Prikazani su postovi s oznakom duhovnost. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom duhovnost. Prikaži sve postove
0

DUHOVNOST COVJEKA

Photo:Pixabay
Duhovnost

Duhovnost covjeka

Natrag k duhovnosti

Duhovni čovjek

Duhovnost je





NATRAG K DUHOVNOSTI 
********************************
Uz mjesec svibanjskih pobožnosti 

I odviše je evidentno, da težište vjere u kršćanstvu ne može biti u vanjskom životu, ni u organizacijskim formama, — “strukturama”, kako danas vole govoriti, — nego samo u onom unutarnjem: u doživljavanju Boga po vjeri i ljubavi. Nadnaravno, božansko, vječno, specificum je kršćanstva, kao, uostalom, svake pozitivne religije. Predanje Bogu, praizvoru bitka i normativu svakoga dobra, kult moralne savršenosti kao jedinoga puta do Boga, koji je svakome razumnome biću moguć, — opet, dakako, samo u intimnom prislanjanju na Boga, u stalnom kontaktiranju s njim, po pobožnosti i molitvi, po milosnom posvećenju, — polazna je točka i bitni sadržaj vjere. “A ovo je život vječni, da upoznaju tebe, jedinoga istinitoga Boga, i, koga si ti poslao, Isusa Krista!” (Iv 17, 3.). “Učite se od mene!” (Mat 11, 29.). “Ja sam Put i Istina i Život!” (Iv 14, 6.).

Od te pretpostavke, — očito evanđeoske, apostolske, crkvene, — mora polaziti i naš svećenički individualni samoodgoj i naše svećeničko djelovanje u duhovnoj pastvi: tim se principom i ono mora voditi i nadahnjivati. Ne može biti nikakve, stvarne, obnove religioznog i crkvenog života u kršćanstvu osim na tom temelju. To je glavno. Sve je ostalo samo ili nadgradnja i okvir ili konsekvencija. Apostolat, i po inicijativama i u realizaciji, živi prvotno od molitve i svetosti. Apostolat i sve njegove, vanjske, forme. Odrezana od molitve i svetosti pastoralna organizacija ostala bi obični mehanizam bez duše: bez pokretne ideje, bez svrhe, bez norme.

Moramo toga, svi mi svećenici, biti dobro svjesni. Osobito danas, kad mnogi hoće da težište kršćanstva prenesu na “akciju”: na reformu okoline i društva, mjesto na reformu duša u Bogu. U koliko smo, možda, na to zaboravili, pa se i mi izgubili u “radu”, u “stvaranju”, u vanjskom usavršivanju društva, moramo natrag: moramo mijenjati metode. Opet valja dopitati primat božanskome, nadnaravnome, moralnome, posvetnome. I vrijeme i pažnju valja opet usmjeriti najviše u tom pravcu. Na taj teren valja prenijeti, premjestiti, koncentrirati, glavne napore, glavna nastojanja. Ne smijemo dopustiti, da nas u toj stvari desorijentiraju nikakve modne ideje, nikakvi loši primjeri drugih.

A ima danas, po katoličkom svijetu, puno toga, što nas desorijentira. U modi je “teologija oslobođenja”: mnogi hoće, da socijalnu akciju, pa i onu direktno političku, pa i onu revolucionarnu, stave na prvo mjesto: pred otkupljenje duša, pred posvećenje, pred službu Bogu. U modi je “demokratizacija” crkvenoga života. Za nju se agitira kao za prvu potrebu Crkve, kao za prvu dužnost: i službenicima oltara i vjernicima-svjetovnjacima. U to se nemilice troše energije i talenti. U modi je “poslovnost”, rad na svjetskim područjima: i nas svećenike hoće da “ucivile” i da nas učine “profesionalcima” i “stručnjacima”, koji će sami sebi zarađivati kruh i podizati oko sebe svjetovno blagostanje i kulturu; donositi ljudima “slobodu”. Koristiti im, ali više u onome, što se vidi, nego u onome, što se ne vidi i što je predmet kršćanskog nadanja: “sperandarum substantia rerum, argumentum non apparentium” (Hebr 11, 1.). Odlaze svećenici iz crkve ne samo u učenjake, pisce, profesore, nego i u inžinire, ekonome, rudare, šofere, socijalno-političke korteše. Njihovi se interesi vežu više uz zemaljsko i vremenito, nego uz nebesko i vječno.

Treba otvoreno reći, da to nije dobro: da ne odgovara ni koncepcijama ni namjerama Crkve. Treba na to sustavno reagirati. Štogod nas više hoće da odvuku od svetišta i od onoga, što je vezano uz svetište, to se više moramo, i srcem i aktivnošću, vraćati u svetište; k svojim specifičnim svećeničkim poslovima i dužnostima. K onome, na što smo od Boga i od Crkve pozvani i u čemu nas nitko drugi ne može zamijeniti: “in iis, quae sunt ad Deum” (Hebr 5, 1.). “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrali vas, da idete, i da rod rodite, i da rod vaš ostane!” (Iv 15, 16.). K propovijedi Evanđelja, k dijeljenju sakramenata, k službi Euharistije, k radu na duhovnom podizanju i posvećivanju duša, k propagiranju molitvenog i asketskog života među vjernicima, k vraćanju svijeta idealima kršćanske pravde i čistoće, — čistoće i pojedinačne i bračne, — k odgoju iskrenih ljubitelja Božjih i Kristovih, k stvaranju ljudi, kojima će misao na vječnost i na nebo biti prva i glavna preokupacija (Filip. 3, 20.; Kol 3, 1. 2.; 1. Tim 6, 11.).

Moramo, mi svećenici, moliti, i moramo svoje vjernike navoditi, da se mole. Davati im za to priliku. Učiti ih tome svetom umijeću. Učiniti im ga dragim. Svim onim prokušanim metodama, što ih je potvrdila i posvetila molitvena tradicija Crkve i praksa svetaca. Moramo ih na taj način, kroz molitvu, duhovno približiti svemu onome, što je po svome nadahnuću i po svojoj ideji u skladu sa kršćanskim pojmovima o Bogu i sa istinama, svetinjama, tajnama, vjere. Svemu onome, što čovjeka stavlja u djetinjski odnos s Bogom: odnos poniznosti, posluha, ljubavi. Svemu onome, što duše veže s Kristom, a Krista s dušama. Svemu, što je Kristu, dok je još živio na zemlji, bilo drago i što je on ljubio, što je on tražio, što je on preporučivao. Euharistiji (Luk 22, 15.), Muci i Križu Isusovu (Luk 12, 50.; Iv 12, 27.), Srcu Isusovu, blagom i poniznom (Mat 11, 29.). Molitvi za Crkvu, molitvi za Papu, molitvi za grješnike, molitvi za misije i za sveto jedinstvo, molitvi Gospi. Vrućoj molitvi, ustrajnoj molitvi (Luk 11, 5.—13.; 18, 1.—8.), molitvi srca: bez racionalističke suhoće i skepse (Mat 21, 21.; Mark 11, 23.; Jak 1, 6.), bez “humanističke” oholosti.






Moramo,, mi svećenici, i čitati pobožnu literaturu: ne samo onu “učenu”, “teološku”, “apologetsku”, “sociološku”. I vjernicima je moramo turati u ruke. I omladini. Moramo ispravljati današnji krivi ukus, koji se i pred Bogom stidi svake sentimentalnosti i svakoga zanosa. Pa razgovarati, i kroz knjigu, s nebeskim Ocem, kako je Isus s njim razgovarao u Evanđelju: nježno i djetinjski. Govoriti s njim i o njemu jezikom ljudi u nj zaljubljenih. Po primjeru sv. Pavla. Po primjeru sv. Franje. Po primjeru sv. Alfonza Liguorija. Po primjeru sv. Terezije: jedne i druge; Velike i Male. Pomladiti moramo s te strane svoje knjižnice. I obnavljati ih. I asketskom klasikom. Nikada ona ne će biti nesavremena ni zastarjela, dok ljudi budu Boga ljubili. I dobrim novijim djelima. Ima ih i iz 20. stoljeća; punovrjednih i nadahnutih. I originalnom literaturom: svejedno, da li u prozi ili u stihu. Ne smijemo joj zatvarati vrata naših časopisa i glasnika.

Moramo i, sustavno, njegovati i produbljivati nutarnji, duhovni, život. Svoj najprije. Stvarati od sebe i duhovne ljude, ne samo ljude od “pameti” i od “akcije”. Moramo, mi svećenici, biti pobožni. Iskreno pobožni. Pobožni, ali i umrtvljeni. Da se odmah na nama vidi, da smo ljudi od onoga svijeta: suzdržani prema svemu, što je materijalno, a otvoreni svemu, što je vječno (Kol 3, 1. 2.). S našega lica mora odsijevati plemenita ozbiljnost Bogu posvećena i Bogom prožeta života. Sa što manje ljudskih strasti i slaboća, a sa što više Kristovih poteza (Gal 2, 20.). “Drugi Krist” ne smije na nama ostati samo fraza. A ne smije se taj Kristovski tip izgubiti ni između naših vjernika. Naše je, da pažljivo zalijevamo sjeme milosti svagdje, gdje ono nikne. U svakoj duši, za koju opazimo, da pokazuje znakove viših duhovnih ambicija, razumijevanja za nadnaravno; da se otvara milosti. Svakoj takvoj duši treba pokloniti i vremena i pažnje. I približiti joj se: čim se je ona stala Bogu približavati. U ispovijedi, osobito. Ne smijemo se u duhovnom životu vjernika zadovoljavati osrednjošću i prosječnošću: elita nam mora biti ideal. Ne smeta ništa, što će možda biti brojem malena. To je zakon izabranja (Luk 12, 32.). “Pravedničke”, “djevičanske”, pa i “svetačke”, tipove moramo privoditi i “zaručivati Kristu” (2. Kor 11, 2.). “Župe svetaca” moraju postati naše župe, odgojilišta i rasadnici “svetaca” naši samostni, naša sjemeništa, naše duhovne kuće. Osobito one ženske. Bez kulta savršenosti i duhovnosti one bi nam se brzo izrodile i postale ognjišta revolucije i sablazni u Crkvi, kao već mnogogdje na zapadu.

Moramo i kolektivno, i javno, slaviti i ljubiti Boga. Davati mu svjedočanstvo. I pred svijetom. I u društvenom životu. Najprije, sigurno, na Euharistijskim sastancima i u bogoslužnim funkcijama vjerničke općine. Ali i od slobodne volje. I u fakultativnim formama. I javnim religioznim manifestacijama, i izvanliturgijskim crkvenim pobožnostima, i procesijama, i hodočašćima. A glavna inicijativa za to mora, razumije se, dolaziti od nas svećenika. Dođe li od vjernika, još bolje. Radosno ćemo je prihvatiti. Uvijek je to izraz, dokumenat, žive vjere; uvijek to u vjerski život unosi elemente osobnosti i neposrednosti; uvijek to znači spontanu inspiraciju i veledušnost: nešto, što se je izdiglo nad dužnost, nad službenost, nad obligatornost, nad formalnosti.

