0
VJEKOVO 4 - PAVLE STANIŠIĆ
Posted by mrkaen002
on
00:20
in
pavle stanišić
(4. nastavak)
Kada
se voz pokrenuo lagano kao sprovod, više očiju je pogledalo kroz
prozor. Preko sivog, još neprobuđenog polja blijedio je u staklu njegov
lik, preobražavajući se u šefa, dragog školskog druga, profesora
slobode, a onda nesta u tami velikog brda, u koju utonu prozorsko
staklo. Voz krenu brže prema sunčanom Vjekovu u brdima.
Kad ga je njegov umorni izduženi lik ponovo pogledao iz prozora, snađe ga pomisao: Otkud ja ovdje?
Premda mu se učini da se u tom vozu našao nenadno, gotovo slučajno, znao je da je svoje bjekstvo pripremao dugo i svjesno. U stvari, svo vrijeme, nevoljno službujući, štedio je novac kako bi bar zavirio s onu stranu nužnosti. Makar izvjesno vrijeme. To nije smatrao značajnim, vjerujući da se sloboda ne mjeri danima. Nadi iz Grada tek je samo nagovijestio svoje namjere, a posljednje noći, koju su zajedno svladali, često je uzbuđen nestajao baš u taj voz, što ona nije primjećivala, dozvoljavao da mu se pod košulju zajedno sa njenim dugim prstima zavlači oštra mjesečinasta hladnoća u vlažnom parku, što je ona tumačila kao ljubav, strahovao od toga ali nije imao volje da joj to ospori.
U kafani su pili više nego obično, što je ona shvatala na isti način. Muzika je do njih stizala samo visokim tonovima, ispunjenim žamorom mnogih ispraznih uvjeravanja. Kada je zatekao njenu ruku, blijedu, ostavljenu samu na kraju stola među čašama, tanjirima i ostacima hrane, sagnuo se do klonule šake i dotakao je usnama, od čega joj se nešto promijenilo u očima. Bezazlenim, nevinim učinio mu se njen mali prst, onaj zbog kojeg je za vrijeme jednog prljavog snijega onako patio, pa je i njega dotakao i čuo glasno ruganje muzike.
Teško klonula glava mu je podrhtavala u istom ritmu u kojem su točkovi pod njima nailazili na sastave šina i pošto su se putnici već bili prerano razdanili, osjećao je kako je posmatraju kao nešto neobično, izraslo preko noći u kupeu.
Ja sam u stvari kukavica. Najviše se bojim onoga što se uistinu zbiva, pomislio je, premda je bio uvjeren u svoje poštenje, u to da nikada ništa zlo i neistinito nije zborio i da je, što se toga tiče, nejneviniji primjerak bjelokožaca, sklonih često vrlo nejasnim osmijesima. Ipak, iz sjajnog daha još dosta daleke zore, koji mu je tinjao na dlanu, poče da ga dotiče hladna sumnja u vlastite istine.
Grad je osvitao nedovoljno razbuđen. Niz tramvaje, automobile i prolaznike padalo je sivo jutro puno prljavog snijega. Hladnoća se širila i nije se osjećala samo u raskvašenoj obući nego i u svjesti, mislima i nadama. Toga jutra rodila se njegova bol, koju nije dugo mislio, ali je nikada ni napustio nije, pa, premda je često nije bio svjestan, ona je sa njim starila: NADA JE POGNUTA PROŠLA DRUGOM STRANOM ULICE SA NJEGOVIM DRAGIM ŠKOLSKIM DRUGOM IZ VJEKOVA. DRŽALI SU SE MALIM PRSTIMA. Obrisao je lice dlanom kao da su ga prljavom vodom sa ulice zalili točkovi kamiona koji mu je načas zaklonio tu sliku.
Podigao je glavu uz naslon iza leđa, saputnici su brzo shvatili njegovo umorno, ljubomorno lice i kao da su saznali sve što ih je zanimalo, počeli su se baviti cipelama ispod sjedišta i nejasnim slikama na flekavom prozorskom staklu. Muzika je stizala u sve češćim kratkim naletima, a usne mu je na tren uzbunio pokret njenog malog prsta.
