u mom dalekom djetinjstvu. Teške kapi nosio sam u sebi i ne znajući, sve dok tada nisu počele da kaplju sa prugastog platna u slivnik niz pustu ulicu. Obalom duvaju vjetrovi, sjećao sam se, pljušte kiše, a ja plašljive oči sklanjam pod strehu i osjećam toplinu sigurnosti, zaštitu krova nad glavom. Pamtio sam to osjećanje kao davnu, daleku zabludu. A možda sam upravo zbog toga bio tu i, lutajući po bijelom svijetu za tom iluzijom, stigao u skroviti zaliv. Sonja mi je donijela kafu i zapalio sam cigaretu.
Bio sam sam. Ismet nije dolazio već treći dan. A i oni ćelavi šetači nisu se pojavljivali. Kada sam prethodne noći nazvao telefonom Ismetov hotel, hladan muški glas mi je odgovorio da čovjek sa takvim imenom nikada nije bio njihov gost. Počele su da se dešavaju čudne stvari. Tek što sam to pomislio, čuo sam iznad sebe poznati glas:
"Šta tražiš ti ovdje?"
"Ja sam stari noćni čuvar hotela 'Kiparis'. Pijem jutarnju kafu nakon duge noći."
Da, tako je. Ja sam stari noćni čuvar hotela "Kiparis". Radim taj mučni posao da bih opstao pod ovom strehom. A ko sam, zapravo, i šta sam tražio tu, ili bilo gdje drugo, kako sam ja to mogao da znam?
Doboj - Herceg-Novi, 1994.
KRAJ
IZVOR:Blog Pavle Stanišić
Objavi komentar