Photo:Pixabay

Jedanput u godini, za blagdan svetog Antuna, oživi neveliko samostansko dvorište. Mirno mjesto za odmor i molitvu pretvori se u košnicu od glasova, pjesme i molitve.

Čini se da je svake godine isto. Na improviziranoj pozornici smjenjuje se misa za misom. Ispovjednici, molitelji, žamor, pjesma i molitva ujedno. Nikad fratri nisu bili na čistu što je teže, dani uoči ili blagdansko jutro. Sve je moralo biti pripremljeno u kuhinji, crkvi, na dvorištu. Trebalo je dočekati, uslužiti, ispovjediti i pričestiti mnoštvo. Činilo im se da se, sve što može i ne može hodati, slilo tog dana k njima. Gvardijana je danima boljela glava od brige. Nije šala prihvatiti tolike ispovjednike, smjestiti ih u neudobne samostanske sobice. Trebalo je pronaći dobrovoljce za skrb oko mjesta za paljenje svijeća, prodavače nabožnih predmeta, sestru koja će primiti na tisuće svetih misa.

Proslava Antunova bivala mu je sve teža zbog godina i bolesti i što je sve to više, činilo mu se, ličilo na vašar. Nije mu dala mira primjedba nekih svećenika kako je Antunovo samo prilika da se nešto novca zaradi i kako je Antun sve više “ekonom provincije”.

Smetalo ga je i, naoko bezazleno, lukavstvo starog brata, sakristana. Darovane svijeće vraćao je drugim putem na “štandove”, tvrdeći da se Svetac neće ljutiti, a korisno je. Prisjeti se njegove dosjetke: “Što deblja svijeća, to veći zagovor.”

Ove godine trebalo je biti sve drugačije. Odlučio je pokušati vratiti blagdanu izvornu svježinu.

Nije dao, kao do tada, da se kip Antunov postavi na sredinu crkve. Postavio ga je uz svetohranište. Gledao je da bude stepenicu niže. Naredio je orguljašici da ne pretjeruje u izboru pjesama u korist svetog Antuna.

Nekima se to činilo neprimjereno. Bili su ljuti što nisu mogli oko kipa obilaziti, poljubiti ga i doticati. Sve se svelo na molitvu ispred svetohraništa i Sveca.

Ove je godine naumio testirati ljubav hodočasnika prema bolesnima. Više je puta propovijedao kako Antun liječi preko nas i kako mu trebaju naše ruke, oči, koraci.

Na dvorištu, podno velike platane, smjestio je kip sveca. Tu je bio određen prostor za paljenje zavjetnih svijeća. Ove godine je postavio, uz kip, oveću kutiju za milodare. Na njoj se isticao natpis, a pod njim slika bolesne djevojčice. Nadao se da će hodočasnici, kucajući na srce Božje i Antunovo, imati srca za bolesno dijete.

Dan je odmicao. Zaredale su se misa za misom. Poput plimnih valova mnoštvo je preplavilo dvorište i crkvu, povlačilo se i u novom naletu ulazilo. Ove godine hodočasnika je bilo više nego ikad. Mirisalo je na zapaljene svijeće i ljiljan.

Propovjednici su obnavljali svečev život, poticali na nasljedovanje. Tko je slušao mogao je dobiti dojam da je Antun velik samo zato što je imao sućuti i ljubavi prema potrebnima. Preko njega, njegovih ruku i srca, djelovao je sam Isus. Povrh samostanskih zidina dopirala je glazba i primamljiv miris pečenja. Zvona su zvonila najavljujući smjenu misnika na oltaru. Nije želio slušati primjedbe samostanske braće. Nije više bilo moguće doticati sveca odjevnim predmetima, kupiti voštane odljevke bolesnih udova, životinja i prinijeti ih kao zavjet.

“Neka ga dodirnu vjerom”, odgovorio je. Razočarani.

Na hodnicima su se spoticali na prepune košare svijeća.

“Trebalo bi ih ponovno prodati”, reče samostanski brat, “za Kruh svetog Ante”.

“Pretopi ih nakon blagdana”, reče gvardijan da prekine neugodnu šutnju i napetost. “Od njih ćemo saliti velike svijeće. Svi će darovi gorjeti u jednoj svijeći.”
“To je ispravno, hvalevrijedno”, reče netko od prisutnih, “samo… čime ćemo kupiti hrane za sirotinjsku kuhinju?”

