Igračke pamte tugu djetinjstva

Photo:Pixabay

Poželim sjećanjem zapaliti
tople krijesove i djetinjstvo od
nježnosti. Tad mrtve stvari ožive.
U prošlost ulazim letom leptira, zvjezdanom stazom neba.
U ormaru i na zidu
dječjih soba, ostavljene, obješene uspomene, začuđene
pred očima nas velikih bez djetinjstva.
Potražim otiske prstiju, rasutu nježnost lutaka
dok su s nama dijelile strah i san
a sada su nijeme, ostavljene,
nagorjele, poput greda našeg doma.
Nakon dvadeset godina u slobodi i
noćas će vatra planuti sjećanjem
na rane rata krvlju obilježene,
mirisom vlažna skloništa, hladne sobe izbjegličke.
Rumenilo će opet obojiti zoru,
a domovina srce, pa će prošlost
iz daleke noći izroniti u slikama.
Vraćam se često lutkama očiju boje neba,
drvenom konjiću u krvavom polju maka
u kojem su nestale stope mnoge djece.
Otvaram ormare sjećanja, između dva napada,
između života i smrti, te ulazim među igračke i čitam
ispisana imena vršnjaka, dječaka i djevojčica
odraslih preko noći bez djetinjstva satkanog
od nade i sna, i ime brata moga nestaloga.
Dani zamirišu smrću,
na srušene kuće naše i na crkve i oltare, na zgarišta i grobove razasute.
Zatopću noge bose,
dalekim livadama snova punih rose pa
ožive u ormaru uspomene:
lopta stara, medo, zeko, autići…, i gledaju željni djece što se smiju uokolo noseć` nebo u očima.
Vez smo vezli od radosti vežuć` niti prepletene,
cikom, vikom urnebesnom.
“Dodaj meni, ja ću tebi, preko centra, desno lijevo,
brani, ne daj, sad navali, pucaj, pali prema golu”,
dok granata ne zaori strahovito, smrtonosno.
Pobjegli bi u skrovišta. Na ledini lopta sama.
U očima lutke stare sad tražimo zagubljeno.
Nijeme šute a govore gromoglasno:
toplom riječju i molitvom majke naše prije nego utonemo zagrljajem ogrnuti,

krikom djecu kod buđenja
za onima što ih nesta razasuti grobištima
na sve strane u ravnici.
Sakrila se iza lutke. Drhtala je
jecajući dok strah prođe od granata,
od vojnika i od rata,
rumenilom mažuć` usne da odraste
pa da gleda sve srušeno, nebo tamno prkoseći.
Lutka još pamti njezin topli poljubac
tragovima od usana iako su
zaspali dani i godine
u njezinim mrtvim očima.
I vraća nas lutka stara, odbačena, na
srušene okućnice do bunara ispod kruške
iz kojeg smo vodu pili i mislili
da je u njem srce zemlje, kuća
zvijezda i mjeseca što se ljeska povrh vode.
Gledam: na žicu je svezan lutak
raznobojan, šaren, plav ko obzor u daljini
i ružičast od sutona, duga nosa,
s vedrim svjetlom u očima.
Tog je dana proplakao
jer se danju zamračilo i zbog
sunca koje nesta za oblakom od prašine s oranica,
gusta dima sa zgarišta, kao da su krila smrti
zatvorili modro nebo.
Sad me gleda i smiješi se, a ja tražim što je prošlo,
dječju radost koje nemam i razgovor s igračkama.
Nekad davno, ko na vjetru, na
konjiću od drveta mišlju jašim
livadama, proplancima u širinu,
pa daleko do oblaka i do
neba. A danas sam zemlji vraćen godinama od djetinjstva i
od rata i od brata što je umro na ravnici, a sad nebom plavim
plovi na konjiću od drveta,
na tri noge. Jedna mu je od granata rastrgana potkraj rata.
Sve je novo, obnovljeno. Lutke stare rane nose.
Tuga im je u očima.
Sve je s njima započelo,
sad sve s nama započima.
Godine su brzo prošle, druga djeca lutke nose
i prkose crnoj smrti.
Neka rastu u slobodi, dok se zemlja,
mliječnom stazom,
nebom vrti.

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

tagovi:pjesma,pjesme,rat,rane rata