 |
| Photo:Pixabay |
Sveti Ivan Bosco imao je posebne odgojne metode, koje su – jer su nadahnjivane na ljubavi – pokazale i iznimne rezultate. Tako je taj svetac, s puno strpljenja i ljubavi, uspio učiniti od mnogih delikvenata ne samo dobre, nego iznimno dobre ljude. Metoda su to koje se i nama danas itekako preporučuju.
Mnogi uvaženi stručnjaci i u današnje vrijeme neprestano pišu i izdaju razne priručnike o “odgoju” i “odgajanju”. Pa opet, čini se kako nešto neprestano nedostaje njihovim znanstvenim, hladnim pristupima. Čini se kako ne uspijevaju ponuditi ništa novo, i opet, unatoč svojoj stručnosti i učenosti, svjedoci smo tome kako načini odgoja za kakve se oni zalažu često podbacuju i rezultiraju ozbiljnim pukotinama u društvu u kojemu živimo.
Što, dakle, uistinu, znači “odgajati”? Odgovor je toliko jednostavan da ga je moguće izreći u jednoj jedinoj riječi. Odgajati znači LJUBITI. Jer kao što Otac nebeski odgaja svoju djecu raznim kušnjama i milostima koje im daruje, tako bi i zemaljski odgojitelji, trebali odgajati mlade. A opet, kako će ljubiti netko tko nije nikada upoznao ljubav, i tko nikada nije naučio da se može crpiti iz izvora dubokog tisuću godina, kako je to rekao veliki Goethe? Kako će djeci i mladima o vječnosti pričati netko tko vječnost ne poznaje, u vječnost ne vjeruje i u vječnost ne želi stići?
Trebamo li se uopće i čuditi kada stasaju generacije koje su oslonjene na materijalno, kojima je u prvom redu bitna samo vlastita korist, koje ne poštuju čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo? Kažu da je batina iz raja izašla. Sve drugo su bajke. Ta kako se drugačije može odgajati kakve neotesane derane? Nije li to samo bajka za naivne? Ne odustaju li svi brzo od lijepog pristupa, kada vide da se batinama puno brže dobiva željeni efekt u odgoju?
Pa ipak… jedna stvar nekako promiče onima koji stvari gledaju jednostrano. Batinama se u djecu usađuje strah. Strah koji raste zajedno s njima, zadobivajući kroz godine posve različita lica – rezultirajući stvaranjem nesređenih, nesretnih ljudi koji nikada neće biti sposobni iskazivati ljubav i tako se naš začarni krug neprekidno ponavlja. Svakako da je većina nas barem jednom iskusila roditeljsko povlačenje za uho, ili kakvu zaušnicu, kada smo pretjerali u čemu i dopustili si malo previše. Ali problem nastaje kod one djece koja nikada i nisu upoznala ništa drugo osim toga. Kako njih odgajati?
Kako odgojiti one koji već svojim rođenjem nemaju nikakvih šansi za daljnji uspjeh u životu? Kako odgojiti one koje odgaja ulica umjesto ruke njihovih roditelja? I naposljetku, kako odgojiti i sve one ostale , koji su možda sretniji, ali ne pronalaze svoju svrhu u životu? Kako ih odgojiti tako da se jednom kada budemo stari ne osjećamo tjeskobni jer ostavljamo svijet u njihovim rukama.
Odgovor je ponudio svetac rođen davne 1815. godine u Italiji, Giovanni (ili po naški Ivan) Bosco, rođen ocu Franji i majci Margareti, u jednoj od najsiromašnijih obitelji u Becchiju, malenomu seocetu tridesetak kilometara od Torina. Samo po sebi, nije to ništa čudno. Nije li se i Isus Krist rodio u štalici , nije li i Kralj Svemira bio povijen i položen u jasle? I nije li se Bog uvijek služio najmanjima i prezrenima kako bi posramio sve velike i one koji su malenima uskraćivali milosrđe.
Maleni Ivan bio je neobično dijete. Još kao dječak, kako je kasnije pisao u svojim Uspomenama, usnio je san u kojem mu je Bog objavio njegov poziv. Neka pođe najmanjima. Neka njih odgaja i pridobija za Krista. Neka se skrbi za njih. Još tada, Ivan se zaprepastio: Zar on, neuk dječak, seljak koji svakoga dana izvodi krave na pašu, da nekoga odgaja? Ta kome bi on mogao pomoći, koga bi on mogao pridobiti za Krista. Ta on ne zna niti čitati, niti pisati.