“Ako vjeruješ da Antun može pronaći izgubljene ključeve, zar sumnjaš da ovo nije kadar riješiti”, doda gvardijan i uputi se prema svetištu.

Primijetila su subraća, od kada je on u samostanu, da je sve nekako drugačije, neuhodano, neustaljeno. Nekima su se u crkvenim odborima njegove ideje činile previše slobodne, nove, a time neispitane i pogubne. Sve što je on želio bilo je da osvježi pobožnost, da joj vrati izvornost, odbaci talog praznovjerja, naslage od godina pod kojima se svečanost pretvorila u folklor. Bilo mu je krivo što je samo za blagdan njegov samostan s crkvom ličio na servis za duše, a preko godine zjapio poluprazan.

Odlučio je da će ove godine svim hodočasnicima dati zadatak da vidi koliko im je stalo do tuđe bolesti i nevolje.

Kad je svoju nakanu rekao prijatelju samostana, liječniku, nemalo se iznenadio odgovorom. “Takva operacija srca košta. Nije sigurno da će uspjeti, još manje da će djevojčica preživjeti.”

“Valja pokušati”, reče smireno. “Bojim se da će to biti uludo bačen novac…, šanse su minimalne…, a započeto krilo samostana…” “Sve može čekati”, uzvrati gvardijan, “više vrijedi njezin život od ratom srušenog samostana”. Mnogi su bili preko svake mjere iznenađeni. Ispitivali su, povjerljivo, korijene ne bi li našli daleku ili blisku vezu između gvardijana i bolesne djevojčice.

Uočio ju je na prvoj pričesti. Hodala je uz majku slabašna, krupnih očiju, podsjećala ga je na djetinjstvo, i bolesnu sestru. “Iste oči”, reče u sebi. Poželio je pomilovati to nježno lice, uploviti u beskraj njezina pogleda. Sve se svelo na šalu. “Odnio bi te vjetar da nemaš potpetica”, reče. “Neće me odnijeti”, promuca dijete, “majka me drži”. Smijali su se ozareni.

“Postila sam trinaest utoraka”, reče majka kroz suze. Tako je, nekad, i njegova postila za sestru. Umrla je pred Antunovo. Zaspala.

Odlučio je pomoći. Trebalo je prikupiti znatnu svotu novca.

“Sveti Antun pomaže preko tvojih ruku”, govorio je, “tješi preko tvojih usta”.

“Gdje mu je moć, ako moju nemoć treba”, ubaci netko. “Ma kako nemoćan, u Božjim si rukama velik”, reče.

Jutro iza blagdana. Dvorištem razasuti papiri, opušci. Na plehnatim podlošcima rastopljene svijeće. Poneka se otimala žutim proplamsajima.

“Večeras brojimo milostinju”, svečano oglasi samostanski brat.

Uobičajen postupak nakon blagdana. Na stolu su stajale dvije velike kutije. Kad su otvorili onu za pomoć bolesnoj djevojčici ostadoše skamenjeni. “Nije moguće”, pomisli gvardijan. “Ja sam znao da će malo biti”, zaključi brat. Kasa koja se nalazila pred kipom Sveca krcata.

“To što sveti Antun može, nitko ne može”, zaključiše neki slavodobitno.

Osvanulo nedjeljno jutro. Blagdan je odavno prošao. Samostansko dvorište oživjelo djecom. Jutarnja Misa. Gvardijan se zaputio k crkvi. Uobičajeno je bilo da prije svete Mise sjedne u ispovjedaonicu. Spotače se. U raskriljene ruke uleti mu djevojčica. Zadihana od igre.

“To si ti”, promuca. “Ja sam”, reče. Osmijeh joj se osu licem. “Vratila sam se s operacije, sada mogu trčati, igrati se…, po zagovoru svetog Antuna kaže mama”, doda.

“Čudo je to, veliko čudo, kćeri moja”, reče gvardijan. Zazvoniše zvona. Jedino su Isus, Svetac i gvardijan znali iz koje se kase platila operacija srca.

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

tagovi:sveti ante,priča,antunovo,blagdansko jutro,svetac,priče

Photo.Pixabay

Noć prije sprovoda.