Kad joj je tu promrzlu sliku sručio u lice, pogledi su joj postali pokorni i šutljivi. Veče je bilo plavkasto, poznato i prisno, pa je zaželio da joj vjeruje. Ulica, kojom su prolazili, bila je vjerovatno brijeg, na nekim mjestima između zgrada otvarale su se praznine, naziralo se kako se u tim provalijama ukrštaju kolone automobila. Ali Nada je ćutala.
"Sve bih ti mogao vjerovati", rekao je.
"Zašto mi onda ne vjeruješ?"
"Šta da ti vjerujem? Kaži."
"Pa, eto, to nisam bila ja."
"Nisi?"
"Ne."
"Hvala ti, Nado."
I, zaista, više nikada nije po onakvom vremenu na onom mjestu vidio Nadu i svoga dragog školskog druga, viđao je često razne šake kako se drže, ali to su mogle biti bilo čije. Nadino klonulo lice nije se više vidjelo u njegovim sjećanjima. Bio je siguran da mu se sve to samo učinilo, a, eto, sada mu je jasno da je uvijek strahovao od istine, pošto su ono stvarno bili oni, on je to dobro vidio.
Da sve to nije bilo tako, sigurno se ne bi krenuo tim vozom u osvajanje slobode i bez riječi ostavio Nadu samu u pohlepnom gradu, kojem se uz njegovu pomoć već sasvim bila podala. Nada je bila službenik i više je vjerovala u tu banku u kojoj je radila, u gazdaricu, u susjede... a njemu je preostajala samo ona. Tako je pokušavao da opravda prevaru koju je za sebe iznudio, iako je bio svjestan da je toga moralo biti i više, da je, možda, nekada tako obmanjivao i druge i da za neke svoje prevare nikada neće ni saznati, premda one čovjeka lako i rado presreću po tamama i samoći. Bilo je dovoljno da samo jednu noć ostane bez Nade, pa da ga i njene i njegove podle prevare otvoreno napadnu.
Svjetlost prvog dana s one strane nužnosti postajala je sve običnija. U noć, koja je protekla , utonula je i blijedoljubičasta svjetlost iznad putnika. Pregledao je njihova lica i osjetio se sam. Njegov dragi školski drug i Nada su ga boljeli, a i mladić sa klupe gledao ga je neprijateljski iz možda i njemu neznanih razloga, pa on utonu duboko, vidje svog suvog sijedog oca kako pognut bere kupine na strmim padinama, a žarko mu sunce na potiljku. Kakvim li poljima bludi sam? Činilo mu se da je oduvijek bio starac sa nekolike školske pjesmice u glavi, koje je obnavljao sve do penzije. "Zašto ne čuvaš službu?" pitala bi ga majka kad ujutru ne bi stigao da se obrije. "Čuvaj službu" i "Istjeraće nas iz stana!" - to su bila dva mača koja su svakodnevno visila nad ručkom i nad večerom, nad njihovom u snježne noći raspjevanom pećicom, nad njegovim lakim snom i socijalnim porijeklom. "Ne galami, istjraće nas iz stana". Tako je otac čitavog života čuvao službu i tiho govorio. Ipak, svakodnevno je lutao livadama i ko zna kakvu je slobodu na njima proživio. Seljakao se po raznim mjestima i u svakom novom mjestu prvo bi razgledao kakva su okolna polja i brda, rastu li po njima kupine.
