NOKTI CRVENE BOJE, ODRAZ KRVI IZ DUŠE MOJE

Davnih dana, sa nekih 14 sam napisala u zadačnicu jednu divnu rečenicu koja je rezultirala sa nagradom književnog društva mladih književnika, al kad ju napišem vidjeti ćete da znači daleko više od jedne medalje. Išla je ovako:  NEGDJE DUBOKO U MENI IZA OVIH ZIDOVA OD KRVI KOŽE I MESA, NALAZE SE OLOVNI VOJNICI, STOJE, VRIŠTE OD BOLI.

Da, meni je fascinantna činjenica da sam u toj dobi toliko zrelu rečenicu napisala, koja odražava i objašnjava svaki detalj mog postojanja. Vjerojatno je bila nesvjesno napisana, jednostavna trenutna inspiracija, ali zašto me prati kroz svih ovih skoro pa 40 godina?

Idemo pisati malo o depresiji. Danas je činjenično stanje da u Lijepoj našoj boluje svaka treća osoba od te gadne grabežljive bolesti, no statistike lažu. Ljudi moji, to su samo registrirani ljudi koji boluju od tog zla, a gdje su oni koji su vani, koji nikada nisu zatražili pomoć. Psihičica mi kaže „ Znate, ne bojim se ja ovdje ljudi na odjelu, bojim se onih vani, bolesniji su nego što misle, a najgore je kad čovijek sebi ne može priznati problem i krenuti ga rješavati“  Opča činjenica je da je priznanje samom sebi da imaš takav problem, zatražiš pomoć...napravili smo više od pola posla. Ima onih poput mene koji idu i dalje, vječitom samoanalizom i samokritičnošću rade na tom unutrašnjem kaosu. Pokušavaju svesrdno složiti puzzle, svaku na svoje mjesto....Sizifov posao je to. Moji vojnici i dalje vrište, već mi je dosta utišavati ih. Ponekad im stavim povez preko usta, no i dalje se čuje onaj prigušen jauk, ne sječam se da sam ikada živjela bez njega.

Jauk uz mene iz dana u dan, ponekad vrisak, hm, čovjek bi pomislio da je nemoguće isplivati na površinu, već da se utapam. Možda, ali uvijek malo izronim i ulovim zraka, dovoljno za dalje plivanje po dnu. Odozdo gledam ove koji plutaju po površini ili još bolje one koji gacaju po pijesku na plaži i mislim si, zašto ja vječno rujem po dnu dok oni uživaju na suncu, zašto za njih sija a mene hvata silna tama? No, samo pogled na koraljni greben mi vrača misao „hvala ti Bože što si mi darovao ovaj križ“. Zašto zahvaljujem na muci? Zato što mi je širom otvorio oči, dušu i srce, zato što mogu bez problema nositi i tuđe križeve jer uz moj su laki kao pero, zato što mogu sa osmjehom baciti pogled na svoju djecu i što je najbitnije od svega, uz sve što proživljavam, doživljavam, radim....mogu staviti crveni lak za nokte i izgledati kao da je ljetno sunce nadamnom. Ljepota je u crvenom laku i pogledima prolaznika koji nemaju pojma, niti će ikada znati ono što ja znam, boriti se sa zvijeri i biti svoj.

Autor: Bluelady 11