Tamno, olovno nebo nad gradom. Daleka svjetla. U njemu mrak. Osvijetljeni prozori bolnice. Uokolo mrtvačnice zelenkasti odsjaji. „Dah smrti“, pomisli.

Nije mogao moliti, a želio je. Osjeti bol u prstima. Grčevito je stiskao drveni križ u dlanove. Želio je u stisak prenijeti samo dio boli koju je u duši osjećao. „Sišla je s križa, veliki Bože, a ja sam još na njemu, u meni mrak, daleka zora.“

Briznuo je u grčevit plač. Plakao je daleko od tuđih očiju. Bojao se njihova pogleda.

Nakon umirovljenja starog župnika došao je u župu. Prigradsko naselje s nizom novih kuća. Doselili su izdaleka noseći sa sobom stare navike, prihvaćajući novi strah od promjena. Kolege mu nisu bile zavidne. Nedaleka bolnica, povrh crkvenog dvorišta groblje, blizina škole i vrtića činila je župu središtem onih koji dolaze i odlaze, mladih i starih nagriženih bolešću.

Unio je „nemir“ u njihov davno ustaljen red. Dok je bio stari župnik činilo se sve smireno, ustaljeno, kao da je vrijeme stalo, uhodano.

Računao je na otpor. Nikad se nije pokajao što je bio popustljiv. Nakon što bi iznio svoj plan pred suradnike, nerado je slušao, a često se ponavljalo: „Stari župnik je to ovako činio.“

Nije pokazao ljutnju, ali mu je bilo krivo da „rade kao da ga nema“. Danima, uoči blagdana, župna kuća je sličila na bojno polje. Svuda barjaci, bratimska odjeća, nosila za sveca. Radili su onako kako su to godinama običavali. Bili bi sretniji da on nekuda ode. Smirivale su ga velike oči zaštitnika svetog Roka. „Naučit će“, rekoše, „mlad je, ima vremena“. Odabrali su najgovorljivijeg župljanina da ga pouči svim pravilima i o tome kako je red da ih počasti, otvori širom župnu kuću i ne miješa se u pripreme blagdana. „Život je škola, a ne u bogosloviji“, rekoše. Kritičari su bili oni koji zamjeraju bilo koji susret u kojem nisu oni, akciju za koju nije njih pitao, uspjeh koji nije s njima podijelio.

Čekao je prigodu da ubaci nešto novo u crkveno pjevanje, da se osvježi liturgijski tijek opterećen običajima, tromim ritmom koji je više pogodovao snu nego buđenju.
Trebalo je provoditi liturgijske smjernice, obrede učiniti središtem župske pobožnosti. Osjećao je raskorak između zadanog i neprovjerenog u praksi. Zahtjev Koncila je bio: „Treba ljude tražiti, a ne čekati u sakristiji!“ To je bilo evanđeoski, ali teže ostvarivo nego što se mislilo. Njegova otvorenost, susreti s mladima, večeri na terasama kafića, s beskućnicima, „sumnjivim“ osobama „stare komunističke garde“, nisu bili bez primjedbi. „Ne idem u Crkvu kad idu ‘oni’!“. Bila je to česta parola, pokriće vlastite nevjere i nemara. „Samo je pitanje dana kad će mu neka „zavrtiti glavom“, rekoše zabrinuti.

„Nije lako. Mlad si i shvatit ćeš. Laici su nekad bili povezani s crkvenim obredima. Sada mogu i žele biti aktivni. Ulaze u ‘naš prostor’. Od tuda napetosti, strah od gubitka autoriteta. Da sam pustio njih izgubio bih svoj ustaljeni red, način, slobodu odlučivanja. Budi strpljiv“, smireno izgovori stari svećenik.

Susreti ostavljaju trag. Sve male tajne simpatije, ljubavi, imale su lice. Borio se sa samim sobom razapet između onoga što mora, smije, između Boga, biskupije i ljudi. „I blizina može biti porazna“, reče ispovjednik. „Svi žele zadržati svoj prostor slobode. Oni koji bez dopuštenja prelaze, „preskaču ogradu“, nisu prijatelji. Prisnost, bliskost, razmak ne mjeri se metrom nego srcem.

Stari kolega, župnik, dobrohotno se smijao. „Ništa ne mijenjaj silom“, doda na rastanku, „niti je sve sa mnom umrlo, niti sve s tobom započinje, niti si zadnji kojeg ogovaraju!“ Svega se noćas prisjećao.