Moramo njegovati i kršćansku konvenciju. Njom obilježujemo i mali, svagdanji, život, svoj i svoje okoline, Križem: otiskujemo mu pečat, signaturu, religiozne aktivnosti, svijesti, primijenjenosti. Sve lijepe kršćanske običaje oko sebe moramo čuvati. I reprezentativnost kršćansku. Bit će nam to najbolja obrana od lajicizacije i sekularizacije života; od socijalnog bezvjerstva. Svaki onaj križ i škropionica na zidu, svaka ona blagoslovljena svijeća u kući, svaka ona maslinova grančica od zadnje Cvjetnice zadjenuta za Propelo, svaki onaj molitvenik na stelaži ili na komodi, svaka ona krunica u rukama, svaka ona medaljica o vratu, svaka ona sveta sličica po našim knjigama i stolovima. U našoj, svećeničkoj, kući, i u kućama naših vjernika. Živo se kršćanstvo ne će toga nikada stidjeti. Tim se ono legitimira i ponosi.

Živo kršćanstvo. Kršćanstvo duše. Kršćanstvo vjere i ljubavi. Molitveno kršćanstvo. Samo je ono autentično. Samo ono može postati instrumenat milosti, posrednik otkupljenja. Samo kroza nj može doći obnova. I koncilska obnova. Samo ono može ponovo osvojiti svijet za Krista. Nikada se ono ne će izroditi u racionalizam ni u naturalizam. Nikada ono ne će podleći napasti, da se izmiri s duhom svijeta i da zaniječe Križ. Ne će ono rađati apostazijama i kampanjama protiv celibata u svećenstvu, a ne će nam prazniti ni sjemeništa i samostana, kako nam ih prazni ono modernističko, gdje je god uzelo maha.

Čini nam se, da bismo, mi svećenici, morali danas svjesno prijeći u pastoralnu ofenzivu baš u tom smislu i na to se prije svega koncentrirati. Da budemo pobožni, — djetinjski pobožni, — pred Bogom. I da odgajamo oko sebe naraštaj pobožnih. Da ljubimo Krista, — duboko, iskreno, zanosno,— i da sve oko sebe potičemo i učimo, da ga ljube. Moralo bi naše svećeništvo i naše kršćanstvo opet postati ekstatično svećeništvo i ekstatično kršćanstvo, kakvo je bilo kršćanstvo prve Crkve. Zasanjano i zaljubljeno u Boga i u Krista. Bez straha i bez skepse. Pa i ako ga tkogod zbog toga proglasi triumfalističkim.

Počnimo opet adorirati i dovodimo svijet na adoracije, kao onda, dok smo još izdavali i čitali “Iskrice ljubavi Svetootajstvenom Isusu”, što nam ih je preveo naš veliki ljubitelj Isusov, sveti biskup Lang! Napunimo opet naše crkve pjesmom Bogu! Pronosimo opet njima Propetoga, u poklonstvu zahvalnosti, ljubavi i kajanja, u Križnom Putu! Počnimo opet razmatrati i sami sebe, često, zvati pred Bogom na račun: duhovnim štivom, ispitom savjesti, češćim ispovijedanjem, duhovnim vježbama, dragovoljnom pokorom! Oživimo opet Prve petke i pobožnost k Presvetom Srcu Isusovu! Stanimo opet kititi cvijećem svete slike po našim crkvama, po našim raskršćima, po našim kućama! Povedimo opet čete onih, koji vjeruju i ne stide se Boga, na hodočašća, s križićem u zapučku ili o vratu, s krunicom u ruci! Jest: i s krunicom u ruci! Zar nije još Pijo XII. (15. IX. 1951.) rekao: “Mi se živo nadamo, da će po molitvi krunice zlo biti svladano u naše dane”?

I propagirajmo opet, sustavno, kult naše Drage Gospe, toga najvišeg simbola i ideala kršćanske duhovnosti, Bezgrješne i Djevičanske Majke našega Gospodina i naše Crkve! I njezine svibanjske i listopadske pobožnosti! Ne će Isusu u Euharistiji biti krivo, ako pred Euharistijski blagoslov zapjevamo i njegovoj Majci njezine litanije ili izmolimo njezinu krunicu. Obradovat će se on tomu, baš kao što se je obradovao, i kad je ona žena iz puka vikala za njim: “Blago utrobi, koja te je nosila, i prsima, koja si sisao!” (Luk 11, 27.).

Samo je fatalan nesporazum s Crkvom, ako tko misli, da je ona svojom liturgijskom reformom udavila slobodnu kršćansku pobožnost i njezinu intimnost i poeziju. Samo je simptom teške duhovne anemije, ako gdjegdje već i po samostanima dokidaju svibanjske pobožnosti. Nije to napredak kršćanske misli. To je njezin nazadak. To je alarm na uzbunu.

Nikakve nas akcije, — ni one najbolje, — ne će spasiti, dok u njihove temelje ne ukopamo, kako je ono, nedavno, napisao jedan ugledan veteran naše katoličke akcije i naše teološko-pastoralne literature, biskupe kao Lang, svećenike kao Beluhan, katoličke lajike kao Merz. Vjera, ljubav, molitva, svetost života, ono je, čega Crkvi Božjoj i danas najviše treba!

Natrag k duhovnosti! “In hoc vinces!” Samo pod tom zastavom dobit će kršćanstvo bitku sa svijetom nevjere i materijalizma oko nas.

Marijo, Majko Crkve, moli za nas!

Dr. Čedomil Čekada

IZVOR:www.vjeraidjela.com 


0

Zakamuflirana politička moć

Posted by mrkaen002 on 13:48 in , , , ,
Photo:Pixabay
Često se pitamo tko se treba i može baviti politikom? Ponekad se susretnemo s neobičnom pojavom da se poneki svećenik želi aktivno baviti politikom. Ovi su doduše rijetki, ali više je onih koji žele imati političku moć i utjecaj u političkim krugovima, jer to izgleda zakamuflirano i ne nailazi na opću osudu. Čak se neki svećenici i hvale time što su “savjetnici” raznih političkih moćnika. Čini nam se da bi bilo poštenije javno reći i obznaniti cijelome svijetu da su aktivno uključeni u politiku, nego ovako skrivati se i glumatati nekakvu “duhovnost”.

Ono što vrijedi za svećenike, čini nam se da bi trebalo vrijediti za još neke društvene skupine. Pitamo se, što tjera jednoga liječnika da ostavi svoju struku i počne se baviti politikom do te mjere da napusti svoju prvotnu profesiju i uđe u sferu političke moći? Na žalost, vidimo da se velik broj liječnika uključio u politiku, jer im valjda njihova struka “nije dala dovoljno”. Prokletstvo – nikada dosta!

Isto je i sa sveučilišnim nastavnicima. Kako razumjeti sveučilišnoga nastavnika koji želi postati gradonačelnik? Očito, moć, društveni utjecaj i na kraju novac (legalno zarađeni i onaj drugi) prevelik su izazov za mnoge, te im je taj zov iz političkoga dvorca duhova neodoljiv. Sveučilište nekima služi samo kao odskočna daska do političkih vrhunaca gdje ih čeka obilje “čista zraka”. Nekima sveučilište služi samo da mogu reći da su profesori na fakultetu, a taj “sitniš” s fakulteta ih i ne zanima, jer “masnu lovu” ionako “zarađuju” negdje drugdje. Dobro bi bilo svakodnevno prisjetiti se (i to ne samo u korizmi) onih Isusovih odgovora u vrijeme kušnje: 1. Ne živi čovjek samo o kruhu; 2. Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega; 3. Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi (Mt 4,1-11).

IZVOR:Crkva na kamenu / www.cnak.ba 


0

Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima!

Posted by mrkaen002 on 21:20 in , , ,
Photo:Pixabay

















Mladi student je pošao u šetnju sa svojim profesorom.

Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.

Student reče profesoru: “Idemo se našaliti malo sa seljakom: sakriti ćemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”

Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha.

Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju.”

Student to i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini.

Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele.

Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli.

Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.

Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče promatrati novčić neko vrijeme.

Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga.

Stavio je novčić u svoj džep, te nastavio obuvati drugu cipelu.

Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić.

Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti.

U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hrane, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spašeni.

Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima.

Profesor ga upita: “Da li bi bio sretniji da si se našalio s ovim seljakom nego što si sada?”

Mladić mu odgovori: “Naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.

Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio:

“Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima!”

IZVOR:atma.hr 


0

Samo 2 stvari koje Svemir želi da uvijek budemo svjesni – Sve ostalo je smicalica!

Posted by mrkaen002 on 15:26 in , , , , ,
Photo:Pixabay













Bez obzira kako se činilo na prvi pogled golim okom, život je u svom čistom neiskvarenom obliku (bez naše filozofije „život je patnja, a onda umreš“ kojom ga prekrivamo) je ključajući kotao mogućnosti sastavljen od čiste, savršene ljubavi.

Činjenica da i dalje vidimo bol, ograničenja i smrt je dokaz da uopće ne razumijemo stvarnost.

Fokusiramo se na vrlo uzak krug iskustava, potpuno negirajući mnoge dimenzije iza pet fizičkih osjetila.

Naše neznanje je generiralo pogled na svijet temeljen isključivo na problemima, strahu i zaštiti sebe od svega što bi moglo krenuti pogrešno.

To nas je dovelo do odvajanja od cjeline i vjerovanja da je ovaj ograničeni vizir ispunjen individualnim bićima jedino što imamo.

Ali dominirajuća „život je patnja, a onda umreš“ paradigma je ništa nego fiktivna priča, izmišljeni paket laži u koje smo se uvjeravali zadnjih cca. 40,000 godina.

Poput radio signala, naše misli emitiraju naša vjerovanja i očekivanja u kvantno polje (ili ono što ja volim nazvati polje potencijala, PP) i vraćaju natrag u naš život iste takve vibracije.

Kvantni fizičari su dokazali da je nemoguće gledati u nešto bez utjecaja na tu stvar koju gledamo.

To se naziva efekt promatrača i dok baca sjenu na sve što smo mislili da znamo, zapravo je vrlo uzbudljivo jer to znači da:

1. Nismo zarobljeni u 3-D stvarnosti za koju mislimo da je „to“

2. Nismo bespomoćne žrtve

3. Postoji cijeli niz multidimenzija koje samo čekaju na nas

Ono što znamo jest da sve što smatramo objektivnim svijetom nije ništa nego odraz onoga što postoji unutar svijesti koja vrši observaciju.

Totalno je super što vaše misli vladaju ovakvom vrstom utjecaja. To znači vi i relativno aktivna mašta možete stvoriti skoro sve što poželite. Time što šaljete svoje misli u kvantno polje kao skaute, one donose natrag najrazličitije vrste nagrada.

