Hrvatski pjesnik i pjesnik Hrvatske – Antun Gustav Matoš

Photo.Pixabay

“Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!” (1910.)

Ova divna pjesma, jedna od najljepših ikada napisanih o Hrvatskoj, u kojoj je naša Domovina personificirana kao majka a Hrvatski narod kao njezina djeca, manifest je života i rada po mnogima najvećeg hrvatskog modernog pjesnika, ako ne i pjesnika uopće. Antun Gustav Matoš, svevremenski lik boema, skitnice i romantičnog ljubavnika Hrvatske, umro je na današnji dan prije točno stotinu godina, ne doživjevši krah hrvatske državotvorne ideje u poraću Prvoga Svjetskog rata, kada je ulaskom u Jugoslaviju prvi puta u hrvatskoj povijesti nestalo hrvatske nacionalne posebnosti, potvrđene brojnim povijesnim dokumentima od Branimirova pisma preko Pacte Convente do Pragmatične sankcije.

Ovaj “Srijemac rodom, Bunjevac podrijetlom a Zagrepčanin odgojem”, kako je sam o sebi često govorio, rođen je 13, lipnja 1873. u selu Tovarnik u zapadnom Srijemu, u blizini Vukovara. Prijatelji su ga kroz život znali zvati Petko Trinaestić, jer je rođen na petak 13., na blagdan sv. Antuna Padovanskog po kojemu je dobio ime. Navodno je pri porodu babica rekla njegovoj majci: Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo ime će se mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti”. Već s nepune dvije godine njegov otac, austrougarski činovnik, dobiva premještaj u Zagreb, pa tako Matoš odrasta u glavnome gradu svih Hrvata i postaje purger u pravome smislu te riječi. U Zagrebu i o Zagrebu napisao je neke od svojih najljepših pjesama, u taj se grad uvijek rado vraćao sa svih svojih lutanja, a u njemu je i mlad, s nepunih 41 godinu i ispustio dušu. Matoš je živio na Gornjemu Gradu i bio učenik Gornjogradske gimnazije, koja i danas postoji, a zanimljivo je da je dva puta polazio sedmi razred zbog nedovoljne ocjene iz hrvatskoga jezika, iako je već tada bio na glasu kao nadaren pisac i pjesnik. Nakon završene gimnazije odlazi u Beč studirati veterinu na Vojnom fakultetu (Theresianumu), no ubrzo gubi stipendiju zbog jednog nepoloženog kolokvija te odustaje od studija iz financijskih razloga. Tada (1893.) odlazi na vojni rok, no ubrzo dezertira iz nepoznatih razloga te iz Rače (mjesto u Srijemu kraj utoka Drine u Savu) odlazi preko granice u Srbiju. Tu, u tada mladoj kraljevini koja je već imala brojne trzavice s Austrijom zbog želje širenja na Bosnu i Hercegovinu (što će kasnije dovesti do Prvoga Svjetskog rata) Matoš živi gotovo 5 godina, prvo u Šapcu, a zatim u Beogradu. Sam o svome beogradskom razdoblju navodi da je “tri godine bio čelist, pa novinar, literat”, i tako svojim literarnim darom i talentom zarađivao za život. U kavani “Dardaneli” družio se s Jankom Veselinovićem, Stevanom Sremcem i Milovanom Glišićem, srpskim pjesnicima sličnih razmišljanja poput njega, s razlikom što je on bio uvjereni pravaš i hrvatski nacionalist, a oni pobornici velikosrbizma, kao i uostalom sva javnost Kraljevine Srbije. Matoš je u Beogradu tako došao na glas i kao izvrstan i nemilosrdan književni kritičar, pa je tako Veselinovićev roman “Hajduk Stanko” opisao riječima: “žalim sebe što sam morao čitati roman do kraja, a i pisca što je morao napisati tih 456 strana”.

Zbog sve većih trzavica s netolerantnom srpskom javnošću, Matoš se 1898. vraća u Monarhiju, te preko nje (Pešta, Beč) i Ženeve odlazi u Pariz, u kojemu živi od 1899. do 1904. U Parizu se razvila njegova boemska strana, postao je čest gost pariških kafića, noćnih klubova i salona, te se izvrsno uklopio u dekadentnu javnu sliku III. Francuske Republike. Tu je dobivao i značajnija novčana sredstva od svog prijatelja Koste Hörmanna, urednika sarajevske “Nade”, prvog modernog časopisa na prostoru današnje BiH. Bio je Hörmannov dopisnik u doba Svjetske Izložbe u Parizu 1900., što mu je priskrbilo profit s kojim se mogao trajno vratiti u Hrvatsku i zasnovati obitelj, što mu je unatoč nemirnom duhu bila velika želja. Unatoč tome, sve do 1908. nije mogao slobodno kročiti ulicama voljenog Zagreba, kao niti jednog drugog grada Monarhije, sve dok te godine konačno nije pomilovan i oslobođen optužbe za dezerterstvo, te se trajno i zauvijek vraća u Domovinu.

Međutim, zloćudni karcinom grla, tada neizlječiva bolest dobivena vjerojatno od godina intenzivnog pušenja cigareta, stajala je našega velikoga pjesnika života, u bolnici Sv. Duha u Zagrebu 17. ožujka 1914. Iza sebe je ostavio bogat, no svejedno premalen opus za takvog nadarenog pjesnika, “hrvatskog pjesnika i pjesnika Hrvatske”, kako su mu tepali suvremenici, prije svega prijatelj i također veliki hrvatski poeta Silvije Strahimir Kranjčević. Iz njegovih se redaka može iščitati veliko, snažno domoljublje, te dioba hrvatske sudbine, koju je Matoš doživljavao kao svoju vlastitu, a hrvatski križ i njezinu neprestanu muku koja nikada nije ni prestajala kao svoju osobnu muku i patnju, koja ga je po nekima i dotukla. To se najbolje vidi u njegovoj pjesmi “1909”:

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Njegova Hrvatska doista bijaše obješena, njegovu su Hrvatsku doista mnogi pokušali skinuti s tih vječnih, tisućljetnih vješala, i nitko do sada nije uspio. Što bi nam Matoš mogao danas reći, bi li bi zadovoljan hrvatskom nezavisnošću, bi li s radošću uskliknuo da je ovo ono što smo vjekovima sanjali? To ostavljam vama da odgovorite.

A da je Matoš, unatoč svemu, na kraju ipak bio veliki optimist i vjerovao u konačnu hrvatsku pobjedu i slobodu, svjedoči još jedna legendarna pjesma, koju vam donosimo kao šećer na kraju, kao nadu u bolje hrvatsko sutra, koje je Matoš sanjao i koje njegov duh i dalje sanja u svima nama:

MLADOJ HRVATSKOJ

Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što sliči frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju vuči mnozi.
Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi.
U vijeku, kada “misli” svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osjećajmo,
Jer cilj je svemu istančana duša.
Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni Uskrs hrvatske Plejade! (1912.)

Pokoj ti vječni bio, Petko!

Autor: Juraj Njegovan pl. Balen

IZVOR:www.sloboda.hr