Na stolu upaljena svijeća, žuti narcisi koje je donijela na oltar.

Nedaleko cvijeća njezin časoslov. Molila ga je tražeći nadahnuće i utjehu u prastarim psalmima, jaucima proroka, vapajima koji su imali odjeka u Božjim ušima.

Drhteći uze knjigu. Ona se otvori. Pogled mu pade na Psalam 43.

„Pošalji svjetlost svoju i vjernost: nek’ me vode, nek’ me dovedu na tvoju svetu goru…“. Neke su stranice bile obilježene sličicama. Uze jednu od njih. Gospa žalosna. Na poleđini napisano: „Ruke svoje za tobom pružam, duša moja ko suha zemlja za tobom žeđa“, psalam 143.

„’Napila’ si se Gospodina, znam, vjerujem“, promrmlja, zatvarajući knjigu.

Upoznao ju je u bolnici. Prošao bi pokraj nje da se nije osvrnula. Prepoznao ju je nakon toliko godina po očima.

Sitno tijelo izgubljeno u bolničkoj odjeći. Nemirne ruke sputane predugim rukavima. „Što je ostalo od one lijepe djevojke, Bože?“, pomisli sućutno. Nakon zajedničkog studija teologije u velikom gradu, svatko je krenuo svojim putem. „Otkud ti?“, progovoriše uglas. Smijeh ih vrati u stvarnost. Prihvati njezine mršave ruke. Osjeti na dlanu bilo njezina srca.

„Ništa strašno!“, reče. „Nakon operacije… odstranili su mi grudi… znaš. Dolazim na kemoterapiju“, doda uznemirena.

Nije znao što bi odgovorio. Više od riječi poželi obgrliti njezina krhka ramena. Ruke mu se zaustaviše prije dodira. Sve se svelo na pogled. U dnu njezinih očiju navirale su suze. Dugo su sjedili u bolničkom restoranu. Pričala je o sebi nekadašnjoj, o planovima, ljubavima, braku kojega nije ostvarila, djeci. “Nadam se da je i ovo dio Božjega plana“, nadoda.

Tu večer nije zaspao. Našao ga je zvonar sklupčana na podnožju oltara. Ništa nije pitao. Sve mu je pročitao u očima.

Nije se mirila s bolešću. Terapiju je teško podnosila. „Želim ti pomoći“, reče.

Nakon oporavka dolazila je često, svakodnevno u župu. Oživjelo dvorište od dječjeg smijeha. Mladi se vratili Crkvi. Dugo u noć odjekivala je pjesma članova novog zbora.

Oni koji su „mislili da vide“ izvještavali su o njezinim čestim dolascima, njegovim posjetima bolnici. Spominjali su mučninu. Pratili su im poglede, uzgredne dodire, razgovore. Zabrinuti. Neki su negodovali:

„Nije dobro da su toliko zajedno, tko je ona da nas pjevanjem istiskuje s velike mise“, zabrujaše tenori. „Katehistica je i s kime će ako neće s njom“, rekoše soprani.

„Slama i vatra ne idu zajedno“, oglasiše se, potmulo basovi.

Orguljašica zakoluta pobožno očima i dade intonaciju. „Svi se mi želimo prepoznati u nečijim očima.” Pročulo se.

„Ne uzmite k srcu“, tješila ga je stara kuharica. „Za dobrim konjem blato šprica, rekao bi narod. Oni su takvi. I bivšem su našli zamjerku. Sav im je miraz u jeziku“.

„Nisu svi ljudi uljudni“, reče zvonar. Nije se javno branio. Zlonamjerno ogovaranje je lako pobiti. S glupošću je teže. Maloumni ne postavljaju pitanje o istinitosti, oni to prihvaćaju i prenose.

Pozdraviše ga izdaleka zvonici katedrale, došao je na biskupov poziv. Vratio ogorčen. U ušima su mu odzvanjale biskupove riječi: “Što to čujem o tebi…” „Anonimno pismo i gotova optužnica. U njemu se sve slomilo. Tražio je krivca u svojim postupcima, riječima. Bog zna da nije imao loše namjere. Oni koji su ga tužili nisu znali za njezinu bolest. Nisu je vidjeli kad je plakala dok ju je tješio milujući njezine prozirne ruke. Vidjeli su ono što su htjeli.

