Prikazani su postovi s oznakom hrvatska. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom hrvatska. Prikaži sve postove
0

Bez Hrvata nema ni države BiH

Photo:Pixabay
Bez Hrvata nema ni države BiH

Hrvati u BiH

Hrvatska

Bosna






Boraveći u Mostaru dr. Miro Kovač, ministar vanjskih poslova RH, izjavio je: “Hrvati u BiH spasili su Bosnu i Hercegovinu. Budimo toga svjesni i govorimo to svojim prijateljima u svijetu. Bez Hrvata nema ni države BiH”. Nešto slično čuli smo više puta u zadnjih 20-ak godina i od domaćih hrvatskih političkih dužnosnika, kao i od mnogih političara iz RH. Kada se sagleda stanje na terenu možda bismo mogli pomisliti da je ovo samo želja Hrvata s obje strane granice. Ne dobiva se baš takav dojam da su danas Hrvati u BiH na društveno-političkoj sceni toliko važni da bi i drugi mislili kako su oni stabilizirajući faktor ove države skrojene po modelu 3 u 2 (tri naroda u dva entiteta). Štoviše, s obzirom na društveno-politički utjecaj mogli bismo čak zaključiti da je BiH skrojena za dva brojnija naroda, a da su Hrvati poprilično nevažan faktor čak i u tzv. Federaciji BiH, a u tzv. RS-u ne samo Hrvati nego ni muslimani ne mogu bitno utjecati na bilo koji segment društvenoga života. Doduše, Hrvati su u neka vremena bili prevažni za ovu državu, jer recimo referendum o samostalnosti BiH ne bi prošao bez Hrvata. Ali to je u politici tako, dok vas netko treba dobri ste, poželjni i važni, a kada vas ne trebaju onda sve rade mimo, ako ne i protiv vas. Nešto slično dogodilo se muslimani u Kraljevini SHS pri donošenju tzv. Vidovdanskoga ustava 1921. godine. Obećavane su im kule i vile da bi svojim rukama u Skupštini donijeli barem natpolovičnu većinu, a kada je izglasan taj ustav, sve je rađeno mimo njih, a mnogo toga i protiv njih. Vidjeli smo da takva politika majorizacije ne vodi ničemu, jer je Kraljevina SHS (Jugoslavija) relativno brzo propala, raspala se poput kule od karata, pa bi valjalo nešto iz povijesti naučiti. Majorizacijom, povlasticama, nadglasavanjem, otimanjem novca od malobrojnijega naroda, političkim nasiljem i centralizacijom ne može se očuvati država. Zato u višenacionalnoj državi svaki onaj tko radi na zapostavljanju i marginalizaciji jednoga od naroda te države, zapravo radi na njezinu rušenju. To znači, ni prvu ni drugu Jugoslaviju nisu srušili ni muslimani ni Hrvati nego Srbi svojim neodgovornim ponašanjem. Ako su danas Hrvati u BiH neki “jezičac na vagi” u odnosima Srba i muslimana i to je nekakva važna uloga, bez obzira na malobrojnost. Zbog toga bi Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod u BiH trebali imati odgovarajuće mjesto u društveno-političkom životu ove zemlje. Možemo se složiti s ministrom vanjskih poslova RH i reći da su Hrvati “spasili Bosnu i Hercegovinu” i da “bez Hrvata nema ni države BiH”, ali ako druga dva naroda ovo ne vide i ako se ponašaju kao da gotovo Hrvata ovdje i nema, sve je badava. To što su “spasili Bosnu i Hercegovinu”, prošlost je koja mnoge uopće ne zanima, a to da “bez Hrvata nema ni države BiH” treba doprijeti do nečijega mozga. Za sada ne vidimo da se ovdje prošlost uvažava i da se pametno razmišlja o budućnosti. Ako se ne dogodi istinski zaokret u odnosu na prošlost i budućnost, ova “zemljica” nema nikakva izgleda za opstanak. Potvrdu za ovo imamo u povijesti mnogih višenacionalnih država koje su propale zbog sličnih razloga.

IZVOR:Crkva na kamenu / www.cnak.ba 








0

HRVATSKA

Posted by mrkaen002 on 21:05 in , , ,
Photo:Pixabay
Hrvatska

Domoljubi

Branitelji

Rodoljubi




Na linkovima ispod možete pročitati dosta bitnog što se tiće republike Hrvatske.
********************************
Pristojni boljševici           Svjedočanstva iz jugoslavenskih kaznionica 
Crkva i izbori                   Protektorat Bosna i Hercegovina 
Hrvati u BiH 

0

Šutnja je zlo

Photo:Pixabay
Bezaposlenost, narušeno zdravlje ili obiteljski odnosi i dužničko ropstvo samo su neki od glavnih čimbenika porasta beskućnika. Beskućništvo je preslika rastakanja socijalne države. Svaki beskućnik traumatičnu životnu ispovijed.

Hrvatska je u vrhu država EU po broju nezaposlenih i najsiromašnijih građana, iza Grčke, Španjolske, Rumunjske i Bugarske. Javni dug progresivno raste. Programiranoj krizi ne vidi se kraja. Računa se da je u Hrvatskoj 7 000 ljudi beskućnika, prosječne dobi 51.6 godina, 80 posto su muškarci, svoje vrijeme najčešće provode s drugim beskućnicima, a najmanje s obitelji, iako gotovo 60 posto njih ima djecu. U Hrvatskoj je registrirano 14 prihvatilišta za beskućnike – u Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku, Karlovcu, Kaštelima, Puli, Rijeci, Splitu, Šibeniku, Varaždinu i Zadru, a trebali bi ih imati svi gradovi. Imamo evidentirano 2000 beskućnika, a na jedan krevet dolazi dvadesetak beskućnika. Točni podatci se ne znaju, ali se procjenjuje da ih je najmanje četiri puta više.

Glavni "okidač" - dužničko ropstvo

U Hrvatskoj su građani podijeljeni na dvije skupine. "Prvu čini deset posto dužnika koji su prestali vraćati kredite te  Dužničko ropstvose bore s ovrhama i preživljavanjem, dok se ostali klone novih zaduženja i sretni su da mogu vraćati postojeće kredite" (Ljubica Gatarić).

MMF
Međunarodni monetarni fond provodi "doktrinu šoka i obamrlosti". Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka i obamrlosti tu doktrinu opisuje kroz smanjenje javne potrošnje, politiku štednje te rezanja plaća i mirovina, s jedne strane, te povećanje poreza, daljnju privatizaciju ili prodaju javnih dobara i (privatnog) vlasništva, s druge strane. U takvom ropstvu "posrnule" se države prisiljava na (daljnju) privatizaciju javnog sektora, dok građani postaju robovi banaka ili kolateralne žrtve mega korporacija, primjer Agrokora.

Na novčanim problemima profitiraju stratezi dužničkog ropstva.Bankarski je sektor jedan od pokretača globalne recesije i socijalne krize. Diljem svijeta milijuni vlasnika nekretnina ostali su bez krova nad glavom. Banke-kreditori su (su)kreatori provedbe strategije dužničkog ropstva. Cilj je bankarskih lobija kontrola vlada i otimačina od puka ekonomski posrnulih država i građana koji ne mogu podmirivati dugovanja. Earl Wilson ironično komentira: "Ako mislite da nikome nije stalo do toga jeste li uopće živi, probajte neko vrijeme ne otplaćivati kredit".

Međunarodni monetarni fond provodi "doktrinu šoka i obamrlosti". Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka i obamrlosti tu MMFdoktrinu opisuje kroz smanjenje javne potrošnje, politiku štednje te rezanja plaća i mirovina, s jedne strane, te povećanje poreza, daljnju privatizaciju ili prodaju javnih dobara i (privatnog) vlasništva, s druge strane. U takvom ropstvu "posrnule" se države prisiljava na (daljnju) privatizaciju javnog sektora, dok građani postaju robovi banaka ili kolateralne žrtve mega korporacija, primjer Agrokora.

Pretvorba i privatizacija su u Hrvatskoj bile glavni "okidač" za slom države i građana. U srpnju 1996. napisao sam tekst pod naslovom "Pretvorba proizvodi siromaštvo". Poduzetništvo se transformiralo u "privatno oduzetništvo" (Danko Plevnik).

Crveni križ diljem Europe dijeli toliko hrane i drugih potrepština koliko nije dijelio od Drugoga svjetskog rata. Stanje je najdramatičnije u Grčkoj, Bugarskoj i Španjolskoj. Zbog sve većeg siromaštva Međunarodni crveni križ životne namirnice dijeli u 20 zemalja članica Europske unije. Ljudi ne dobivaju samo hranu nego i novčanu pomoć. Siromaštvo zahvaća srednji slojeve društva, a razloge trebamo sagledavati s posljedicama (EU)ROPSKOG konteksta. Kod nas mladi s završenim fakultetom se stručno osposobljavaju i dobivaju na mjesečno 2400 kuna i onda se pitamo zašto raste postotak oni koji žive na rubu siromaštva...

Hrvatski građani su izloženi sve većem siromaštvu, pa nije teško pretpostaviti porast beskućništva. Zato nije opravdano zaključivati da su osobe bez doma same krive za beskućništvo.U Osijeku se najsiromašnije, koji preživljavaju od skupljanja boca po kontejnerima, presreću na ulicama i – kažnjavanju! Tako se dodatno frustriraju građani/ke. Sada se čudimo zašto toliki egzodus mladih (obitelji).

Bekućništvo

Hrvatski građani su izloženi sve većem siromaštvu, pa nije teško pretpostaviti porast beskućništva. Zato nije opravdano zaključivati da su osobe bez doma same krive za beskućništvo. U Osijeku se najsiromašnije, koji preživljavaju od skupljanja boca po kontejnerima, presreću na ulicama i – kažnjavanju! Tako se dodatno frustriraju građani/ke. Sada se čudimo zašto toliki egzodus mladih (obitelji).

Dva poticajna i poučna primjera solidarnosti

Važno je razvijati empatičnost i solidarnost za sve one koji žive sada ili pro futuro na rubu siromaštva. Potraj ožujka 2015. korisnici kredita zaključenih uz valutnu klauzulu u švicarskim francima prosvjedovali su istodobno u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji, kao žrtve strategije dužničkog ropstva. Oni u BiH sebe su nazvali "Hypo logorašima". Pohvalno je da su građani "nelogoraši" stali na stranu brojnih obitelji kojima su, zbog nemogućnosti otplaćivanja visokih kamata i anuiteta, lihvarske banke prijetile ovrhom i deložacijom iz stanova ili kuća. Zaustavimo pljačku putem ovrha, jer ćemo tako spriječiti porast beskućnika.

