Koliko etika, toliko bioetika

Photo:Pixabay

Budući da se bioetika definira kao “primijenjena etika”, potrebno je progovoriti o etičkim teorijama koje su danas brojne. Brojne su iz razloga što svaki etički govor zahtijeva opravdanje, odnosno razjašnjenje razloga koji nas obvezuju na određeno ponašanje, izbjegavajući mogućnost da nam budu svojevoljno nametnuti. Bi li, stoga, trebalo govoriti o bioetikama, toliko brojnima koliko je i etika?

1. Jedan od najzastupljenijih pravaca u bioetici onaj je koji kritizira neznanstveno utemeljenje etike, budući da smatra kako je jedina znanost ona koja se može iskustveno dokazati. Etika nikako ne pripada toj definiciji, jer je ona znanje koje se ne može objektivno provjeriti, odnosno nije empirička znanost. Prema tome, nemoguće je spoznati i argumentirati moralne vrijednosti, te etiku utemeljiti na razumu, koji ovdje nema nikakvu ulogu. Posljedica ovakva stava moralni je relativizam, budući da je nemoguće sazdati jednu zajedničku, univerzalnu bioetiku.

Kako se ne bi zapalo u etički nihilizam, te kako bi se omogućio miran suživot, jedino rješenje koje se nudi jest poštovanje autonomije pojedinaca u njihovu moralnom uvjerenju i djelovanju. Bioetika stoga ima zadatak biti neutralni prostor suočavanja etičkih subjekata. Relativizam koji čini praznim i beznačajnim svaki spomen dobra i koji slobodu odvaja od objektivnih vrijednosti, dovodi do situacije gdje se može činiti sve što se želi i poima kao dobro, uz uvjet da ne šteti autonomiji drugoga.

U jednom priručniku bioetike iz 1999. stoji kako se “treba suzdržavati od sprječavanja pobačaja, kontracepcije, moraju se poštovati prava pojedinaca te odbiti svaki zahvat koji bi im mogao spasiti život” (u slučaju da zatraže eutanaziju).

U ovoj etici bez istine svaki je etički izbor svojevoljan, zasnovan na vrijednostima koje kreira pojedinac. U pozadini ovoga pravca nalazi se ekstremni individualizam gdje pojedinac postaje jedino mjerilo dobra i zla.

Potrebno je istaknuti kako se nastoji nadići ovaj pravac radikalnoga subjektivizma i nemogućnosti racionalnoga utemeljenja etike, te se zastupa mogućnost sporazuma i dogovora unutar pluralističkoga društva.

2. Sljedeći je pravac u bioetici onaj kliničko-kazuistički koji polazi od konkretnih slučajeva, a ne od teorije. Uvidjelo se da se u formuliranju etičkih principa nailazi na nesavladive različitosti, dok se jednostavno i lako nalazilo zajedničko rješenje kada se polazilo od pojedinačnih slučajeva u kojima je moralna prosudba sama po sebi očita za većinu, ako ne i za sve. Na osnovi slučajeva koji služe kao primjer, prosuđuje se druge, kompleksnije situacije oko kojih moralna prosudba nije tako neposredna i očita. Tako se, na primjer, moralno prosuđuje konkretan slučaj pobačaja, oko kojega mogu postojati različita stajališta, na temelju stava koji je svima jasan i svi ga podržavaju bez dvojbe, a taj je da se nikako ne može opravdati nasilje nad nevinima. Zastupnici su ovoga pravca uvjereni kako zdrav razum može biti spontani posrednik, te možda i prevladati nepomirljiva etička stajališta. Poprilično optimistično uvjerenje unutar moralnoga pluralizma, mora se primijetiti, nerijetko opovrgnuto samim činjenicama, kako pokazuju suprotstavljena i nepomirljiva stajališta o umjetnoj oplodnji, pobačaju, eutanaziji.