Prava stvarnost (da smo svi jedno, da je svijet pun obilja i ugodnosti i da je ljubav konačni odgovor) počinje izranjati u srcima i umovima pojedinaca diljem planete, pojedinaca koji ustaju i proglašavaju: „Ovo ne može biti u redu. Mora postojati bolji način!“

Po mom mišljenju postoje samo dvije stvari koje moramo znati:

1. Svemir nas podržava

2. Sve će na kraju biti u redu

Sve ostalo je samo velika smicalica u koju smo, u našim krivo usmjerenim mislima, poslali skaute da dobave nešto iz polja beskonačnog potencijala. Itko tko je ikada odjenuo tajice razumije tu stvarnost. Ugurali smo svoje lijepo i veliko sebe – naš zračeći multidimenzionalni duh – u usku i često neudobnu odjeću zvanu tijelo.

Kao bebe prilagođavamo se odraslima oko nas. Vidimo što ih privlači, kako se ponašaju, što odbijaju i što cijene. Rano učimo što je lijepo, a što nije. Učimo što da mislimo i osjećamo prema bogu zvanom novac. Primjećujemo da istog trena kada se razbolimo vode nas doktoru koji nam kaže da nam treba nešto izvan nas da ozdravimo.

Kada se rodimo mi smo divovski generatori. Zračimo našom čistom energijom svjetla i neusporedive radosti. Na neki način izgledamo kao dupini jer šaljemo naš specijalni sonar bezuvjetne ljubavi.

Kada ovaj sonar bezuvjetne ljubavi naiđe na neiscijeljena mjesta u našoj kulturi, ona mjesta gdje se stvorilo nepovjerenje ili gdje je radost odbačena, sonar odskače natrag i šalje nam nepoznatu informaciju, informaciju koja nije ljubav.

Kada se naša bezgranična radost sudari s tim rigidnim vjerovanjima i „zadebljalim“ emocijama, brzo učimo kako se uskladiti s energijama, vjerovanjima i razmišljanjima naše kulture. Smatramo ta vjerovanja bogovima, bojimo ih se, vjerujemo im i potpuno im se pokoravamo bez ijedne riječi protesta.

Ovo je 5 najpopularnijih:

1. Svijet je pokvareno mjesto

Naš zadatak je da se naoružamo i radimo do iznemoglosti kako bi bili korak ispred terorista, opasnih bakterija, disfunkcionalnih maćeha i naravno zombija.

***

Nemamo se čega bojati. Kao što nam „Tečaj o čudima“ konstantno ponavlja: “Preuzimamo ogroman teret na sebe s našim ludim vjerovanjem da su bol i grijeh stvarni. Bol nema svrhu ni namjeru i time ni moć da išta postigne.“

2. Život mi se događa

„Ja sam nevini promatrač, jadna žrtva okolnosti, vremenskih prilika, bolesti i još gore, moje osobne disfunkcije. Vanjski događaji (oni iz broja 1) konstantno me šamaraju. Najbolje što mogu je naučiti nositi s tim vanjskim događajima.“

***

“Život proizlazi iz mene. Ja stvaram svijet sa svojim mislima, svojim uvjerenjima i sa svojom energetskom frekvencijom.”

3. Događanja se zbivaju; stoga, osjećam se loše

Većina naših misli i osjećaja je programirano od strane kulture u kojoj smo odgajani. Obučavani smo u vrlo ranoj dobi što nas čini sretnima, koji događaji proizvode određene emocije i kako trebamo iznijeti naša raspoloženja.

Mi smo obučeni da iskusimo emocije tuge, da okrivljavamo vanjske događaje za te emocije i da plačemo i jaučemo zbog nepravednosti svega toga. Mi smo obučeni da ne očekujemo dobre stvari. U stvari, svi odgovorni ljudi znaju da se loše stvari jednostavno događaju.

Nedavno sam imala smrtni slučaj u mojoj obitelji. Smrt, kao što znate, ima prilično lošu reputaciju.  Bilo je očito da mala djeca, ona ispod 12 godina, nisu na smrt gledala isto kao i odrasli. No, nakon promatranja svojih roditelja, brzo su naučila odgovarajući scenarij.

Mi smo osposobljeni da brinemo o smrti, o bolesti, o tome da li se sviđamo nekome, o oskudici. Mi smo utrenirani da brinemo o svemu i svačemu. Bez tog treninga, radost mi je prirodno stanje.

4. Bog je entitet izvan mene

Bog je Izvor, Apsolut, i Božanska Osoba i sveprožimajuća energija, svjedok i vodič u nama, energija ljubavi koja teče kroz mene, održava me i okružuje svjetlom. Iako je to nemoguće definirati ili opisati riječima, to “X zračenje”, kao što ga pjesnik Stephen Mitchell naziva – bezvremenska stvarnost koja uzrokuje postojanje svega.

5. Bez boli, nema dobitka

Nužnost boli i patnje je živa mitologija isprepletena s našom kulturom. Mi smo navikli živjeti paradigmu “život je loš” tako da ne možemo uvidjeti kako je moguća druga stvarnost, sretna stvarnost.  Bol, usamljenost i strah su kontekst unutar kojeg živimo naše živote.

Toliko smo uvjetovani da se valjamo u bijedi da nam se koncept sretnog, zabavnog života čini nemoguć pa čak i neprirodan. Naravno, povremeno ima sretnih događaja. Veselimo se blagdanima i rođendanima i vremenu kada izbivamo s posla. No, teško da možemo vjerovati kako je sreća moguća 24 – 7.

Paradigma “život je loš” nije ništa drugo nego loša navika, rutina u kojoj smo otkako su naši roditelji prvi put inzistirali da se ponašamo u skladu s našom dobi.  Traženje boli nije ništa drugo nego grubi neodgovorni način gledanja na svijet. Nema razloga da se mučimo.

Nakon što se predamo univerzalnom tijeku života – viša sila će preuzeti i pozabaviti se detaljima.

Kada maknemo tugu s prijestolja, blaženstvo je naše prirodno stanje bića.

IZVOR:atma.hr 


0

Vi imate svrhu – niste samo skitnica na zemlji

Posted by mrkaen002 on 20:56 in , , ,
Photo:Pixabay















Svrha tvog života je puno veća od tvojeg osobnog ispunjenja, tvojeg mirnog uma ili čak i tvoje sreće.

Puno je veća od tvoje obitelji, karijere ili čak ispunjenja tvojih najluđih snova i ambicija. Ako želiš saznati zašto se nalaziš na ovoj planeti, svoju potragu moraš započeti od Boga.

Stvoreni smo radi Njegove namjere i za Njegovu namjeru.

Potraga za smislom života je zbunjivala ljude tisućama godina. To je zato jer obično započinjemo potragu iz krive startne pozicije – od nas samih.

Postavljamo si pitanja koje se vrte samo oko nas samih – Tko želim postati? Što da radim sa svojim životom?

Koji su moji ciljevi, moje ambicije i moji snovi za moju budućnost? Ali fokusom na sebe nikada nećemo otkriti svoj pravi životni cilj.

U Bibliji je rečeno, „Bog upravlja životima svih živih bića; svačiji život je pod Njegovom upravom.“

Unatoč svemu što je rečeno u mnogim popularnim knjigama, filmovima i seminarima, nećeš uspjeti pronaći smisao života promatrajući samo sebe.

Već si to zasigurno i isprobao. Ti se nisi sam stvorio stoga niti ne možeš sam sebi objasniti za što si stvoren!

Ako ti pokažem neki objekt koji ranije nikada nisi vidio, ne bi mogao shvatiti njegovu svrhu, a i taj objekt ti ne bi mogao objasniti svoju svrhu. Samo ti stvoritelj ili priručnik o tom objektu može razotkriti njegovu pravu svrhu.

Jednom sam se izgubio u planini. Kada sam upitao ljude kako se mogu vratiti do svog kampa odgovorili su mi: „Ne možeš se vratiti tamo ovim putem. Moraš krenuti sa druge strane planine!“

Na sličan način mi isto ne možemo naći svrhu svog života krećući sa fokusom od samih sebe.

Potragu moramo započeti od Boga, svoga stvoritelja. Mi postojimo samo zbog toga jer Bog želi da postojimo. Mi smo stvoreni od Boga i za Boga – i dok to ne shvatimo naš život nikada neće imati nikakvoga smisla.

Samo u Bogu možemo naći svoj izvor, svoj identitet, svoj smisao, svoju svrhu, svoj značaj i svoju sudbinu. Svi drugi putovi će nas odvesti u slijepu ulicu.

Mnogi ljudi žele iskoristiti Boga za ostvarenje svojih vlastitih ciljeva, ali to nije prirodno i stoga je osuđeno na propast. Mi smo stvoreni radi Boga, a ne obrnuto.

Život je namijenjen tome da nas Bog iskoristi za svoje ciljeve, a ne da mi koristimo Njega za ostvarenje svojih ciljeva.

U Bibliji je rečeno: „Opsesija sa samim sobom nas u ovoj potrazi ne odvodi nikuda, dok nas pozornost na Boga odvodi do slobodnog života.“

Rick Warren, “Smisao Života”

IZVOR:atma.hr 


0

Weltschmerz – bol svijeta

Posted by mrkaen002 on 14:31 in , , , ,
Photo:Pixabay














Živjeti znači patiti. Preživjeti znači pronaći smisao u patnji.
Friedrich Nietzsche

Čovjek nije otok. Na žalost. Samo živeći u ovom svijetu i slušajući svakodnevne vijesti većina nas bi se odvojila od svih tih problema i otplovili negdje daleko živeći na svom malenom otoku. Daleko od svega, daleko od problema.

Ako smo već dio teških vremena, koliko se jedan običan čovjek može odvojiti od loših vijesti i štetnih vibracija i da produktivno živi svoj život? Koliko ima snage da ne prihvati tuđe uzdahe, dječje suze i zapomaganje nemoćnih? Da može paralelno živjeti svoj život koji je netaknut svjetskim problemima.

Ponekad nam izgleda da je sva bol svijeta pala na naša pleća i da živimo sve živote sviju ljudi. Weltschmerz, svjetska bol, nije više samo romantičarski idealizirani prikaz svjetskih problema, već zaista, tu bol možemo i osjetiti. Svaki problem je vidljiv je informacije su dostupne u tren oka.

Bol je neizbježna ali pažnju možemo izbjeći. Ako prihvatimo k srcu sve ono što se dešava oko nas bez da propustimo kroz fini filter šire perspektive, postajemo opsjednuti situacijama na koje ne možemo utjecati. Ne možemo spriječiti bombe koje padaju na bolnicu na Bliskom istoku ili stvoriti hranu za gladnu djecu Južnog Sudana. Ne možemo obrisati suze silovane žene ili dati posao ocu četvero djece koja gladuju.