Svojevremeno je jedan kuhar iz Velike Britanije Adam Smith, kasnije vlasnik restorana, osnovao projekt The Real Junk Food namijenjen najsiromašnijima. Cilj njegova humanog projekta bio je spriječiti bacanje tona hrane. Od raznih trgovina i trgovačkih lanaca uzimao je mnoštvo ispravnih namirnica kojima je neznatno prošao rok ispravnosti, a koje su trebale završiti u smeću. Pripremao ih je kao obroke gladnima. Oni koji su imali nešto novaca mogli su platiti po vlastitoj procjeni ili su pomagali u čišćenju restorana ili pranju suđa. Za nepunu godinu dana nahranilo se više od deset tisuća ljudi i iskoristilo dvadeset tona odbačene hrane. Njegova je ideja potaknula otvaranje lanca novih restorana u Poljskoj, Argentini, Brazilu... Smith je za medije izjavio: "U ovu priču nije upetljan novac. Ljudi ovim projektom širom svijeta pokazuju da im je stalo do drugih. Ovo je revolucija. Više od 90% hrane koja se baca ispravna je i još uvijek vrijedi. Supermarketi su trn u oku". Kod nas trgovački centri niču kao gljive poslije kiše. Megapotrošački centri postali su "katedrale konzumerizma". Jesmo li spremni slijediti gore opisane primjere?

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

IZVOR:www.hkv.hr 


0

PROLJETNO ČIŠĆENJE

Photo.Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Sandra Marelja Muić






Cijeli utorak proteklog tjedna Hrvatska je presjedila pred ekranima i portalima ne bi li saznala nešto o nevjerovatnoj tragediji koja se dogodila u Koločepskom kanalu i u kojoj je devetero ljudi u sudaru plovila izgubilo svoje živote. Nemilosrdno jugo i nevjerovatne okolnosti same nesreće, torpediranje informacijama o ljudima koji su iz čiste potrebe se zaputili raditi kao sezonci s jednog kraja na drugi, te se po olujnom vjetru i kiši vraćali preko mora, držalo je cijeloj naciji  srce izravno u šaci.

Sutradan, isti ti nisu dobili ni djelić medijskog prostora, jer ih je antologijska rečenica sa sjednice Vlade –molim tajnicu da pripremio odluku o razrješenju ministara- izbrisala s dnevnog reda.

Ista ta Vlada, kao mlađi izdanak one koja je u leksikonu uvrštena kao drugi izraz za korumpiranost i lopovluk, državu je dovela u to stanje da osiromašeni umirovljenici i mladi ljudi u najboljim godinama moraju ići raditi u sezoni na drugi kraj države, jer se nalaze u jednakoj besperspektivnosti, te da se radi bijedne  plaćice  i nađu u ovakvim pogibeljnim okolnostima.

S nepodnošljivom lakoćom im je, eto, sutradan, oduzela čak i status da budu vijest, te sada više ni to nisu bili.

Naviknuti na to kao puk da protekle dvije godine ne znamo baš točno gdje idemo, tko nas gdje vodi i što radimo, ipak smo ostali zabezeknuti kada je do razrješenja MOSTOVIH ministara došlo jer se kvazi nisu slagali s mišljenjem premijera, što je jednostavno tako djelovalo na običnog glasača.

Izmaltretirani tjednima prije sa krizom Agrokora i apokaliptičnim predviđanjima u slučaju nerješavanja iste, koju je zdušno i jedino rješavala upravo sama Vlada, lagano smo i pripremani na pucanje živaca u vrhu, pogotovo kada se danima nije skidao prst s ministra financija koji je nekada bio djelatnik te korporacije. I poslužio sada izvrsno kao platforma za politički obračun stranaka, odnosno kao povod velikom proljetnom čišćenju koje je poduzeto ne bi li se jednim mahom riješilo tog nesretnog MOSTA koji se klima ali se ne lomi. I bilo opet – svoj na svome.

Da su jednim mahom svi oni makar isključili ton, spasili bi nas bili. Ovako smo prinuđeni slušati sate i sate mahnitih izjava, međusobnih prepucavanja i osobne prezentacije u ovom trenutku porozne političke stabilnosti. Sve se na kraju svodi na neke među-osobne odnose; politička neslaganja dobivaju dimenziju španjolskih sapunica gdje je majčin brat otac vlastitoj baki na kraju, a birači s boljim pamćenjem pokušavaju se sjetiti koliko im izjave nakon što su izabrani odstupaju od izjava prije toga. Mi imamo, ja mogu…ništa drugo nismo čuli već tjedan dana , sve u prvom licu množine ili jednine.

Podsmjehujemo se Trumpu i Erdoganu, te sličnim državnicima, no mi sami se uvijek nađemo u nekom kultu ličnosti, uvijek nam se sve vrti oko jedne osobe tj. netko vrti sve po svome kao da mu je država dnevni boravak gdje su mu svi daljinski pri ruci koje nitko ne može drugi uzeti bez pitanja.

Dvadeset godina u  razmacima se ponavljaju tako neki autokratski potezi predsjednika stranaka, redovno s nijemim stranačkim suradnicima u pozadini dok glavni ili glavna drži monolog.

Interakcija, komunikacija, dijalog, dignitet – ljudski i politički, uvažavanje različitosti, razmjena, sve ono što treba za jedno zdravo funkcioniranje demokratske države, toga svega kod nas nema, samo se ciklički vraćamo na politička preslagivanja, ni naprijed ni nazad, tj. možda ipak nazad. Da, malo.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

tagovi:politika,hrvatska,most,hdz,demokracija,agrokor,korupcija


0

MOJE SRCE NA DVA KRAJA EUROPE

Posted by mrkaen002 on 13:28 in , , , , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Slavica Sarkotić














Sutra se vraćam
Bijelim i plavim putem
Ponad oblaka
Sa sjevera Europe
U zeleno Turopolje

Ovdje su mi djeca
Tamo su mi djeca
Ovdje su parkovi

Tamo su ledine
Ovdje je zeleno
Tamo je zeleno

Kad krećem
Jedan dio srca je tužan
Drugi dio je sretan
I uvijek tako

Sutra se vraćam kući
Povrh oblaka
Plavom i bijelom stazom
Tješim se kako je Berlin blizu
Zrakoplovom

A moje srce podrhtava
Kao uvijek
Ne da se prevariti
Moje srce koje živi
Na dva kraja Europe

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

tagovi:pjesme,nostalgija,hrvatska,berlin,europa,turopolje,srce,moje srce



0

Jezična okužba

Photo:Pixabay
U pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi jedni jezikoslovci daju prednost navesku -oga/-ega u genitivu jednine, -omu/-emu u dativu i bez naveska -om u lokativu; drugi -og, -om, -om; treći -oga/-ega, -omu/emu, -ome, a svi zajedno objašnjavaju da se može rabiti i kraći i dulji oblik ovisno o stilu. Takve neujednačene normativne preporuke ogledaju se i u porabi pa ne samo da prosječni hrvatski govornici nego i poznati jezikoslovci rabe pridjevne i zamjenične nastavke kako im je drago.

U posljednje doba u biranom ili njegovanom izrazu obrazovane osobe prečesto daju prednost u svom pisanju nastavku -ome. Kako je u hrvatskom jezikoslovlju i šire stalno prisutna ta dvojba, navest ćemo sveučilišnu profesoricu Branku Tafru, pročelnicu Odjela za kroatologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, koja na očit način objašnjava svoje viđenje te zagane (problema): "Da ne bude sve jednostavno, pobrinuli su se jezikoslovci. Kad je pak riječ o lokativu jednine muškoga i srednjega roda u pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi, danas se u tekstovima pisanim njegovanim jezikom rabi gotovo isključivo oblik na -ome: u Šumarskome listu.

Je li i ovdje glavnu ulogu odigrao koji jezikoslovac ili je nadjačala želja da bude svakako drugačije nego prije (zbog čega su izvješća o djelatnicima bila potisnula izvještaje o radnicima), nije sada tako bitno, ali se u ovom slučaju išlo i mimo sustava i mimo tradicije i mimo gramatičkih propisa (norma dopušta i takav, akuzativni oblik). Svi dokazi da je u hrvatskim gramatikama do vukovaca, dakle do kraja 19. st., lokativni nastavak -om, a samo izuzetno -ome, što potvrđuje i povijesno i dijalektno stanje, a što su i srpski jezikoslovci priznavali kao "zapadno obilježje", nisu uspjeli zaustaviti širenje lokativnoga nastavka -ome.

Ni u ovom slučaju nema mjerodavnih koji bi odredili što je pravilno. Zato samo preporučujemo da tko želi pisati njegovanijim stilom i ostati na tragu hrvatske gramatičke tradicije, neka piše -oga, -omu, -om" (v. Pregršt jezičnih zrnaca // Nova mehanizacija šumarstva, vol. 28 (2007): 81). Potpuno se slažem s njom. Opet smo, ne znamo po koji put, pali u jugoslavensku jezičnu klopku. Netko je od glasovitih hrvatskih jezikoslovaca počeo pisati ili predložio nastavak -ome u Ljd. i svi su do jednoga kao u staro doba Broz-Tita progutali tu pilulu. Bilo koji poznavatelj hrvatskoga jezika nije poglavar jezičnoga redarstva. I zatim pitamo sami sebe zašto hrvatski sliči srpskomu!

Vjekoslav Babukić u Ilirskoj slovnici iz 1854. na str. 209, izričito kaže da se dativ i lokativ trebaju "dobro razlučiti" jer se dativ svršuje na -mu (-omu ili -emu), a lokativ na -m (-om ili - em), odnosno da se nikako ne smiju miješati ta dva padeža, a da se -ome jedino pjesnicima može dopustiti kao "necessitas metrica". Branimr Belaj u članku "Mjesto Vjekoslava Babukića u procesu normiranja hrvatskoga jezika" piše: "Ne treba zaboraviti ni pitanje naveska u zamjeničko-pridjevnoj sklonidbi - pitanje koje Babukić, a kasnije Mažuranić i Veber, jednoznačno rješava (dativ -omu/-emu, a lokativ -om/-em tj.bez naveska) za razliku od današnjih gramatika" (Jezikoslovlje, god.1., broj 1., 1998., str.18.). Tvrdnja B.Belaja nije sasvim točna što se tiče sadanjih slovnica. Skrenite svoju pozornost na ono što piše u Težak-Babićevoj gramatici: " U hrvatskom jeziku u dativu jednine prednost ima duži nastavak (-omu, -emu) , a u lokativu jednine kraći (-om). Nastavak -ome stilski je obilježen " ( Gramatika hrvatskoga jezika, Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Zagreb, 2000.,str.120.). Usporedite što je pisao Babukić 1854.bit će jasno da Težak i Babić idu tradicijama Babukićeve slovnice i smatraju da je navezak -ome stilski obilježen.