Kuće u kojima su stanovali (svaku su nazivali "naša kuća") bile su uvijek pored prašnjavog puta, dok su se druge okolne kuće, najčešće sumitske, dimile svaka u svom dvorištu, ograđene i udaljene. Iz tih kuća po čitav dan lepršali su plavi dimovi, a njihov bi dimnjak proradio tek kasno poslijepodne, kad su se otac i majka vraćali "iz službe". Mnoga hladna poslijepodneva provodio bi sam na brijegu čekajući da se zadimi i iz njihovog dimnjaka. Za žarkih ljetnjih dana u okolnim dvorištima pekla se rakija, kuvali se pekmezi od zrelog voća, modre šljive dovlačile su se kolima, djeca su ležala po travi i duvala u jarke plamenove, a njihov je otac u rana jutra odlazio u brda i donosio iz njih dvije velike pletene korpe crnih kupina. Teške crvene kapi, koje su za njim ostajale, vodile su sve do vrata i dalje kroz čitav stan. Najbolje su im kupine uspijevale na brdima oko Vjekova i on je vjerovao da su se samo zbog toga u njemu toliko zadržali i smatrali ga zavičajem. U Vjekovu je već i on odlazio sa ocem u divlje sunčane kupinjake na njihovim nepreglednim imanjima, punim zrikavaca, cvrčaka, zmija i pčela, koji su se nalazili svuda gdje su se vrežale dračave biljke, a noću, pred san vidio je sočne crne plodove, koji mu već bijahu sazreli i ispod očnih kapaka, pa ih je uzaludno bilo sklapati.
Utonu tako duboko u svoje socijalno porijeklo, malograđansko-činovničko-službeničko, sve do crnih bobičastih plodova, do svog tužnog sunčanog djetinjstva, do sijedog oca na sunčanim padinama. Kakve li snove sanja danas? Svoju kuću, vlastitu, sa dimnjakom, na sred zelene livade, odsanjao je davno, još onda, i nije vjerovao da za to još ima razloga. Možda sanja njega, mislio je, možda ga još suvlji čeka na nekoj prljavoj željezničkoj stanici da ga zabrine velikom ušteđevinom od svoje male penzije i da mu da detaljna uputstva kako se čuvaju služba, novac i pjesmice koje su ga žuljale u glavi još od osnovne škole.
Sve mu je to bilo nepotrebno i bojao se toga. Možda bi i od oca tražio da svu svoju ušteđevinu, i sve kuće koje je odsanjao i sav svoj činovnički život izgužva i iscijepa za njegovu ljubav. Bojao se stvari. Sjećao se i onog žalosnog trgovca, kojeg su otkrili u pronevjeri i koji je zbog toga jednog kišnog sutona u Vjekovu povukao obarač ispred sljepoočnice.
Bio je ponosan na svoje bezimovinsko, bezavičajno porijeklo, gledao je u svoj žuti kofer na polici iznad mladića smrštenog na klupi, a vozio se u zavičaj.
Kad ga je njegov umorni izduženi lik ponovo pogledao iz prozora, snađe ga pomisao: Otkud ja ovdje?
Premda mu se učini da se u tom vozu našao nenadno, gotovo slučajno, znao je da je svoje bjekstvo pripremao dugo i svjesno. U stvari, svo vrijeme, nevoljno službujući, štedio je novac kako bi bar zavirio s onu stranu nužnosti. Makar izvjesno vrijeme. To nije smatrao značajnim, vjerujući da se sloboda ne mjeri danima. Nadi iz Grada tek je samo nagovijestio svoje namjere, a posljednje noći, koju su zajedno svladali, često je uzbuđen nestajao baš u taj voz, što ona nije primjećivala, dozvoljavao da mu se pod košulju zajedno sa njenim dugim prstima zavlači oštra mjesečinasta hladnoća u vlažnom parku, što je ona tumačila kao ljubav, strahovao od toga ali nije imao volje da joj to ospori.
U kafani su pili više nego obično, što je ona shvatala na isti način. Muzika je do njih stizala samo visokim tonovima, ispunjenim žamorom mnogih ispraznih uvjeravanja. Kada je zatekao njenu ruku, blijedu, ostavljenu samu na kraju stola među čašama, tanjirima i ostacima hrane, sagnuo se do klonule šake i dotakao je usnama, od čega joj se nešto promijenilo u očima. Bezazlenim, nevinim učinio mu se njen mali prst, onaj zbog kojeg je za vrijeme jednog prljavog snijega onako patio, pa je i njega dotakao i čuo glasno ruganje muzike.
Teško klonula glava mu je podrhtavala u istom ritmu u kojem su točkovi pod njima nailazili na sastave šina i pošto su se putnici već bili prerano razdanili, osjećao je kako je posmatraju kao nešto neobično, izraslo preko noći u kupeu.