Pronašli su je mrtvu u bolničkoj kapelici.

Pred vratima župne kuće okupljeno mnoštvo. Među njima članovi pjevačkog društva i župnih vijeća.

„Došli smo se ispričati, izraziti sućut u ime mnogih“, započe jedan. „Tko bi pomislio da je tako bolesna?“ Drugi su sućutno klimali glavom. „Nije potrebno!“, odgovori. Nije ih pozvao u ured. Ostali su pred vratima.

Jutro prije pokopa. Otvorena crkvena vrata. Odar pred oltarom. Na njemu narcisi. Uokolo roditelji, rodbina, mali dječji zbor. Očekivali su Misu zadušnicu.

„Ne! Nećete pjevati“, reče orguljašici. „Otpjevali ste joj za života.“

Djeca zapjevaše njezinu najdražu pjesmu: „U onaj dan kad Gospod Bog, u dan kad dođe Gospod Bog, daj da i ja budem blizu… i sveti svi kad uskrsnu…“ Oko lijesa zaigraše djeca. Pjesmu su pratili ritmičkim udaranjem dlanovima.

Oživi Crkva. Osu se jutarnje svjetlo s prozora.

Pogrebni obred se pretvori u svadbeno veselje. Očekivali su govor, prijekor. Bilo bi im lakše. Šutio je gutajući suze.

Nakon sprovoda, na jutarnjoj misi reče: “Odlazim!”

Došao se oprostit s kolegom, starim svećenikom u susjednoj župi.

On ga primi očinski i sasluša. „Pravi je prezbiter kao seoski bunar iz kojeg piju i ljudi i stoka, ali u kojeg može pljunuti tko god hoće“, napomenu. „Ako takav ne možeš biti, idi! Zašto nas ogovaraju? Uzroci su i u nama. Dajemo im povoda, svjesno ili nesvjesno. Možeš biti graditelj crkava, pisac, slikar, propovjednik, organizator, kod kolega izazivaš ljubomoru a od biskupije ne očekuj pohvalu, novinarima nisi ‘interesantan’. Svi oni žive od ‘tuđe krvi’. Tisuće je slučajeva kao tvoj. Čitam u novinama: ‘Umrla katehistica na rukama svećenika’, kakav naslov? Pronašli su je mrtvu u bolničkoj kapelici. Tko se kaje za to? Kome je stalo do istine? Uostalom, Isus je prošao od ‘blagoslovljen koji dolaziš’ do ‘propni ga, propni’. Tko smo mi da bi nas poštedjeli?

Znam za neke koji su poput Petra: ‘Mi smo ostavili sve i pošli za Tobom. Što ćemo dobiti?’ A što smo to mi ostavili pa tražimo nagradu? Neki upadaju u samosažaljenje, glume žrtvu. Odricanje nose kao zastavu i to žele unovčiti u dobroj župi, crkvenom priznanju, tituli. Što to svećenik, po ukusu nekih smije činiti, imati? Znam! Ništa! Dobar auto dovoljno je dobra vijest da proda novine. To je jedino vlasništvo uz poneku vikendicu, stan. Kome to dokazivati i zašto? Sjeti se kakav je Isus bio? Onima koje poziva… ne dopušta da ‘pokopaju oca’, ‘da se sa svojima pozdrave’. Čini se da želi srušene mostove kad prijeđemo k njemu na drugu obalu.

Mi čitav život gradimo mostove prema drugima preko kojih ne smijemo prijeći! Uostalom, zapisao je Matej: ‘Tko može shvatiti, neka shvati’! To je muka po Mateju. Tko ne shvaća dolazi u sukob sa samim sobom, svojom seksualnošću, okolinom. Nisi platio obiteljski dar, obveze. Nema samilosti. Nisi načinio ovo, ono, ispunio uvjete za pokop, krštenje, vjenčanje i ostalo! Ima nas ‘autokrata’. Bog pa ja, ‘jurista’: ništa mimo propisa, i onih kojima je čovjek prije pravila. ‘Je li subota radi čovjeka ili je čovjek radi subote?’ upitao bi Isus. Neka ti savjest bude mjerilo. Javljala se upravo onda kad sam htio nečiju ruku zadržati u svojoj. Bijeg bi bio uzmak, najgore rješenje.“

Sumrak u prozoru. Dok je govorio ni primijetio nije da mladi svećenik spava. Drhtavom rukom načini znak križa na njegovu čelu. „Tako je to“, promrmlja. „Bez obzira na nas koji smo već sve to prošli svaki je osuđen na svoj križni put.“

Svijeća je gorjela u sobi očekujući jutro.