Rano je ostao i bez oca, te njegova majka Margareta, požrtvovna žena koja će i kasnije odigrati veliku ulogu u Ivanovu životu, biva prisiljena skrbiti se za obitelj. Ivana i još jednog njegova brata, te polubrata, iz prvog braka njihova pokojnog oca. Još od malena, Ivan je bio pravi vjetropir, sklon izvođenju mađioničarskih trikova i akrobatskih vratolomija, koje je upriličavao na seoskoj livadi pred drugom djecom i svima zainteresiranima. A opet, nijedna od njegovih točki nije mogla proći, bez da on okupljenima ne pripovijeda i o Bogu. Ponajčešće bi ponovio propovijed koju je čuo kad je prisustvovao misi, demonstrirajući već tada svoje savršeno pamćenje, koje će mu kasnije pomagati pri školovanju. Ima li ljepše simbolike od ove, da je svetac malenim trikovima u svojem djetinjstvu, navijestio ona prava, istinska čudesa, po kojima se Bog proslavio kroz njega?
Ivanova majka, Margareta, bila je jednostavna, priprosta žena. Malena seljanka, vrijedna i ustrajna, ali i veoma požrtvovna i inteligentna za svoje doba. Razumjela je ona jako dobro da pod svaku cijenu mora omogućiti Ivanu da stekne obrazovanje. Već tada, znala je da će on jednom postati svećenik. Kada su joj drugi prigovorili zašto sina toliko žarko želi poslati u svećenike, jer kako će onda u starosti brinuti za nju, ona je pozvala Ivana na stranu i rekla mu neka dobro promisli, ali kada jednom odluči da se ne obazire unatrag, niti prema njoj, niti ikome drugome. Spasenje duše neka bude najveća njegova briga. I ima li ljepšeg pristanka i poticaja koji majka može uputiti sinu?
Teškim mukama, vođen samo Božjom Providnošću, u koju se cijeli život uzdao, Ivan je uspio svršiti školu, kasnije i teološke studije i postati svećenik. Držeći propovijed o blagdanu Marijina Rođenja, Ivanu je otkrio svoj put. Održao je propovijed, ali kasnije je bio nezadovoljan jer mu se učinilo da je običan puk nije razumio, stoga se obratio drugom svećeniku koji je također prisustvovao misi i upitao ga za njegovo mišljenje. Uisitnu, i svećenik je potvrdio kako obični ljudi nisu mogli razumjeti teologijom načičkanu propovijed, izrečenu učenim jezikom. Otada, Ivan Bosco nije držao propovijedi bez da ih ne bi prije pročitao kakvomu čovjeku iz puka i upitao ga je li razumio sve što je rečeno. Ako je odgovor bio niječan, Ivan je prepravljao i prekrajao propovijed sve dok je ne bi svatko mogao razumjeti.
Put pred Ivanom Boscom se polako razmatao. Pa ipak, on još uvijek nije postao Don Bosco. Gospodin nježnošću i ljubavlju odgaja one koje voli, a ponekad i bičem. I samo je njemu poznato kada će i nama otkriti puteve koje nam je pripremio. Putevi Gospodnji nisu posuti ružama, ali ponekad Gospodin pred nas baci latice, a na nama je samo da se sagnemo , pokupimo ih i udišemo njihov miris, kao predokus mirisa pravoga cvijeta, koji je sam Gospodin koji nas očekuje u nebu.
1841. godine Ivan Bosco upoznaje dječaka po imenu Bartolomej Garelli. Bio je blagdan Bezgrešne, i Don Bosco je trebao služiti misu u malenj crkvi Franje Asiškog. Ondje se u sakristiji zatekao dječak, Bartolomej. Videći ga u sakristiji, crkvenjak mu je rekao kako će ministrirati kod mise, na što je dječak odgovorio kako ne zna, jer to nikada nije radio. Crkvenjak na to, razljućen, počne tući dječaka. “Zašto ga tučete? Ta to je moj prijatelj”, obratio se Ivan Bosco crkvenjaku. I kasnije poveo dječaka na stranu, kako bi saznao njegovu priču. Dječak , siromašan, bez oca, priznao mu je kako se boji ići na vjeronauk, jer i mnogo manji dječaci od njega znaju više od njega. “Ako bih te ja poučavao, bi li pristao krenuti na vjeronauk i redovito se pričešćivati?”, upitao je Ivan Bosco. “Naravno…”, odgovorio je dječak.