Stojim iza tvrdnji svojih malobrojnih hrvatskih kolega da nastavak -ome jest srpski nanos koji ide namjerno od vukovca Maretića radi tzv. zbližavanja hrvatskoga i srpskoga jezika. Netko od vjerojatno uglednih hrvatskih kroatista početkom 90-h godina 20.stoljeća neoprezno iznova je počeo rabiti taj nastavak -ome i svi su se s tim odjednom okužili. Ta se jezična "okužba" (zaraza, infekcija) počela brzo širiti. Većina hrvatskih obrazovanih osoba pa i državnih znanstvenih ustanova forsira -ome a da pojma nema zašto, važno je da je drugačije nego prije 90-h godina 20.stoljeća. U jednoj je svojoj subesjedi "Ne može premijer Sanader s nogu odlučivati o pravopisu" Marko Samardžija rekao da " za dio aktualnih kolebanja u hrvatskoj standardnojezičnoj praksi dobrim je dijelom " zaslužna" nedosljednost recentne normativistike" ( Hrvatski kao povijesni jezik, Zaprešić, 2006.,str.196.). Ako je Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske prihvatilo na svojim sjednicama pisanje: ne ću, bezgrješan, podatci, otca (i oca) i t.sl., polazeći i od hrvatskih književnih tradicija, onda mora biti dosljedna i u svojoj raspravi, prihvativši istu staru tradiciju porabe nastavka -om (Ljd.) u pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi. Prema mojemu subjektivnomu sudu, nanesena je šteta oblikoslovnoj normi hrvatskoga standardnoga jezika glede naveska -om i to već drugi put u povijesti hrvatskoga književnoga jezika.

Dr. sc. Artur Bagdasarov

IZVOR:www.hkv.hr 

tagovi:jezik,hrvatski jezik,hrvatska,hrvatsko jezikoslovlje


0

Hrvatski pjesnik i pjesnik Hrvatske – Antun Gustav Matoš

Photo.Pixabay
“Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!” (1910.)

Ova divna pjesma, jedna od najljepših ikada napisanih o Hrvatskoj, u kojoj je naša Domovina personificirana kao majka a Hrvatski narod kao njezina djeca, manifest je života i rada po mnogima najvećeg hrvatskog modernog pjesnika, ako ne i pjesnika uopće. Antun Gustav Matoš, svevremenski lik boema, skitnice i romantičnog ljubavnika Hrvatske, umro je na današnji dan prije točno stotinu godina, ne doživjevši krah hrvatske državotvorne ideje u poraću Prvoga Svjetskog rata, kada je ulaskom u Jugoslaviju prvi puta u hrvatskoj povijesti nestalo hrvatske nacionalne posebnosti, potvrđene brojnim povijesnim dokumentima od Branimirova pisma preko Pacte Convente do Pragmatične sankcije.

Ovaj “Srijemac rodom, Bunjevac podrijetlom a Zagrepčanin odgojem”, kako je sam o sebi često govorio, rođen je 13, lipnja 1873. u selu Tovarnik u zapadnom Srijemu, u blizini Vukovara. Prijatelji su ga kroz život znali zvati Petko Trinaestić, jer je rođen na petak 13., na blagdan sv. Antuna Padovanskog po kojemu je dobio ime. Navodno je pri porodu babica rekla njegovoj majci: Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo ime će se mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti”. Već s nepune dvije godine njegov otac, austrougarski činovnik, dobiva premještaj u Zagreb, pa tako Matoš odrasta u glavnome gradu svih Hrvata i postaje purger u pravome smislu te riječi. U Zagrebu i o Zagrebu napisao je neke od svojih najljepših pjesama, u taj se grad uvijek rado vraćao sa svih svojih lutanja, a u njemu je i mlad, s nepunih 41 godinu i ispustio dušu. Matoš je živio na Gornjemu Gradu i bio učenik Gornjogradske gimnazije, koja i danas postoji, a zanimljivo je da je dva puta polazio sedmi razred zbog nedovoljne ocjene iz hrvatskoga jezika, iako je već tada bio na glasu kao nadaren pisac i pjesnik. Nakon završene gimnazije odlazi u Beč studirati veterinu na Vojnom fakultetu (Theresianumu), no ubrzo gubi stipendiju zbog jednog nepoloženog kolokvija te odustaje od studija iz financijskih razloga. Tada (1893.) odlazi na vojni rok, no ubrzo dezertira iz nepoznatih razloga te iz Rače (mjesto u Srijemu kraj utoka Drine u Savu) odlazi preko granice u Srbiju. Tu, u tada mladoj kraljevini koja je već imala brojne trzavice s Austrijom zbog želje širenja na Bosnu i Hercegovinu (što će kasnije dovesti do Prvoga Svjetskog rata) Matoš živi gotovo 5 godina, prvo u Šapcu, a zatim u Beogradu. Sam o svome beogradskom razdoblju navodi da je “tri godine bio čelist, pa novinar, literat”, i tako svojim literarnim darom i talentom zarađivao za život. U kavani “Dardaneli” družio se s Jankom Veselinovićem, Stevanom Sremcem i Milovanom Glišićem, srpskim pjesnicima sličnih razmišljanja poput njega, s razlikom što je on bio uvjereni pravaš i hrvatski nacionalist, a oni pobornici velikosrbizma, kao i uostalom sva javnost Kraljevine Srbije. Matoš je u Beogradu tako došao na glas i kao izvrstan i nemilosrdan književni kritičar, pa je tako Veselinovićev roman “Hajduk Stanko” opisao riječima: “žalim sebe što sam morao čitati roman do kraja, a i pisca što je morao napisati tih 456 strana”.

Zbog sve većih trzavica s netolerantnom srpskom javnošću, Matoš se 1898. vraća u Monarhiju, te preko nje (Pešta, Beč) i Ženeve odlazi u Pariz, u kojemu živi od 1899. do 1904. U Parizu se razvila njegova boemska strana, postao je čest gost pariških kafića, noćnih klubova i salona, te se izvrsno uklopio u dekadentnu javnu sliku III. Francuske Republike. Tu je dobivao i značajnija novčana sredstva od svog prijatelja Koste Hörmanna, urednika sarajevske “Nade”, prvog modernog časopisa na prostoru današnje BiH. Bio je Hörmannov dopisnik u doba Svjetske Izložbe u Parizu 1900., što mu je priskrbilo profit s kojim se mogao trajno vratiti u Hrvatsku i zasnovati obitelj, što mu je unatoč nemirnom duhu bila velika želja. Unatoč tome, sve do 1908. nije mogao slobodno kročiti ulicama voljenog Zagreba, kao niti jednog drugog grada Monarhije, sve dok te godine konačno nije pomilovan i oslobođen optužbe za dezerterstvo, te se trajno i zauvijek vraća u Domovinu.

Međutim, zloćudni karcinom grla, tada neizlječiva bolest dobivena vjerojatno od godina intenzivnog pušenja cigareta, stajala je našega velikoga pjesnika života, u bolnici Sv. Duha u Zagrebu 17. ožujka 1914. Iza sebe je ostavio bogat, no svejedno premalen opus za takvog nadarenog pjesnika, “hrvatskog pjesnika i pjesnika Hrvatske”, kako su mu tepali suvremenici, prije svega prijatelj i također veliki hrvatski poeta Silvije Strahimir Kranjčević. Iz njegovih se redaka može iščitati veliko, snažno domoljublje, te dioba hrvatske sudbine, koju je Matoš doživljavao kao svoju vlastitu, a hrvatski križ i njezinu neprestanu muku koja nikada nije ni prestajala kao svoju osobnu muku i patnju, koja ga je po nekima i dotukla. To se najbolje vidi u njegovoj pjesmi “1909”:

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Njegova Hrvatska doista bijaše obješena, njegovu su Hrvatsku doista mnogi pokušali skinuti s tih vječnih, tisućljetnih vješala, i nitko do sada nije uspio. Što bi nam Matoš mogao danas reći, bi li bi zadovoljan hrvatskom nezavisnošću, bi li s radošću uskliknuo da je ovo ono što smo vjekovima sanjali? To ostavljam vama da odgovorite.

A da je Matoš, unatoč svemu, na kraju ipak bio veliki optimist i vjerovao u konačnu hrvatsku pobjedu i slobodu, svjedoči još jedna legendarna pjesma, koju vam donosimo kao šećer na kraju, kao nadu u bolje hrvatsko sutra, koje je Matoš sanjao i koje njegov duh i dalje sanja u svima nama:

MLADOJ HRVATSKOJ

Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što sliči frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju vuči mnozi.
Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi.
U vijeku, kada “misli” svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osjećajmo,
Jer cilj je svemu istančana duša.
Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni Uskrs hrvatske Plejade! (1912.)

Pokoj ti vječni bio, Petko!

Autor: Juraj Njegovan pl. Balen

IZVOR:www.sloboda.hr 


0

Vjenceslav Čižek - hrvatski Mandela

Photo:Pixabay
Rijetki su ljudi u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj koji znaju nešto više o Vjenceslavu Čižeku Vijeki, hrvatskom pjesniku, dugogodišnjem političkom emigrantu i višegodišnjem robijašu u jugoslovenskim zatvorima. Rođen je u Crnoj Gori, studirao je i živio u Sarajevu, a zbog svojih političkih uvjerenja godine je proveo u zatvorima u Zenici i Sremskoj Mitrovici, te u emigraciji u Njemačkoj.

Po dolasku u Njemačku Čižek objavljuje zbirke pjesama Krvopisi predsvanuća 1989. godine i Bosonoga prašina 1994. godine. Satirične listiće pod nazivom Ljekovito trnje piše 2000. godine. Poslije njegove smrti izlaze zapisi iz tamnice pod nazivom U raljama zloduha. Iz zeničkog zatvora Čižek je izašao slijep, a u pisanju mu je pomagala supruga koja je zapisivala ono što bi joj on diktirao. Tako su ostala sačuvana njegova djela. Imao je dva brata i sestru, koja ga je redovno posjećivala u zatvoru. Jedan brat ga je posjetio u Zenici i savjetovao mu da promijeni političko ubjeđenje, Vjenceslav je to odbio nakon čega su prestali da se posjećuju. Braća su živjela u Dubrovniku.

Sastanak sa simpatijom iz mladosti dogovorila Udba

Interesantno je kako je uhapšen u Italiji. UDB-a ga je godinama tretirala kao duhovnog i intelektualnog gurua hrvatske emigracije u Zapadnoj Evropi, međutim je strahovala od njegove likvidacije. Jugoslovenska tajna policija je, međutim, doznala za jednu njegovu sarajevsku prijateljicu iz mladosti, koja je boravila u Italiji, prema kojoj je on gajio simpatije. UDB-a je dogovorila sastanak u Italiji na koji ga je trebao odvesti vozač, koji je također radio za UDB-u. Došli su u mjesto Lago di Como, a tu su ih presreli udbaši. Vozača su pustili, a Vjekoslava su uspavali i strpali u hladnjaču. Probudio se tek u Kotoru. Iz Kotora je odveden u pritvor.

