Photo:Pixabay

Priče

Veliko čudo

Priče Veliko čudo

blagdan svetog Antuna

blagdansko jutro




Jedanput u godini, za blagdan svetog Antuna, oživi neveliko samostansko dvorište. Mirno mjesto za odmor i molitvu pretvori se u košnicu od glasova, pjesme i molitve.

Čini se da je svake godine isto. Na improviziranoj pozornici smjenjuje se misa za misom. Ispovjednici, molitelji, žamor, pjesma i molitva ujedno. Nikad fratri nisu bili na čistu što je teže, dani uoči ili blagdansko jutro. Sve je moralo biti pripremljeno u kuhinji, crkvi, na dvorištu. Trebalo je dočekati, uslužiti, ispovjediti i pričestiti mnoštvo. Činilo im se da se, sve što može i ne može hodati, slilo tog dana k njima. Gvardijana je danima boljela glava od brige. Nije šala prihvatiti tolike ispovjednike, smjestiti ih u neudobne samostanske sobice. Trebalo je pronaći dobrovoljce za skrb oko mjesta za paljenje svijeća, prodavače nabožnih predmeta, sestru koja će primiti na tisuće svetih misa.

Proslava Antunova bivala mu je sve teža zbog godina i bolesti i što je sve to više, činilo mu se, ličilo na vašar. Nije mu dala mira primjedba nekih svećenika kako je Antunovo samo prilika da se nešto novca zaradi i kako je Antun sve više “ekonom provincije”.

Smetalo ga je i, naoko bezazleno, lukavstvo starog brata, sakristana. Darovane svijeće vraćao je drugim putem na “štandove”, tvrdeći da se Svetac neće ljutiti, a korisno je. Prisjeti se njegove dosjetke: “Što deblja svijeća, to veći zagovor.”

Ove godine trebalo je biti sve drugačije. Odlučio je pokušati vratiti blagdanu izvornu svježinu.

Nije dao, kao do tada, da se kip Antunov postavi na sredinu crkve. Postavio ga je uz svetohranište. Gledao je da bude stepenicu niže. Naredio je orguljašici da ne pretjeruje u izboru pjesama u korist svetog Antuna.

Nekima se to činilo neprimjereno. Bili su ljuti što nisu mogli oko kipa obilaziti, poljubiti ga i doticati. Sve se svelo na molitvu ispred svetohraništa i Sveca.

Ove je godine naumio testirati ljubav hodočasnika prema bolesnima. Više je puta propovijedao kako Antun liječi preko nas i kako mu trebaju naše ruke, oči, koraci.

Na dvorištu, podno velike platane, smjestio je kip sveca. Tu je bio određen prostor za paljenje zavjetnih svijeća. Ove godine je postavio, uz kip, oveću kutiju za milodare. Na njoj se isticao natpis, a pod njim slika bolesne djevojčice. Nadao se da će hodočasnici, kucajući na srce Božje i Antunovo, imati srca za bolesno dijete.

Dan je odmicao. Zaredale su se misa za misom. Poput plimnih valova mnoštvo je preplavilo dvorište i crkvu, povlačilo se i u novom naletu ulazilo. Ove godine hodočasnika je bilo više nego ikad. Mirisalo je na zapaljene svijeće i ljiljan.

Propovjednici su obnavljali svečev život, poticali na nasljedovanje. Tko je slušao mogao je dobiti dojam da je Antun velik samo zato što je imao sućuti i ljubavi prema potrebnima. Preko njega, njegovih ruku i srca, djelovao je sam Isus. Povrh samostanskih zidina dopirala je glazba i primamljiv miris pečenja. Zvona su zvonila najavljujući smjenu misnika na oltaru. Nije želio slušati primjedbe samostanske braće. Nije više bilo moguće doticati sveca odjevnim predmetima, kupiti voštane odljevke bolesnih udova, životinja i prinijeti ih kao zavjet.






“Neka ga dodirnu vjerom”, odgovorio je. Razočarani.

Na hodnicima su se spoticali na prepune košare svijeća.

“Trebalo bi ih ponovno prodati”, reče samostanski brat, “za Kruh svetog Ante”.

“Pretopi ih nakon blagdana”, reče gvardijan da prekine neugodnu šutnju i napetost. “Od njih ćemo saliti velike svijeće. Svi će darovi gorjeti u jednoj svijeći.”
“To je ispravno, hvalevrijedno”, reče netko od prisutnih, “samo… čime ćemo kupiti hrane za sirotinjsku kuhinju?”

“Ako vjeruješ da Antun može pronaći izgubljene ključeve, zar sumnjaš da ovo nije kadar riješiti”, doda gvardijan i uputi se prema svetištu.

Primijetila su subraća, od kada je on u samostanu, da je sve nekako drugačije, neuhodano, neustaljeno. Nekima su se u crkvenim odborima njegove ideje činile previše slobodne, nove, a time neispitane i pogubne. Sve što je on želio bilo je da osvježi pobožnost, da joj vrati izvornost, odbaci talog praznovjerja, naslage od godina pod kojima se svečanost pretvorila u folklor. Bilo mu je krivo što je samo za blagdan njegov samostan s crkvom ličio na servis za duše, a preko godine zjapio poluprazan.

Odlučio je da će ove godine svim hodočasnicima dati zadatak da vidi koliko im je stalo do tuđe bolesti i nevolje.

Kad je svoju nakanu rekao prijatelju samostana, liječniku, nemalo se iznenadio odgovorom. “Takva operacija srca košta. Nije sigurno da će uspjeti, još manje da će djevojčica preživjeti.”

“Valja pokušati”, reče smireno. “Bojim se da će to biti uludo bačen novac…, šanse su minimalne…, a započeto krilo samostana…” “Sve može čekati”, uzvrati gvardijan, “više vrijedi njezin život od ratom srušenog samostana”. Mnogi su bili preko svake mjere iznenađeni. Ispitivali su, povjerljivo, korijene ne bi li našli daleku ili blisku vezu između gvardijana i bolesne djevojčice.

Uočio ju je na prvoj pričesti. Hodala je uz majku slabašna, krupnih očiju, podsjećala ga je na djetinjstvo, i bolesnu sestru. “Iste oči”, reče u sebi. Poželio je pomilovati to nježno lice, uploviti u beskraj njezina pogleda. Sve se svelo na šalu. “Odnio bi te vjetar da nemaš potpetica”, reče. “Neće me odnijeti”, promuca dijete, “majka me drži”. Smijali su se ozareni.

“Postila sam trinaest utoraka”, reče majka kroz suze. Tako je, nekad, i njegova postila za sestru. Umrla je pred Antunovo. Zaspala.

Odlučio je pomoći. Trebalo je prikupiti znatnu svotu novca.

“Sveti Antun pomaže preko tvojih ruku”, govorio je, “tješi preko tvojih usta”.

“Gdje mu je moć, ako moju nemoć treba”, ubaci netko. “Ma kako nemoćan, u Božjim si rukama velik”, reče.

Jutro iza blagdana. Dvorištem razasuti papiri, opušci. Na plehnatim podlošcima rastopljene svijeće. Poneka se otimala žutim proplamsajima.

“Večeras brojimo milostinju”, svečano oglasi samostanski brat.

Uobičajen postupak nakon blagdana. Na stolu su stajale dvije velike kutije. Kad su otvorili onu za pomoć bolesnoj djevojčici ostadoše skamenjeni. “Nije moguće”, pomisli gvardijan. “Ja sam znao da će malo biti”, zaključi brat. Kasa koja se nalazila pred kipom Sveca krcata.

“To što sveti Antun može, nitko ne može”, zaključiše neki slavodobitno.

Osvanulo nedjeljno jutro. Blagdan je odavno prošao. Samostansko dvorište oživjelo djecom. Jutarnja Misa. Gvardijan se zaputio k crkvi. Uobičajeno je bilo da prije svete Mise sjedne u ispovjedaonicu. Spotače se. U raskriljene ruke uleti mu djevojčica. Zadihana od igre.

“To si ti”, promuca. “Ja sam”, reče. Osmijeh joj se osu licem. “Vratila sam se s operacije, sada mogu trčati, igrati se…, po zagovoru svetog Antuna kaže mama”, doda.

“Čudo je to, veliko čudo, kćeri moja”, reče gvardijan. Zazvoniše zvona. Jedino su Isus, Svetac i gvardijan znali iz koje se kase platila operacija srca.

Vlč. Slavko Vranjković
Župnik u Nuštru, književnik i slikar.

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

Photo.Pixabay

Priče

Dirljive priče

Zanimljive priče

Djevojka

Priča o očima







Bila jednom jedna djevojka, lijepa, ali vrlo nesretna – jer je bila slijepa… Nije se nikako mogla s tim pomiriti, pa je s vremenom postala ogorčena na sve oko sebe. U tom svom svijetu krajnjeg nezadovoljstva jedina joj je svijetla točka bio jedan mladić. On ju je razumio i u njemu je pronalazila istinskog prijatelja. Zapravo, voljela ga je…

Ali, iako je i on nju iskreno volio i želio da se vjenčaju, nipošto se nije htjela udati za njega, smatrajući da zbog svog hendikepa ne može s njim biti sretna.

– Znaš, udala bih se za tebe – reče jednom djevojka – kad bih imala oči…

Nešto vremena nakon toga dogodi se da pozovu djevojku na operaciju i presade joj rožnice…

Bila je iznimno sretna i jedva je čekala da ugleda svoga dragoga. Sada se, konačno, može udati za njega.






Čim su joj skinuli zavoje, ushićeno pogleda u svog mladića i… užasnuto krikne. Vidjela je, naime, kako i on ima ugasle oči jer je i on bio slijep. Ostala je toliko osupnuta da mu je odmah rekla: – Žao mi je, ne mogu se udati za tebe…

Duboko ražalošćen, mladić je šutio i na kraju je samo nečujno izustio: – Razumijem… Otišao je s nakanom da joj ne stoji na životnom putu sreće, kojemu je hrlila.

Ipak, nakon nekoliko dana joj je poslao pisamce, u kojemu je pisalo: “Draga moja, čuvaj dobro svoje oči, jer prije no što su postale tvoje, one su bile moje…”

Prepričana priča nepoznatog autora

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

Photo:Pixabay

„Noa, zemljoradnik, zasadio vinograd” (Postanak 9, 20). Ta je svetopisamska vijest nadahnula nastanak sljedeće pripovijesti.

Dok se pripremao zasaditi vinograd, Noi se ukazao Sotona i pozdravio ga: „Mir s tobom.” Noa je uzvratio na isti način: „Mir s tobom.”

„Čim se baviš?” zapita Sotona.

„Sadim vinograd”, odgovori Noa.

„A zašto?”

„Zato jer je to dobra stvar”, odvrati Noa. „Imat ćemo slatko voće, a njegov sok dat će nam vino.”