3. Treći pravac zastupa principe kao vrhovna pravila našega djelovanja. Principi moraju ponuditi praktična polazišta onima koji odlučuju na području bioetičkoga djelovanja. Kako bi se odgovorilo na pitanja koja je iznjedrilo eksperimentiranje s ljudima, formulirana su četiri principa:

I. Činiti dobro

II. Ne štetiti

III. Poštovati autonomiju

IV. Biti pravedan.

Posredstvom primjene ovih principa formulira se etička norma, a ovo je moguće dajući im deontološko i teleološko utemeljenje. Dok deontološka (gr. dèon = dužnost, obveza) načela nalažu ili zabranjuju neki čin neovisno o posljedicama koje može prouzrokovati, teleološka (gr. telos = svrha) načela razmatraju moralnost nekoga čina uključujući i njegove posljedice, te upravo na njima treba biti zasnovana sama moralna norma. Na području same deontologije postoje razlike, jer kod jedne prvi kriterij za prosudbu moralnosti nekoga čina njegova je unutarnja struktura, neovisno o nakani onoga koji djeluje. Tako nakana, iako možda dobra u sebi, ne opravdava čin po sebi zao. Kod drugoga deontološkoga pristupa postoje opće moralne norme koje moraju biti promatrane u konkretnim okolnostima, s ciljem da se ostvari realna dužnost, ono što se mora učiniti u tim određenim okolnostima.

Cilj je bio postaviti principe koji će biti primjenjivi na različite etičke teorije, ne isključujući nijednu, stoga nikako jednostran. Ovaj je pravac naišao na podršku mnogih koji smatraju da najbolje rješava probleme pravednosti, a njima je naklonjena i prema njima najosjetljivija savjest post-modernoga čovjeka. Drugi motiv povezan je s činjenicom da je bioetika suočena s graničnim pitanjima koja se tiču nove biomedicinske tehnologije, te nema smisla utjecati se iskustvu, intuiciji ili moralnoj osjetljivosti. Potrebna je doza nepristranosti kako bi moralna prosudba bila jasna i pravedna, a nepristrano se djeluje onda kada se ostaje vjeran principima, neovisno o kome se radi.

Unatoč brojnim pristašama, ova pravac pokazuje i mnoge slabe točke, a prva je od njih da su navedeni principi samo formalni. Nigdje, naime, nije utvrđeno što bi se trebalo razumjeti pod pojmovima “autonomija” i “pravednost”, te što je za osobu “dobro” i “zlo” o kojima se govori. Ne postoji ni jasna hijerarhija među njima koja je potrebna za rješavanje konfliktnih situacija. Mehanička primjena principa ne vodi računa o realnoj situaciji pojedinca, kao da dinamika konkretnoga življenja nema nikakva učinka u moralnom rasuđivanju. Primjena principa vodi širenju stava pasivnosti i neodgovornosti, nasuprot naporu, odgovornosti i kreativnosti u prepoznavanju posebnosti svakoga pojedinca.

S katoličke točke gledišta, nije sporno temeljno pitanje prihvaćanje ili neprihvaćanje principa, nego je sporna njihova primjena unutar katoličkog etičkog modela u kojemu je, na primjer, nepovrjediva i temeljna norma da se ne smije ubiti nevina, čak ni ako je to njegova želja. U određenim situacijama, kao što je zahtjev umirućega za eutanazijom, prema katoličkom shvaćanju, princip da se ne šteti i ne čini zlo, prevladava nad principom autonomije.

Teleološki pristup nije stran katoličkom moralu budući da su unutar njega formulirane norme koje vode računa o teleološkim elementima. To je princip dvostrukoga učinka koji zahtijeva, uz druge uvjete, i proporcionalnost između dobra i zla koji su u igri. Papa Ivan Pavao II. u brojevima 72 i 73 enciklike Veritatis splendor naglašava da osoba djeluje moralno ispravno kada je njezino djelovanje izraz voljnoga pristajanja uz razumom prepoznato dobro i posljednji cilj. U ovom smislu, moralni život teleološkog je karaktera, jer je posljedica slobodnog opredjeljenja za Boga, vrhovno dobro i posljednju čovjekovu svrhu (telos).