On je u Podgorici uređivao list Omladinski pokret, gdje je 1955. godine objavio neke pjesme, a odbio je publikovati neke režimske članke zbog čega je morao napustititi Crnu Goru. Otišao je u Beograd. Tu ga je, kod sebe u studentsku sobu, primio pjesnik Jevrem Brković. Nakon što je pročitao njegovu pjesmu Glava

"Svatko od nas glavu da ima, s kojim to pravom. Priznajte sami sasvim je dosta, narod s jednom glavom"

Jevrem Brković ju je odnio u policiju. Na suđenju mu je bio jedini svjedok. Kazna je bila dvije godine zatvora nakon koje je odležao u Sremskoj Mitrovici. Po izdržanoj kazni preselio se u Sarajevo.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća Čižek odlazi u emigraciju u Njemačku.

U zatvoru u Zenici kaznu su izdržavali mnogi čuveni zatvorenici (atentator na Franju Ferdinanda Vaso Čubrilović, sekretar SKOJ-a, drug Zlatko Šnajder, svećenik don Anto Baković, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, pravoslavni episkop Varvan Nastić, brat pisca Meše Selimovića - drug Teufik Selimović, dotadašnji zamjenik ministra za zatvorske poslove, pisac Alija Nametak, pripadnik Mladih muslimana Omer Behmen, pripadnik ekstremističke organizacije Karaj Kamel bin Ali-Abu Hamza i mnogi drugi).

Vjenceslav Čižek je, poslije pomilovanja, 29. 07. 1988. godine u zatvoru u Zenici, dugo razgovarao sa upravnikom zatvora Fadilom Lipničevićem. On je magnetofonsku traku na kojoj je snimljen cijelokupni razgovor poslao u Ministarstvo pravosuđa BiH, ali je rukopis, koji je pratio tu magnetofonsku traku, sačuvan a u nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove ovog razgovora.

Upravnik: Kakav je vaš utisak povodom pomilovanja?

Čižek: Za mene je ta odluka s jedne strane iznenađujuća, a s druge strane očekivana. Što se mene tiče, ja nikada osobno ne bih podnio molbu, nikome i ni za šta, jer sam duboko uvjeren da bi to za mene bilo ponižavajuće. Ne mislim u političkom smislu, jer ja politički ne predstavljam nešto osobito i visoko, ali poniženje kao čovjeka. Ja na kraju nisam ni došao u sukob sa ovom državom. Nisam došao u sukob zbog nekih političkih različitosti, zbog nekih programa koje sam ja imao pa mi nisu bili prihvaćeni itd. Moj bunt je prije svega ljudski. To je pobuna savjesti. Mene ni danas ne zanimaju nikakve političke špekulacije, mene zanima sudbina ljudi, vlastita sudbina. Ustao sam i odbacio sve što sam imao. Ja nisam loše živio. Imao sam dobar posao, širok krug prijatelja, mogućnost da razgledajući zbilju, živim veoma ugledno i udobno. Ali ja se s tim nisam nikada mirio. Uostalom, ja sam na robiji prvi put bio već kao student u Beogradu. Tada je zapravo načinjena temeljna rana na mojoj duši, na mojoj savjesti, jer sam ja zbog nekih pjesama bio osuđen na dvije godine. Sada sam dobio 15 godina, a te dvije su mi mnogo teže pale i mnogo su me više ozlijedile.

Ja sam u prosvjeti promijenio 5 radnih mjesta za pet godina, ne svojom voljom. Tako je bilo pa sam napustio pedagoški rad i tada sam se vratio u Sarajevo. Dobio sam posao u Republičkom sekretarijatu za kulturu. Tada sam bio sasvim ispravan, da kažem jedan činovnik, a dobivao sam i nagrade. Ja sam sa ljudima otvoren, srdačan, ne pravim nikakve razlike, neke loše, vjerske, nacionalne ili ne znam kakve druge. Za mene čovjek je čovjek, ako je čovjek i uvijek mu pristupam kao čovjeku. Ali nisam mogao više da podnosim taj bezobrazluk u Sekretarijatu. Znate, ja sam, između ostalog, kao savjetnik za kulturu, vodio fond za kinematografiju. To su društveni novci koji se daju svim filmskim kućama i pojedincima za snimanje filma. Tu je gola pljačka, znate. Tu se uzima... Nisam mogao to da podnosim. Napravio sam par šala, ali prvo sam odlučio da napustim ne samo Sekreterijat nego i domovinu. I tako sam otišao u emigraciju.


U emigraciji sam bio, vjerovatno, jedan od najaktivnijih novodošlih. Sve sam od sebe dao, sve što je išlo u prilog rušenju Jugoslavije. Bio to letak, govor, predavanje, knjiga, novina, ili bilo što.

Ekstremna emigracija okuplja zločince

Upravnik: Ja bih vas zamolio da mi kažete kako to da se Vi koji volite čovjeka, opredjeljujete za te ekstremne terorističke organizacije?

Čižek: Ne, ne i ne. Za vas je osobno, možda to tako izgledalo. Sve stavljate pod jednu etiketu takozvane ekstremne organizacije. To su zablude. Dozvolite da i u vašoj partiji ima budala, prema tome i u svakoj drugoj političkoj organizaciji ima budala kojima ništa ne možete.

Upravnik: Pa kako Vi niste na to uticali?

Čižek: Nisam imao sa njima posla. Nisam ni mogao. To su tajne organizacije sa kojima ja nisam bio u doticaju.

Upravnik: Jeste li to odobravali kao čovjek?

Čižek: Ne... Nisam to odobravao zato što je to prije svega zločin, zato što strada nevino pučanstvo. Ljudi u tramvaju, u kino dvorani, bilo gdje stradaju. I to je neki vid protesta. To čujete svaki dan da se događa, pucaju na turiste, potapaju brodove, miniraju i tako... To su zločinci. U načelu su zločinci bez obzira što oni imaju iza toga, nekakvu ideju. Ne znam šta oni imaju u glavi. Stradaju nedužni ljudi. Ako se treba oružjem boriti, onda dođi, brate, pa pripucaj i zato su za mene oni Bugojanci (grupa naoružanih hrvatskih emigranata koja je početkom sedamdesetih stigla u okolinu Bugojna sa ciljem „podizanja ustanka" protiv komunističke Jugoslavije, op. a.) pravi junaci. Oni su došli. Kako i zašto, to su sada njihovi računi i proračuni. Oni su došli naoružani, znali su s kom će se sukobiti. Znači, s naoružanom silom. Ako su bili iole pametni, znali su da će u toj borbi izgubiti i da će junački pasti. To nešto znači. Sve drugo ja odbijam. (...) Moje je duboko mišljenje da se silom ništa ne postiže. Ja sam i protiv vojske. To je za mene nešto nepotrebno, skupo i zastarjelo i to svijet treba da odbaci.

Upravnik: Ali takvo je okruženje. Tu želi svak da te potčini.

Čižek: Da svijet već sazrijeva. Da je sreće pa da bude blagostanja za ovaj narod. Hrabri me što u tom i takvom gledanju ideologije, glavna komunistička, svakim danom gubi. Gubi se kao svijest, kao pamet, kao svakodnevno svjedočenje, ta karta sve manje igra. Od takve ideologije neće se više moći živjeti, neće se o njoj više ni govoriti i biti će sramota govoriti o tome. Snovi o takvom društvu se nikada ne mogu ostvariti, pogotovu se ne mogu ostvariti onima koji ne vjeruju u zakone ekonomije i zakone elementarnih ljudskih potreba, a najelementarnija ljudska potreba je sloboda. Samo slobodni ljudi mogu nešto da postignu, nešto da unaprijede, podrže. Ljudski su interesi, od kada postoji čovjek, isti svuda u svijetu. Prema tome soliti pamet i prisiljavati čovjeka da radi, za tamo neku daleku budućnost - perspektivu, to je zločin.

Upravnik: Vi ste rekli: Komuniste bi satjerali u geto, pa neka žive tamo, a mi Hrvati ćemo živjeti ovamo. Vi biste pred taj geto stavili natpis. Socijalistička samoupravna nesvrstana Jugoslavija. Jesi li ti za Jugoslaviju, jesam, evo ti kapija pa ulazi, radi i gradi. Imat ćeš tu samoupravljanje od vrha do dna. A šta ako je većina za to?

Čižek: Nema problema, provedite slobodne izbore pa ćemo vidjeti. Ako bi bila većina za to, onda mene stavite u geto. Onda sam ja budala, nepristupačan i neprimjeren, nekakav čudan čovjek, ali svi su brate za to, samo Vi, i nekolicina vas niste.

Ne smetaju mi hrvatski, nego jugoslavenski komunisti

Upravnik: Evo Hrvati imaju svoju Republiku. Je li im ona mala?

Čižek: Nije riječ o Hrvatskoj i ja se ne borim protiv te Hrvatske. Meni ne smetaju ni hrvatski komunisti, niti jedan, bez obzira kakav je.

Upravnik: Kako mislite hrvatski komunisti, zar ima hrvatskih i nekih drugih komunista?

Čižek: Ima, kako da nema!

Upravnik: Ako je neko komunista, onda je komunista pa bio Hrvat ili...

Čižek: Tako je bilo nekada kada se trebalo boriti... Sada više nije. Kada se komunista dočepao plaće, stana, deviza... više nije. Meni smeta jedna lažna država, apstraktna država, nasilnička država, koja nema svoj fundament, koja nema pjesničke, kulturne i ideološke osnove. To je hajdučija, država bezobrazluka, pljačke... Meni ne smetaju hrvatski komunisti jer postoji Hrvatska Republika, kakva je takva je, jednopartijska, uredu. Kada bi sutra bila Hrvatska samostalna, ta partija bi dobila najviše 10 posto na izborima i eto joj to. Na koncu, postoje komunisti i u drugim demokratskim zemljama. Vi znate da se to sve raspada, što se tiče evropskih komunista. Jedino sada ovi mladi komunisti koji hoće da prodru, to je nešto drugo. Ovi gore, na vlasti, to je sve trulo. Meni ne bi smetalo što su oni zahrđali, izlapjeli, nego što su pokvareni.

Upravnik: Kako to mislite?

Čižek: Pa deset godina raspravljaju naprimjer o članu 133. (takozvani Zakon o verbalnom deliktu, op. a.) To je pokvareno. Oni znaju da je Jugoslavija potpisala Deklaraciju o ljudskim pravima i da se ta prava moraju primijeniti u Ustavu - integralno, svaku riječ, a ne da o tome fantaziraju. Pa, to su pokvarenjaci! Riječ je o ljudskim sudbinama i treba te ljudske slobode imati i u komunizmu. A nema ih zato što ta geruzija gore, te dahije, drže vlast i ne daju je nikome. Svako živ treba da psuje državu, svuda na svijetu je treba psovati, jer nema te države koju će građani prigrliti kao majčicu rođenu. Država je sila, država je aparat prisile, ne samo po marksističkoj definiciji nego ona je to - de facto – uvijek bila. I kako ja mogu bilo kojoj državi reći nešto ili da neko meni, iako sam ja primitivac, ja ću mu skresati majku i tetku, i sve živo. I zato idem u zatvor. I još me proglašavaju nepoželjnim. To je pokvareno... Onda pitanje vjere i vjerovanja. Ma pusti ljude neka vjeruju u šta hoće i kako hoće.