„Ako je tako”, reče Sotona, „možda možemo biti ortaci.”

Noa pristane.

Sotona dovede janje i zakla ga. Onda dovede lava, pa zakla i njega. Dovede još i majmuna i svinju, te i njih zakla. Tada natopi sadnice njihovom krvlju.

Doista, kad tko pije vinogradsku tekućinu on postaje ortak s tim životinjama i prihvaća njihove osobine. Prije nego li kuša piće, on je poput nedužnoga janjeta. Nakon što popije nekoliko čašica okuraži se kao lav. Nakon što u sebe unese još vina, ponaša se poput majmuna. Postane glasan i govorljiv, ponašajući se nedostojanstveno i bez samopoštovanja. Ako nastavi piti, na vidjelo dolazi glavno svojstvo svinje, valjanje u vlastitoj bljuvotini i nečisti.

Sotonina je jedina zadaća navesti čovjeka na grijeh. On kolje životinju, raspiruje zli nagon lažnim predstavljanjem stanja. Zli nagon ne kaže otvoreno osobi da sagriješi. Umjesto toga, on je dovodi u zabludu da pomisli kako ne čini ništa loše, ili da čak radi pravu, dobru stvar.


Tako, kad je Sotona pristupio Noi i ponudio mu suradnju, bio je namislio izazvati njegov pad. Zloduh je prevario Nou navodeći ga da pomisli kako će oni biti ortaci u službi Bogu, razvoju vinogradarstva i blagostanja na zemlji. No, prava namjera bila je uništiti Nou, na što ukazuju životinje koje je zaklao u vinogradu.






To je način na koji djeluje zli nagon. Nikad ne možemo biti spokojni i vjerovati da smo pobijedili sklonost zlu. Zli se nagon neprestano razvija pojavljujući se u različitim oblicima i krinkama i uvijek postavlja nove izazove. Zbog toga nam je nužna Božja pomoć, Njegova milost u toj borbi. On je čovjeku Pomagač, Spasitelj i Zaštitnik. Bog pruža potporu kad čovjek sȃm poduzme početne korake da zarati sa zlim sklonostima. Kad naš Životvorac i Uzdržavatelj vidi da čovjek ne može izaći kao pobjednik – jer su zle sklonosti u prednosti – On će se zauzeti i ne će napustiti čovjeka. Međutim, ako čovjek ne započne borbu sa zlom, ne može se nadati da će ga Bog spasiti. Da bi se i Višnji pomogao, očekuje se čovjekov napor, da se uhvati u koštac sa zlim nagonom.

Borba sa zlom mora se voditi promišljeno, a ne stihijski. Valja uspostaviti mehanizme postupanja koji će nam pomoći nadvladati svakodnevna iskušenja. Primjerice, ako netko ima problema sa samonadzorom i stegom prilikom pretraživanja interneta i pristupa nepriličnim stranicama, treba instalirati potrebne filtere tako da ne postane žrtvom napasti koja se pojavljuje pred njim. Ako netko osjeća otpor prema davanju milostinje za potrebne, on bi trebao otvoriti trajni nalog kojim će se novac automatski prebacivati kad mu plaća sjedne na račun.

Sljedeća priča ocrtava čovjekovu borbu sa zlim nagnućima. Dvojica braće putovala su stranom zemljom. Razbojnici ih opkolili, orobili i zatočili da ih prodaju kao robove. Braća su uzrujana i prestrašena za budućnost. Sjede u kolima koja ih voze na tržnicu roblja. Dok kola putem poskakuju opaze da prolaze kroz neko selo. Jedan se od braće nagnuo prema drugom i prošaptao: „Iskočimo iz kola. Ovo nam je zadnja prilika da se spasimo.” Njegov brat je odgovorio: „Slomit ćemo ruke ili nogu pokušamo li skočiti. „Idiote!” rekao mu je brat. „I to je tisuću puta bolje nego biti prodan u roblje!”

Zli je nagon stalno usmjeren na to da nas nadvlada i drži zarobljenima. Bolna je i mučna borba ostati slobodan, no moramo smoći snage „iskočiti s kola” tako da ne budemo zauvijek porobljeni.

Dovid Goldwasser

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

tagovi:priče,noa,sotona,vinograd,svetopisamska vijest,zemljoradnik,postanak,grijeh,zloduh,bog,božja pomoć

Photo:Pixabay

Jedanput u godini, za blagdan svetog Antuna, oživi neveliko samostansko dvorište. Mirno mjesto za odmor i molitvu pretvori se u košnicu od glasova, pjesme i molitve.

Čini se da je svake godine isto. Na improviziranoj pozornici smjenjuje se misa za misom. Ispovjednici, molitelji, žamor, pjesma i molitva ujedno. Nikad fratri nisu bili na čistu što je teže, dani uoči ili blagdansko jutro. Sve je moralo biti pripremljeno u kuhinji, crkvi, na dvorištu. Trebalo je dočekati, uslužiti, ispovjediti i pričestiti mnoštvo. Činilo im se da se, sve što može i ne može hodati, slilo tog dana k njima. Gvardijana je danima boljela glava od brige. Nije šala prihvatiti tolike ispovjednike, smjestiti ih u neudobne samostanske sobice. Trebalo je pronaći dobrovoljce za skrb oko mjesta za paljenje svijeća, prodavače nabožnih predmeta, sestru koja će primiti na tisuće svetih misa.

Proslava Antunova bivala mu je sve teža zbog godina i bolesti i što je sve to više, činilo mu se, ličilo na vašar. Nije mu dala mira primjedba nekih svećenika kako je Antunovo samo prilika da se nešto novca zaradi i kako je Antun sve više “ekonom provincije”.

Smetalo ga je i, naoko bezazleno, lukavstvo starog brata, sakristana. Darovane svijeće vraćao je drugim putem na “štandove”, tvrdeći da se Svetac neće ljutiti, a korisno je. Prisjeti se njegove dosjetke: “Što deblja svijeća, to veći zagovor.”

Ove godine trebalo je biti sve drugačije. Odlučio je pokušati vratiti blagdanu izvornu svježinu.

Nije dao, kao do tada, da se kip Antunov postavi na sredinu crkve. Postavio ga je uz svetohranište. Gledao je da bude stepenicu niže. Naredio je orguljašici da ne pretjeruje u izboru pjesama u korist svetog Antuna.

Nekima se to činilo neprimjereno. Bili su ljuti što nisu mogli oko kipa obilaziti, poljubiti ga i doticati. Sve se svelo na molitvu ispred svetohraništa i Sveca.

Ove je godine naumio testirati ljubav hodočasnika prema bolesnima. Više je puta propovijedao kako Antun liječi preko nas i kako mu trebaju naše ruke, oči, koraci.

Na dvorištu, podno velike platane, smjestio je kip sveca. Tu je bio određen prostor za paljenje zavjetnih svijeća. Ove godine je postavio, uz kip, oveću kutiju za milodare. Na njoj se isticao natpis, a pod njim slika bolesne djevojčice. Nadao se da će hodočasnici, kucajući na srce Božje i Antunovo, imati srca za bolesno dijete.

Dan je odmicao. Zaredale su se misa za misom. Poput plimnih valova mnoštvo je preplavilo dvorište i crkvu, povlačilo se i u novom naletu ulazilo. Ove godine hodočasnika je bilo više nego ikad. Mirisalo je na zapaljene svijeće i ljiljan.

Propovjednici su obnavljali svečev život, poticali na nasljedovanje. Tko je slušao mogao je dobiti dojam da je Antun velik samo zato što je imao sućuti i ljubavi prema potrebnima. Preko njega, njegovih ruku i srca, djelovao je sam Isus. Povrh samostanskih zidina dopirala je glazba i primamljiv miris pečenja. Zvona su zvonila najavljujući smjenu misnika na oltaru. Nije želio slušati primjedbe samostanske braće. Nije više bilo moguće doticati sveca odjevnim predmetima, kupiti voštane odljevke bolesnih udova, životinja i prinijeti ih kao zavjet.

“Neka ga dodirnu vjerom”, odgovorio je. Razočarani.

Na hodnicima su se spoticali na prepune košare svijeća.

“Trebalo bi ih ponovno prodati”, reče samostanski brat, “za Kruh svetog Ante”.

“Pretopi ih nakon blagdana”, reče gvardijan da prekine neugodnu šutnju i napetost. “Od njih ćemo saliti velike svijeće. Svi će darovi gorjeti u jednoj svijeći.”
“To je ispravno, hvalevrijedno”, reče netko od prisutnih, “samo… čime ćemo kupiti hrane za sirotinjsku kuhinju?”

“Ako vjeruješ da Antun može pronaći izgubljene ključeve, zar sumnjaš da ovo nije kadar riješiti”, doda gvardijan i uputi se prema svetištu.

Primijetila su subraća, od kada je on u samostanu, da je sve nekako drugačije, neuhodano, neustaljeno. Nekima su se u crkvenim odborima njegove ideje činile previše slobodne, nove, a time neispitane i pogubne. Sve što je on želio bilo je da osvježi pobožnost, da joj vrati izvornost, odbaci talog praznovjerja, naslage od godina pod kojima se svečanost pretvorila u folklor. Bilo mu je krivo što je samo za blagdan njegov samostan s crkvom ličio na servis za duše, a preko godine zjapio poluprazan.

Odlučio je da će ove godine svim hodočasnicima dati zadatak da vidi koliko im je stalo do tuđe bolesti i nevolje.

Kad je svoju nakanu rekao prijatelju samostana, liječniku, nemalo se iznenadio odgovorom. “Takva operacija srca košta. Nije sigurno da će uspjeti, još manje da će djevojčica preživjeti.”

“Valja pokušati”, reče smireno. “Bojim se da će to biti uludo bačen novac…, šanse su minimalne…, a započeto krilo samostana…” “Sve može čekati”, uzvrati gvardijan, “više vrijedi njezin život od ratom srušenog samostana”. Mnogi su bili preko svake mjere iznenađeni. Ispitivali su, povjerljivo, korijene ne bi li našli daleku ili blisku vezu između gvardijana i bolesne djevojčice.

Uočio ju je na prvoj pričesti. Hodala je uz majku slabašna, krupnih očiju, podsjećala ga je na djetinjstvo, i bolesnu sestru. “Iste oči”, reče u sebi. Poželio je pomilovati to nježno lice, uploviti u beskraj njezina pogleda. Sve se svelo na šalu. “Odnio bi te vjetar da nemaš potpetica”, reče. “Neće me odnijeti”, promuca dijete, “majka me drži”. Smijali su se ozareni.

“Postila sam trinaest utoraka”, reče majka kroz suze. Tako je, nekad, i njegova postila za sestru. Umrla je pred Antunovo. Zaspala.

Odlučio je pomoći. Trebalo je prikupiti znatnu svotu novca.