No, bio bi potpuno neprihvatljiv moralni pristup koji bi držao da se, zastupajući isključivo teleologizam, mogu opravdati kao moralno dobri oni slobodni čini koji su protivni božanskom i prirodnom zakonu. To bi bio slučaj kada bi se u teološki govor utkala teorija proporzionalizma za koju neka situacija postaje objekt moralne prosudbe, odnosno dobra ili loša, tek kada se uzme u obzir proporzionalnost vrijednog i nevrijednog, promatrajući okolnosti i nakanu onoga koji djeluje. To znači da ne postoji moralna norma koja bi vrijedila uvijek i posvuda, bez iznimke, kao što je ubojstvo nevina ili preljub, jer se barem teoretski mogu opravdati okolnosti u kojima čin, po sebi zao, može postati moralno dobar. Jasno je da moral koji bi isključio elemente deontologije koja promatra čin u sebi, neovisno o nakani, ne može biti katolički moral. Stoga možemo kazati da četiri bioetička principa mogu biti sastavni dio teološko-moralnoga govora, s tim da budu usklađeni s vrijednostima kršćanskoga antropološkog stajališta.

4. Četvrti pravac, utilitaristički, utemeljenje etičke norme vidi u uvećanju dobra, odnosno blagostanja, te u minimiziranju onoga lošeg, odnosno boli. Dobro je nerijetko poistovjećeno s neposrednim užitkom koji slijedi određeno djelovanje. U drugom slučaju, moralno vrjednovanje prelazi s neposrednih posljedica na principe koji su viđeni korisnijima za društvo, odnosno prelazi se od pojedinačnoga na opće dobro. Ovdje je čovjekovo djelovanje temeljeno na korisnom, a ne na bitnom, odnosno ne na biću. Konkretna norma djelovanja posljedica je logike teleološkog karaktera koja promatra samo posljedice kao sredstvo ostvarenja određenoga cilja.

Ovdje je etički subjekt poistovjećen sa svakim tko može razlikovati ugodno od neugodnoga. Iz ove perspektive posve je neutemeljeno poštovati nekoga samo zato što je ljudsko biće, nego je vrijedan poštovanja samo onaj tko ima sposobnost razlikovanja ugode od boli. Ide se u tu krajnost da se zastupaju i brane prava životinja, dok se, s druge strane, ta ista prava niječu nerođenoj djeci samo zato što još nemaju razvijen središnji živčani sustav i stoga nisu sposobni posve razlikovati ugodno od bolnoga.

5. Sljedeći je etički pravac kontraktualizam, onaj koji utemeljenje neke etičke norme vidi u društvenom ugovoru, u voljnom činu kojim pojedinci izražavaju svoj pristanak. Dogovor je najhumaniji način kojim ljudi mogu živjeti jedni s drugima. Razrađena je jedna posebna verzija kontraktualizma koja smatra da osobe različitih etičkih i filozofskih nazora mogu pronaći zajedničko rješenje, odnosno dogovor, zasnovan na shvaćanju političke pravednosti. Potvrđuje se kako svaka osoba posjeduje dostojanstvo i nepovrjedivost zasnovane na pravednosti, nad kojom ne može prevagnuti ni dobro društva. No, osoba se ovdje promatra samo kroz politički aspekt, samo ukoliko je produktivna i ukoliko surađuje i doprinosi dobru društva, dok se zanemaruje njezin metafizički aspekt, ono što ona jest samim svojim postojanjem. Prema ovakvu shvaćanju, oni koji nisu sposobni biti punopravni članovi društva, produktivni i odgovorni, kojima nedostaju samosvijest, autonomija, mentalne ili tjelesne sposobnosti, sposobnost moralne prosudbe, ne mogu se nazivati osobama.

Nerođeni, novorođenčad, mentalno retardirani i oni u komi bez nade u oporavak primjeri su ne-osoba. Oni su, naime, članovi ljudske vrste, no nisu osobe u punom smislu riječi, jer nemaju sposobnost moralne prosudbe, nisu u stanju prekoriti ili pohvaliti, niti zavrjeđuju pohvalu ili prijekor. Oni nisu u stanju obećati, dogovoriti se ili sklopiti neki sporazum i stoga ne čine dio skupine onih koji se nazivaju osobama.