Staljin i Hitler su braća blizanci

Upravnik: Šta Vi namjeravate raditi kada izađete?

Čižek: Prvo ću pokušati liječenje, to mi je prva stvar.

Upravnik: Šta ćemo sa emigracijm i djelovanjem u njoj?

Čižek: Pa ja se u ovom smislu kako sam uključen ranije sigurno neću pojavljivati. Možda tek kao član neke organizacije. Da li ću se baviti publicistikom, to ne znam, jer za to treba imati financijskih i drugih sredstava, jedino ako mi tetka CIA što kane, onda bih mogao... Izdavati novine, časopise i slično bez novaca ne ide. Nastojat ću da objavim svoje pjesme. To mi je glavni zadatak.

Upravnik: Jeste li ih upamtili i koliko ih imate?

Čižek: Pa dosta. Samo sam dorađivao postojeće. Imam ja i neke druge koncepcije, pisaću o dojmovima u zatvoru, o samoći u ljudima, o ljudskim sudbinama, o vlastitoj tragediji. O događajima u društvu: izmetnula se jedna naopačina, povijest je porodila jedno zlo, a to zlo je iskrenulo ljude, upropastilo im duhove, upropastilo im živote. Htjelo je od ljudi da učini neljude. To se može vidjeti ako se dobro analizira komunizam. Mislim da sve to što je objavljeno u tisku, ili u književnosti kao živi govor, uvjerenje ili ispovijest, treba sakupiti i objaviti kako bi to postalo opomena za dalje naraštaje. Tu smatram da treba jednako gledati na fašizam i komunizam, na Hitlera i fašističku ideologiju i na Staljina i staljinizam jer to su samo dva brata blizanca. To treba da bude posljednja opomena ljudima šta im se može dogoditi.

Upravnik: Molio bih vas da razgovaramo malo o KPD-u Zenica.

Čižek: Svaki čovjek doživljava zatvor na svoj način. Ovaj KPD je jedna kompilacija između logora i zatvora, jer sam ambijent je logorski. Tu su zidovi, električna žica, karaule, stražari, psi itd. To je okrilje. Unutra je sve na jednu gomilu stavljeno, ništa nije dovoljno razabrano, tako da se tu razne generacije nalaze zajedno. Stariji i mlađi, zločinci i džepari, politički i... To je jedno mjesto u kome je čovjeku teško opstati ukoliko nije elastičan. Tu mu prijete stalne opasnosti jer su tu tuče, razmjerice, krađe. To posebno politički teško doživljavaju. Ja sam to jako teško doživio. Ja sam svjesan da me ovi što me čuvaju tretiraju kao i sve ostale, a to je najveća greška ovoga pravosuđa, pa i zakona. Ta služba kojoj ti ljudi pripadaju nas političare gledaju kao kriminalce.

Upravnik: Meni su rekli da ste Vi napisali "vaših 10 zapovijesti''.

Čižek: Nisam, tako ih je Zgonjanin (Duško Zgonjanin, ministar policije BiH) proglasio.To je bila tek skica za jedan letak koji je trebalo dati hrvatskoj mladeži. Sve što sam stavio na papir, ja se nadam da će biti iskreno, a koliko će to biti i pametno, to je drugo pitanje. Eto moja prva zapovijest je: Ko god bude napadao Jugoslaviju, ti je nećeš braniti.

Upravnik: Kako ne treba braniti svoju domovinu?

Čižek: Jugoslavija nije ničija domovina. Jugoslavija je jedno državno strašilo, jedno državno čudovište koje ne treba braniti. Još bih još nešto o uslovima u zatvoru. Eto tamo na razglasu sjedi neka budala koja po čitav dan pušta neku antimuziku. To je teror nad svim ljudima. Neki medvjedi pjevaju antimuziku. Ta muzika nije ništa do sramota za jednu Bosnu i Hercegovinu, koja je najbogatija narodnim melosom, počev od onog turskog pa do onog Kiseljak, Kiseljak. Tu muziku može svaki čovjek na ovoj zemlji slušati bez obzira da li razumije jezik ili ne. Postave tamo neke zidne novine u kojima pišu Živio drug Tito i u kojima postavljaju iste tekstove četrdeset godina. Drug Tito jaše na čelu kolone. To je izraz primitivizma i tu nešto u najmanju ruku nije u skladu. Vi ste uveli samoupravljanje i ovdje, na robiji. Pa to može samo izopačeni um da izvede! Ideja samoupravljanja koja nije samo komunistička, koja je ljudska, evropska, socijalistička i francuska ako baš hoćete, to je nešto tako visoko i tako uzvišeno. To se ne može provoditi u zatvoru. Nju mogu provoditi samo slobodni ljudi. I to kroz rasprave. U zatvoru je to rasprava o krpi, metli i ko je koga nagazio. Gluposti. U zatvor treba da dolazi svećenik jer su duše u pitanju. Ako to ne može, treba dozvoliti osuđenicima da idu na misu u grad, jer oni na to imaju pravo po Ustavu i ne može mu sada jedan niži zakon, propis ili kućni red to zabraniti. Ovi pogoni u kojima radimo, metalski pogoni, tu treba da se odvija neka kućna radinost, a u ovim pogonima ljudi se truju, povređuju i ginu. Nama u zatvor dolaze neki divlji pjevači. Bolje bi bilo te novce utošiti na neko zeničko kazalište, da ljudi vide pravu predstavu, glumce, a ne tamo neke gulaimfere kako se deru. U zatvoru bi se trebalo da propagira fina glazba, ozbiljna i narodna, pa i zabavna, ali ne trt... trt. Ko to dozvoljava. Kakav je to primitivizam. Nema teorije da čujemo lijepu muziku, valcer ili sl. Ovdje samo ide. Pobjegla mi, ... držite je ... ne mogu bez nje... Ja sam za ovih deset godina u zatvoru mnogo toga naučio. Ja sam za ovo vrijeme imao cijelu Bosnu pred sobom. Stotine i hiljade ljudi su prodefilovale pored mene. Ja znam šta je Bosna. Ja sam zaključio da ljudi malo šta znaju, ne zato što nisu išli u školu, nego što su išli u lošu školu. Ljudi su strašljivci, udvorice, pretvorice, ali ja ih i takve volim. I Bosnu ja volim.

Upravnik: Vjerujte da sam u jednom momentu posumnjao da ćete prihvatiti pomilovanje. Vjerovao sam da ćete reći: Ja neću napolje.

Čižek: Ja sam o tome dugo razmišljao, a šta biste uradili da se to recimo desilo?

Upravnik: Pa istjerao bih vas, na ulicu, iz zatvora.

(...)

Upravnik: Da Bosnu pocijepamo?

Čižek: Ne znam. I Bosna ima pravo da bude država. Jeste ona višenacionalna, ali Bosancima to nije bitno. Bitno je da nemaju onu gore kapu (misli na saveznu vlast u Beogradu). Bosna se ne može dati ni jednoj nacionalnoj skupini. Nemoguće je to, ona je jedinstvena, a može da opstane pa da bude još šarenija. Odozgo nama kaplje otrov na glavu.

Jugoslavija maltretira Hrvate, pljačka Slovence, "siluje" Albance

Upravnik: A gdje ćete boraviti kada izađete, u Jugoslaviji ili Njemačkoj?

Čižek: Ne znam, gdje budu bolji uvjeti. Sve što se događalo na ovim našim prostorima je tragično. Ja sam svoj dosadašnji život dao za te pozitivne promjene. Nešto mi je uspjelo ali nešto nije, a nešto će mi tek uspjeti. Na ovim prostorima kod ljudi ima nekih strahova koji nisu objektivno izazvani. Ljudi se lako proglašavaju neprijateljima, a da to ustvari nisu. Ovi južnoslovenski narodi, i kao Sloveni i kao Južnjaci, nisu gori od drugih evropskih naroda, ni po svojoj tradiciji, ni po svojim mentalnim svojstvima, ni po zemlji koju posjeduju, ni po položaju koji im pripada, oni čak imaju i nekih prednosti, a žive bijedno, a još im se sprema gora bijeda. Onaj koji je do toga doveo je pravi zločinac. To oni svjesno rade, svjesno upropaštavaju vlastiti narod. Treba razbiti, pa uhapsiti tu rulju. Ja mislim da treba pet ljudi poslati na robiju. Eto vidite ovo u novinama. Pet ministara pošlo u Centralnu Afriku da pusti jednu trafo-stanicu u pogon. Više košta njihovo putovanje i boravak tamo od te trafo-stanice. Ali narod to trpi. Ja na to moram reagirati i kao osuđenik ali i kao građanin. To u Parizu, Londonu, Beču, su državnički poslovi i tu treba poslati pet ministara pa i cijelu Vladu, a ne u Kongo, da otvori trafo-stanicu. Zašto ide Mikulić kod Kohla kada mu zapne? Zato što je Njemačka najviše zainteresirana za napredak Juge, zbog svoga kapitala, eto zato će on njega da primi. Pola ove industrije jugoslavenske i bosanske radi za Nijemce. Gore ima još 300.000 naših ljudi koji rade. Eto njenog interesa. Zato je Kohl konstruktivan. Vi znate da je on konzervativac, ali i klerikalac. On radi svoj posao kako treba. Dok ovi naši političari tako ne počnu da rade ništa od njih. Ma pametni su ovi Slovenci. Eto oni traže da se ukine Savezni fond za nerazvijene. Što da ja dajem tebi? Kažu, ti si moj brat. Ma čekaj, gdje Slovenac može biti brat Šiptaru ili Srbinu? To nikada nije bilo i nikada neće biti bez obzira što ste se Vi i vama slični trudili da tako bude. Neće Slovenac da mu da, kao bratu, novac da on iz toga fonda napravi 200 vikendica u Neumu. Pazi ovo. Siluju se ti Šiptari da žive u Jugoslaviji. Kako će oni pjevati Hej Sloveni kada nisu Sloveni? Pa to je komedija... _

Slobodna Bosna 18.11.2010.

Biografija Vjenceslava Čižeka: Višegodišnje zatočeništvo u Zenici

Hrvatski pjesnik Vjenceslav Čižek rođen je u Crnoj Gori, u Kotoru, u \enovićima 28.02. 1929. godine, a umro je u Njemačkoj, u Dortmundu 25. 11. 2000. godine. Filozofski fakultet je završio u Sarajevu, Odsjek za filozofiju. Kao profesor filozofije osam je puta osuđivan od strane jugoslovenskih komunističkih vlasti na ukupno četrnaest godina. Te kazne je izdržao u zatvorima u Sremskoj Mitrovici i Zenici. Prvu kaznu od dvije godine, izdržao je u zatvoru u Sremskoj Mitrovici 1972. godine. Po izlasku iz zatvora emigrirao je u Njemačku. Njega su, na prevaru, jugoslovenski agenti uhvatili u Italiji i ilegalno, u hladnjači, vratili u Jugoslaviju gdje je 08. 08. 1978. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U zatvoru u Zenici odležao je 11 godina i potpuno oslijepio. Organizacija Amnesty International proglasila ga je osuđenikom savjesti. Pomilovan je i pušten na slobodu, poslije pritiska njemačke vlade 29. 07. 1988. godine, a već je 07. 11. 1988. godine otišao je u Njemačku. Nakon duge i teške bolesti, umro je u Dortmundu 27. 11. 2000. godine. Pokopan je u Sinju.