Vlč. Slavko Vranjković
Župnik u Nuštru, književnik i slikar.

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

Slijedeća priča je nevjerojatna.Čovjek je izvjestio na facebook-u da je imao dirljivo iskustvo sa dječakom...

IZVOR:www.novizivot.net,VIDI VIŠE 

Photo:Pixabay

Život

Priče

Tužne priče

Hrvatska

Slavonija

Priče iz života




Stanje u republici Hrvatskoj je jako teško,posla nema,životni standrad je jako loš,dosta ljudi je otišlo iz države,a otići će još više,posebno mladih ljudi što je jako veliki problem.Tko će ostati?Ostati će samo stari ljudi.Kada se posluša ovo ispod,ne zna čovjek dali bi bio tužan ili bijesan na sve ovo šta se dešava!IZVOR videa:fb stranica "Uživo iz Hrvatske" 

Dobro razmislite o ovim riječima!Mogu vam promijeniti život!

Sjedili jednom stari indijanac i njegov mladi unuk ispred vigvama.Djed se trudio da sa što više mudrosti i znanja prenese mališanu i tako ga opremi za život koji je bio pred njim.Zato mu je i ispričao ovu priču.

-U svakom čovjeku se odvija neprekidna bitka.To je zato je zato što u nama žive dva vuka--započe mudri indijanac.

-Kako dva vuka?-upita mališan.

-Jedan je ZAO!Tu su strah,bijes,zavist,ogorčenje,lažni ponos,pohlepa,ego,ali i žalost,nadmenost,samosažaljenje i krivnja.Ali,postoji  i DOBAR VUK!To su radost,spokoj,ljubav,nada,vedrina,dobrota,suosjećanje,velikodušnost,istina i vjera-podučavao je indijanac.

-I...Koji vuk pobjeđuje?-upita unuk bez daha.

-Onaj kojeg više hraniš-kratko reče mudri djed.

IZVOR:Novi život 

Priča o dva vuka je priča koju pročitate za vrlo kratko vrijeme,a pouka će ostati vječno!

Pročitaj priču na www.novizivot.net 

Kako vidjeste, kiša je padala, bilo je tmurno nebo kao tamni pepeo. Cesta mokra i sjajna, kao da ju čistoća oprala.Jedan pas pretrčao ispred nas, ostao živ, mačka sačekala.Kolona na cesti polako se prema gradu vukla.Nisam nestrpljiva, u zadnje vrijeme mi se ne žuri, ionako su rekli da kraj svijeta uskoro slijedi, čemu žurit u nepostojanje i zaborav. Gledam sve te velike zgrade, više nisam dio njih, moj svijet je moja soba prazna i tiha, samo ja i odkucaj starog sata, donešenog tamo iz grada, gdje vrijeme je bilo užurbano, vječita utrka sa sobom i vremenom. Gledam u prolazu ulice, gdje sam veći dio života živjela, one su gotovo dio centra, a ja otišla, ali ne htjela nego morala.Sada mi nedostajesamo ona stara blizina svega što mi trebalo, da je onako na dohvat ruke.Dobro, kiša i dalje pada, ja izlazim tamo u strogom centru grada, pazim da mi kosa ne pokisne i postane  kovrčava i nestašna, pa ja sam žena, želim biti lijepa i kada kiša padai kada nebo boje je pepela, a mačke i psi pretrčavaju ulice. Moram da obavim neki posao, a onda se vračam u svoju sobu, gdje sat sve tiše od umora odkucava. Možda ću uzeti papir i napisati pjesmu o mački i psu ili ovako nešto kao ovo stvarno , svakidašnje, pogledati dali me se itko danas sjetio, izmoliti očenaš, uvaliti se u bijeli ,široki krevet, ostaviti lampu upaljenu, da još malo gledam ružu crvenu, ove godine zadnju procvijetanu. M ožda ću i zaspati, a možda se cijelu noć prevrtati, ne znam, ali sada mi se nikako još ne spava. Stalno razmišljam o onom psu i onoj mački i nebu boje pepela i dosadnoj kiši. Možda će moj voljeni anđeo doći i sklopiti mi oči, da sutra mogu odmorna gledati kako kiša i dalje pada, sjećati se one mačke i onoga psa i ceste boje ogledala, užurbanih pokislih ljudi i visokih zgrada, gdje sam se savršeno osjećala i K aptola, gdje mi bila prva i zadnja stanica dana. Kiša i dalje pada, molim te nemoj pretrčavati ulicu, jer ja sam daleko da ti pružim ruku, ako se slučajno poklizneš. Polako , samo polako, kolona će stati a ti ponizno prođi, ne onako ludo ko mačka i pas, jer cesta je klizava a nebo boje pepela.