I Bartolomej Garelli postade prvi od Don Boscovih dječaka. A Ivan Bosco, u tom trenutku – postao je Don Bosco. Kakve li milosti Gospodin iznenadno izlijeva na glave svojih odabranika! Još jučer običan svećenik… probudio se, ne znajući da će se siva izmaglica neizvjesnosti izdići iznad njegovog srca, jer Gospodin će mu u svoj jasnoći i bistrini otkriti put kojim je imao kročiti. Ne djeluje li Gospodin uvijek tako, napose prema onim dušama koje su ga spremne slušati i u tišini njegova svetišta otvoriti svoje duhovne oči, kako bi ga vidjele kako dolazi prema njima, u najrazličitijim obličjima? Don Boscu je došao u obličju šesnaestogodišnjega Bartolomeja. I dolazit će mu do kraja života u svakom malenom, siromašnom i sirotom djetetu koje će prigrliti i “odgajati” ljubeći ga.
Smatrali su Don Bosca i ludim, htjeli ga ukloniti i služili se pri tome najrazličitijim i najpodlijim metodama. Taj luđak koji kupi “glasne derane” oko sebe sigurno ne snuje kakvo dobro, pričali su. Ništa strašno. I ništa zbog čega bi se Don Bosco žalostio. Nisu li i Spasitelja sa zločincima razapeli i ismijavale ga rulje zločinačke , podrugujući mu se? One koje Gospodin bičem i okovima odgaja, njih uistinu posebno ljubi. Jer im po mukama na ovome svijetu daje da budu slični Njemu. Zaista, tko je uživao slavu i počasti na Zemlji, taj nema života u nebu.
Dječaci se počinju okupljati oko Don Bosca i nakon puno muke i seljakanja, Don Bosco uspijeva pronaći mjesto za svoj oratorij, gdje će se njihov broj sa samo nekoliko ubrzo povećati na nekoliko stotina, a kasnije će se mjeriti i u tisućama, i bit će ih po cijelom svijetu. U čemu je srž Don Boscova odgoja? U tome što je prepoznao da oni koji imaju Oca na nebu, trebaju i oca na zemlji koji će ih voditi i usmjeravati, kako njihov pogled nikada ne bi odlutao od vječnosti i živoga Krista.
Besposlica je najveći neprijatelj za Don Bosca. Stoga njegovi dječaci u oratoriju marljivo uče pod paskom ostalih Don Boscovih suradnika koji ih poučavaju, zatim imaju vremena za igru i slobodne aktivnosti koje su pažljivo isplanirane, pa slijedi zajednički objed. Neizostavan dio svakog dana jest i euharistija sa obaveznom svetom pričesti. Svetac želi da njegovi “duhovni sinovi” neprestano blaguju živoga Krista, kako bi im on krijepio dušu i davao im snage da i dalje hodaju za njim. Nije li i Gospodin za svoga Sina odabrao zemaljskog skrbnika u liku svetog Josipa?
Don Bosco objema rukama prihvaća svoju ulogu. Biti ocem, skrbnikom tolikim dječacima koji bi bez njega bili osuđeni na neuspjeh. Svoj odgojni sustav nazvat će “preventivnim” (o čemu je napisao i kratku knjižicu, koja bi mogla biti nadasve korisna onima koji se bave odgojem mladih). Kad su ga pitali da to rastumači, rekao je da na svijetu postoje dva odgojna sustava. Represivni i preventivni. Represivni, kao što mu i samo ime govori, temelji se na raznim zabranama i zakonima, te ako se njih prekrši na kaznama. Dok se preventivni temelji jednostavno na LJUBAVI. I na tome da se odgajanika odgoji tako da ona ista pravila poštuje. Samo glavna razlika je u tome da se odgajanika upravo tom ljubavlju koja mu se pruža puno bolje osposobljuje da poštuje ista ta pravila. Uistinu, zar se svi veliki umovi nisu toga sjetili?
U pomalo naivnom raspoloženju moramo pitati: Zar će lijepu riječ znati izreći netko tko je nikada nije čuo? Zar će milosrđe i zajedništvo moći sijati oni koji nisu upoznali njihova sjemena i kasnije plodova koje oni donose? Upravo u tome je Don Boscova veličina. Njegova nastojanja da svojim dječacima kasnije osigura i dobre zanate, kako bi mogli svojim rukama zarađivati svoj kruh, pretekli su čak i radničke sindikate. Jer naime, Don Bosco je za svoje štićenike sklapao posebne ugovore sa majstorima kojima ih je slao na učenje kojima se sprječavalo tadašnje rašireno iskorištavanje mladih naučnika.