Božić u Zenici

Preko siva zida i bodljave žice
bruj polnoćne mise k meni dotreperi
u smrad i gnusobu željezne stupice,
nijem sužanj rida, hrču proleteri.

Umukle su psovke iz smotuljka mesa,
tek poneka krnja iz sna im izleti.
To golaći hine juriš na nebesa,
dok po kalu plaze sebi oduzeti.

U mračaju ovom skupne paranoje,
s obje strane zida, preko mnogih žica,
sutra će za Sinom, u jaslicam što je,
razaslana biti javna tjeralica.

Priredio: Želimir Bošnjak

IZVOR:www.hkv.hr 


0

Dva svjedočanstva iz jugoslavenskih kaznionica

Photo:Pixabay













Skupina žena „Krug", 5. svibnja 2010. u Zagrebu organizirala je godišnju komemoraciju za žrtve Bleiburga i Križnih putova. Zamisao ima za cilj održavanje redovitih godišnjih komemoracija u Zagrebu, te u drugim hrvatskim gradovima, uz središnju komemoraciju koja se održava na Bleiburškom polju u Austriji. Ovogodišnja komemoracija bila je posvećena mladim ljudima umorenim u jugoslavenskim kaznionicama. Jugoslavenski su zatvori naime bili jedan od tužnih hrvatskih križnih putova. Samo u zatvorima današnje Republike Hrvatske robijalo je 40 000 političkih zatvorenika, a najmanje je 400 njih tijekom odsluženja kazne likvidirano ili je umrlo od posljedica mučenja. U nastavku donosimo dva od osam svjedočanstava izloženih na komemoraciji, jedno o stradanju Zvonimira Panića i jedno o stradanju Vjekoslava Balina.

Zvonimir Panić

Zvonimir Panić je bio dječak kada su ga zatvorili. Imao je 16 godina i 3 mjeseca. Bio je sin seljaka iz sela Podturna kraj Čakovca. U Čakovcu je išao u gimnaziju. Bio je osuđen na dvadeset godina, kao pomagač križara.


U kaznionici je bio uvršten u kazneni bataljun. U kazneni bataljun se bacalo zatvorenike za koje se mislio da ih je najteže slomiti te da ih treba uništiti.

Milicionari su udarali šakama, čizmama, toljagama, željeznim šipkama. Ljude su gušili, vezali ih lancima da im noge ne dopru do poda, fiksirali im noge uz glavu, bacali ih polugole u ledene samice, izvodili ih na hinjene egzekucije, ozljeđivali ih. Osuđenik nije znao kada će biti prozvan i tučen, a kada odveden na pješčaru i ubijen.

Logorom je upravljao upravitelj Josip Špiranec, major KNOJ-a, rodom iz Bedekovčine kraj Zlatara. Slijepo je izvršavao dogovore s nadređenima, vjerojatno s Josipom Manolićem. Osobno je izradio nacrt za izradu raznih vrsta okova: od 12 kg, od 20 kg te od 50 kg. Odgovoran je za smrt najmanje dvije stotine ljudi. Šezdesetih godina je za nagradu dobio visoke političke dužnosti. Hrvatsku državu dočekao je u Staračkom domu na Naumovcu. Ni od koga zvan na odgovornost!

A Zvonko je u Špirančevu logoru bio izložen jezivim patnjama. Mladić ... Dijete ...A ipak se nije dao pokoriti! Bio je iskren i odlučan.

Jednom se odvažio potužiti nekoj komisiji. Komandir odjela Mirko Martinac nije mu to mogao oprostiti. Otvoreno mu je zaprijetio: "Za tebe ću biti zmija!" Bacio ga je u samicu i dao okovati. Jedne noći su ga onda počeli tući i mučiti. Supatnici iz susjednih samica i ćelija slušali su krvavu dramu. Čuli su Zvonkove jauke i povremene povike: „Živjela Hrvatska! Živjela Hrvatska!" Bilo je to 13. travnja 1949.

U Knjizi umrlih osuđenika za Zvonka je upisano "Umro od greške srca". Više godina kasnije Zvonkov je otac uspio nekim čudom dobiti dozvolu da Zvonkove posmrtne ostatke prenese u Podturen. Na njegovim se kostima moglo vidjeti da je imao slomljenu lubanju i obje cjevanice ...

Vjekoslav Balin

Vjekoslav Balin odrastao je u Šibeniku, bez oca, s majkom, braćom Markom i Tomislavom te sestricom Adelom. Otac je tijekom rata odveden u koncentracijski logor u Italiju, pod optužbom da pomaže partizane. I sam je Vjekoslav u ranoj mladosti pristajao uz komuniste. Kao mladić je čak kraće vrijeme bio i član Partije, no ubrzo se gorko razočarao. 1956. on u Jugoslaviji više nije vidio nikakvo dobro, te se s nekoliko prijatelja odlučio na bijeg preko Jadrana, u Italiju. U Italiji je uspio nastaviti školovanje. U Rimu je uspješno studirao kiparstvo.

U Italiji se Vjekoslav približio hrvatskoj političkoj emigraciji te je počeo sudjelovati u borbi za slobodnu Hrvatsku. Bio je nadaren i izvanredno odlučan čovjek. Kada bi nešto odlučio, čvrsto se kretao svojim putom. Tijekom sljedećih godina čak mu je npr. u nekoliko navrata uspjelo ilegalno doći u Domovinu. Nažalost, 1958. biva prokazan te uhićen.

Udba ga je osam mjeseci držala u svom centralnom zatvoru u Beogradu, radi posebnog interesa bezbednosti nekih lica, a da obitelj uopće nije znala gdje je. Zatim ga je u tajnom procesu u Šibeniku osudila na devet godina strogog zatvora te otpremila na Goli otok. Dinko Jonjić, supatnik iz tog vremena, posvjedočio je da je Vjekoslav na Golom otoku bio strahovito zlostavljan te da se njegovo preživljavanje mora smatrati čudom. Godinama je morao prenositi kamenje, vukući pod pritiskom nevjerojatne terete trčećim korakom.

Nakon šest godina Golog otoka Vjeko je premješten u Staru Gradišku. Njegova se patnja tamo samo nastavila. Upravitelj kaznionice Mirko Uzur odmah ga je bacio u samicu te mu najavio: "Ne ćeš Ti odavde izmaći živ".

Dr. Anđelko Mijatović, Vjekin supatnik, posvjedočio je: Vjeko je bio vrlo inteligentan, obrazovan, elokventan, svi su znali da je akademski slikar. Razgovarao sam s njim dan ili dva prije negoli je zadnji put odveden u samicu. Rekao mi je: Imam još sedamnaest i pol mjeseci kazne. Kada bi me tada pustili, imao bih 34 godine. I najviše bih volio kada bih tada mogao započeti studijem matematike. No, ja osjećam da se to nikada ne će dogoditi. Ja odavde ne ću izaći živ ...

Anđelko Mijatović bio je u rujnu 1965. i sam u samici. Vjeko je bio zatvoren u samici do njegove, odnosno njihove je ćelije dijelio prostor gdje su se praznile kible i uzimala voda. Da je Vjeko tamo, znao je po tome što je čuo stražara Miloša - gotovo svi stražari u Staroj Gradiški bili su Srbi - kako ga zazivlje imenom.

Anđelko Mijatović više je puta slušao pendrečenje ... A 14. srpnja, oko 16 sati čuo je podmuklo udaranje .... I jecaje ...

Fra Rudi Jerak, koji je u to vrijeme također bio zatvoren u kaznionici u Staroj Gradiški bio je zadužen pokupiti odjeću mrtvoga Vjeke – Vjeko je na zatvoreničko groblje bio odnesen bez odijela. Fra Rudi je kasnije posvjedočio da je ispod krvavog stola na kojem je dan ranije ležalo Vjekino tijelo pronašao tri vratna kralješka. Stavio ih je u džep, da ih zaštiti od oskvrnuća. Uspio ih je zakopati tijekom jedne šetnje ....


Među zatvorenicima je vladalo uvjerenje da je Vjeku ubio Marko Kozarac, Srbin iz mjesta Kozarca u Podkozarju.

Maja Runje

IZVOR:www.hkv.hr 


0

Marš (za) znanost

Posted by mrkaen002 on 16:18 in , , , , ,
Photo.Pixabay
Znanost u hrvatskom javnom diskursu lagano počinje postajati obična floskula. Pod krinkom borbe za znanost, jedna društvena struktura godinama pod svoje skute stavlja monopol nad svim aspektima koje podrazumijeva pojam – znanost. Iduću subotu u nekoliko gradova marširat će se za – znanost.

Primjer iskrivljavanja apriorno pozitivnih ciljeva ‘marširanja’ nedavno smo imali priliku vidjeti – Noćni marš povodom Dana žena. Promocija političkih stranaka – ljevice – kao i lijevo orijentiranih udruga. Iz transparenata koji su se mogli uočiti na tom ‘maršu’ nedvosmisleno se dalo iščitati kako su jedino oni u pravu i jedino su oni borci za prava žena. Oni i ‘sretnici’ kojima dopuste ulazak u to fiktivno društvo boraca za ljudska i druga prava. Osim toga, nije se moglo ne zamijetiti pregršt peterokrakih zvjezdica crvene boje. Valjda je netko slučajno, u međuvremenu, zamijenio u enciklopediji pojmove demokracija i totalitarizam. Ili sam ja išla u krivu školu.

No, vratimo se na znanost. Što je to znanost? Tko propisuje što je to znanost? Kako to da je jedna grana znanosti važnija od druge? U svojih 25 godina života nisam naučila onoliko koliko sam htjela, no uspjela sam shvatiti kako svjetlost bez tame ne ispunjava svoju svrhu, dan bez noći, ljubav bez mržnje, crno bez bijelog, slano bez slatkog. Tako je i sa znanošću. Barem bi po mojim nekim uvjerenjima i saznanjima trebalo biti. No, s druge strane također je jasno kako neka vrsta ili grana znanosti u određenim trenucima može se činiti korisnija od drugih, ali to ne osporava važnost ostalih. Kao što znanost nije i ne smije biti važnija od svih ostalih zanimanja. I opet dolazimo do zaključka kako farmaceut bez vodoinstalatera ne može, ekonomist bez prodavača cipela, povjesničar bez policajca, programer bez automehaničara i svi skupa bez smetlara. Državi su potrebni jedni i drugi, no uporno se u prvi plan gura znanost. Pa tako Hrvatskoj nedostaje mehaničara, vozača kamiona, bauštelaca, a mi ćemo otvoriti još 30 fakulteta, 7 sveučilišta jer si ništa bez diplome, a s diplomom si na burzi. Na kraju krajeva, kako će tvoja baka priznati rodbini da ne studiraš. Ipak, nakon najmanje 5 godina studija, ti ćeš shvatiti kako bi bio sretniji da si slijedio svoj san i postao vatrogasac, no tada ti nećeš biti kriv, kao niti društvo koje stvara atmosferu ‘bez faksa si nula’, nego Hrvatska. Jer Hrvatska je uvijek kriva. A Hrvatska je sve, samo Hrvatska nismo mi. Fakulteti i sveučilišta postaju feudi raznih lobija koji umjesto studenata vide novčane iznose. Što više studenata, to više nulica. A to što većina sveučilišnih profesora svoji posao doživljava kao Pupovac Hrvatsku – doživotni bankomat, to je ipak manje bitno.