Ja sam u stvari kukavica. Najviše se bojim onoga što se uistinu zbiva, pomislio je, premda je bio uvjeren u svoje poštenje, u to da nikada ništa zlo i neistinito nije zborio i da je, što se toga tiče, nejneviniji primjerak bjelokožaca, sklonih često vrlo nejasnim osmijesima. Ipak, iz sjajnog daha još dosta daleke zore, koji mu je tinjao na dlanu, poče da ga dotiče hladna sumnja u vlastite istine.
Grad je osvitao nedovoljno razbuđen. Niz tramvaje, automobile i prolaznike padalo je sivo jutro puno prljavog snijega. Hladnoća se širila i nije se osjećala samo u raskvašenoj obući nego i u svjesti, mislima i nadama. Toga jutra rodila se njegova bol, koju nije dugo mislio, ali je nikada ni napustio nije, pa, premda je često nije bio svjestan, ona je sa njim starila: NADA JE POGNUTA PROŠLA DRUGOM STRANOM ULICE SA NJEGOVIM DRAGIM ŠKOLSKIM DRUGOM IZ VJEKOVA. DRŽALI SU SE MALIM PRSTIMA. Obrisao je lice dlanom kao da su ga prljavom vodom sa ulice zalili točkovi kamiona koji mu je načas zaklonio tu sliku.
Podigao je glavu uz naslon iza leđa, saputnici su brzo shvatili njegovo umorno, ljubomorno lice i kao da su saznali sve što ih je zanimalo, počeli su se baviti cipelama ispod sjedišta i nejasnim slikama na flekavom prozorskom staklu. Muzika je stizala u sve češćim kratkim naletima, a usne mu je na tren uzbunio pokret njenog malog prsta.
Kad joj je tu promrzlu sliku sručio u lice, pogledi su joj postali pokorni i šutljivi. Veče je bilo plavkasto, poznato i prisno, pa je zaželio da joj vjeruje. Ulica, kojom su prolazili, bila je vjerovatno brijeg, na nekim mjestima između zgrada otvarale su se praznine, naziralo se kako se u tim provalijama ukrštaju kolone automobila. Ali Nada je ćutala.
"Sve bih ti mogao vjerovati", rekao je.
"Zašto mi onda ne vjeruješ?"
"Šta da ti vjerujem? Kaži."
"Pa, eto, to nisam bila ja."
"Nisi?"
"Ne."
"Hvala ti, Nado."
I, zaista, više nikada nije po onakvom vremenu na onom mjestu vidio Nadu i svoga dragog školskog druga, viđao je često razne šake kako se drže, ali to su mogle biti bilo čije. Nadino klonulo lice nije se više vidjelo u njegovim sjećanjima. Bio je siguran da mu se sve to samo učinilo, a, eto, sada mu je jasno da je uvijek strahovao od istine, pošto su ono stvarno bili oni, on je to dobro vidio.
Da sve to nije bilo tako, sigurno se ne bi krenuo tim vozom u osvajanje slobode i bez riječi ostavio Nadu samu u pohlepnom gradu, kojem se uz njegovu pomoć već sasvim bila podala. Nada je bila službenik i više je vjerovala u tu banku u kojoj je radila, u gazdaricu, u susjede... a njemu je preostajala samo ona. Tako je pokušavao da opravda prevaru koju je za sebe iznudio, iako je bio svjestan da je toga moralo biti i više, da je, možda, nekada tako obmanjivao i druge i da za neke svoje prevare nikada neće ni saznati, premda one čovjeka lako i rado presreću po tamama i samoći. Bilo je dovoljno da samo jednu noć ostane bez Nade, pa da ga i njene i njegove podle prevare otvoreno napadnu.