“Sveti Antun pomaže preko tvojih ruku”, govorio je, “tješi preko tvojih usta”.

“Gdje mu je moć, ako moju nemoć treba”, ubaci netko. “Ma kako nemoćan, u Božjim si rukama velik”, reče.

Jutro iza blagdana. Dvorištem razasuti papiri, opušci. Na plehnatim podlošcima rastopljene svijeće. Poneka se otimala žutim proplamsajima.

“Večeras brojimo milostinju”, svečano oglasi samostanski brat.

Uobičajen postupak nakon blagdana. Na stolu su stajale dvije velike kutije. Kad su otvorili onu za pomoć bolesnoj djevojčici ostadoše skamenjeni. “Nije moguće”, pomisli gvardijan. “Ja sam znao da će malo biti”, zaključi brat. Kasa koja se nalazila pred kipom Sveca krcata.

“To što sveti Antun može, nitko ne može”, zaključiše neki slavodobitno.

Osvanulo nedjeljno jutro. Blagdan je odavno prošao. Samostansko dvorište oživjelo djecom. Jutarnja Misa. Gvardijan se zaputio k crkvi. Uobičajeno je bilo da prije svete Mise sjedne u ispovjedaonicu. Spotače se. U raskriljene ruke uleti mu djevojčica. Zadihana od igre.

“To si ti”, promuca. “Ja sam”, reče. Osmijeh joj se osu licem. “Vratila sam se s operacije, sada mogu trčati, igrati se…, po zagovoru svetog Antuna kaže mama”, doda.

“Čudo je to, veliko čudo, kćeri moja”, reče gvardijan. Zazvoniše zvona. Jedino su Isus, Svetac i gvardijan znali iz koje se kase platila operacija srca.

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

tagovi:sveti ante,priča,antunovo,blagdansko jutro,svetac,priče

Photo:Pixabay

Muž i žena su živjeli punih šezdeset godina u braku, u međusobnom uvažavanju i ljubavi. Bili su sretni, pomagali su uvijek jedno drugome, a među njima nije bilo nikakvih tajni.

Zapravo, bila je jedna…

Naime, žena je na ormaru, i to gotovo od dana njihova vjenčanja, držala jedan drveni sandučić, a od muža je tražila da ju ne pita što je u njemu, niti da ga otvara. Rekla mu je kako na takav način želi provjeriti  ima li on u nju uistinu toliko povjerenja koliko tvrdi.

Suprug je to poštovao i kroz šezdeset godina ni jednom nije zavirio u sanduk.

Međutim, staričino je zdravlje svakodnevno bilo sve narušenije… Liječnik je rekao kako su joj dani odbrojani…

Zadubljen u svoje misli kako će uskoro postati udovac, starac je počeo sjetno pregledavati stare fotografije i druge uspomene koje su ih tako čvrsto vezivale svih tih godina. U jednom mu trenutku pade pogled na sanduk, pa ga odnese pred ženu i stavi joj ga na krevet. Ona se na to lagano osmjehnu, očiju punih suza, i reče mu:

– Sada ga možeš otvoriti…

Starac je otvorio sanduk i u njemu našao dvije lijepe krpene lutke, igle za šivanje i 20.000 kuna.

– Zašto si čuvala ovo tolike godine u sanduku? – upita.

– Kad sam se udala – započe tihim i blagim glasom žena – majka mi je rekla tajnu dobrog braka. Rekla mi je da svaki puta kad se naljutim na tebe sašijem jednu lutku.

Muž je bio tužan što ga napušta njegova ljubljena žena, ali je istovremeno osjetio jednu duboku radost jer su dvije lutke značile kako se ona na njega zapravo samo dva puta naljutila.

– Lijepo – reče nježno kroz suze – sad znam za lutke i konac, ali odakle toliki novac?

– Novac sam, dragi moj mužu, dobila od prodaje lutaka…

(Prepričana priča nepoznatog autora)

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

priče,dvije lutke,priče nepoznatih autora,

Photo:Pixabay

U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe s njom kako bi njezinom jako bolesnom ocu podijelio sakrament bolesničkog pomazanja.

Ušavši u trošnu i siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži, glave uzdignute na jastucima. Pokraj kreveta se nalazila stolica. Svećenik pomisli kako je tu postavljena za njega, pa reče:

– Pretpostavljam da ste me očekivali.

– Ne, nisam, tko ste vi? – upita ga bolesnik.

– Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomolim s vama. Kad sam ušao, primijetio sam praznu stolicu pokraj vašeg kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.

– Ah, stolica – reče muškarac, a zatim nastavi: – Biste li bili tako ljubazni i zatvorili vrata…


Pomalo zbunjen, svećenik ode do vrata i zatvori ih. Potom mu bolesnik reče:

– Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti. Idući u crkvu uvijek sam slušao kako mi govore da se treba moliti, jer je molitva važna za čovjekov duhovni život, ali, moram priznati, uvijek mi je to na jedno uho ušlo, a na drugo izašlo. Doslovno, nisam znao kako moliti, a nisam se baš ni trudio saznati. Tako sam jednog dana posvema zanemario molitvu i prestao ići u crkvu. Potrajalo je to sve do prije četiri godine. Tada sam već bio bolestan i nisam ni mogao odlaziti u crkvu.

Jednog me je dana posjetio prijatelj, pa smo, kao i inače, pričali o svemu i svačemu, a onda smo nenadano započeli razgovor o molitvi. Povjerio sam mu se da ne molim, jer ne znam kako bih molio, ali da u zadnje vrijeme osjećam veliku duhovnu prazninu, pogotovo otkad sam prikovan za krevet. Rekao sam mu da bih volio otići u crkvu, ali sada kada želim, više ne mogu.

– Josipe – započeo je prijatelj – pa moliti znači razgovarati s Isusom. Povjeriti mu sve svoje radosti i žalosti, sve tuge i sve svoje misli… Evo ti jedan prijedlog: stavit ću stolicu pored tvog kreveta, a ti, kada odem, zamisli da Isus sjedi na njoj i sve mu reci što god želiš. Razgovaraj s njim kao sa mnom. I čini to svaki put kad osjetiš potrebu povjeriti mu se. Vidjet ćeš koliko će te to duhovno ispunjavati.

– I stvarno, kad je prijatelj otišao, odmah sam počeo razgovarati s Gospodinom. I odmah mi je bilo neusporedivo lakše. Nisam ni upola osjećao težinu svoje bolesti, nego sam se osjećao smireno i zadovoljno. Nastavio sam to činiti svakodnevno, zapravo činio sam to gotovo svakoga trenutka kada sam bio sam u sobi i nisam spavao. Pazio sam da mi kći ništa ne primijeti, jer sam se bojao da ne bi pomislila kako sam duševno obolio.

Svećenik ga je pozorno i s puno udivljenja slušao, a kada je čovjek završio svoju priču o stolici, ohrabrio ga je da samo tako nastavi, jer je to uistinu prava i iskrena molitva. Zatim su se zajedno pomolili, a potom mu je svećenik podijelio sakrament bolesničkog pomazanja i pričestio ga. Na licu bolesnog čovjeka bila je vidljiva posebna smirenost, unatoč činjenici da je trpio velike bolove i znao kako mu se život primiče kraju. Zatim je iznenada zamolio svećenika da sjedne na stolicu i malo proboravi s njim. Svećenik sjede, uze bolesnikove ruke u svoje i tako ostade neko vrijeme, dok čovjek nije, s blagim osmijehom na licu, utonuo u san. Zatim svećenik nježno ispusti bolesnikove ruke i prekriži ih čovjeku na prsima, još ga jednom blagoslovi i tiho se pomoli za njega, pa se polako udalji od te kuće.

Sutradan ujutro, dok se molio u crkvi, pokuca netko na vrata. Bila je to Josipova kći. Došla ga je obavijestiti kako joj je otac sinoć umro.

– Je li umro smireno? – obazrivo i pomalo tajnovito upita svećenik.

– Da, oče. Nešto poslije kada ste vi jučer otišli, pozvao me je da sjednem na njegov krevet, zagrlio me i poljubio i rekao mi da me jako voli. Iako sam plakala i iako sam znala kako neće još dugo, dok smo se grlili osjećala sam kako je smiren i kako je spreman završiti ovaj život. Izašla sam iz sobe kako bih mu skuhala čaj, a kad sam se vratila, pronašla sam ga mrtvog. Ali, nešto me je posebno zbunilo. Njegova glava nije bila na krevetu, nego naslonjena na stolici…


Svećenik, duboko ganut i s laganim osmijehom na licu reče: – O, kad bismo barem svi mogli tako umrijeti…

Prepričana priča nepoznatog autora

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

tagovi:priče,prazna stolica,bolesničko pomazanje

Photo:Pixabay

ELI, ELI, LAMA SABAHTANI

Uvukla se neka zlokobna šutnja u selo i ljude. Uznemirenost raste kao plima. Nigdje pjesme.

Sve je drugačije i teže, grčevito zbog iščekivanja, kao pred buru.

Nemir poraste viješću da je obeščašćen križ na raskrižju. Osvanuo slomljen. Na podnožju nevještom rukom ispisana ćirilična slova.

Sve je donekle bilo u redu dok u selo nije pristigla vojska. Ovo podneblje nije nikad oskudijevalo razmiricama, manjim ili većim mržnjama, krvoprolićem i ratovima. Doseljenici s istoka tražili su svoj dio neba, a postojbinu domaćih svojatali su kao svoju. Domaći su, opet, branili svoju zemlju kao što se brani žena, roditeljica bremenita plodnošću.

Toga kobnog jutra osvanuo je lijep dan pod modro osunčanim nebom slavonskim.

Duga se kolona osula ulicama. Zbjeg je prolazio kroz špalir naoružanih vojnika. Iza njih je ostajalo selo. Kuće su ih pratile mrtvim očima zatvorenih prozora.

Plač i jauk, zatomljen krik. Beznađe u očima. Jedno je dijete plakalo, na glas, tražeći mačku.

Neki su se osvrtali gledajući suznih očiju obrise kuća koje su se gubile u vrbicima. Činilo im se: ostavljajući selo, ostavljaju s njime sve svoje radosti. Ostali su samo mrtvi uokolo crkve da njih mrtve pričekaju. Jedino su ih vitki zvonici pozdravljali šutnjom.

Ispred podruma župne kuće, na kamenim pločama, ranjenik.

Iz nekoliko ubodnih rana krv je u malim vodoskocima šikljala u ritmu još živa srca.

Razvaljena podrumska vrata. U dubini slomljeni, isprevrtani barokni oltari, sveci začuđenih očiju i križ. Bliže ranjeniku sjekirom zasječen kip Bezgrešne, rad nekog nepoznatog tirolskog majstora. Dva zaustavljena pogleda.