Vratimo se na marš. Koliko je ljudi tražilo ispriku ove i prijašnjih vlada mladima koji su napustili Hrvatsku, odlazeći za boljim i dostojanstvenim životom? Ali odlazak jednog Znanstvenika uzrokovao je javnu hajku, pa je to i jedan od razloga za marširati. A taj Znanstvenik sasvim dobro i živi s obzirom na ostatak stanovništva. Kako li samo zaboravljaju da ih narod financira? Da ne smiju biti sami sebi svrha? Što su svi ti vrli Znanstvenici napravili kako bi se usprotivili sustavnom uništavanju i raseljavanju Slavonije? Kako su oni iskoristili svoj ugled i svoju poziciju da bi zaštitili hrvatske nacionalne interese? Čim je u našem društvu netko Znanstvenik, stvara se dojam da je on apsolutna veličina, jedina istina i jedini put. No i tu postoji ‘ali’. Znanstvenik je svemogući mozak kojega svi mi trebamo slijepo slijediti sve dok odgovara određenim apsolutnim istinama koje je nametnula sveprisutna manjina. Pa tom matematikom dolazimo do sljedećeg: da je izvrstan fizičar ili filozof onaj koji tvrdi kako Bog ne postoji, doktor koji tvrdi da život počinje rođenjem, kroatist onaj koji priča srpsko-hrvatski ili povjesničar onaj koji dokaže više žrtava ubijenih u Jasenovcu. Ako slučajno misliš drugačije – ili si pseudoznanstvenik ili si sljedbenik teorija zavjera. Ako smatraš ispravnim svrhu osnivanja Hrvatskih studija, onda podupireš umjetne tvorevine. Jer Filozofski fakultet je prirodna tvorevina, postojao je i prije krapinskog pračovjeka, baš kao i antifašizam, baš kao i srpska nacija, baš kao i Jugoslavija. Oni – vječni i prirodni, mi – prolazni i umjetni.

Marš za znanost u svojem programu zahtjeva, među ostalim, osim ostavka zbog ‘plagijata’ ministra Barišića, ustavne sutkinje Bagić, ni više ni manje nego ostavku potpredsjednika Sabora Milijana Brkića. Slučaj Brkićeva ‘plagijata’ izrazito je zanimljiv s obzirom na to da je dekan ustanove na kojoj je dotični diplomirao s, kako se navodi, plagijatom, bio član komisije pri obrani spomenutog rada. I taj gospodin je još uvijek dekan. Samo mi je teško shvatiti kako takvi veliki mozgovi, svemogući umovi nisu uspjeli zbrojiti 2 i 2 i shvatiti pozadinske igre i politički obračun ovakvih prokazivanja, možda i to ulazi u terminologiju, kako ‘maršovci’ kažu, pseudoznanosti ili teorije zavjera. No, opet selektivno, dekanova ostavka se ne traži. Kao niti ostavka onih koji prevarom napreduju u zvanja. Niti onih koji godinama promoviraju određenu društveno-političku grupaciju i svojim radom stvaraju ‘ili mi ili oni’ atmosferu. Niti onih koji preko svojih fotelja upravljaju institucijama kao da je to njihov feud. Ovim otvorenim ‘lovom na plagijatore’ stvara se huškačka atmosfera u akademskoj zajednici koja bi zapravo trebala biti primjer kako tolerancije, tako i morala. ‘Maršovci’ traže depolitizaciju znanosti, a od politike nikako da se odmaknu. Saborski trend ‘prokaži ustašu’ prebacio se u akademsku zajednicu u verziji ‘nađi plagijatora i pseudoznanstvenika’ pod motom ‘ko drukčije kaže, kleveće i laže.

Autor: Ivana Široki

IZVOR:www.sloboda.hr 


0

TURISTIČKA MEKA NA PERIFERIJI GRADA

Posted by mrkaen002 on 07:04 in , ,
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst i photo:

Kristijan Kuš


Podsused – mala turistička meka na zapadnoj periferiji Zagreba

Subota, 22.04.2017. Osvanuo je prekrasan sunčan i topao dan, možda i malo pretopao za ovo doba godine, jer temperature oko 25°C su prikladnije početku ljeta, nego sredini proljeća.

Na današnji dan slavio se Dan planete Zemlje, pa sam razmišljao kako bi bilo spojiti ugodno s korisnim i malo se prošetati po zelenim dijelovima našega grada.

Budući je prošlo gotovo pola godine od moje zadnje samostalne pješačke avanture ulicama grada Zagreba, odlučio sam istražiti jedan dio gdje do sada još nisam bio, a preko medija sam otkrio da bi ga svakako trebalo upoznati. Radilo se o naselju Podsusedu, mjestu na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Zagreba, otprilike 10-ak kilometara udaljenog od grada Zaprešića.

Tako sam i ja krenuo, polako, spustivši se na tramvajskoj stanici kod Prečkog, pa kao uvod u podugačku šetnju (koja je na kraju trajala cca pet sati), prošetao po savskom nasipu, od spomenutog naselja sve do Podsuseda.

Iako sam pretpostavljao što bi u Podsusedu mogao naći, nisam ni slutio da se na ovako malom mjestu, tako daleko od centra grada nalaze tolike zanimljivosti, toliki povijesno-kulturni spomenici, sakralna i industrijska arhitektura i prirodne ljepote, prava meka za svakog istinskog avanturista i planinara.

Moj put je krenuo iz centra Podsuseda, s njegovog malog trga, gdje sam se upoznao s poučnom tablom i prikazom svih njegovih turističkih zanimljivosti.

Ubrzo potom, krenuvši na zapad, došao sam do Sutinskih vrela, multifunkcionalne sportske dvorane, koja je možda najpoznatija kao dom trenutno najjače hrvatske muške košarkaške momčadi, KK Cedevite (iako većinu svojih utakmica igraju u Ciboni i Domu sportova na Trešnjevci).

Nedaleko ove dvorane, nalazi se prva turistička, točnije paleološka zanimljivost. Točno iznad potoka Dolja (koji je alfa i omega ovog kraja, jer je stoljećima napajao vodom cijeli Podsused i stari Susedgrad) nalazi se metalna skulptura, točnije model Zagrebačkog kita, kojeg je 2001. godine izradio umjetnik Zdenko Šlibar.

O čemu se tu zapravo radi?


Kakav sad kit usred kopna, stotinama kilometara daleko od najbližeg Jadranskog mora?

Naravno, radi se o izumrloj vrsti kita, koja je živjela na ovim prostorima prije 10-ak milijuna godina u moru kojeg danas zovemo Panonskim, a koje je bilo dijelom jednog mnogo većeg mora, tzv. Paratethysa. Fosilni ostaci (točnije prednje čeljusti) ove novootkrivene vrste prakita (nazvane Mesocetus agrami) nađeni su na prostoru nekadašnjeg kamenoloma, odmah ispod srednjevjekovne gradine Susedgrada. Naime, opće je poznao da je današnja Medvednica u to pradavno doba bila otok u Panonskom moru.

Skulptura kita postavljena je točno iznad potoka Dolja, kako bi se stekao dojam kao da pliva u potoku, a malo dalje se nalazi i ušće potoka u rijeku Savu.

Nastavivši svoju rutu prema sjeveru, prema brdima, prošao sam Alejom Matije Gupca, pokraj nekog sanatorija pod upravom Psihijatrijske bolnice u Vrapču, te sam došao u jedan veliki, zelenilom okupani i višeetažni park, čija zavojita šljunčano-zemljana staza vodi sve do nekadašnjeg slavnog grada-utvrde Susedgrada, po kojemu je i sami Podsused dobio ime (Podsused = pod Susedgradom).

Ovaj burg, kako se pravilno naziva, postoji u pisanim dokumentima od 9. stoljeća, iako se prvi puta spominje tek u 14. stoljeću. U svojoj povijesti promijenio je mnogo vlasnika, a neki od njih (kao i oni na Medvedgradu) bili su vrlo zločesti, poput Franje Tahija, poznatom kao nemilosrdnom borcu protiv seljaka koji je krvavo ugušio Seljačku bunu 1573., te smaknuo njihovog vođu Matiju Gupca (ili Matijaša Gobeca, kako piše u nekim starim dokumentima). Inače, smaknuće samog Gubeca vjerojatno se dogodilo na samom licu mjesta, u Stubici, a ne na Gradecu, ispred Crkve Sv. Marka, kako kažu mnoge zagrebačke legende.

Susedgrad, koji danas leži u ruševinama, i to već više od tri stoljeća otkako je napušten nakon velikog požara, bio je dom vlastelina koji su vladali stubičko-susedgradskim krajem.

Najveći takmaci su mu bili obližnji Medvedgrad i Stari grad Samobor, a svi su sagrađeni i utvrđeni kako bi se lakše branili od potencijalne najezde Turaka koji su tada haračili dijelovima Hrvatske, te zauzeli njegovu veliku većinu (u povijesti to razdoblje je poznato kao „ostaci ostataka hrvatskog kraljevstva“). Iako su od samog Susedgrada ostali samo goli zidovi, koji su odavno prekriveni travom i šipražjem, spomenuti park koji se nalazi ispod njega počeo se uređivati početkom 20. st., kako bi se ovaj prostor upotrijebio u korisnije, rekreativne svrhe.

Na jednom obližnjem brdu pokraj Susedgrada, nalazi se prekrasan vidikovac s kojega pogled seže na rijeku Savu, jezera Rakitje, te u daljini Grad Samobor i slovensko-hrvatsku granicu.

Kad sam konačno sišao s ove devastirane utvrde i ponovno se približio potoku Dolju, primjetio sam malu srednjevjekovnu, ali obnovljenu kapelicu Sv. Martina Pustinjaka Podsusedskog, koji je ovdje obitavao jedno vrijeme, i to u maloj špilji pokraj kapelice, od koje su danas ostali samo tragovi.

Ono što je zanimljivo kod te nekadašnje špilje, je da je kroz nju tekla topla izvorska voda današnjeg potoka Dolja, pa su sukladno tome ovdje izgrađene i male terme, nazvane Sutinska vrela (topla voda još uvijek izvire, ali je sada pregrađena, pa se njome koriste neki obližnji stanovnici Podsuseda).