Pa kako onda reagirati na svu tu bol svijeta a da u isto vrijeme ne budemo bezosjećajni gad ili biti opsjednuti tuđom nesrećom? Život je jedna beskonačna igra. Pun svih ljudskih emocija i iskustava. Sve moguće predstave se odvijaju u isti mah. Uglavnom reagiramo na one koje nas najdublje pogode u srce, na one koje nas emotivno unište svojom snagom osjećaja. I tu osjećamo bol koja nikako da ode.

Bol se liječi ljubavlju. Samo ono što imamo možemo ponuditi drugima. U tradiciji Metta meditacije širimo naš ljubavni krug počevši od sebe, preko naših voljenih, prema prijateljima, poznanicima, strancima i sve do neprijatelja ili ljudi za koje mislimo da su samo zlo. I njih uključujemo u meditaciju ljubavi i milosrđa. Povećanjem ljubavi, smanjujemo bol svijeta. Ne dotičući tuđu bol, mi je uklanjamo mijenjajući je s ljubavlju, pažnjom i milosrđem.

Još jedan način je zahvala za ono što jesmo i što imamo. Jedno obično hvala može promijeniti naše emocije, naše misli i svijet oko nas. Uz takav stav, nije nas strah da će nas bol svijeta zaraziti. Postajemo moćan generator širenja ljubavi. Mantra koju odaberete, a koja je provjerena, daje nam snagu i bistri um.

I sva bol svijeta koji osjećamo gledajući probleme koji postoje oko nas, postaje sve lakša i lakša dok na kraju ne nestane.

IZVOR:atma.hr 


0

Jedan znak razotkriva osobu koja nije istinski vjernik

Posted by mrkaen002 on 16:57 in , , ,
Photo:Pixabay












Bez obzira koliko netko tvrdio da je kršćanin,onaj koji ne prizna svojh grijeh nije istinski vjernik.Apostol Ivan piše:"Ako tvrdimo da nismo sagriješili,njega pravimo lašcem,i njegove riječi nema u nama." (1 Iv 1,10)

Osoba može tvrditi da je kršćanin,ali ukoliko ne postoji svijest o osobnom grijehu,ta osoba nije spašena.Ona može savršenom pronicljivošću vidjeti grijeh u tuđim životima,ili se može zgražati nad zlom u društvu,ali ako je slijepa pred grijesima svoje duše,ipak je izgubljena.Sve dok ne dođe do priznanja vlastitih grijeha,nema oproštenja za njene grijehe.

Još je gore to što tvrdnjama da nije sagriješila ta osoba Boga čini lašcem!Bez ikakva okolišanja,Bog kaže da je sagriješila.

Osoba koja niječe svoj grijeh podsjeća me na brucoša koji je otišao u praonicu studentskog doma sa svežnjem prljave odjeće umotane u staru majicu.

Toliko se sramio što mu je odjeća prljava da uopće nije otvorio svežanj.Umjesto toga,ugurao ga je u perilicu,a kad je ciklus završio,ugurao je isti taj svežanj u sušilicu.Na kraju je vratio neodmotani svežanj u svoju sobu gdje je otkrio da mu se odjeća smočila,osušila ali ne i očistila.

No ipak,mnogi obave vanjske,isprazne obrede religije,vodeći računa o tome što drugi misle o njima,pazeći kako se nebi razotkrili i nikad ne iznesu svoje grijehe pred Boga.Nikad potpuno ne priznaju grijehe pred Bogom.

Ukoliko takva samoobmanuta osoba tuguje nad svojim grijehom,to je samo zato što je taj grijeh povrijedio nju,a ne zato što je rastužio Boga.Na primjer,Judi je bilo žao zbog njegova grijeha,ali se objesio u kajanju i otišao u pakao.Takva osoba nikad ne vidi da su njeni grijesi prikovali Krista na križ.Uvijek traži krivca,ona zna spremno pokazati na grijeh u nekome drugom,ali nikada ne priznaje svoje grijehe pred Bogom,a kamoli da tuguje zbog njih.

Autor:Stephen Lawson;iz knjige "Savršeno sigurni"

PRENOSI:www.novizivot.net 


0

“Ljubav sve pobjeđuje!” – Isusovih 12 životnih lekcija

Posted by mrkaen002 on 19:18 in , , , , ,
Photo:Pixabay















Ovdje se ne radi o religiji, već o stvarnim životnim lekcijama koje se mogu primijeniti u praktičnom životu i koje nam vrlo brzo mogu donijeti vidljive rezultate. Isusova je mudrost stvarna, primjenjiva i uzvišena. Njegov je primjer uzorit i nadahnjujuć svima koji teže duhovnim sferama.

Izdvojili smo 12 snažnih Isusovih citata:

1. Biti velik znači služiti

“Znate da oni koje se smatra vladarima gospodare narodima i velikaši ih drže pod svojom vlašću. A među vama neka ne bude tako! Nego tko god hoće biti velik među vama, neka vam bude sluga, i tko god hoće biti prvi među vama, neka bude rob svima! Jer ni Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoj život dade kao otkupninu za mnoge.” Marko 10:43-45

Ovo je tajna velikog vodstva. Vodstvo nije stvar vladanja već služenja drugih.  Kad dajete drugima, u vašem životu nikada neće nedostajati onoga što je dobro.

2. Za brigu postoji lijek

“Pogledajte ptice nebeske, jer one ne siju niti žanju niti skupljaju u žitnice, a ipak ih vaš Otac nebeski hrani. Niste li vi vredniji od njih?  Tko od vas može zabrinutošću svojom imalo produžiti svoj životni vijek? I za odjeću, zašto ste zabrinuti? Promotrite ljiljane u polju, kako rastu! Ne muče se niti predu, ali kažem vam da ni Salamun u svoj slavi svojoj nije bio odjeven kao jedan od njih. A ako Bog tako oblači bilje poljsko, koje danas jest, a sutra se u peć baca, neće li još prije vas, malovjerni?  Zato nemojte biti zabrinuti i govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili ‘Što ćemo piti?’ ili ‘Što ćemo obući?’ Jer svim tim zaokupljeni su neznabošci. A Otac vaš nebeski zna da vam je sve to potrebno.” Matej 6:23-32

Radosno je živjeti bezbrižni život. Tjeskoba je ubojica. I stoga, suočite se sa svakim danom, znajući da ako može postojati tako prekrasan i veličanstven svijet, nema razloga za brigu. Pogledajte samo prirodu oko sebe i zaključite sami.

3. Ljubav sve pobjeđuje

“Učitelju, koja je najveća zapovijed u Mojsijevu zakonu?”

“Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!”

“To je prva i najveća zapovijed.”

“Druga, jednako važna, glasi: “Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe!”

“Sve druge zapovijedi i svi zahtjevi proroka proizlaze iz tih dviju zapovijedi.”

Matej 22:36-40

Također …

“Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.”

“Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?”

“Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Matej 5:41-48

Što se tiče ljubavi, ponuđene su tri smjernice: Ljubi Boga. Ljubi bližnjega svoga. Ljubi svoje neprijatelje.

Prvi korak naprijed za razvoj ove ljubavi u našem životu je naučiti kako se moliti. Molitva je dijeljenje svog srca s nekim tko je veći od nas, prihvaćanje Njegova autoriteta i prepoznavanje Njegove ljubavi prema nama i svim ostalim živim bićima.

4. Slijedite zlatno pravilo

“Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.” Matej 7:12

Zapitajte se što želite da ljudi učine za vas, a zatim preuzmite inicijativu i učinite vi to za njih. Koji prekrasan princip. Samo učinite ono što želite da bude učinjeno. Često se dobro djelo neće vratiti od onoga kome ste ga učinili, ali vratit će se iz nekog kutka ovog čudesnog svemira u kojem živimo.

5. Pitajte ono što trebate

“I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.” Luka 11:9-10

Nemojte se cjenkati s Bogom. Budite izravni. Pitajte za ono što vam je potrebno. Ovo nije igra mačka i miša, ili skrivača, Usudite se pitati. Moć se nalazi u postavljanju pitanja. Ne kažemo da trebate Bogu predstaviti božićnu listu poklona, ali pitajte stvari koje su bitne, očekujte čuti odgovor i budite ga spremni prihvatiti. Kad nas djeca nešto pitaju, mi kao roditelji ne možemo odoliti, a da se ne potrudimo i damo im najbolje što im možemo ponuditi, zar ne?

6. Ne sudite

“Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!” Matej 7:1-5

“Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas.” Matej 7:7

Nemojte kriviti ljude, skakati na njihove neuspjehe i kritizirati im mane – osim ako, naravno, ne želite isti tretman. Taj duh ima svojstvo bumeranga. Tako je lako vidjeti mrlju na licu svog susjeda i biti nesvjestan ružne grimase na svom. Imate li hrabrosti reći, “Dopusti mi da ti očistim lice”, kada je vaše ​​vlastito lice iskrivljeno prezirom? Ukoliko sudimo drugima imamo sindrom ‘svete’ bolesti “Ja sam svetiji od tebe.” Kada u nekoga upirete kažiprstom, sjetite se da su ostala tri prsta usmjerena prema vama. Oduprite se takvom mentalitetu.

7. Držite riječ

“Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.” Matej 5:37

Kada manipulirate riječima da bi bilo po vašem, to nije dobro. Ako možete reći da – recite da. Ako to ne možete – onda recite ne. Nemojte lagati kad znate da ne možete učiniti ono što ste obećali. Riječ ‘ne’ može biti vaš najveći oslobađajući prijatelj, ako je koristite mudro. Ne možete učiniti sve. A ako kažete ‘da’ pobrinite se da učinite ono što ste rekli – čak i ako je to nezgodno. To gradi dubinu karaktera u vašem biću i povjerenje onih oko vas.

8. Dajte u tajnosti

“Ti, naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti.” Matej 6:3-4

Kada nekome pomažete, ne razmišljajte o tome kako to izgleda. Učinite to tiho i u tajnosti. Nemojte ‘na sva zvona’ o svojoj milostivosti. Naučite umjetnost davanja u tajnosti.

9. Oprostite

“Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.” Matej 6:14-15

U molitvi postoji veza između onoga što Bog čini i što vi radite. Ne možete dobiti oprost od Boga, na primjer, bez da vi također oprostite drugima. Ako odbijete učiniti svoj ​​dio, uskraćujete si i onaj s Božje strane.

Oprostiti drugima je oslobođenje od lanaca neoprostivosti. ‘Oprosti’ je ponekad najteža riječ, ali kad je jednom kažete, oslobođeni ste. Nemojte čekati da se drugi ispričaju vama. Vi vodite i budite prvi koji će ponuditi ruku oprosta. Tu se ne radi o tome tko je u krivu, a tko u pravu, već o životu ispunjenom slobodom.