Neprestano je padao i budio se s krikom zbog nesnosnih bolova. „Da mi je nekako zaustaviti krvarenje“, pomisli. Nije imao snage pomaknuti ruke raširene u grču. „Na križu sam!“, jeknu. Sjetio se Petrove želje da ne bude razapet kao Spasitelj i ta ga misao obradova. „Nisam dostojan visjeti kao On, ali krik mi ne može oduzeti. Eli, Eli, Lama Sabahtani!“, kriknu svom snagom. Krvavi mjehurići poletješe put neba.

„Ostavljen sam.“ Ta ga misao uznemiri, sledi. Zaječa, zaplaka kao što nikad nije…, od davnih dana kad je mrtva brata iznosio iz vode. Još osjeća, godinama iza toga, stisak mrtvih ruku oko vrata. Učini mu se da čuje njegovo dozivanje s druge obale.

Probudi se iz omame. Iz dubine podruma začuje pokrete. Pričini mu se da su slomljene Isusove ruke okrenute prema njemu. Mjesečina obasjala lice Kristovo. Trnova kruna blista kapljicama krvi. To ga utješi. „Nisam sam na križu“, pomisli.

Prvi susret s novom župom bio je i prvi susret s ovim križem. Crkva ga je primila široko otvorenim vratima kao majka. Unutrašnjost bogata oltarima i kipovima.

Tražio je pogledom Marijin kip. Uplovi u njen pogled, blag i sjetan kao u majke.

„Kod kuće sam gdje god si ti“, pomisli. Nasuprot veliki križ. Na njem mlado, izmrcvareno tijelo, prikovano na dvije grede. Zamijetio je oči, ni otvorene ni stisnute u boli, prorez tek toliko velik da sve vidi. Sada mu se učiniše širom otvorene. Krvava rana na prsima oivičena sasušenom krvlju zjapi kao otvorne usne spremne na poljubac. Mnogo je puta cjelivao tu ranu kad su njegove duševne rane krvarile nemoću i nemirom. Noćas, više nego ikad tražio je njegovo lice.

Tog kobnog jutra nakanio je župljane izvesti iz sela. Nakon dugih pregovora, nakon svega što su morali potpisati, bijeg je bio jedina sigurnost. Crkvu je ostavio širom otvorenu. Iz nje se naziralo nebo. Nekoliko je dana prije pogođena topničkim granatama. Kipove i sve što se moglo, spremio je u podrumske prostore. Došli su iznenada. Da ne razvale vrata, otvorio je na povike „Otvori, pope, majku ti ustašku!“ U vratima naoružan čovjek i nebo. Iza njega drugi.

Vikali su i psovali. Nije ih mogao čuti od siline udaraca. Na njemu su iskalili bijes, svoju naopaku narav. Prevrtali su po župnoj kući, otvarali ladice tražeći skriveno blago kojeg nije bilo. „Gdje si zakopao dukate, zlatne kaleže, križeve, pope, majku ti…?“ Obnevidio nije smogao snage za otpor, za riječ i opravdanje.

Pred podrumskim vratima strka. Neki od njih su držali pozlaćene barokne anđele, zarezivali ih nožem da vide jesu li od zlata. Kroz natečene vjeđe primijeti kako sjekirom zasijecaju pozlaćeni Gospin kip psujući bogohulno što je od drveta.

Probudio se u lokvi krvi. Osjeti topli vodoskok, omirisa slanost. Kad su ga i koliko puta uboli, zasjekli sjekirom, nikad neće saznati. Jedino čega je bio svjestan bila je nemoć i slabost.

Probuđen hladnoćom dođe k sebi.

Odnekud se čulo pijano ojkanje, poneki pucanj i huk sove u mladim lipama. „Hoću li dočekati jutro, veliki Bože“? Da pobijedi strah, prisjeti se djetinjstva. Vraćen u daleko vrijeme želio je izbjeći ovo sadašnje, jezivo i krvavo. Rastao je „oko dva stola“, kako je govorio njegov stari župnik: mamin i tatin, i Isusov. Volio je oba. Osjeti se načas lagan, bestjelesan. Učini mu se da tone u meko paperje, duboke savske vode. Lagan kao vjetar. „Letim, letim!“, uzradova se spoznajom. Ugleda selo s crkvom u sredini. Meki obrisi kuća, okućnica. Nagorjelo krovište crkve otvoreno put neba. Oduvijek je želio letjeti s pticama, leptirima. Volio je vjetar u košulji, zavidio lastavicama i golubovima oko crkvena zvonika. Volio je sve što je od neba i sve što je od zemlje. Nisu mu bili daleki dozivi, smijeh djevojački, nemirna, razigrana kola. Susreti. Ima ljudi koje susrećemo i to traje trenutak mimoilaženja. Ima susreta koji se vraćaju kao da su jučer bili, noseći sa sobom svu ljepotu, drhtav nemir.

Sjeća se dana kad je između sviju izdvojio jednu. Djevojčica ista kao i druge, za njega drugačija. Izdvajao ju je ljubavlju. Gorio je između dvije vatre. Privlačile su ga njezine i Marijine oči. Želio je voljeti ne jednu, nego svima biti sve. „Čujem da ćeš u sjemenište“, prozbori zadihana i iznenađena. Pamti njezin pogled u kojem se prvi put nije prepoznao. Progonio ga je dugo, dugo u nesanim noćima, a on ga je nastojao zaboraviti, zamijeniti pogledom Rafaelove Madone obješene na zidu sjemenišne sobe.

Učini mu se da čuje pijetlove. Odnekud iz susjedstva. Nisu mogli probuditi domaćine, jer ih više nije bilo. Drugima su bili opomena. Boljelo ga je sve, a ponajviše strah od smrti. Osjećao je strahovitu žeđ. „Da mi je kap vode, da mi je okusiti i žuč bih popio“, zaječa.

Sjeti se Isusova krika na križu: „Žedan sam!“ Tražio je u dubini skrovišta njegov pogled.

Prisjeti se psalma, riječi ohrabrenja: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom.“ Ponavljao ih je svom vjerom i nadom u sebi.

Opet ga sjećanje vrati u daleku prošlost, pred ređenje. Obuze ga mučnina, strah od trenutka koji nije želio oživjeti. „Nisam te želio zatajiti, veliki Bože, nisam! Bila je to slabost u meni, ono čovječje, tjelesno što potiskuje razum, razara sva načela i zavjete, sve odluke u vjeri donošene.“ Bilo je to veliko raskrižje kad je trebalo donijeti konačnu odluku. Poput Petra zaplaka olakšan tom spoznajom, potaknut pijetlovim kukurijekom. „Voliš li me više nego ovi?“, sjetio se Isusova upita. „Ti znaš da te volim“, promuca u grču. Borio se da ga ne obuzda san. Htio je budan dočekati smrt. Bježao je u sjećanje kao što se u strahu bježi u majčin zagrljaj.

„Bole li ga, majko, rane?“, pitao je uznemiren krvavim raspelom na Veliki petak? „Ne bole, sine. Boljelo, pa preboljelo“, nadoda. „Uskrsnuo je u zoru.“ „Kad će zora, majko?“ „Doći će, sinko, nema noći bez zore.“ S mukom okrene glavu ususret Gospinu kipu. Nazirale su se velike tople oči. „Majko!“, zaječa djetinjim plačem, zagrca se krvavom pjenom i obeznani.

Bol ga probudi. Bježao je od jeze koja ga je obuzimala. Mirio se sa smrću koja dolazi. Uostalom navikao je na samrtnike, na lica boje zemlje, na tišinu prije zadnjeg hropca. „Smrt nije kraj, i nema kraja, govorio sam. Tko s Kristom umre uskrsnut će, govorio sam. Smrt je novo rađanje, prijelaz preko rijeke vremena… Na drugu obalu, govorio sam. Smrt je prijatelj koji nas neće iznevjeriti, govorio sam drugima.“

Noćas mu se vrijeme učini zgusnuto. Kroz misli mu naviru likovi ljudi koje je poznavao. „Suočenje“, mislio je. Stajao je izdvojen pred svojom prošlošću kao što se stoji pred razigranim gotskim portalom. Tražio je razlog za radost, za ponos. Želio se pred Bogom opravdati za darovano vrijeme, za poziv koji je prihvatio. Kajao se za brzopleto izgovorene riječi, za dane koji su uzalud prohujali. Znao je da je poslan za druge, da je tamo radi drugih, srameći se dana kad je propovijedao više sebe nego Njega, kad su mu nastupi bili još jedna dobro uvježbana gluma.

Pred njegovim duhovnim očima, kad je tijelo bilo polumrtvo, nizali su se u dugoj povorci vremena znani i neznani, sa smiješkom i s prijekorom, radosni ili tužni što im je ušao u život.

Odnekud koraci. U njemu zaiskri nada. Htjede viknuti, krik mu zastade u nemoćnu grlu. Žamor oko crkve. „Mrtav je“, netko reče. „Ništa nisu našli“, doda drugi uz psovku. Htio im se javiti, viknuti da je živ, da ga probodu, ubiju, da bude što sličniji Učitelju na križu. Riječi su ostale samo u mislima i uzaludnu naporu.

Koliko je puta „ostao bez riječi“ pred ljudskom zlobom. Nisu mu ni župljani opraštali. Raznosili su neprovjerene tvrdnje, zle glase o njemu, nasladno i često. Tješile su ga riječi starijeg kolege o svećeniku-bunaru iz kojega piju i ljudi i stoka i u koji može pljunuti kad god tko hoće. Predratne vlasti su ga zatvarale, mučile, saslušavale nakon svakog izleta s mladima župe. Pamti zadnji susret. Osjećao ga je danima. Javljao mu se velikom modricom na licu, bolnim rebrima. Nazivali su ga „klerofašistom“.

Saslušavanja su bila u polumračnoj sobi. Na zidu vlagom načeta Maršalova slika. „Gospodine i druže“, počeo bi isljednik. Oči su mu bile sitne i zle, prošarane krvavim mrljama. Kad god bi ih susreo sa smiješkom bi u sebi ponovio izreku „pamet na rezervi“. „Mi znamo…, mi sve znamo“. Tako bi započelo, a završilo batinama. Nije se branio. Negdje je pročitao da je na sudu mržnje jedino šutnja dobra kao obrana.

Ne zna kad je uplovio u bunilo. Činilo mu se da čuje glas orgulja. Volio je te zvuke što miluju portale i svece, što dušu ispunjavaju uzvišenošću. Svirale su na njegovoj prvoj Misi, na pogrebu njegova mlađeg brata.

Javio se odnekud vjetar.

„Neću dočekati zoru“, pomisli. „Da mi je bar ostaviti poruku, neku riječ o sebi, svojima.“ Zamišljao je majku kako krši ruke u grčevitu plaču. Otac nikad nije plakao. Sve je nosio u sebi. Svoju bi bol isplakao kad ga nitko ne vidi.

