VJEKOVO 3 - PAVLE STANIŠIĆ

(3. nastavak)

Za čitavu noć bio je udaljen od one četvorice njegovih beznadežnih istobrižnika i kancelarije u kojoj su nešto zajedno radili, uvjereni da je to sasvim beznačajno. S vremena na vrijeme dolazio bi im proćelavi podebeli šef i bodrio ih melanholičnim i bolećivim izrazom. Nakon dugih sati sjedenja silazio bi širokim stepenicama u drugi svijet, sunčan, snježan ili kišovit i upuštao se u trku tramvajima i autobusima do ručka u jeftinom restoranu. Smiren i zadovoljan dovlačio bi se u tišinu, koju mu je izdavala postarija nervozna gazdarica, i tu čitao ili grafitnom olovkom crtao svoje beznađe, što je gazdarici smetalo, a onda se ponovo izvlačio, što joj je takođe smetalo, tražio Nadu iz Grada i sa njom lunjao po parkovima i bioskopima, tjerao je da razbije sat, vjerujući da će razbiti nešto zbog čega nisu bili slobodniji i srećniji, pušio, plakao i ostajao sam, ostavljen od Nade, prolaznika i posljednjeg tramvaja, što je, opet, gazdarici smetalo. "Ej, živote, mio i premio", često mu je padalo na pamet, je li moguće da sve ovo što se dešava znaći samo to što se dešava? To razbijanje stvari podsjetilo ga je i na Nadu iz Vjekova.
Htio je da je voli, a ona je voljela stvari. U njega se bila uselila njena slika iz izloga fotografske radnje.
Eto, s čim se približavao Vjekovu! Kič. Sunčano palanačko poslijepodne sa Nadinom slikom u izlogu. Poput onih šarenih jezera sa labudovima, koja se postakljena i uokvirena prodaju petkom na vjekovskoj pijaci po pet starih hiljada po komadu.
Znala je da čuva stvari. U jednoj haljini je završila dva razreda i u njoj je provela i nekoliko godina u izlogu fotografske radnje. A možda je još tamo. Isuviše je očekivao od ljubavi, premda je znao da je to bio rezultat one romantičarske literature kojoj se u mladosti odavao i nekoliko žičanih instrumenata koje je volio da sluša, a ona je, zaista, čuvala stvari.
Tog maja, kada je pravo iz poslijepodnevnog sunca naletjela na njega kod starog domitskog hrama, imao je sedamnaest tananih godina, pa je i to možda imalo uticaja na taj njegov stav, koji mu u stvari i nije bio sasvim jasan. U ruci je držala korpu punu stakla.
"Ako me voliš", rekao joj je, "razbij jednu teglu."
"Lud si", rekla mu je ona kad je u njegovoj upornosti prepoznala sumnju. "Volim te. Zar to nije dovoljno? Zašto da razbijam tegle?"
"Samo jednu. Molim te."
Od tada je viđao samo u izlogu i ponekad u prolazu dotakao bi ga njen glas.
Je li to bila ta sloboda koja ga je pokrenula? Sloboda da gleda Nadu u izlogu? Bio je siguran da postoji nešto mnogo ozbiljnije i da se toga sjetio samo zbog one ljubičaste svjetlosti koja je još tinjala u kupeu. Uostalom, Nada iz Grada, dok je to za`elio, odmah je razbila ručni sat koji joj je tek bio kupio i koji joj se bio dopao. Ali, dok je to uradila, zaboljela ga je tuga besmisla, shvatio je da tim ništa nije dokazano.
Prijatelje je u Gradu rijetko viđao, pa se sav bio rastvorio na sred ulice, činilo mu se da je bio i ruke raširio kada je onoga dana sreo svog dragog školskog druga iz Vjekova, koji se tu bio odnedavna naselio. Zajedno su sjedili u klupi i zajedno su potajno sanjarili o Nadi iz izloga fotografske radnje, pa su se na tom uglu i najčešće susretali. Kad ga je vidio kako plav i blag žuri baš prema njemu, učinilo mu se da mu se djetinjstvo vraća. "Gdje si do sada, stari druže?" htio je da zapjeva, ali ga je on presreo sa nekoliko ozbiljnih pitanja o tome gdje radi i koliko zarađuje i, zadovoljivši se samo najkraćim odgovorima, progunđao: "Izvini, žurim!", dodao: "Vidjećemo se!" i okačio se za tramvaj koji je polazio sa stanice iza njegovog desnog ramena. Ostao je sam, sa neizgovorenim mislima u sebi, među tramvajima koji su mu s obje strane zvonili.
Za skoro čitavu vrlo dugu noć bio je daleko od svega toga, nasred širokog već srebrnastog jutra, tek za trenutak zaustavljen pred crvenim signalom.

(nastaviće se)

 

IZVOR:Blog Pavle Stanišić