10. Govorite Božje riječi

“Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi.” Matej 12:35-37

Svaka nemarno izgovorena riječ će se vam se vratiti. Riječi su snažne; uzmite ih za ozbiljno. Riječi mogu biti vaš spas, ali također i vaša propast. Smrt i život su u moći jezika, tako da riječi koristite mudro. Analizirajte riječi koje ostavljaju vaše usne. Jesu li one pozitivne? Ili su pune negativnosti i osuda? To je ozbiljna stvar pa obratite pozornost na ovaj savjet. Tu leži razlika između spasenja i prokletstva ovdje na zemlji, a kamoli u cijeloj vječnosti.

11. Ništa nije nemoguće, ako imaš vjeru

“Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.” Matej 17:20

Kad biste imali tračak vjere, mogli biste pomicati planine. Vjera je mala riječ, ali moćna. Vjera je povjerenje u nekoga većeg od sebe, povjerenje u sposobnosti koje su smještene u vama, te povjerenje da sa svakim korakom naprijed pronalazite svoj put prema svojim snovima i ciljevima. Uz još mrvicu postojanosti možete samo izaći kao pobjednik.

12. Koristite ili izgubite

“Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj, naprotiv, koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’ A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupîš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupîm gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom. ’Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.” Matej 25:14-30

To je poput imućnog čovjeka koji odlazi na dulji put. On je pozvao svoje sluge i delegirao im odgovornosti. Jednom je dao pet tisuća dolara, drugom dvije tisuće, trećem tisuću, ovisno o njihovim sposobnostima. Zatim je otišao. Prvi sluga je odmah otišao na posao i udvostručio ulaganje. Drugi je učinio isto. No, čovjek s jednom tisućom je iskopao rupu i pažljivo pokopa gospodarev novac. Nakon dugog izbivanja, gospodar tih triju službenika se vratio. Onaj kome je dao pet tisuća dolara mu je pokazao kako je udvostručio svoju investiciju. Gospodar ga je pohvalio i učinio svojim partnerom. Isto je učinio i s drugim slugom. Sluga kojem je dao tisuću dolara je rekao: Gospodaru, bojao sam se da bi vas mogao razočarati pa sam pronašao dobro mjesto za skrivanje i osigurao novac. Ovdje je, sigurno do posljednjeg centa.” Gospodar ga je ukorio i rekao: “Kriminalno je biti toliko oprezan. Ako si znao da ja tražim najbolje, zašto nisi učinio barem najmanji trud? Mogao si barem oročiti novac na banci pa bih dobio neku malu dobit. Tu tisuću daj mome prvom slugi koji je najviše riskirao.”

Svatko od nas je obdaren određenim darom ili prirodnim talentom koji zahtijeva korištenje. Ako ne uspijete iskoristiti onda ćete ga izgubiti. Što god da radite, nemojte se uspoređivati ​​s nekima koji izgledaju kao da su dobili hrpu talenata. Koristite onaj koji vi imate i razvijajte ga. On predstavlja vašu osobnu snagu, a poput mišića, najbolji način za razvoj snage u vašem životu je tako da ga koristite. I stoga, u svakoj prilici ga koristite – i na taj način ga nikada nećete izgubiti. Zapravo ćete poboljšati svoju poziciju i postati lider u vašem izabranom području djelovanja.

IZVOR:atma.hr  /Pripremio: Dario Duišin Džunić


0

Tišina nije dimenzija bez riječi

Posted by mrkaen002 on 12:30 in , , ,
Photo:Pixabay

















Svaki put kada se vežemo za nešto ili nekog, na neki način mi izbjegavamo gledati sebe.

Potreba za vezivanjem za nešto ili nekog jeste trik kojim bježimo od samih sebe. Što više drugi postaje važan za nas, time ga više smatramo centrom našeg života, i istovremeno uranjamo u periferiju. Cijelog života ostajemo centrirani na drugog.

Na taj način tvoje sebstvo nikada neće postati tvoj centar.

Uzrok nesreće leži u našem vezivanju za druge, u očekivanju koje gajimo prema drugima. Nadamo se da će nam drugi dati sreću.

Niko te nikada nije usrećio, pa ipak, to se iskustvo nastavlja, nikada ne umire. Svaki put kada te nada napusti, osjećaš se frustriran.

Kada susretneš samog sebe, na početku se osjećaš nesretnim. Zatim, malo po malo, kako se susret produbljuje, nadolazi sve intenzivnija sreća.

Suprotno tome, susret sa drugim daje osjećaj sreće na početku, ali na kraju se pokaže kao izvor nesreće.

Po meni, put u duhovnu dimenziju započinje onda kada bivaš gurnut prema samom sebi.

Ne mari na koji način si gurnut. Život pruža bezbroj mogućnosti da budeš gurnut prema sebi.

Um i njegove želje su ti koji uvjetuju i odabiraju svako novo rođenje.

Tišina nije dimenzija bez riječi.

Tišina je također jedan način pričanja, jedna dimenzija govora.

Osho

IZVOR:atma.hr 

0

Zašto Bog zabranjuje komunikaciju s mrtvima?

Posted by mrkaen002 on 23:39 in , , , ,
Photo:Pixabay













Možemo li komunicirati s mrtvima?Je li to moguće po Bibliji?Bi li kršćani trebali komunicirati s mrtvima?

KOMUNIKACIJA S MRTVIMA

Čuo sam za mnoge koji govore da su sposobni komunicirati s mrtvima.Održavaju seanse i pokušavaju stupiti u kontakt s umrlima,kako bi njihova obitelj ili prijatelji komunicirali s njima.Žele im postaviti neko pitanje,čuti što se nalazi na drugoj strani,gdje se nalaze i tako dalje.Činjenica je da ako zaista i komuniciraju s nekim u duhovnom svijetu,to je zao duh,jer Biblija govori:"Živi barem znaju da će umrijeti,a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade,jer se zaboravlja i spomen na njih."
(Propovjednik 9,5).

Dalje,Solomon govori:"I što god nakaniš učiniti,učini dok možeš,jer nema ni djela,ni umovanja,ni spoznaje,ni mudrosti u podzemlju u koje ideš." (Propovjednik 9,10).Čak i Izaija piše o umrlima:"Mrtvi neće oživjeti,sjene neće uskrsnuti,jer ti si ih kaznio i uništio i zatro svaki spomen na njih!" (Izaija 26,14).

Nije mudro da vjerni ili nevjerni pokušavaju komunicirati s mrtvima.Oni koje pokušavaju dozvati natrag iz mrtvih možda nisu ti ljudi za koje oni misle.Postoji duhovni svijet pun demona (palih anđela) koji su izabrali pobuniti se sa Sotonom te vole oponašati umrle da bi ljudi pali u zamku,vjerujući da komuniciraju s mrtvima.Ovo je zaista opasno područje da bi bilo tko u njega ulazio i to je grijeh  za vjernike i nevjernike.

ŠAUL KOMUNICIRA S MRTVACEM

U ponovljenom zakonu 18,10-11 piše:"Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer;tko bi se bavio gatanjem,čaranjem,vračanjem i čarobnjaštvom;nitko tko bi bajao,zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike."Kazna za ove prijestupe u Starom zavjetu je bila smrt jer je ovo područje u koje ljudi ne bi trebali zalaziti.

Kada je Šaul,brojčano slabiji od Filistejaca,otišao vračari u En Doru,zamolio ju je da pozove Samuela,kako bi ga Šaul pitao za savjet.Slijedi izvješće u 1.Samuelovoj 28,11-12,gdje je žena medij pitala Šaula:"Tada žena zapita:Koga da ti dozovem?A on odgovori:Dozovi mi Samuela!Kada žena ugleda Samuela,povika iza  glasa,a onda reče Šaulu:Zašto si me prevario?Ta ti si Šaul!"Ovdje primjećujemo da je vračara bila preplašena jer je u stvari vidjela Samuela,a znala je da je mrtav.Žena je bila šokirana jer to vjerojatno nije nikad prije radila,a tu je bila prava osoba dozvana iz mrtvih-na njen užas i strah.

"Samuel upita Šaula:Zašto si pomutio moj mir dozivajući me gore?A Šaul odgovori:U velikoj sam nevolji jer su Filistejci zavojštili na me,a Bog se okrenuo od mene i ne odgovara mi više ni preko proroka ni u snima.Zato sam dozvao tebe da me poučiš što da činim.A Samuel odvrati:Zašto mene pitaš kad se Jahve odvratio od tebe i postao ti neprijateljem?Jahve ti je učinio kako ti je kazao preko mene:istrgao je kraljevstvo iz tvoje ruke i dao ga tvome suparniku,Davidu,jer nisi poslušao riječi Jahvinih i jer nisi izvršio njegova žestokog gnjeva na Amaleku:stoga ti je Jahve danas ovako učinio.Jahve će predati,zajedno s tobom,i Izraela u filistejske ruke.Sutra ćeš sa svojim sinovima biti sa mnom,a i tabor izraelski Jahve će predati u filistejske ruke.Šaul se užasnu i pade ma zemlju kako je dug.Spopade ga silan strah od Samuelovih riječi.I ponestade mu snage,jer nije ništa jeo cijeli dan i cijelu noć.Kad ona žena dođe k Šaulu i opazi kako je sav zaplašen,reče mu:Gle,tvoja je službenica poslušala tvoju riječ,stavila sam svoj život na kocku i poslušala tvoje zapovijedi koje si mi naložio." (1.Samuelova 28,15-12).

Primijetite da jedini put kada je netko u Bibliji razgovarao s mrtvacem,bilo je da se objavi smrt onog koji je tražio da komunicira s mrtvacem (Šaul).Žena je bila preplašena i uplašila se za vlastiti život,znajući da je ovo bilo kažnjivo smrću tada.Vjerujem da je ovo bio jedini izuzetak,jer je Šaul bio neposlušan,a Bog je nekoliko godina prije toga objavio da će David biti kralj.Ništa dobro nije izašlo iz ovog iskustva za Šaula i isto se može reći za svakog tko pokuša ponoviti to što je Šaul učinio.

ŠTO BIBLIJA KAŽE O KONZULTIRANJU S MEDIJIMA,VJEŠTICAMA,ASTROLOZIMA I VIDOVNJACIMA?

Biblija jasno govori da vjernici i nevjernici ne bi trebali tražiti savjete od medija,vidovnjaka i vještica.Bog je suveren nad budućnošću i mi je ne smijemo pokušati saznati.Ništa dobro neće izaći iz toga.Zapravo,nije mi jasno zašto kršćani čitaju svoj horoskop vidjeti kakav će im dan biti,kada apsolutno nema dokaza da zvijezde mogu predskazati budućnost.Gore od toga,očito je grijeh.Čak su i Oujia ploče grijeh,ako ih većina kršćana ne doživljava tako.

Biblija ima dosta toga reći o traženju savjeta od medija,vještica i vidovnjaka.