Strah ga vrati u stvarnost. Još nema zore. „Isuse!“, zavapi. „Pod tvojim su križem bili tvoji i majka. Pod mojim nitko.“

Sjeti se bake Ive. Nijedan smrtnik nije otišao s ovoga svijeta da ga nije ispratila njezina molitva. „Pokajat ću se“, pomisli. Nikako da se prisjeti riječi pokajanja. Na um mu dođoše riječi preporuke samrtničke: „Kad oledene moje ruke, te ne budem mogao njima grliti tvoga križa, spomeni se ljubavi kojom te sada grlim, i smiluj mi se.“ Učini mu se, na proplamsaju mjesečine, da se Isus, okrenut prema njemu, nasmiješio.

Osjeti topli dodir. Nadomak njegovoj krvavoj glavi dva svijetla oka.

Mačka je lizala njegovu krv. Ukočen. Ukočio se još više u strahu da je ne preplaši.

„Konačno“, pomisli obradovan, „netko ima koristi od moje krvi“. Gledao je netremice ta dva svijetla žiška, te dvije razigrane žeravice. „Svjetlost i život jedno su“, pomisli.

Našli su ga. Krv je ističući na kockasto podište oblikovala polja hrvatskoga grba i križa.

Ispod desne ruke krvlju ispisan nedovršen grafit: „Bože, o…“. „Valjda je htio napisati: „Bože, oprosti ili Bože oprosti im…“, reče netko. I jedno i drugo je moguće. Bio je svećenik.


Ležao je mrtav. Zora mu se naselila u očima.

U spomen ubijenim kolegama u Domovinskom ratu, osobito velečasnom Ivi Buriku, župniku iz Tovarnika kojega su četnici ubili na stubištu župnog podruma.

Vlč. Slavko Vranjković
Župnik u Nuštru, književnik i slikar.

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

tagovi:domovinski rat,priče,ubijeni svećenici u ratu,krvoproliće,tovarnik

Photo:Pixabay

Priče

Poučne priče

Životne priče









Ispod imate linkove na kojima možete vidjeti razne zanimljive priče...
**********************************************

• U spomen kolegama ubijenim u domovinskom ratu
• Prazna stolica                            Priča o očima 
• Dvije lutke i...                             Čvrsta odluka 
• Veliko čudo                                 Priča-Sv.Antun 
• Ortaci 
• Zgoditak na lutriji 

Photo:Pixabay

U nekom je selu na jednom našem otoku bio običaj da glave obitelji biraju župnika. I sve je dobro išlo dok nije umro stari župnik. Poslije sprovoda – a jadnik se u grobu nije ni ohladio – okupe se glave obitelji u bratimskoj kući na dogovor. Nakon slanih srdela i čaše vina reče jedan: “Treba izabrati nekoga tko je svet.” Drugi će na to: “A ne, nije to dosta, nama treba netko mudar.” Na taj prijedlog svi malo zastanu pa će treći: “Sve to, braćo, stoji, slažem se, ali nama se hoće netko razborit.” Ovaj još nije sve ni izgovorio, a već se iz ugla začu četvrti glas: “Ne, ne braćo, bilo je u selu takvih. Zaludu je sve to ako nije moćan.” “Kako misliš moćan?” – upitaše ga. “Pa da može otjerati vjetrove, oblake i hrušteve, poslati kišu, zaustaviti grad, poplavu i studen.” Prijedlog se svidje selu, lica im se ozare te s radošću prihvate taj prijedlog.

Već sutradan otokom se pronese glas da u onom selu hoće moćnog župnika. Prolaze dani, prolaze mjeseci, ali nitko se ne javlja. Uto se proču da neki mlad i tek zaređen svećenik ima volje pristati i biti njihov župnik. Čuli to i okolni svećenici pa se zgroziše i počeše ga odvraćati od njegova pristanka. Danima su ga uvjeravali, molili i kumili da se ostavi čorava posla, jer to što selo hoće jedino je u Božjoj moći. Ali on se nije dao odgovoriti. Odlučan u svom naumu jednoga se dana pojavi u onom selu. Selom se brzo pronese glas i, kako to već u selu biva, začas se pred crkvom okupi cijelo selo, mladi i stari. Svećenik im iznese da želi biti njihov župnik. Rekoše mu: “Znate li što od vas očekujemo?” A on će: “Znam, i to što vi hoćete, ja mogu. Samo da znate, pristat ću ako vi pristanete na moj zahtjev.”

“Da čujemo” – rekoše.

“Kad selu bude trebala jedna od dogovorenih stvari, vi se najprije dogovorite što hoćete pa onda neka mi to dođu kazati četvorica s kojima ću se lako dogovoriti.” Selo pristane, on prihvati, biskup potvrdi.

I sve je teklo u najboljem redu. Prođe zima, dođe ljeto. Vrućine učine svoje, a suša gotovo spali i ono malo preostale zeleni. Strpljenje bijaše na izmaku. Da ne bude većeg zla, selo se dogovori da im župnik pošalje kišu – sad ili nikad. Poslije dogovora u selu, kako je već bilo predviđeno, četvorica odoše i javiše župniku da selo hoće kišu.

“Čudim se da niste prije došli”- reče im.

“Selo hoće kišu” – rekoše.

“Dobro, a žele li baš svi kišu” – upita ih.

“Da, velečasni, baš svi.”

Došavši do prozora, pogleda u nebo pa im reče: “Kad je tako, onda nam se dogovoriti za dan.”

“Mate, kad ću poslati kišu?”

“Sutra” – odgovori.

“A ne, to ne dolazi u obzir” – ljutito će Jakov.

“Sutra moram skupiti sijeno. Padne li sutra kiša, sve će mi uništiti. Još mi samo to treba!”

Vrteći se po uredu župnik dometnu: “Dobro, hoćemo li prekosutra.”

“Bože sačuvaj, velečasni”- glasno će Jure. “Ja prekosutra moram na put. Neću da me kiša smoči po putu pa da dobijem upalu. Još mi samo to treba, a cijelu sam zimu liječio kosti.”

“Zorzi, što ti predlažeš” – upita župnik.

“Velečasni, ja bih u petak.”

Kad je on to izgovorio, svi mu se u jedan glas usprotive: “Ti si Zorzi lud. U petak nam je u selu pazar. Podne li u petak kiša, bit će psovke, vike i kletve. Nećemo izvući živu glavu.”

“Eto vidite”- dometnu župnik – “kad se vi četvorica ne možete dogovoriti, što bi bilo da cijela župa dođe. Zato ćemo ovako, idite vi lijepo kući pa kad se selo dogovori u koji dan želi kišu, onda dođite i bit će kiše za svakoga.”

Kažu da se još nisu vratili, a otada je prošlo mnogo godina.

Prema pučkom kazivanju

Don Ivica Huljev
Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Ruža Silađev






Na kraju naše ulice stanovale su sestre Anica i Marica. Anica je pohađala prvi razred osnovne škole, a Marica još nije išla u školu.

U to vrijeme nije bilo mnogo igračaka za djecu. Snalazili smo se sami i pravili igračke. Uzjahali bismo kakav štap ili trsku, skakutali i pjevali:


– Điha, điha!

To nam je bio konj. Djevojčice su pravile lutke od krpa. Krpama smo se snabdijevale kod krojačice. U vrijeme kada su se kukuruzi na njivi počinjali zametati u klipove, mi djevojčice bile bismo  neizmjerno sretne. Tada smo imale lutke od klipa kukuruza s kosom  poput svile. Lutke su bile zlatokose, riđokose, pa čak i prave brinete. Očevi su nam pravili drvena kolica, pa bismo u njima vozili  naše lutke, ali i jedni druge. Bilo je tu još mnogo igara. Pravili smo kućice za lutke od čerpića (zemljana opeka) i povezivali ih pravim blatom, koje smo također sami umijesili. Na ulici smo se igrali „topovima“ od blata, a i razne druge figure. Uglavnom, problema s igračkama nije bilo. Sami smo ih izmišljali, sami pravili, i igranju nije bilo kraja.

Najveći problem bio je s loptom. Loptu je rijetko koje dijete imalo. Ona je bila skupa, a bila je san svakoga od nas. Lijepa, gumena, šarena lopta! Gledali smo zaneseno u izlog prodavaonice u kojoj je bilo izloženo nekoliko lopti, bilo da idemo u školu ili se vraćamo iz nje. Nemojte pomisliti da  nismo igrali nogomet, graničar… To smo igrali. Ali odbojku, rukomet i sve igre gdje bi lopta trebala odskakati, nismo mogli igrati, jer naša lopta je bila načinjena od krpa. Takva lopta nije mogla poskočiti. Staru čarapu napunili bismo krpama, dobro stisnuli i svezali. Malo smo to zašili, istiskali sa svih strana da bude okrugla i – lopta je bila gotova. Takva lopta trajala je nekoliko dana. Ona bi se brže raspala, nego što su nam se pocijepale čarape, zbog nemilosrdnog šutiranja. Tako smo često ostajali bez lopte na nekoliko dana ili čak tjedana.

Približavalo se proljeće. S njim je dolazio i Uskrs, blagdan kada smo se nadali darovima koje je donosio zec. Jednoga dana Aničini i Maričini roditelji otišli su u polje, a one su ostale same doma. Zna se da tada slijedi inventura kakvu svijet nije vidio. Obadvije su otišle u spavaću sobu. Marica je pregledala stvari u vitrini, a Anica je prišla velikom ormaru. Popela se na stolicu i skinula ključ odozgo s ormara gdje ga je mama čuvala. Ormar se lako otključao. U njemu su visjeli kaputi, a ispod njih bile su poslagane bluze i džemperi. Zagnjurila je glavu ispod kaputa i ugledala u polumraku dvije lopte.

– Oooh!- ote joj se iz usta radosni uzvik, ali u strahu zastade.

Pogleda iza sebe i vidje da sestra nije ništa primijetila. U tom času se sjeti da je to sigurno mama kupila dar kojega će im  zec donijeti za Uskrs. Brzo zatvori ormar, zaključa i pozove sestru:

– Hajdemo iz sobe! Mogli bi se mama i tata vratiti, a mi  radimo ono što ne bismo trebale!

Toga dana Anica je bila vrlo sretna. Smijala se i pjevala. Sestri nije htjela ništa reći. Sestra je bila mala i još uvijek je vjerovala da zec donosi darove za Uskrs. Ana bi primaknula ruke nosiću i mirisala tragove koji su ostali od lopte, to jest  ruke su mirisale na novu gumu. Lopte su izgledale baš kao one u izlogu prodavaonice. Po njima su bile nacrtane ljubičice i visibabe. Između njih su se kotrljala šarena jaja, a dva zečića su nosila prepune torbe darova.