Kako nisu osobe u punom smislu riječi, te ih ne “zavrjeđuju”, eventualna prava bivaju im dodijeljena. U slučaju sukoba interesa ovih “bića” i “pravih” osoba, očito je da će prevagnuti interesi ovih posljednjih.

Ovakvom se ograničenju u utvrđivanju moralnih subjekata protive i bioetičari koji zastupaju prava životinja, budući da ih je nemoguće opravdati držeći se strogo kontraktualističkih načela.

6. Žene su, kao i muškarci, umiješane u pitanja o životu, a neka od njih tiču ih se još neposrednije, kao što su pobačaj, umjetna oplodnja, prenatalna dijagnostika. Pokret za prava žena u 60-im godinama XX. stoljeća jedan je od pokretača razvoja bioetike kao znanosti, no tek od 80-ih godina može se govoriti o feminističkom pristupu u bioetici. Feministički je pokret u prvoj polovici XX. stoljeća definiran borbom žena za temeljna prava, kao što je pravo glasovanja, da bi 60-ih i 70-ih godina prerastao u borbu za oslobođenje od jarma muške prevlasti u društvu, za jednakopravnost odlučivanja i djelovanja u političkom, ekonomskom i kulturnom životu, za ukidanje stereotipnih uloga žena i muškaraca u obitelji, te ženine, do tada, neraskidive poveznice s majčinstvom. Smatrano je da razvoj reproduktivne biotehnologije ima za žene oslobađajući učinak, te se priželjkivala proizvodnja umjetne maternice koja bi ženu oslobodila od biološkoga i društvenog tereta trudnoće.

Feminizam 80-ih godina prošloga stoljeća ulazi u fazu zrelosti kada mu više nije cilj izjednačavanje žena s muškarcima, nego priznavanje ljepote različitosti među njima i onoga specifično ženskoga, odnosno vrijednosti majčinstva, sada viđenoga kao izraz moći žene. Govori se općenito o moći žene, različite od one muškarčeve, kao mogućnosti i prilike za sve žene da iznutra preoblikuju društvo, još uvelike obilježeno dominirajućim muškim kategorijama, svojim specifičnim poimanjem i djelovanjem na području politike, ekonomije, kulture i znanosti.

Dok se tradicionalna bioetika bavi osobama izoliranima, bez imena, bez povijesti, bez odnosa i bez konkretnosti životne situacije, feministički je pristup u bioetici inspiriran etikom različitosti, te vrjednuje osobe promatrane zajedno s njihovim iskustvima, očekivanjima i odnosima s drugima. Stoga je feministički pristup bioetici obilježen etikom “skrbi”, temeljenoj na međuodnosima, na prihvaćanju drugoga i drugačijeg, te se takvim pristupom uvelike razlikuje od etike prava i obveza, utemeljenoj na apstraktnim odnosima, sukobljavanju snaga, iskazivanju moći, tipično muškima i jasno vidljivima u kontraktualističkom pristupu i onom temeljenom na principima. Pomislimo samo kakve bi učinke imalo kada bi se logika odgovornosti, viđena kao recipročnost, zamijenila logikom odgovornosti kao skrbi: slabe osobe, nesposobne za recipročno djelovanje, kao što su novorođenčad ili mentalno hendikepirani, ili pak životinje, postali bi objekt naše skrbi i brige, neovisno o njihovoj snazi i sposobnosti uzajamnosti, odnosno sposobnosti da nam uzvrate istom mjerom. Pomislimo samo kakve bi učinke etika “skrbi” imala na odnose između liječnika i pacijenata, nerijetko obilježene hladnoćom i čisto tehničkim rješavanjem problema.