Izaija 8,19:"Reknu li vam:Duhove pitajte i vrače koji šapću i mrmljaju-dakako,narod mora pitati svoje "bogove" i za žive se u mrtvih raspitivati!"

Levitski zakonik 19,31:"Ne obraćajte se na zazivače duhova i vračare;ne pitajte ih za savjet.Oni bi vas opoganili.Ja sam Jahve,Bog vaš!"

Levitski zakonik 20,6:"Ako se tko obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima poda javnom bludu,ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i odstranit ću ga iz njegova naroda."

2.Kraljevima 21,6:"I sinove je svoje proveo kroz oganj.Vračao je,gatao,stvorio bajače i opsjenare,učinio je premnogo zla u očima Jahve i razjarivao ga."

Izaija 19,3:"Egiptu se pamet muti,ja sprječavam njegove naume;oni traže idole i vrače,opsjenare i gatare."

Izaija 47,13:"Izmoriše te mnogi tvoji savjetnici!Nek ustanu samo da te spase oni koji premjeravaju nebesa,koji promatraju zvijezde i koji svakog mjeseca proriću ono što će te snaći."

Jeremija 27,9:"Ne slušajte,dakle,svojih proroka,gatalaca,sanjara,zvjezdara svojih i čarobnjaka koji vam govore:"Ne,vi nećete služiti kralju Babilonskom!"

Mihej 5,12:"I zatrt ću u tebi sve kipove i stupove kamene.I ti se više nećeš klanjati pred djelom ruku svojih."

ZAKLJUČAK

Vidjeli smo da mrtvi ne mogu komunicirati sa živima (Izaija 26,14),da traženje savjeta od medija,vještica,astrologa i vidovnjaka je grijeh (Ponovljena Zakon 18,10-11),da će takvi duhovnici biti zauvijek odsjećeni od Boga (Levitski zakonik 20,6) i da se sve to svodi na ništa.Bog je protiv onih koji pokušavaju komunicirati s mrtvima,ili da se savjetuju medijima,vidovnjacima,vješticama,astrolozima i spiritistima bilo kakve vrste.Ako komunicirate s nekim iz mrtvih,to nije osoba za koju mislite da je.A i kada netko umre,ne može se vratiti u život (Luka 16,26).

Budući da su pali anđeli (demoni) živjeli tisućama godina,oni znaju osobine i naklonosti obitelji mrtvaca,i mogu se pojaviti u liku ili glasu pokojnika.Opasno je za svakoga tko čini tako nešto.Kada osoba umre,nalaze se na jedno od dva mjesta.U muci i odvojeni od Boga,ili s Gospodinom u stanju blaženstva.U oba mjesta duša će živjeti zauvijek.Bit će u agoniji i žalosti ili u radosti i sreći..oba će biti zauvijek.Danas se odlučite gdje ćete nakon smrti.Stavljajući svoje povjerenje u Isusa Krista,mogu vas uvjeriti da je to odluka zbog koje nikada nećete zažaliti.

Autor Jack Wellman;prijevod:Ivana R.;IZVOR:www.whatchristianswanttoknow.com 

PRENOSI:www.novizivot.net 


0

Imate li osjećaj da vas neka nevidljiva sila koči i jednostavno vam ne ide, a ni sami ne znate zašto?

Posted by mrkaen002 on 15:10 in ,
Photo:Pixabay
















Svi se uglavnom počinjemo baviti samorazvojem tek nakon što proživimo određena iskustva koja stvore dosta potisnutih negativnih emocija, dok se neka od njih dogode u najranijem djetinjstvu, pa čak i u prenatalnom periodu, tako da imamo dosta nejasnih emocija koje ne možemo osvijestiti jer nam nije jasan njihov uzrok. Nekada je jedan život prekratak da se sve te emocije osvijeste, često ih naučimo potisnuti još dublje misleći da smo se uspjeli očistiti.

To se posebno događa kada posežemo za antidepresivima i sedativima jer je to najmoćniji način blokiranja emocija, odnosno zaboravljanja, a ujedno i najbolji put da potisnute traume ponovo ožive kroz bolest. Svaka bolest predstavlja odgovor našeg sveukupnog energetskog tijela, ona je rezultat naših misaonih i emocionalnih investicija. Naš život je sačinjen od samo 1% događaja, preostalih 99% predstavlja reakcije na događaje. Mi se ustvari cijeli život bavimo prerađivanjem i varenjem određenih životnih udaraca i trauma. Objektivno, ono što mi doživljavamo kao udarce jesu životne lekcije i iskušenja koja nas okreću sebi samima, s osnovnom porukom da ne možemo izaći vani dok ne prihvatimo sebe iznutra.

U ranom djetinjstvu smo vrlo senzibilni, prijemčivi i sve što roditelji misle i osjećaju naš nesvjesni um preuzima kao program, isto kao što smo prethodno preuzeli genetsko naslijeđe kao program. Dakle, mi nismo neispisana ploča, već dolazimo na ovaj svijet kao programirana informacija. U skladu s tim nesvjesnim programima su i naši životni izbori, pa biramo upravo takve partnere koji će nas povrijediti ili jedemo takvu vrstu hrane koja će nam donijeti štetu. Često imamo slučaj da mala beba ima tumor na mozgu ili neku drugu neizlječivu bolest, i mnogi će se zapitati kako je mala beba mogla misliti ili potisnuti emocije da bi privukla bolest.

Rak je povezan sa podsvjesnom željom za smrću – nekada se desi da u određenoj situaciji reagiramo tako što poželimo umrijeti, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno se suočiti s nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju. Takvu misao um automatski pohrani. Treba znati da je naš um veoma ljepljiv i da se za njega misao vrlo lako zalijepi, ali teško odvoji. Zato imamo naviku da stalno vrtimo istu misao jer je ne možemo odlijepiti iako nam smeta. Bolest uvijek napada onaj dio tijela koji je najslabija karika, odnosno gdje su se akumulirale negativne emocije i naša želja da ih blokiramo, sakrijemo i zaboravimo.

Naš vid ne slabi zbog starosti, već zbog toga što neke očigledne stvari ne želimo vidjeti i nesvjesno slabimo i blokiramo svoj vid, bježimo od stvarnosti i zabijamo glavu u pijesak. Kada iskrivljujemo istinu u situaciji koja nam ne ide na ruku, imamo neku vlastitu viziju i sl., naš unutrašnji vid će biti zamagljen, a rezultat će biti gubitak vanjskog vida. Srce strada od blokiranih emocija koje nismo pokazali iz straha, jetra sakuplja bijes, a želudac neprerađene sadržaje, nešto što nismo uspjeli “sažvakati”, sa čime se nismo pomirli, pa kao rezultat imamo gastritis ili čir na želucu. Kada sebe “počastimo” čirom na želucu, dođemo u situaciju da moramo selektirati ishranu, što zapravo predstavlja potrebu kontrole i selekcije na emocionalnom nivou. Štitna žlijezda se puni neizgovorenim riječima koje smo “progutali” na svoju štetu, općenito poremećaj štitne žlijezde odnosno grlene čakre predstavlja problem komunikacije i verbalnog izražavanja.

Uglavnom, tek kada dobro uništimo svoje tijelo, sjetimo se da se moramo čuvati stresa, ne smijemo se zamarati, liječnik nam je zabranio alkohol, cigarete, masnu i tešku hranu, nadajući se da će nam tablete pomoći da popravimo oštećene strukture u našem energetskom tijelu, što se nikada neće desiti. Lijekovi ne djeluju na programe. Programi su informacije iz potisnutih emocija koje stanicama daju upute kako da se ponašaju. Šta su potisnute emocije? One su poput potonulog broda, poput Titanika. Kada brod potone on nestane iz našeg vidokruga, ali on je ipak negdje otišao. On je potonuo u nevidljive sfere, ali ipak postoji. Pun različitih sadržaja, ljudi, sreće, tuge, ljubavnih priča. Isto tako, kada smo uznemireni, suočeni s neprijatnom ili negativnom situacijom, u nastojanju da stvorimo prividni mir, mi ćemo uzeti sedativ i naš Titanik će potonuti u nesvjesno. Mi ćemo osjetiti olakšanje, ali on će i dalje postojati, mada ćemo mi nastojati da ga zaboravimo.

Zaborav je najgori način rješavanja problema, kad-tad će se aveti s potonulog broda pojaviti, ali će najčešće predstavljati nevidljive i nejasne prepreke i blokade, pa ćemo imati osjećaj da nas neka nevidljiva sila koči i sprečava naš napredak, da nam jednostavno ne ide, a ni sami ne znamo zašto i sl. Uostalom, kada nastojimo zaboraviti neke stvari u životu, naš um će preuzeti zaborav kao mehanizam odbrane i počet će neselektivno zaboravljati pa ćemo tako zaboravljati prijatelje, obaveze, rođendane i postati neodgovorna osoba i na kraju postati potpuno bezlični i više niko neće moći na nas računati pa ćemo i sami pasti u zaborav.

Kada beba pliva u majci, ona će pronaći majčin potpoljeni Titanik i prve informacije bit će usklađene s njenim psiho-emocionalnim stanjem. Majka je u jednom trenutku opterećena nekom negativnom situacijom, možda je u svađi s ocem, povrijeđena, bijesna, pomišlja na samoubojstvo, smrt i sl. Odjednom, dijete “vidi” nešto što ne želi vidjeti i ono nesvjesno blokira svoj vid, ili “čuje” ono što ne želi čujti te blokira svoj sluh, pohranjuje i blokira određene informacije u mozgu i tamo nastaje oštećenje ili se rađa sa srčanom manom jer je blokirala majčine emocije i sl. Tako ćemo s potpuno zdravim genetskim programom imati bolesno novorođenče s jakim programom samouništenja.

Kada je u pitanju bolest, često imamo slučaj da liječnik koji liječi druge dobije infarkt, rak, umre mlad i sl., pa onda svi kažu kakav je to liječnik ako nije znao izliječiti sebe ili liječnik koji pije i puši, a savjetuje drugima da to ne čine, ili policajac koji kažnjava druge zbog prekršaja koje i sam čini. Sva naša životna opredjeljenja uglavnom potiču iz naših nesvjesnih programa, pa tako imamo osobe predodređene za sport, neki su za fizički rad, neki za znanost, medicinu i sl.

Učitelji uglavnom imaju pređeno gradivo, imaju iskustvo ili dodirnu točku s određenom sferom života koju nam nastoje približiti, ali uglavnom je istina da se svako drži tamo gdje ga boli. Vidljive poroke kao što je liječnik koji pije i puši još suptilnije nadomještaju nevidljivi unutrašnji, kao što je liječnik koji liječi tuđa srca, a svoje ne. Lakše je vidjeti tuđe mane, ali nam one uvijek ukazuju na nešto što smo zarobili unutar nas samih i na čemu trebamo raditi. Tako i činjenica da smo liječnik neće nas amnestirati od iste takve bolesti koju nastojimo liječiti kod drugih. Jednostavno, za sve postoji određena analogija i uzročnost, ako nismo dovoljno svjesni sebe i svoje unutrašnjosti, ako ne upalimo svjetlo da pogledamo prvo sebe pa onda ostale, neminovno smo osuđeni na životne drame i konflikte.