Svih sljedećih dana Anica je čekala priliku da opet zaviri u ormar. Možda je to bio samo san! Neee! Znala je… To su bile dvije prave lopte!

Dani su prolazili i ponovo se ukazala prilika. Da, tu su! Sada je bila potpuno sigurna da će za Uskrs dobiti loptu. I to ne samo jednu, nego dvije! Imat će sestra i ona svaka svoju loptu!  Moći će se igrati svaka svojom loptom kad hoće i koliko hoće.

Maštala je o lopti svakoga dana ležeći u travi na proljetnom suncu. Sada više nije primjećivala miris ljubičice, sjećala se samo mirisa lopte. Oh, kako će to biti?! Više neće morati moliti Nataliju, kada dođe iz grada i donese loptu, da joj malo dobaci. Ona će sada imati svoju i rado će je davati svojim prijateljicama da se poigraju. Bit će to divno! Smiješila se, a Uskrs se činio tako dalekim.

Stigao je i Uskrs. Dan prije, sva djeca iz ulice su brala travu u korpe i pripremala gnijezda u koja će zec donijeti darove. Anica je ozarena lica pomagala svima redom da naberu travu. Sada je ostala još samo noć koju treba prespavati i imat će loptu! U krevetu se dugo prevrtala i zaspala je već kad se počeo bijeliti dan. Probudila ih je mama.

– Hajde, djeco, ustanite! Uskrs je! Zeko vam je donio darove!

Obadvije su skočile iz kreveta i onako bosonoge u času se  stvorile ispred gnijezda.

-Ali, mama?! Zar ništa više nema osim ovih bombona i naranči?- upitala je Anica mamu kroz plač.

– Nema, dušo, zeki je ponestalo para, pa nije mogao kupiti drugo osim ovoga.

Pogledala je sestru koja se radovala, a njoj su sve jače navirale suze na oči. Pogledala je na ulicu. Na travnjaku su se igrali susjedi, brat i sestrica s dvije lopte koje je ona dobro poznavala.

Sve joj je bilo jasno!

Mama njenih susjeda žalila se zimus da je izgubila ključ od ormara i više ga nije mogla zaključati. Tako nije mogla ni čuvati stvari koje su trebale biti tajna.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Hrvatski glas Berlin,Željko Mužević

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Photo:

Željko Mužević





Ovih dana se rodan Klepetan vratio iz toplijih krajeva, svojoj Malenoj i Slavonskom Brodu.A mi ponavljamo priču o ovim poznatim rodama iz pera našeg dragog suradnika, pokojnog Željka Muževića.

Iz naše arhive /objavljeno 01.04.2011.

DIVAN SKITNJE 
Piše:Željko Mužević

Ovo je priča o rodi i čovjeku. O dobrim i zlim ljudima. Priča za laku noć.

Bilo je to davno, prije 14 godina kada su talijanski lovci za jeftine novce kupili pravo na ubijanje naših životinja. Nakon jutarnjeg mezetluka i šljivovice, Talijani predvođeni domaćim lovcima, koji se inače kunu kako vode brigu o životinjama, lunjali su oriovačkim i lužanskim utvajima usput pucajući na divlje (i domaće) patke.

Zadrigli u piću, nesigurne ruke i mutna oka, nervozni jer cijeli dan nisu ništa ubili,Talijanci su počeli pucati na sve živo što se kreće. Tako su vidjeli i jednu rodu gdje gaca močvarnim tlo. Jedan od njih je naciljao i pogodio ju u krilo, a kako nisu znali što će s njom ostavili su ju da ugine. I to sve s blagoslovom domaćih vodiča kupljenih za šaku lira.

Tako su strani lovci u koaliciji s domaćim osudili rodu na smrt. No, pojavio se Stjepan Vokić, domar u slavonskobrodskoj Osnovnoj školi iz Brodskog Varoša. Uzeo ranjenu rodu slomljena krila i odnio ju kući. Prošla je roda brojne veterinarske preglede: rana je zacijelila, ali je krilo ostalo beživotno visjeti. Roda više nije mogla letjeti. Tako je plavetne visine zamijenila životom na zemlji, a Stjepan joj je na visini od četiri metra sagradio gnijezdo i silaznu platformu.

Photo:Hrvatski glas Berlin,Željko Mužević

Tu je roda, nazvana Malena, provodila vrijeme-sve do zimskih dana kada se selila u dvorišnu zgradu gdje je također imala gnijezdo i „magmu“ koja ju je grijala cijele zime. No, iako se Stjepan o rodi zdušno brinuo, svakodnevno odlazio na ribnjake, lovio ribe, guštere i zmije – roda je u životinjskom svijetu bila žigosana, obilježena i niti jedan mužjak ju nije htio. I tako je Malena čeznula za plavetnilom, venula za pomlatkom tim više što je svakodnevno u svome susjedstvu gledala dvije obitelji roda koja su se voljele, legle jaja, odgajale mlade, učile ih letjeti i pred jesen kretale na duga putovanja put juga. I kao u pravim bajkama, nakon 11 godina samovanja, jednog proljeća iznad dvorišta je, vraćajući se iz Afrike sa zimovanja (ljetovanja), jedan je rodan zastao uporno kružio iznad Vokićeva dvorišta. Danima se Malenoj udvarao i postupno uselio u njeno gnijezdo stoički trpeći kljucanje njenog kljuna. No, bilo kako bilo-planula je ljubav! A, nakon ljubavi gnijezdo se napunilo jajima te se izlegle dvije rode koje je, pošto Malena to nije mogla, rodan učio letjeti i pripremati za jesenski odlazak.
Cijelo ljeto proveli su njih četvero zajedno, a kada je došlo vrijeme odlaska rodan se sa malim rodama vinuo u zrak i dugo, dugo su kružili iznad dvorišta opraštajući se od Malene. Trajalo je to satima, a potom su rode odletjele na put dug više tisuća kilometara ne znajući tko će se od njih vratiti na proljeće. Malena je ostala u gnijezdu, tužna i nesretna, a ljudi se kunu da su u njenim očima vidjeli suze. Nekoliko dana od silne tuge ništa nije jela ni pila, ali su ju prvi hladni dani natjerali da uđe u zgradu gdje je počela iščekivati proljeće i povratak svoga rodana. Izlazila je ona van, na snijeg šetajući pored obližnje ceste.

Photo:Hrvatski glas Berlin,Željko Mužević

Tako je izazvala i sudar. Kada je bijesni vozač izašao van i dreknuo: – Kamo gledaš glupane? vozač krivac je skrušeno odgovorio: – U rodu! Ovaj ga je zblenuto promatrao, a potom poslao u rodni kraj nazvavši ga lašcem. Kako je krivac uporno ostao pri tvrdnji da je na snijegu vidio rodu – obojica su krenuli u provjeru. I stvarno, u obližnjem su dvorištu ugledali Malenu. Čuvši priču o njoj, a kako automobili nisu pretrpjeli veća oštećenja, vozači su se izmirili u birtiji, dogovorili o popravcima – i sve se vratilo u kolotečinu.
A Malena je nestrpljivo čekala proljeće. Kako se bližilo vrijeme povratka, Malena je postajala sve nervoznija i nervoznija… I napokon, jednog dana u ožujku, iznad dvorišta pojavio se njen rodan. Dugo je kružio, pozdravljajući klepetanjem kljuna Malenu, Stjepana i svoj dom. I sletio. Klepetali su dugo crveni kljunovi, radovalo se, snubilo, ljubilo, a večer je nalikovala onoj iz „tisuću i jedne noći“. Prštalo je granje gnijezda koje sutradan Stjepan morao popravljati. I opet se ponovila priča: jaja, mladi, učenje, odlazak, tuga… I tako već četiri godine. Bilo je tu i nevjere, izbacivanja iz gnijezda, opraštanja… Baš kao u onom ljudskom braku. Prošle godine rodan je doletio krajem ožujka, a Malena je na Uskrs snijela prvo jaje. I opet će se priča ponoviti, samo što se i rodan ulijenio te Stjepanu prepustio brigu oko hrane. I dok Stjepan morao hraniti dvije rode, rodan za to vrijeme ljubio i skupljao snagu za jesenski odlazak. A Malena za tugu do ponovnog povratka.

foto©Željko Mužević

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Ovo je moja priča …










Moje ime je Marizela Čačić- Vuković. Rođena sam 06.02.1981. godine u Slavonskom  Brodu.

Završila sam osnovnu školu u Oriovcu sa odličnim uspjehom, upisala za ekonomistu u Slavonskom Brodu i bila vrlo dobar učenik te sam i maturirala s vrlo dobrim uspjehom.

Tada sam imala velike snove upisati fakultet i postići svoje snove, ali …mjesec dana nakon mature imala sam prometnu nezgodu u kojoj su svi moji snovi srušeni.

Nastradala sam 16.07.1999. kao suvozač, s teškim ozljedama u kojima je bilo upitno životno stanje.

Najviše mi je stradala glava, a i drugi dijelovi tijela. Imala sam frakturu lubanje, postraumatski meningitis, hidracefalus, jaki potres mozga, izljev krvi u mozak … koma ….

Prognoza liječnika je bila –  99% smrt!

Zahvaljujući mom doktoru Dr. Smiljanić koji se maksimalno dao u moj slučaj i Bogu koji me nije napustio ni u jednoj sekundi, dogodilo se čudo.

Dobila sam novu šansu za život i mukotrpan proces za ozdravljenje, ali mladost, volja za životom i ljubav roditelja i brata, dala mi je još veću snagu!

Nakon 72 dana hospitalizacije ugrađene plastike s desne strane lubanje krenula sam u nove pobjede. Uči tko si, što si?... ponovno uči hodati, pričati, jednostavno sve iz početka.

S vremenom su se vraćale neke slike iz prošlog života ali u malim količinama …. Imala sam podršku najbližih, to me je motiviralo, ali i vrlo neugodne trenutke gdje su te ljudi žalili pa neki i ismijavali. Ali ima nas svakakvih pa im nisam htjela zamjeriti!

Moji najvažniji bili su uz mene. Brat od šest godina stajao je ispred mene i vikao: – Dođi seko!  –  dok me je tata vodio da napravim prve korake!

Dobila 80% invalidnost i 100% nesposobnost za rad …. bez kose sa 40 kila krenula u borbu dalje. Tada je pokrenut sud i počinje nova dramaturgija….. o tome bi se dalo knjigu napisati ali ne želim se sjećati jer suze mi teku same od sebe i bolno se vraćati na takvu situaciju gdje si 100% u pravu ali uvijek te pobiju …. takvo nam je pravosuđe!

Sud mi je trajao 14 godina i ne bi ni završio da nisam pristala na nagodbu kakvu su oni ponudili … nisam imala uvjete za život, bila sam prisiljena! Raditi ne možeš a primanja nikakva nemaš pa sam pristala na rentu koju oni nude, a ne prosjek plaće ekonomiste koju zaslužujem. Ma, sretna sam da je i to završilo iako nije bilo kako bi trebalo biti. Mama mi na bazi živaca i sekiracije dobila šećer 24…. svi su bili slomljeni borbom za mene!