IZVOR:Razno  Poezija iz srca 

1.POGLAVLJE

"Sada si u svijetu odraslih,budi spremna za svaki izazov koji te čeka,sada imaš osamneaest i moraš sama donositi svoje odluke",govorila je majka Emmi "Sada te puštam u svijet pun uspona i padova,tuge i sreće,mržnje i ljubavi".Emma Valentines spremala se za svoju selidbu u San Diego,kako bi pohađala umjetnički fakultet.Emma je odrasla u velikom gradu Las Vegasu sa svojom majkom Wendy i nedavno preminulom bakom Athenom,svoga oca nikada nije upoznala jer je ostavio njenu mamu dok je bila u 4.mjesecu trudnoće.Nikada nisu imali dovoljno novca,jer baka je bila nepokretna,majka nezaposlena,jedini novac donosila je zapravo Emma razbacivajući novine po susjedstvu,a pošto je bila veliki talenat u crtanju,nekada bi prodala i koju sliku.Sa 16 godina joj je umrla baka,a Emma je radila u mnogim trgovinama i čistila u svojoj školi,kako bi si kasnije mogla platiti fakultet.Bilo joj je jako teško što ostavlja svoju jadnu majku s nešto malo novca,no obećala joj je da će joj,čim se smjesti i nađe posao poslati još novca.Emma je ujedno bila i uzbuđena i uplašena zbog selidbe jer nikada nije išla dalje od Las Vegasa,a također nije bila sigurna želi li ostaviti majku samu jer se njih dvije nikada nisu razdvajale.Emma je bila cura puna snova i nadala se da će nakon fakulteta biti priznata umjetnica i pružiti onakav život o kojemu je uvijek sanjala.Imati veliku kuću u kojoj će odgajati svoju djecu i unuke,te kojoj će njezini potomci naslijediti.Nakon što je spremala svoju prtljagu,otišla je do svoje prijateljice Meghan kako bi se pozdravila s njom,jer Meghan je išla studirati u Europu.Nisu se dugo mogle družiti jer se Meghan žurila na svoj avion.Nakon što ju je ispratila na aerodrom,otišla je do svoje ujne Anne,ujaka Kennya i bratića Juniora,kako bi se pozdravila i sa njima,te onda krenula na put.Otišla je kući,uzela svoju prtljagu,uz mnogo suza pozdravila se sa majkom i krenula prema autobusnom kolodvoru.Kao i inače bilo je gužve i Emma se bojala da će možda ući u krivi autobus ili da neće biti mjesta u njezinome.No,nažalost,njezin i od mnogih drugih autobus je kasnio,a Emma se uspaničila jer su joj već sutra počinjala predavanja,a morala je i naći svoj stan i raspakirati se,dok se usput nadala da će moći malo razgledati fakultet i grad.Autobus je napokon stigao sa zakašnjenjem od 45 minuta.Emma je potrčala prema autobusu kako bi stigla zauzeti mjesto.Autobus je krenuo,a Emma se pozdravljala sa Las Vegasom.