IZVOR:duhovni-razvoj.blogspot.hr 

PRENOSI:atma.hr 


0

Jednostavnost, esencija sretnog života: „Jednostavnost je krajnje savršenstvo“- L. da Vinci

Posted by mrkaen002 on 11:49 in , , ,
Photo:Pixabay
















Jednostavnost se često povezuje sa čistoćom, ljepotom i jasnoćem. To je i sloboda od teškoća, napora i zbunjenosti. Jedna od definicija je izostanak dvoličnosti ili biti voljan odreći se sveg pretvaranja i ega.

 „Jednostavnost je krajnje savršenstvo“- L. da Vinci

 „Jednostavnost znači postizanje maksimalnog efekta s minimalnim sredstvima.“

 „Stvari se trebaju napraviti što je moguće jednostavnije, ali ne jednostavnije od toga.“ – Einstein

„Istinu uvijek možemo prepoznati po svojoj ljepoti i jednostavnosti.“

 „Ako nešto ne možeš jednostavno objasniti, ne možeš to ni jednostavno koristiti.“

 „Jednostavnost se dostiže ne onda kad se više nema što dodati, već kad se više ništa nema oduzeti.“

Osoba koja odiše jednostavnošću je ljubitelj esencije, srži. Mnoge poteškoće se mogu prevazići usvajanjem ovog važnog principa –  jednostavnosti.

Jednostavnost, između ostalog znači – biti sretan s onim što imamo.

Što je sreća?

To je emotivno stanje koje ukazuje naše zadovoljstvo vlastitim životom, mjera koliko povoljnim smatramo opću kvalitetu našeg života. Filozofi su oduvijek smatrali sreću fundamentalnom motivacijom za sve ljudske aktivnosti. Sve što radimo je samo način na koji mislimo da ćemo dostići sreću. To je naše urođeno pravo, odlika duše – da bude sretna.

Ali problem je što često tražimo sreću na krivom mjestu… Često i ne razmišljamo idemo li u dobrom smjeru, jesmo li uistinu sretni, ispunjeni, jesmo li živi ili smo živi mrtvaci, što nas pokreće? Na koji standard tzv. sreće pristajemo? Većina nas živi izgladnjelo s mrvicom zadovoljštine i smatramo to našom razinom sreće, prevareni smo, neispunjeni…

Gdje je izvor sreće?

Uvriježeno je mišljenje je to – novac, moć, slava, mladost, ljepota, zdravlje… Ako su te stvari izvori sreće kako onda mnogi najbogatiji, najmoćniji i najslavniji ljudi nisu sretniji od običnih ljudi. To je već odavno poznato, ali zašto onda i dalje stremimo dostići ove ciljeve kako bi bili sretni?

Odgovor je jednostavan. Mi uvijek žudimo za onim što još nemamo u želji i nadi da ćemo se, kad to jednom dobijemo, osjećati sretno. Nismo zadovoljni s onim što imamo već mislimo na ono što nam nedostaje. Međutim, takva potjera za materijalnim ciljevima je nezasitna jer materija nikad duši ne može pružiti ispunjenje za kojim traga.

Trava je uvijek zelenija kod susjeda…

Rupa u srcu

Sve materijalno daje mali obol generalnom osjećaju zadovoljstva, ali samo do određene granice. Brzo dolazi do zasićenja. Ispunjenje materijalnih želja nas uvijek ostavlja s osjećajem nepotpunosti. Ono što čovjeka čini istinski sretnim i ispunjenim je potraga za nečim višim od njegovog malog života.

Isus je rekao da čovjek neće živjeti samo za goli kruh. Čovjek se ne može zadovoljiti jednostavno materijalnim – jedenjem, spavanjem i reprodukcijom. Cilj njegovog života bi trebao biti viši od životinjskog, duboko razmišljanje, povezivanje s Bogom, visoko razmišljanje, visoko do samog Boga.

Ljudi danas ne znaju biti sretni jer ne slijede tu svoju urođenu prirodu i traže je u bazičnim tjelesnim zadovoljstvima bilo na grubi ili na uglađeni ili urbani način.

Studija sreće

Postoje ankete koje pokazuju kako su ljudi koji stavljaju kao priritet novac manje sretni od onih koji najveće prioritete stavljaju u ljubav i odnose. Najsretniji ljudi ispadaju stanovnici Puerto Rica, Meksika, Bangladesha i Nigerije.

Zapad izjednačava materijalni prosperitet sa srećom, ali kako onda te siromašne nacije mogu biti sretnije? Godišnji prihod osobe u SAD-u je 38 000 dolara godišnje, u Nigeriji 800. Ako sreća znači mir i sigurnost tu sigurno ne spada Puerto Ricco, a ako je edukacija, Nigerija je na dnu svih ljestvica.

Što ti sretni ljudi imaju zajedničko?

Sretne ljude u tim ‘zaostalim’ zemljama povezuje vjera, jak osjećaj zajedništva, česta i entuzijastična zajednička slavlja.

Poznatiji moderni sociolog Durkheim kaže da same poteškoće ohrabruju formiranje društvenih odnosa i dovode u pozitivna raspoloženja. Međuovisnost i dijeljenje su veliki olakšivači i zato Nigerijci imaju pozitivan duh, imaju jake proširene obitelji i dobre zajednice koje si pomažu međusobno. Ono što je  ključni faktor za sreću je da osoba ima povjerenje u zajednicu tj. koliko vjeruje u nju i osobe u njoj.  Ti ljudi dijele vještine i stvari sa susjedima i prijateljima i tako još više razvijaju zajedništvo.

Glede slavlja – u Puerto Ricu imaju 500 proslava godišnje, obuku se u najbolju odjeću  i pjesmom; plesom i hranom zajedno se vesele. Jedan je jednostavan čovjek odgovorio zašto su sretni: „Jer ne težimo za posjedovanjem i zadovoljni smo ljubavlju dobre žene.“

Velika zabluda sociologa Maslova

1943.- Teorija ljudske motivacije :„Tek nakon što su zadovoljenje potrebe prehrane, sigurnosti, samopouzdanja i poštovanja – čovjek se može baviti nečim višim.“ Tek kad čovjek doživi vrh u materijalnom smislu i kad još uvijek nije zadovoljan, tek tada može tražiti nešto više.

Vrijeme je sad, sadašnji trenutak je sve što imamo, vrijeme je jučer, iluzija je odlagati, čekati, uvijek taj „ako i kad“ …

Status

Mi smo postali nacija potrošača. Naš primarni identitet je postao identitet potrošača, ne majke, učitelja, farmera. Primarni način mjerenja i pokazivanja naše vrijednosti je koliko konzumiramo, kupujemo. Onima koji su prigrlili ideju konzumerizma, ti proizvodi nisu vrijedni sami po sebi već su vrijedni kao društveni signali kroz koje se dokazuju i mogu prepoznati slične osobe.

Nekima je odnos s određenom markom, brendom zamjena za zdravi ljudski odnos. Bespotrebna potrošnja je oblik pokazivanja statusa. Ponižavajuća je spoznaja da čovjek time iskazuje sebe, umjesto svojim odlikama. U kupovanju i uživanju stvari nema pravog osjećaja sreće već nekakve površne zadovoljštine, često uživanje u pokazivanju, u zavisti drugih.

Ponižavajuće zvuči da nam treba neka materijalna stvar za sreću. Mi mislimo da su nam sve te stvari potrebne. Međutim, kako nam se standardi povećavaju, uvijek dolaze nove stvari bez kojih ‘ne možemo’.

Ambalaža i forma caruju

Često kroz tu potragu za satisfakcijom u materijalnim posjedima tražimo zapravo poštovanje. Želimo lažno impresionirati druge, radije no biti sretni. Bezumne smo žrtve tog velikog naglaska kojeg zapadna kultura stavlja na vanjštinu svega, na ambalažu, formu…

Radimo više nego ikada, neki analitičari kažu da imamo manje slobodnog vremena nego ikad još od doba feudalizma. I znate li koje su dvije aktivnosti koje radimo u to kratko slobodno vrijeme; gledamo TV i idemo u šoping. Amerikanac provode 2 i po puta više vremena u šopingu nego europljanin.

Reklame

Tv i reklame su glavni podstrekač i krivac konzumerizma, smanjenje i izbacivanje televizije iz uporabe je ključ za jednostavno življenje. Koorporacije napadaju ljudsku privatnost, manipuliraju politikom i vladama i kreiraju lažne potrebe kod potrošača napadnim reklamama na svim mjestima, bilo da se radi o javnim wc-ima, ulicama, autobusima, internetu ili TV-u…

Žrtve “zastarijevanja”

Posebno je zamijećeno zastarijevanje ili moda. Moda nas uvjerava da bacimo stvari koje još savršeno rade i koriste. Kako to rade modni ‘trend setteri’? Tako da mijenjaju izgled stvari. Ako ste nešto kupili prije nekoliko godina svatko će moći vidjeti da imate nešto staro što ne odražava vaš ‘status’ u društvu.

Jeste li se ikad pitali zašto se moda ženske cipele kreće od deblje pete do tanke, vrh cipele od špicaste do kockaste do tupe. Ne iz neke studije koja je peta najzdravija za ženske noge već zbog toga ako u sezoni tankih peta vi imate debele, vidi se da niste ‘in’ i niste vrijedni kao osoba do vas u tankim petama, niste ‘in’ jer u ‘Cosmu’ piše da trebate kupiti nove cipele.

Svatko u SAD-u je bombardiran s 3000 reklama dnevno. Vidimo više reklama u godini nego generacije prije nas u cijelom životu.

Jeste li razmišljali o svrsi reklame? – Ona služi da nas učini nesretnim s onim što imamo!

3000 puta dnevno nam kažu da nam je koža loša, namještaj loš, auto loše, mi smo cijeli loši, ali sve možemo popraviti ako odemo kupovati. Poruka je da si u stvari nebitan i neadekvatan ukoliko nemaš tu određenu vanjsku manifestaciju materijalno uspješne osobe. Jednostavni niste sretni dok ne kupite određeni proizvod!

Rublje nije dovoljno bijelo, zubi su nam žuti, posao nije prestižan, a ta poruka je ojačana svaki dan dok pasivno sjedimo pred TV-om kako bi dobili našu dnevnu dozu ispiranja mozga.