U svakom papiru mi piše upitno majčinstvo, nitko mi to ne preporučuje, ali …mlado, željno života i svoje obitelj, htjela sam dijete pa ma kakav rizik bio!  Doktor je rekao da je kritično ali pokušati ćemo…. godinu dana ranije me skinuo s tableta phemiton i pila sam folne kiseline da mi se organizam očisti od tableta.

Tada sam ostala trudna, kritična trudnoća od prvog dana, ali uspjela sam, zahvaljujući doktoru koji me porodio na carski rez, roditi zdravo dijete. Ali,  tada sam dobila epilepsiju!

Znam da sam riskirala ali nije mi žao jer imam divnu kćer na koju sam ponosna!

I tako …cijeli život borba i bolovi ali ostvarila sam si želju uz obitelj i supruga koji je uz mene.

Glava je kažu centar svega a moja je maksimalno uništena te ja ovaka kakva jesam, borbena, ne dam da me niti jedna bol slomi!

Upisala sam se  u udrugu invalida Loco-moto gdje sam našla divne prijatelje, osobe koje me vole kao i ja njih … osobe koje imaju teške uvjete za život kao i ja sama, pa smo podrška jedni drugima.

Zajedno se smijemo, plačemo i pomažemo koliko možemo …to su ljudi koji nisu iskvareni, koji samo žele živjeti onim načinom života kojim mogu!

Počela sam trenirati s njima boćanje za osobe s invaliditetom i to me veseli.

Zahtjev za invalidninu sam pravila i naravno, odbili su me jer ne izgledam kao osoba koja to treba primati a nitko se baš nije pozabavio mojom situacijom, nalazima i slikama glave gdje mi pola nedostaje! I šta reći, nemaš se kome obratiti, zakon je takav kakav je, živi, bori se kako znaš ….i budi sretan da si živ!!!

Hvala svima koji su uz mene u mojim teškim situacijama!

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Iz pisma čitatelja










U zadnje vrijeme često razmišljam, sjećajući se lijepih i ružnih  prošlih vremena. Kada  sam danas bio na poslu, padala je kiša, a ja sam se sjetio jednog događaja koji se dogodio 1992. godine.

Ovo što pišem stvarno se dogodilo i nije neka izmišljotina. Bio je to 10. mjesec, subota, kada smo moj prijatelj i ja otišli u disco-bar u selo udaljeno oko 30 km, istočno od Slavonskog Broda. Bio je rat. Slavonski Brod je bio svakodnevno granatiran od strane neprijatelja, i u grad se jednostavno nije moglo izlaziti.

I, tako mi u discu pijemo, zezamo se, uživamo… Frend  je predložio da krenemo polako kući. Bilo je negdje oko 2.00 sata poslije ponoći. Kako nismo imali automobil, jedina mogućnost  da stignemo do kuće bio je ispruženi palac i nada da će se netko zaustaviti i povesti nas.

Kiša je lijevala. Imali  smo sreće jer je nakon 15-ak minuta stao VW Golf dvojka. U njemu njih dvojica. Mi sjednemo u auto, krećemo i putem pričamo. Sjećam se da su to bili mlađi momci poput nas, ponudili su nas cigaretama, a vozač je rekao da je za izlazak „ukrao“ auto od starog. Hehe!!!

Vozimo se mi, vozimo… Nakon nekih 10 minuta vožnje, na cesti izvan naselja ugledasmo kolonu od  5-10 auta kako stoje. Ispred njih prometni znakovi koji pokazuju da se obavezno treba zaustaviti radi policijske kontrole. Ništa! Stanemo mi zadnji u kolonu. Mladić koji nas je povezao, ubacio u prvu brzinu i zaobišao kontrolu.

Vozimo se dalje i pitamo se je l‘ bilo dobro to napraviti. Nakon prijeđenih nekih 5 kilometara ugledamo iza sebe policijsko vozilo s upaljenom plavom rotirkom i zvučnim signalima. Daju nam znak blicanjem dugih svjetala da se zaustavimo. Stali mi na cesti. Prilaze nam dvojica vojnih policajaca, traže od nas dokumente i kažu nam da izađemo iz auta. Kada smo izašli iz auta, počelo je…

Vade oni pištolje, jedan od njih okreće cijev prema nebu, ispaljuje dva hica, psuje nam i zapovijeda ljutim i glasnim glasom da legnemo na asfalt i da stavimo ruke na potiljak. To smo i napravili bez razmišljanja.

Sjećam se te kiše! Padala je jako, jako. Usta su mi bila priljubljena na asfalt. Osjetio sam tu silnu vodu. Bio sam sav mokar. Osjetio sam stisak koljena na kralježnicu dok mi je drugi stavljao lisice na ruke. Kada su nas vezali, motorolama su zvali kolege. Nakon 20-ak minuta stigao je stari kamion TAM, strpali nas u tovarni prostor i počeli nekamo voziti. Bilo me je neopisivo strah. Govorim mladiću zašto  je zaobišao j….u kolonu, jer da je čekao možda bi bilo sve u redu. Kamion se zaustavio  negdje, stvarno negdje.

Provirim kroz rupu na ceradi kamiona u mrklu noć  i ugledam neko groblje. Pitao sam  se gdje smo i što će biti sa nama. Dva sata su nas držali zarobljene, a zatim su nas odjednom odvezali i pustili. Došao sam kući, istuširao se i legao spavati Spavao sam do 3 popodne sav slomljen.

Bio je rat i svašta se događalo. Imali smo sreće. Mogli smo biti i ubijeni, bilo je svega, ali mi smo ipak imali mrvicu sreće i ništa nam se nije dogodilo.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Marija Kukić






Ovo je jedna priča iz svakodnevnog života jedne gastarbajterske obitelji. Životna. Istinita. Ljudi i događaji su stvarni, samo su imena izmišljena.

Dakle, njegov, Markov brak nije uspio. Žena ga je napustila i ostavila Marka s malenim nejakim dječačićem. Nazovimo ga Petar.

Rastao dječak bez majke i majčine ljubavi. Ona se ubrzo preudala.  Rastao je uz oca, i opet bez ljubavi. Njih dvojica živjeli su u velikom njemačkom gradu. Otac radio, svakodnevno odlazio na posao, a Petar najveći dio vremena ostajao sam u skučenom stančiću.

Što je Petar radio, kako je provodio dane, čime se bavio, to ne zna nitko. Imao je problema sa zakonom, nije završio školu, nije odlazio na praksu …

Otac mu se po drugi puta oženio. Petra su uhvatile njegove ‚lude‘ godine. Nitko nije mogao (ili nije htio) posvetiti se dječaku i njegovim potrebama i problemima. Najjednostavniji put bio je poslati ga nazad u Hrvatsku. Rečeno, učinjeno.

Dječak se našao sam s djedom i bakom koji su već zašli u duboku starost i jedva su se sami o sebi mogli brinuti. Bez završene škole, bez sredstava za život, bez posla, u godinama kad još nije  punoljetan. Život, kojeg je tek upoznavao, nudio mu je mnoštvo izazova koje je Petar morao kušati. Krenuo je u istraživanje životnih nepoznanica.

Otac se ljutio, neprestano mrmljao, galamio, psovao, prijetio …  I , to je bilo to. Uskratio mu je financijsku, ali  i svaki drugi oblik pomoći. Kako živjeti i preživjeti?

Stasao mladić za ženidbu. Teško je naći djevojku jer ga ne prati baš dobar glas. Konačno je pronašao svoju životnu družicu. Ali, ni ona po mišljenju Petrovog oca ne valja. Ne vrijedi ništa. Ne valja mu sin, ne valja snaha. Nitko na ovom svijetu nije mu dobar.

Odnosi na relaciji sin – otac svakim danom postaju sve lošiji. A kada je na svijet došla djevojčica Ivana, život mladog para postaje još teži. Dječja usta traže jelo, piće, dijete treba odjeću, obuću, treba ići liječniku, kasnije u školu …Petar i žena mu  jedva preživljavaju, a financijske, materijalne i ljudske pomoći ni otkuda. Kao ni stalnog zaposlenja.

Ubrzo je Petrovoj ženi dojadio takav život i ona slijedi put svoje svekrve te napušta muža i djevojčicu i odlazi drugom muškarcu. Baš kao i Petrova majka.

Ivana ostaje sama s ocem. Sama se vodi putovima djetinjstva i mladenaštva, sama upoznaje sve strane djevojaštva …često više gladna nego sita. A o modi da se i ne govori!

Završila je jednu kvalitetnu srednju školu kao odlična učenica. A u to vrijeme ni računalo nije imala! Naravno da nije mogla nastaviti školovanje. Otac nije imao mogućnosti, a djed ’nije mogao’školovati je iako je godinama živio u Njemačkoj i sada uživa inozemnu mirovinu. I nema druge djece ni unučadi.

Ljuti se djed. Ljuti se na sina, ljuti na unuku, ljuti na Ivaninog mladića. Ma što su mu djeca kriva?

Ivana je sama  tražila put kroz život i pronašla ga. Nema stalnog zaposlenja, ali već dvije godine radi kao sezonac u jednoj susjednoj zemlji. I njen mladić je našao stalno zaposlenje pa je Ivana na najboljem putu da konačno sredi svoj život.

Ovih dana njih dvoje sređuju kuću u kojoj su mislili živjeti. Ali, kuća nije njihova. Što mislite, čija je? Pa, naravno, djedova. Djed, starac u devetom deceniju života, ne želi kuću  prepisati ni sinu ni unuci.

Veli:

 „Kuća je moja! Ja sam je zidao! Ja ću je prodati, j—o vam vrag mater! Nećete ništa dobiti, ljenčine jedne! Trebali ste šparati!“

Ovih dana dogodio se susret ’sretne‘ obitelji, susret djeda i unuke. Ivana sa širokim osmijehom trči prema djedu u želji da ga zagrli i poljubi. Što je djed uradio? Okrenuo glavu na drugu stranu i odgurnuo djevojku. Gorke suze slijevale su se niz njene obraze. Voli ona svoga djeda. Rijetko ga viđa, a djed je djed jer osim oca nema nikoga od obitelji.

Sva u jecajima govori:

 „Nikad deda nije pitao kako sam, imam li od čega živjeti, imam li posao, što ima novoga u mome životu … Uvijek, uvijek, uvijek prve riječi su mu psovka, galama, prijetnja …Zar on nema ni malo srca, ni malo osjećaja ljubavi prema meni?“

Bilo mi je žao gledati i slušati tu mladu ženu. Zar ona nema pravo na makar maleni djelić sreće? Mora li njena mladost biti obilježena tugom? Može li je još netko osim oca i dečka voljeti? Kakvo to kameno srca kuca u grudima  njenog djeda?