Rajna,13 godina

BILO JE TO U BELGIJI
Davno,1994.godine,nesto sam malo radio u Belgiji,u gradu Genku,oko mjesec dana.Radio sam u tvornici automobila "Volvo",ne na proizvodnji automobila,nego na remontu ventilacijskih sistema.Posla je bilo za oko mjesec dana,te nakon toga se islo kući,jer,normalno,ako privremeno nema posla,ide se kući.Bili smo smjesteni u jednom hotelu,koji se nalazio u manjem mjestu koje je udaljeno oko 10 km od Genka.Zaboravio sam ime tog mjesta,ali nije ni bitno.Zadnji dan boravka u hotelu smo ja i ostalih 10 radnika odlucili proslaviti odlazak kući,bila je plaća,te smo pili.Malo se pretjeralo sa alkoholom,pa smo bili i dobro pijani.Izađemo mi malo van protegnuti noge,gledamo okolo,kad preko ceste,u dvoristu na ležaljci leži neka žena,kratke plave kose,u zelenom kupaćem kostimu,sunča se i čita neku knjigu.Da,napomenem,bilo je ljeto,7.mjesec.Sad mi komentiramo o njoj,kako nije loša,dobra je,mrak,da ne navodim dalje,muška posla,haha.Od nas prisutnih,ja sam bio najmlađi,19 godina,a oni svi 35 i više.Počeli oni mene gurkati po ramenima i zezati da nemam hrabrosti otići do nje i nešta pitati.Da im dokažem da imam,ugasim ja cigaretu,prijeđem preko ceste,priđem do drvene ograde,koja je bila niska,oko 1,5 m,te je na lošem engleskom pitam:-Mogu li ući,da te nešto pitam?
Ona mi odgovori na dobrom engleskom:-Možeš,slobodno uđi.Dok sam ja ulazio u dvorište,ona je zaklopila knjigu,ustala se,i ogrnula se ispod pasa ručnikom.Bio sam pijan,vidio sam duplo.Razgovarali smo koliko je ona mene mogla razumjeti.Pozove ona mene u kuću,da mi pokaže kako izgleda.Uđemo mi unutra,za stolom sjedila njena mama i neki susjed.Upoznam se ja sa njima,te kratko pricamo.Cudno,ljudi su opusteni,kao da im nije stranac tu,nego dugogodišnji poznanik.Pošto ja moram uskoro krenuti,izlazimo van,te se pozdravljamo,ja i ta Ingrid,imala je onda 35 godina,te me pita:-Misliš li se ti vratiti u Belgiju,i ostati za stalno?Ja joj odgovaram:-Ne mislim,ode ja u svoje krajeve.Izasao sam van,mahnuo joj,te je ona meni mahnula više puta rukom.Vratio se ja do ovih,a oni mi kažu:-Svaka čast mali!
Za taj mjesec sam zaradio oko 2700 njemačkih maraka.Onda je to bio stvarno velik novac.Kako sam ih zaradio za mjesec dana,tako sam ih i potrosio za mjesec dana,izlazilo se i pilo dok je bilo,haha.
S.B

Sudbina mi je, evo, dodijelila dva uska prozora. Dodijelila mi je i Nadu na jednom od tih okana i mutnu rijeku pred očima da ih gledam kako teku, kako mi u njima dani tonu. Dunav mi se stalno obnavlja i mutninama, i virovima, i vedrinama, koje ponekad pronese, a Nada se sve snažnije drži slabim prstima za trošan prozorski okvir, koji se sitnim prahom bijele boje i drveža sasipa pod preostalom joj željom i uzdanjem. Čeka da doplovim, da me rijeka donese.
A mene nema. Prolaze crni brodovi i preveliki šleperi, a bijelog broda nema. U očima joj tuga, blaga, neminovna i kao Dunav prostrana. Laki vjetar pomreška mutni riječni mir i Nadinu bol. Poigravaju se u čekanju.
Još jedan dan odnese rijeka i ostavi Nadu na prozoru samu. Stiže je noć.
A možda ću baš pomrčinom da doplovim. Obično se noću razrješavaju duge zebnje. Možda će tamom da zablista moj obasjani brod. Nada će izaći na pristanište da dočeka moje snove sa palube, moj nesigurni korak na čvrstom tlu. Otkriću ponovo njene ruke, njene želje, čelo, oči, sreću, prepoznaću onu nadu i radost beskrajnu i požurićemo kroz svjetla i glasove.
Ali, odakle da joj se vratim? Iz kojih snova i neizvjesnosti? Kako da joj doplovim iz dalekog bijelog svijeta kad sam i ja odavna ovdje, na drugom trošnom prozoru?

IZVOR:Blog Pavle Stanišić