Nalazimo se u smiješnoj situaciji gdje idemo na posao, a možda i 2, i kad dođemo kući iscrpljeni se zavalimo se u svoj novi kauč i upalimo TV. Reklame nam kažu da ne valjamo i da odemo u šoping centar kupiti nešto kako bi se osjećali bolje. Onda opet moramo ići na posao i raditi još više kako bi mogli platiti te stvari koje smo kupili, a onda smo još umorniji pa opet sjednemo pred TV, a on nam, gle čuda, opet kaže da moramo u šoping…

Bolest uspoređivanja

Volimo se uspoređivati sa susjedima, prijateljima, kolegama… Ono što je posebno popularno i slavljeno u magazinima, filmovima i na TV-u je život bogatih, lijepih i slavnih (pametni i odvojeni nisu toliko popularni u Kali yugi).“Kardashians“, „Cure iz New Jerseya“ itd. – takve želje za bogatstvom i slavom se razjaruju portretiranjem potrošačkih navika i životnog stila bogatih i slavnih.

Mnogi se žele poistovjetiti s njima i usvojiti bar neki segment njihovog životnog stila. Želimo biti kao oni, pobjednici u društvu, ne gubitnici. Teško se smatrati sretnim ako se vidimo kao gubitnika. Čak se i prosječno uspješna normalna osoba smatra neuspješnom u usporedbi s njima. Uspoređivanje je smrt za sreću, treba razvijati duh zahvalnosti za ono što imamo – to je veliki pokretač sreće.

Moderna civilacija znači odvlačenje pažnje

Bogatstvo nam daje mnogo mogućnosti za ekstravagantni životni stil u kojem možemo neprestalno biti odvučeni od smisla ljudskog života, potragom za duhovnošću i poniranje u sebe. S puno novca osoba ima sve mogućnosti da nikad ne mora ulaziti u sebe jer si može priskrbiti toliko igračaka. Jednostavan život daje puno prigode za poniranje u sebe.

Bogatstvo je stanje duha. Bogat čovjek i čovjek s novcem su dvije različite kategorije.

“Bogati ljudi nisu važniji i vrijedniji od tebe, oni su samo ljudi s novcem. Mi ih služimo, ali nismo njihovi sluge. Sluge smo samo onih koje volimo.“

Kreativnost

Bog i velika djela i otkrića se ne otkrivaju u zoni komfora i buke razularenog života već u zoni kontemplacije, samoće i poteškoće. Čini se da su sve zadovoljene materijalne potrebe i super komfor kraj kreativnosti i potrage za višim jer nas samo uranjaju u lažnu sreću. Svjetovna postignuća često izgledaju kao neprijatelj i ubojica kreativnosti.

Najkreativniji ljudi, genijalci na raznim područjima od znanosti do duhovnosti su dali svoje najveće izume, doprinose i djela ne kad su bili u materijalnom vrhu već upravo suprotno, dok nisu imali ispunjene ni osnove života. Einstein je napisao svoje najpoznatije teorije s 25 godina, kad je bio bez para i posla i prolazio kroz najgori financijski i emotivni dio života, dok je živio u garsonjeri. Nakon godina slave i uspjeha, zadržao je jednostavni životni stil, vozio bicikl i živio u malom stanu pri jednom sveučilištu te je imao par komada garderobe jer nije htio gubiti vrijeme na biranje odjeće.

Česti i su slučajevi velikih umova koji su izgubili svoju kreativnost kad su dobili materijali prestiž, ime i bogatstvo. Skoro svi veliki mislioci su vodili jednostavan život. A neki su nastavili tako živjeti i kako bi zadržali kreativnost do starosti.

Jednostavnost, ah… Lako je reći…

IZVOR:atma.hr 

0

Bog i Njegovo ime se ne razlikuju

Posted by mrkaen002 on 19:54 in , , ,
Photo:Pixabay















Vedski spisi nam savjetuju da su slušanje i pjevanje transcendentalnih zvukova ili mantri, pravi način za buđenje duhovne svjesnosti. Već dugo vremena je poznato da zvuk može utjecati na promjenu svjesnosti. Engleski filozof i državnik sir Francis Bakon je primijetio: “osjetilo sluha utječe na dušu mnogo brže od bilo kojeg drugog.” Međutim, obični materijalni zvuci neće probuditi duhovnu svjesnost. Moramo slušati duhovnu zvučnu vibraciju da bismo to postigli.

Zato skoro sve religije u svijetu preporučuju da meditiramo na Božju Riječ. Sv. Ivan je napisao u svom evanđelju: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Bogu, i Bog bijaše Riječ.” Božanski zvuk ima potpuno različite odlike od materijalnog zvuka. Sv. Augustin je to jasno objasnio u svojim Ispovjedanjima. Kada se jednom probudio iz mističnog transa, rekao je: “Ponovno sam čuo blebetanje naših jezika, u kojem svaka riječ ima početak i kraj. To je potpuno suprotno od Tvoje Riječi, moj Gospode, koji si postojan u Sebi, koji nikada ne stariš i sve činiš novim.”

U Evađelju sv. Ivana, Krist kaže: “Riječi koje vam govorim su duh.” Kao što Riječ, Božje učenje, ima ogromnu moć da preobrati i uzdigne naše živote, upravo toliko su važna i Božja imena, koja ljudi ponekad glasno slave u pjesmama, a ponekad tiho meditiraju na njih. Budući da je Bog potpuno duhovan i apsolutan, vedski spisi nas obavještavaju da Njegova svijeta imena u potpunosti posjeduju Gospodinove duhovne energije. Bog i Njegovo ime se ne razlikuju. U Padma Purani je rečeno: “Nema razlike između Gospodinova svetog imena i samog Gospodina. Kao takvo, sveto ime je savršeno kao i sam Gospodin.” Stoički filozof Maksimus je zapisao: “Postoji jedan vrhovni Bog koji je svačiji moćni otac i Bog. Njega obožavamo pod različitim imenima.” Suvremeni židovski teolog Martin Buber također se slaže: “Sva Božja imena su sveta.”

Biblija je puna sličnih izjava. U Starom zavjetu je rečeno: “Božje ime je snažni svjetionik; pravedan nailazi na njega i spašen je.” U Psalmu, kralj David izjavljuje: “Pjesmom ću slaviti Božje ime.” Zaista, Psalmi sadrže nebrojena upute o Božjem imenu: “Sve nacije koje si Ti stvorio doći će pred Tebe i obožavati Te, o Gospode, slaveći Tvoje ime. … Zahvalite se Gospodinu; prizovite Njegovo ime; govorite ljudima o Njegovim djelima. Pjevajte mu; pjevajte psalme za Njega; govorite o svim Njegovim čudesnim djelima. Slavite Ga u Njegovom svetom imenu.  … Slavite Ga uz pjevanje i plesanje; slavite Ga svirajući na žičanim instrumentima i orguljama. Slavite Ga uz visoki zvuk činela.” Prorok Isak je opisao Boga kao “Onoga tko je vječan i čije je ime sveto.” Stotine godina kasnije, veliki židovski mistik Izrael Bal Šem Tov (1699 -1761) osnovao je hazidizam, popularni pokret pijetizma u židovstvu, čiji članovi plešu i pjevaju u slavu Svevišnjeg Gospodina.

Dok je poučavao svoje učenike kako se mole, Krist je slavio sveto ime Gospodina: “Oče naš, koji si na Nebesima, neka se sveti ime Tvoje.” U svom pismu Rimljanima, sv. Pavle je napisao: “Svatko tko uzme utočište Gospodinova imena, bit će spašen.” Povjesničar Euzebijus kaže da je u ranim kršćanskim crkvama postojala “Opća suglasnost pri pjevanju Božje slave”.

Ljudi još cijene i diljem svijeta izvode gregorijanske molitve, koje je u šestom stoljeću popularizirao popa Gregorije Veliki, kao i kasnija djela, poput Handelovog remek-djela Mesija s horskim pjevanjem aleluja (“neka Gospodin bude slavljen”). U kršćanskim crkvama se, pored slavljenja Gospodovih imena i djela pjesmom, razvila i tradicija koju danas milijuni katolika slijede diljem svijeta – Meditacija na Boga pjevanjem molitvi na brojanici. Ivan Krizostom, svetac Grčke ortodoksne crkve, posebno je preporučio “prizivanje Gospodinova imena u obliku molitve”, i rekao je da to treba činiti “Bez prekida”. Ponavljanje molitve Isusu (“Gospodine Isuse, sine Božji, smiluj mi se grešniku “) postala je stalna praksa za članove istočne crkve. U Putovanju hodočasnika, ruski monah objašnjava tu vrstu meditacije: “Neprestano unutarnje moljenje Isusu je stalno, neprekidno zazivanje Isusovog božanskog imena usnama, u duši, u srcu. … Onaj tko se tako moli doživljava duboku utjehu i osjeća veliku potrebu da uvijek upućuje molitve, jer više ne može živjeti bez njih.”

Sljedbenici Islama meditiraju na Božja imena (Alah) i čuvaju ih tajno. Alah, prema tradiciji, ima devedeset devet imena, zvana “Prelijepa Imena”. Ta imena se mogu naći zapisana na spomenicima kao što je Taj Mahal i na zidovima džamija. Muslimani ih pjevaju uz islamske brojanice – tri brojanice sa po trideset i tri kuglice. Ponavljanje imena pomaže vjernicima da usredotoče svoje umove na Alaha. Dvostruko ime Al-Rahman, al-Rahim, koje znači “Bog, samilostan, milostiv,” priziva se na početku svakog poglavlja u Kuranu. Druga arapska imena Boga slave Ga kao stvoritelja, kralja i onoga koji osiguravaju potrebne stvari.

Sike iz Indije posebno ističu Božje ime. U stvari, Sike zovu Boga Nama – “ime”. Guru Nanak, osnivač religije Sika, molio se: “u ambrozijskim jutarnjim satima, meditiram na milost pravog imena “i kaže da ga je Gospodin u viziji uputio: “idi i ponavljaj Moje ime i navedi druge da čine slično.”

Geoffrey Parinder, profesor komparativne religije na londonskom sveučilištu, u svojoj knjizi “Obožavanje u svjetskim religijama” kaže: “Brojanice se naširoko koriste u budizmu, redovnici koriste velike, a laici male. Velike imaju 108 kuglica, a dvije polovice predstavljaju pedeset četiri razine pri dostizanju Boddhi-sattva (prosvjetljenja). Velika kuglica u sredini predstavlja Budu.”

Članovi sekte Čista zemlja, najvećeg japanskog budističkog reda, ponavljaju Budino ime (namu amida butsu). Osnivač Šinran Sonin kaže: “Čistoća svetog imena, poklon onoga koji je prosvijetljen, širi se cijelim svijetom.” Budistička učenja otkrivaju da se pjevanjem Budinog imena obožavatelj oslobađa kruga reinkarnacije i pridružuje se Budi u Čistoj zemlji, duhovnom svijetu.

IZVOR:atma.hr 

Copyright © 2019 Zabava za obitelj All rights reserved. Theme by Laptop Geek. | Bloggerized by FalconHive.