Ma kakvo kameno! Jer i kamen bi od ovog prizora proplakao. Ili prepukao. Što to ima u srcima ljudskim? Čini se da  smo zaboravili:

„Srce je bogatstvo koje se ne prodaje i ne kupuje, nego se daruje.“  (Flaubert

A Markovo/ djedovo srce  jedino se  može kupiti. Barem se meni tako čini.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Dragica Šimić

Priče iz Dalmacije






– Nisan sritna, rekla je.


– Nisam sretna zvuči puno blaže od  „nesretna sam“,  odgovorih ja.

Prošle smo kroz dvorište puno maslina, ljetna žega je bila na svom vrhuncu i ona je upravo ispratila svoje goste iz Australije, nekadašnje prijateljice koje svake godine dolaze godišnji odmor  provesti u domovini, na Jadranu. Susrela sam ih na dolasku, upravo kad su se pozdravljali s Marijom.

Izgledali su kao vesela grupa turista,  žene obučene u laganu odjeću svijetlih tonova, besprijekornih frizura, netom preplanulih lica sa vidljivim tragovima godina koje je nevješto skrivao skupi make up, u pratnji dobrodušnih starijih muškaraca. Smijale su se pozdravljajući se na odlasku, miješajući  engleski jezik s  dalmatinskim narječjem.

Sjele smo u duboki hlad.

A onda su riječi počele kliziti  polako, tihe, odmjerene, kao ispovijed koja je dugo bila zatočena negdje u dubini duše čekajući pravi trenutak da izbije i oslobodi tijelo gorčine.

–Kada razmišljam o ditinjstvu sitin se svoga sela u Dalmatinskoj zagori, vidin mater nad ognjištem zaokupljenu samo jednom mišlju – Kako prehraniti obitelj; i sebe zagledanu s obala kako sanjan o nekom bojen svitu odakle ću materi i ocu donit malo blagostanja. Dičinja maštanja, bez imalo saznanja o životu i okrutnom  svitu.

U dvorištu je bilo tiho, cvrčak je utihnuo,  samo se more počelo propinjati stvarajući one poznate jednolične šumove.  Val bi se pokrenuo u daljini, bučno doplovio i rasprsnuo se o obalu. Tako je i Marijina priča dolazila u intervalima, raspršivala se u prostoru udarajući emotivnošću moje bubnjiće.

-Prvo san otišla u grad.  Turizam se u Dalmaciji tek počeo razvijati i ja odo po svoj komadić krua.

U ruci je gužvala kuhinjsku krpu koju je zaboravila ostaviti unutra.

–Istovremeno sam i učila od starijih kolega, usavršavala se. Posla je bilo puno, plaće redovne ali ne i dostatne da pokriju troškove stanarine, hrane, odjeće.  A trebalo je nešto  poslati  i roditeljima na selo. Osam godina u unajmljenom stanu bilo je predugo za ono dite sa sela koje je imalo drugačije snove.

A onda te zadnje godine… srila sam Marka. Doša je iz Australije da u Dalmaciji nadje ženu za život.

Naša jubav je trajala kratko, samo jedno lito. Činija  je sve da mi vrime s njim bude  lipo i zanimljivo. Izlazili smo navečer poslin  posla u šetnje,  obilazili prva  kina, sidili uz more i razgovarali o budućnosti sve dok nisam pristala na prosidbu. Otiša je početkom jeseni a ja sam ostala još pozavršavati svoje obaveze.

-Kad si mlad lakše se odlučiš na velike pothvate, zar ne?

-Aee, u pravu si, lipa moja. Mladost, ludost. Ali već početkom prolića nastali su moji  prvi problemi sa odlaskom u Australiju. Morala sam se  udati za Markovog strica da bi dobila putne isprave i garantno pismo. Teška  srca san pristala. Ka i svaka divojka tila san se udati za mladića kojeg volin.

Ali ako će me to odvesti do čovika mog života…pomislila san tada.

Samo na kratko je podigla pogled s ruku koje su se još nemirno igrale sa krpom, presavijale ju i razmotavale ponovo po već upeglanim rubovima kao da slažu i dovode u red misli i sjećanja što su se naguravale u želji da što prije budu izrečene,  otkrivene, izgurane iz duše.

–U to vrime putovanja brodom su već bila prošlost pa sam uštedjenim novcem platila avionsku kartu u jednom pravcu.

Uvik se nadaš bojem, očekuješ lipše pa te i razočaranje još jače zaboli kad shvatiš da je prid tobon nemilosrdna borba, da naučiš jezik, nađeš posa, pristojan stan i hranu. Znaš kako ono kažu “ Zemja tvrda a nebo visoko“.

– Znam Marija, odgovorim ja tek tako, da vidi da je slušam pažljivo i da mi je važan ovaj trenutak njene ispovijesti. Pogledam je suučesnički i kratko klimnem glavom a ona nastavi.

-I sve bi bilo dobro da Marko nije pija. Radili bi, borili se ka i drugi, ostvarili bi puno. Ispočetka je  skriva a poslin…Kad san zatrudnila pomislija je valjda da me posiduje za vazda i da more sve ća oće. Kad je prvi puta dignija ruku na me u akoholu rekla sam mu da ću ga ostavit. Obeća je da će pristat i ja san mu virovala.  A onda se ponovilo opet, i opet, sve dok susidi nisu pozvali policiju i socijalnu službu.

Tad sam otišla od njega zauvik. Nisam mogla drugačije,  razumiš?

Uzdahnula je i pogledala me tužnih očiju. I ja sam učinila isto dajući joj do znanja da su njeni postupci ispravni. Zastala je na kratko zagledavši se negdje preko ograde u dvorište susjede Marice. Tamo su se Ivan i Lana igrali u malom bazenu prepirući se o tome ko je prvi vidio guštera na zidiću ispod palme.

-Moja Lidija nije imala tako sritno ditinjstvo. Bila je nesritno dite. Kad sam ostavila Marka živila sam kod prijateljice koja je čuvala Lidiju dok sam ja radila. Često su joj uskraćivali obroke,  zaključivali joj vrata i ostavljali preplašenu i samu u dvorištu.  Preostalo mi je jedino da se vratimo u Dalmaciju. Moja sestra se nije udavala i rekla je da će čuvati nećakinju. Razdvojile smo se.

Dvije godine sam radila nekoliko poslova dnevno da bi skupila šolde  za stan i kartu do domovine. Lidija je živila nekako uvik pritisnuta lošim uspomenama iz ditinjstva, više je ničin nisan mogla usrećiti.   Kad je napunila osamnaest godina vratila se  kući odlučna da pronađe za sebe misto di će biti sritnija. Ja sam ostala  u  Sydneyu.

A mora je neko i novce zaradit, my God.

Rekla je kao da se pravda što nije stalno bila uz Lidiju.

Na trenutak se zagledala u uređene prilaze vili, palme , čemprese i rascvalo cvijeće uz mramorne stube što su vodile u moderne apartmane kao da traži potvrdu da je činila u životu kako treba, kao da se htjela  uvjeriti da je tim lijepim mjestom mogla izbrisai Lidijine loše uspomene.

-Od tada su stvari krenule na boje.  Lidija je bila sritna u Dalmaciji.  Upoznala je svog budućeg supruga, udala se, osnovala obitelj. A kad ti je dite sritno onda si i ti.

Ujutro sam radila u tvornici  a popodne čistila jednoj židovskoj obitelji  s kojon sam se zbližila  i u njiima našla veliku podršku. Uključila sam se u hrvatski klub, stekla prijatelje. Po prvi puta u životu bila sam sritna i zadovoljna sobom, bila korisna i svom ditetu i materi i ćaći i sebi samoj. Tad sam ositila konačno da se isplatio teški rad u Australiji. Kad ti je dobro onda zavoliš i misto di živiš. Tamo vlada red i zakon, e.

Dolazila sam svake druge godine  u positu Lidiji i unukama. Vidin, lipo im je. I zet je dobar čovik, dotur.

Ali Lidija mi nije pristala spočitavati ditinjstvo prigovarajući da će i unuke sada odrasti bez bake. Poslin jednoga telefonskog razgovora kad smo vodile istu polemiku spakirala sam se, prodala stan.  Mislila san  odoh svojima, na svoje i  život  koji sam jedva podigla na noge spakirala sam u kofere i ponila sa sobon.

Moji dođu ponekad blagdanima. Odselili su u veći grad zbog škola.   Lidija  ima svoj  život, unuke grade svoj i  tako sam većinu vrimena  sama. Kasno je da stvaram ovdi nova prijateljstva. Oni judi koje sam nekada znala više nema, ili su pomrli ili otišli i sami negdi daleko.

Sama, noćima ne spavam u ovim velikim sobama u kojima nema ništa od mojih dana. Sve je umitno, od novca sagrađeno a ja se uporno pitam di  je moj život, di su moja prijateljstva i moja domovina? Ko sam ja i zašto ne mogu više biti sritna ovdi di sam ponikla?

Sama…da li je odgovor u toj riči,  jer vratih se da budem s njima a sad ostadoh  ovdi ka spomenik što čeka da mu se s vrimena na vrime položi vinac od ruža što brzo povene od nevera i kiša i brzo, brzo padne u zaborav.

Krpa je ležala na stolu presavijena i posložena uredno, gladila ju je  polako i na njoj više nije bilo ni jednog nabora. More se utišalo kao da je cijelo vrijeme slušalo njenu ispovijest.  Gušteri su se posakrivali u rupe ispod zida i Lana i Ivan su zaboravili oko čega su se prepirali.

– Je li tamo, daleko, ostao neko ko ti nedostaje, neko zbog koga se osjećaš tako usamljeno danas?

Prešutjela je moje zadnje pitanje ali njen pogled prikovan za daljine govorio je sve. Odšetala je polako do obale i stala. Na trenutak mi se učinilo da u njenom krhkom liku ponovo vidim onu djevojčicu što  je nekada sanjala o boljem životu i što je tamo, na drugom kraju svijeta ostavila dio sebe za kojim tuguje.

– Marija, pogledaj. Sunce se upravo utapa u moru. Kako je lijepo! Priroda je to, sve ovozemaljsko i iskonsko je tako lijepo!

Marija je podigla pogled kao da prvi puta gleda zalazak sunca.

– Ee, a lipo je. Taka je naša Dalmacija. Lipo si to rekla.

Pogledala me i osmjehnula se na trenutak shvativši da joj pokušavam skrenuti pažnju na lijepe strane života.

A onda se opet zagledala u  daleku točku na horizontu kao da negdje u daljini,  tamo gdje su isčezle vesele prilike njenih prijateljica  traži onaj izgubljeni  dio sebe.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com