Feministički pristup bioetici još nema jasne okvire, te se pokazuje nedosljednim. Rezultira teško opravdati pobačaj kao samoodređenje, u perspektive etike “skrbi” i vrjednovanju majčinstva, a da se ne razmišlja o nastajanju svemoćne vladavine matrijarhata koja svoju vlast provodi nad začetima, kao što je patrijarhalna vladavina provodi nad ženama.

Ne može se zanijekati da je glas žena otvorio nova obzorja u bioetici, no da bi ovi doprinosi bili plodni, moraju biti pridruženi doprinosima muškoga dijela populacije, a sve u međusobnoj uzajamnosti i poštovanju. Koliko god je bitan kontakt s osobama i njihovim konkretnim situacijama, kako naglašava feministički pristup, da bi se sačuvala pravednost, ne može se ignorirati potreba za općim normama koje su proizvod kolektivnoga moralnog iskustva.

7. Pod nazivom “antropološki pravac” nalazi se niz impostacija u kojima se važnost pridaje osobi, nasuprot nerijetko hladnim etičkim teorijama. Posebice se govori o bioetici vrlina ili krjeposti, te o personalističkoj bioetici.

U bioetici vrlina predlaže se povratak krjeposti, onako kako ju je razumjela klasična filozofija, koja bi trebala obnoviti današnji moral, rastočen individualizmom i subjektivizmom. Naglasak se stavlja na motivaciju i nakanu, te na sklonost i raspoloživost osobe za moralno djelovanje. Neki je čin vrjednovan na osnovi moralnih kvaliteta onoga koji djeluje. Etika vrlina promiče sposobnost pojedinca i društva u prepoznavanju dobra, te naporu volje u njegovoj aktualizaciji.

Unatoč mnogim pozitivnim stranama ovakva viđenja čovjeka i etike, činjenica je da sam pojam “krjepost” ima različita značenja unutar pluralističkoga društva. Za razliku od etike principa koja traži rješenja najtežih konkretnih bioetičkih slučajeva, etika je vrlina prikladnija za “svakodnevne” bioetičke odluke. Korisno bi bilo integrirati doprinos i jedne i druge, jer su principi opće vodilje, a zadatak je vrline ili krjeposti, posebice krjeposti mudrosti, odrediti što je dobro ovdje i sada, te izabrati prikladna sredstva koja će omogućiti ostvarenje najboljega rješenja.

Pod naziv “personalizam” svrstavaju se filozofije koje osobu čine središtem i temeljem cjelokupne stvarnosti, te joj biva prepoznato dostojanstvo koje joj i pripada. Od trenutka začeća pa do prirodne smrti, u situacijama patnje i zdravlja, ljudska je osoba predstavljena kao polazište i cilj, a nikako kao sredstvo politike, ekonomije, prava i same povijesti, te je jedino ona mjerilo dopuštenoga i nedopuštenoga. Ono što karakterizira personalizam jest povratak razumu posredstvom kojega se čovjek, budući da ima udjela u vječnoj Božjoj istini, otvara prepoznavanju autentičnoga ljudskog dobra. Ono što razumom prepozna, čovjek nastoji i ostvariti jer, po prirodi, teži svome usavršavanju. Personalizam o kojemu je riječ ne smije se identificirati s individualizmom koji naglašava sposobnost osobe za izbor i za samoodređenje, budući da osoba ima vrijednost po onome što jest, a ne samo po onome što čini. U izboru se ne radi samo o sposobnosti izbora, nego i o širem kontekstu gdje je važna svrha, sredstva koja se koriste, te vrijednosti koje su u igri. Moralno djelovanje stoga nije poslušnost pravilima, nego inteligentno traganje za prikladnim djelovanjem koje vodi ostvarenju osobnih i zajedničkih ciljeva.

Nakon predstavljanja etičkih modela koji se koriste u bioetici, u sljedećem ćemo prilogu predstaviti tradicionalne etičke principe koji se koriste u katoličkoj bioetici, odgovornoj za očuvanje vrijednosti koje proizlaze iz vjere i teže dobru čovjeka, smještena u šaroliko shvaćanje moralnosti pluralističkoga društva.

s. Branka Perković

IZVOR:Crkva na kamenu / www.cnak.ba