Svjetlost prvog dana s one strane nužnosti postajala je sve običnija. U noć, koja je protekla , utonula je i blijedoljubičasta svjetlost iznad putnika. Pregledao je njihova lica i osjetio se sam. Njegov dragi školski drug i Nada su ga boljeli, a i mladić sa klupe gledao ga je neprijateljski iz možda i njemu neznanih razloga, pa on utonu duboko, vidje svog suvog sijedog oca kako pognut bere kupine na strmim padinama, a žarko mu sunce na potiljku. Kakvim li poljima bludi sam? Činilo mu se da je oduvijek bio starac sa nekolike školske pjesmice u glavi, koje je obnavljao sve do penzije. "Zašto ne čuvaš službu?" pitala bi ga majka kad ujutru ne bi stigao da se obrije. "Čuvaj službu" i "Istjeraće nas iz stana!" - to su bila dva mača koja su svakodnevno visila nad ručkom i nad večerom, nad njihovom u snježne noći raspjevanom pećicom, nad njegovim lakim snom i socijalnim porijeklom. "Ne galami, istjraće nas iz stana". Tako je otac čitavog života čuvao službu i tiho govorio. Ipak, svakodnevno je lutao livadama i ko zna kakvu je slobodu na njima proživio. Seljakao se po raznim mjestima i u svakom novom mjestu prvo bi razgledao kakva su okolna polja i brda, rastu li po njima kupine.
Kuće u kojima su stanovali (svaku su nazivali "naša kuća") bile su uvijek pored prašnjavog puta, dok su se druge okolne kuće, najčešće sumitske, dimile svaka u svom dvorištu, ograđene i udaljene. Iz tih kuća po čitav dan lepršali su plavi dimovi, a njihov bi dimnjak proradio tek kasno poslijepodne, kad su se otac i majka vraćali "iz službe". Mnoga hladna poslijepodneva provodio bi sam na brijegu čekajući da se zadimi i iz njihovog dimnjaka. Za žarkih ljetnjih dana u okolnim dvorištima pekla se rakija, kuvali se pekmezi od zrelog voća, modre šljive dovlačile su se kolima, djeca su ležala po travi i duvala u jarke plamenove, a njihov je otac u rana jutra odlazio u brda i donosio iz njih dvije velike pletene korpe crnih kupina. Teške crvene kapi, koje su za njim ostajale, vodile su sve do vrata i dalje kroz čitav stan. Najbolje su im kupine uspijevale na brdima oko Vjekova i on je vjerovao da su se samo zbog toga u njemu toliko zadržali i smatrali ga zavičajem. U Vjekovu je već i on odlazio sa ocem u divlje sunčane kupinjake na njihovim nepreglednim imanjima, punim zrikavaca, cvrčaka, zmija i pčela, koji su se nalazili svuda gdje su se vrežale dračave biljke, a noću, pred san vidio je sočne crne plodove, koji mu već bijahu sazreli i ispod očnih kapaka, pa ih je uzaludno bilo sklapati.
Utonu tako duboko u svoje socijalno porijeklo, malograđansko-činovničko-službeničko, sve do crnih bobičastih plodova, do svog tužnog sunčanog djetinjstva, do sijedog oca na sunčanim padinama. Kakve li snove sanja danas? Svoju kuću, vlastitu, sa dimnjakom, na sred zelene livade, odsanjao je davno, još onda, i nije vjerovao da za to još ima razloga. Možda sanja njega, mislio je, možda ga još suvlji čeka na nekoj prljavoj željezničkoj stanici da ga zabrine velikom ušteđevinom od svoje male penzije i da mu da detaljna uputstva kako se čuvaju služba, novac i pjesmice koje su ga žuljale u glavi još od osnovne škole.
Sve mu je to bilo nepotrebno i bojao se toga. Možda bi i od oca tražio da svu svoju ušteđevinu, i sve kuće koje je odsanjao i sav svoj činovnički život izgužva i iscijepa za njegovu ljubav. Bojao se stvari. Sjećao se i onog žalosnog trgovca, kojeg su otkrili u pronevjeri i koji je zbog toga jednog kišnog sutona u Vjekovu povukao obarač ispred sljepoočnice.
Bio je ponosan na svoje bezimovinsko, bezavičajno porijeklo, gledao je u svoj žuti kofer na polici iznad mladića smrštenog na klupi, a vozio se u zavičaj.
(Nastaviće se, naravno)
Objavi komentar