Shvaćajući da neće vječno ostati kraj svojih dječaka, a ne želeći da njegovo djelo propadne, već da se uspije na Božju slavu nastaviti, Don Bosco osniva salezijance. 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, koja uključuje Don Bosca kao poglavara, i osamnaest mladića, revnih u vjeri i u želji da nastave svečevo djelo. 1869. Sveta Stolica je konačno potvrdila salezijance. Ljubav koju je posadio siromašni sin seljaka, pustila je svoje korijenje i otada pa sve do danas će preobražavati lice svijeta. Kasnije će salezijanci biti i među najrevnijim misionarima, ističući se ponajprije svojim radom u Patagoniji. Koliko je malo potrebno od prvog koraka pa do djela u punom sjaju? Samo da vjerujemo Bogu i pustimo da nas Njegove ruke povedu dalje. Učinimo se slijepima, nejakima poput djece, i pratimo Njegov dodir i tako ćemo najjasnije pjevati slavu Gospodnju. Don Bosco je to zaista činio.
Kažu oni koji su ga poznavali kako je on neprestano bio u dugovima. I dok bi se drugi ljudi vjerojatno žalostili i brinuli, Don Bosco je tada snovao još veće planove, koji su se drugima zaista činili kao misli luđaka. Događalo se da ne bi imao novca da isplati najpotrebnije namirnice za svoj oratorij, a on je već snovao otvaranje novog konvikta negdje ili štogod slično. Kada bi ga upitali kako se odvaži na takve stvari, on bi jednostavno odgovorio da će Božja Providnost već sve providjeti. I uistinu, svakoga puta je tako i bilo. Nikad nije propustio platiti niti jedan od svojih dugova.
Jedan od takvih njegovih projekata bila je i veličanstvena bazilika Marije Pomoćnice u Torinu, kojoj se čitav život utjecao. Kao zahvalu, odlučio je podići veliku baziliku na čast Mariji Pomoćnici – iako nije imao ni novčića. Unatoč tome, 1868. posvećena je bazilika Marije Pomoćnice u Torinu, a Don Bosco je samo rekao: “Svaka cigla ove crkve, uistinu je pravo čudo Marije Pomoćnice.”
Za kraj, prepričajmo jednu anegdotu. Kažu da je Don Bosco jednom, okružen svojim dječacima, upitao jednoga od njih: “Što je najljepše što si ikad vidio?” Maleni dječak je spontano odgovorio: “Don Bosco.” Uistinu, kažu da one duše koje su obdarene posebnom milošću odsijevaju Božjim mirom i prema van. Kad bismo danas mogli upitati Don Bosca što misli o prevladavajućem odgojnom sustavu, o mladima u svijetu, možemo samo pretpostaviti što bi nam odgovorio.
Ali možda niti ne moramo pretpostavljati. Jer Don Bosco je učinio ustvari nešto puno više, od toga da nam je ostavio prostora za puka nagađanja. On nam je ostavio svoj življeni primjer, ostavio nam je svoje salezijance i jedan toliko revolucionaran način odgajanja, kakvog bi oni učeni stručnjaci sa početka ovog našeg teksta vjerojatno smatrali smiješnim i primitivnim. Zato jer ne zauzima nekoliko stručnih studija i jer se o njemu ne mogu raspredati “veleuvažene rasprave”. Što bi o odgoju ikoga mogao naučiti jedan talijanski seljak, zaređen za svećenika? Kako bi njegova razmišljanja mogla izmijeniti svijet? A još više, njegova djela?
Svetac je pokazao da Ljubav uistinu preobražava. Ljubav čovječja, ili Ljubav Božja, uopće nije ni bitno. Ta zar ne izvire i čovječja ljubav, ako je iskrena, upravo iz jednog i jedinog, Božanskog Srca? On je tisućama dječaka postao otac na zemlji, on je postao pastir jednom velikom stadu, za koje se nije imao tko pobrinuti; on je pošao mladima, da bi im uspio reći one toliko utješne Isusove riječi: “Ne boj se stado malo… Svidjelo se Ocu vašem dati vam kraljevstvo!” Nasmijao bi se svetac i sada vjerojatno, dok čita upravo ove redove. I rekao: “Hajdemo zasukati rukave i pođimo raditi. Lijenost je najveći neprijatelj protiv kojega se moraš neprestano boriti.” Upravo tako je govorio. Nije volio lijenost. Treba raditi sada, da se na samrti ne oplakuje izgubljeno vrijeme. Zgrćite sebi blago na nebesima, pisano je. Uistinu, previše pričamo. Pljunimo u dlanove i pođimo! Za Don Boscom! Za Kristom! Božja Kuća neće se popraviti sama. Otac nas zove. Svakoga od nas.
Matej Vidaković
IZVOR:www.vjeraidjela.com
tagovi:don bosco,sveti ivan bosco,svećenik,bazilika marije pomoćnice,božja kuća