Sv. Martin je bio stvarna povijesna ličnost, rimskog porijekla, ali rođen u ovim krajevima u 4. st., u ondašnjoj rimskoj provinciji Panoniji, tako da je vrlo vjerojatno da je zaista i živio ovdje, kako kaže stara legenda. Kapelica je također vrlo stara, iako prvi dokumenti spominju da je postajala već početkom 13. st., u mjestu koje se tada zvalo Podgrađe uz Savu (misli se ispod grada Susedgrada).

Kapelica je u sjajnom stanju, obnavljana je nekoliko puta, zadnji puta 2008., iako ju se može posjetiti (njezin unutrašnji dio), tek neposredno prije dana Sv. Martina (tzv. Martinja).

Nastavivši svoj put prema sjeveru, i uz potok Dolje, stigao sam do velikog, sada napuštenog kamenoloma, koji je vapnencem opskrbljivao nekadašnjeg industrijskog diva na zapadu Zagreba, Cementaru Podsused.

Nažalost, i to je (poput mnogih industrijskih objekata u Zagrebu) propalo, tako da je od svega ovoga ostao napušteni kamenolom (ovaj u Podsusedu, drugi iznad Bizeka), stara konstrukcija za prijevoz kamena, te prostor Cementare Podsused, kojeg danas djelomično koristi jedno zagrebačko poduzeće. Inače, kamenolom se eksploatirao još od antičkih vremena, poznato je da je njegovim kamenom obnovljen i dio zagrebačke katedrale, a 1950-ih godina tamo je sniman i film „Pad Rimskog carstva“ s tada slavnom glumicom Anitom Ekberg.

Napustivši kamenolom, zaputio sam se dalje ulicom Sutinska vrela, sve do Bizeka, te se kasnije spustivši do Gajnica i Stenjevca.

Ali to je opet neka druga priča…

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

Branitelji hrvatske države

Posted by mrkaen002 on 12:44 in ,
Photo:Pixabay
Vjekoslav Vrančić, dužnosnik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, izdao je 1985. godine knjigu u dva sveska s naslovom Branili smo državu, u kojoj donosi svoje uspomene, osvrte i doživljaje. Vrančić jasno i nedvosmisleno govori da je jedini cilj tadašnjega državnog vodstva bio sačuvati hrvatsku državu. Na žalost, ustaški se režim oslanjao na fašističku Italiju i nacističku Njemačku, te je pribjegao nedopustivim metodama uspostave svoje vlasti, počinivši pri tom velike zločine nad Srbima i neistomišljenicima Hrvatima (za unutrašnju politiku), te nad Židovima i Romima (za vanjsku politiku). To je krivi i nedopustivi način branjenja države. Jasno, na tim postavkama nije se mogla obraniti država. Što je u svemu tome najgore, s ustaškim režimom propala je i hrvatska država, za razliku od Italije i Njemačke, gdje su propali režimi, ali su ostale države. Tu i jest problem i katastrofa hrvatskoga naroda. Režimi se mogu mijenjati, jer su manje bitni, ali ako izgubite državu, izgubili ste slobodu. To se dogodilo Hrvatima 1945. godine. Ovdje moramo sasvim precizno različiti režim od države, jer to nije ista stvar!

Svibanj je mjesec obilježavanja raznih stradanja tijekom Drugoga svjetskog rata. Većina Hrvata s tugom obilježava bleiburšku tragediju. Neki drugi obilježavaju stradanja svoga naroda. Istoga dana kada se na Bleiburškom polju okupilo mnoštvo od 20-ak tisuća onih koji su došli odati počast i moliti za pokoj duša desetaka tisuća pobijenih na tome mjestu i na Križnim putovima, na Petrovoj gori okupio se jedan broj Srba i onih koji sebe nazivaju “antifašistima”, a pripadaju nekom drugom narodu, možda i hrvatskomu. Na tom petrovogorskom skupu čule su se razne nebuloze pa i uvrjede. Milorad Pupovac, u stilu komunističkoga komesara izrekao je osudu i presudu stotinama tisuća onih koje je zločinački komunistički režim potpuno nedužne poslao u smrt: “Država nije danas s nama, a predstavnici države na drugom mjestu jesu, i to u drugoj zemlji. Ne s onima koji su branili ovu zemlju, nego s onima koji su počinili zločin i pobjegli iz svoje zemlje zbog toga što su činili zločin”. Nevjerojatna je ova nekultura selektivnoga sjećanja! Ma, tko je to branio ovu zemlju i koju su i kakvu državu stvarali ti njegovi partizani? Isto kao i 1941. godine, većina Srba ustala je protiv stvaranja hrvatske države i 1991. godine. Da je kojom nesrećom hrvatski narod izgubio rat 1995. godine, sve bi završilo kao i 1945. godine. Znači, za one koji mrze bilo kakvu hrvatsku državu, svejedno je tko stoji na čelu te države. Ona jednostavno prema njihovu mišljenju ne smije postojati. A sada kada je uspostavljena demokratska hrvatska država, sve čine kako bi je oblatili, ne samo kod kuće nego i po svijetu. Za spomenutoga govornika na Petrovoj gori sve one stotine tisuća Hrvata koji su pobjegli glavom bez obzira ispred zločinačke komunističke šake jednostavno su zločinci, pa i ona majka koja je ubijena u osmom mjesecu trudnoće, a onda vjerojatno i ono njezino nerođeno čedo. Strašan izljev mržnje na Petrovoj gori prosut je po glavama cijeloga hrvatskog naroda. Ovaj čovjek predaje na hrvatskom sveučilištu! Strašno i nevjerojatno! Svaki normalan i moralan čovjek trebao bi različiti zločin i zločince od države. Valjda je cijelome svijetu jasno da su ne samo ustaše nego i partizani počinili velike zločine, pa je logično te režime nazvati zločinačkim, jer su činili zločine. Ali u nekim glavama i dalje caruje inverzija logike. Stvari su potpuno jasne: zločin su počinila oba sustava (ustaški i komunistički), s tim da su se ovi prvi borili za Hrvatsku, a ovi drugi za Jugoslaviju, i to protiv bilo kakve hrvatske države!


Treća komemoracija toga istoga dana, 14. svibnja 2016., dogodila se u Valpovu, na mjestu gdje su komunisti u logor strpali oko pet tisuća Nijemaca, i gdje je pobijeno oko dvije tisuće civila. To je bio pravi genocid protiv njemačke nacionalne manjine. O ovim jadnicima veoma se malo čuje. Za vrijeme komunističke strahovlade o ovim zlodjelima nije se smjelo ni misliti, a kamoli govoriti. Danas sinovi partizana uporno nameću svoj selektivni pristup događajima u kojima su stradali svi narodi i sve političke opcije. Pokušavaju predstaviti povijest onakvom kakvu su napisali njihovi očevi. Zbog toga, reviziju povijesti ovih prostora treba provesti u potpunosti. Jednostavno, treba istinu vratiti u život, a laž (od koga god ona dolazila) raskrinkati i pobijediti. Današnja hrvatska država, ne samo pojedinci, treba uložiti mnogo truda kako bi istina o svim događajima iz naše bliže (a i one dalje) prošlosti bila rasvijetljena. Treba nam istina o svemu, i to baš o svemu i svakomu. Jedino na toj osnovi možemo graditi normalno ozračje za generacije koje dolaze. Nebuloze, paušalne ocjene, okrivljivanje i optuživanje svih onih koji misle drukčije, ne će nas dovesti nikamo.

Božo Goluža

IZVOR:Crkva na kamenu / www.cnak.ba 


0

Hrvatskoj prijeti potpuni demografski potop: “Trebamo isticati vrijednosti braka i obitelji”

Posted by mrkaen002 on 21:08 in , , , ,
Photo:Pixabay
Hrvatskoj prijeti potpuni demografski potop, govori statistika za prvih devet mjeseci ove godine. Uz rekordno mali broj rođene djece, dramatično je pao i broj sklopljenih brakova, a porastao je broj razvoda. Kriza koja potresa zemlju već šestu godinu pogoršala je ionako crnu demografsku sliku. Demografi upozoravaju na ozbiljnost situacije, no političari ne posvećuju previše pozornosti tom gorućem problemu. Ima li izlaza, analiziralo se u ‘Mreži Prvoga’ Hrvatskoga radija.

Demograf Anđelko Akrap napomenuo je da ovo stanje nije novina – takva situacija se gomila od 1960. godine. Iz godine u godinu se povećava prirodno smanjenie. Veliki dio hrvatskog prostiora je prazan, istaknuo je. Problem vidi u tome što nijedna vlast nije vodila o tome računa a radi se o opstanku. Gomila se starije stanovništvo iznad 60 godina, podsjetio je. Hrvatska treba oblikovati dugoročnu politiku koja se ne mjenja sa promjenom vlasti, svaka vlast počinje program na kraju svog mandata, poslje se promjeni i sve staje.

Napomenuo je kako je to svjetski problem, no recimo Francuska se suočila s jakom depopulacojom i dugo se je borila protiv toga. Od 1920. godine provodu populacijsku politiku koja je dala svoje rezultate, rekao je te objasnio kako mi sljedimo manje razvijeni dio Europe koji gubi svoje naraštaje. Smatra da se granice trebaju otvoriti jer migracije nisu štetne, ali trebamo dugoročnu i dobru politiku.

Sociolog Zoran Malenica također smatra da Hrvatska ne ide u dobrom pravcu. Hrvatska država ne razvija demografsku politiku, situacija je teška, imamo visoku stopu nezaposlenost. “Naš je problem je tu i detektiran je od strane sociologa i demografa ali najbitnije je što ne aktiviramo radnu snagu koju imamo. Za dobru demografsku politiku potrebno je mnogo novaca. Drugi objektivni problem je – mi smo u fazi dužničkog ropstva – za kamate i glavnicu kredita morat ćemo vraćati oko 7mlrd kuna. U ovoj situaciji novaca za drugo nema”, rekao je.

Teolog Danijel Labaš ne slaže se da je novac najveći problem. Novac je neophodan, ali ne možemo se usredotočiti samo na materijalne vrijednosti, trebamo ljudima dizati moral. “Mediji bi trebali to više propagirati, upoznavati ljude s tim mjerama i popraviti situaciju. Ne možemo se usredotočiti samo na novac – to nije jedino mjerilo. Trebamo isticati vrijednosti braka i obitelji. Djeca će sutra brinuti o tom društvo – jedini pravi temelj društva je obitelj koja je stabilna”, kazao je.

Gosti su se složili da se položaj žena u društvu treba popraviti jer i to na neki način doprinosi za razvoj tog problema. Žene su sve zaposlenije, sve opterečenije i imaju sve manje vremena za druge aktivnosti, teško se mogu usmjeravati na probleme u svojim obiteljima. Brakovi postaju sve nestabilnije, a kada je brak u krizi, trebaju se poduzeti mjere, treba se prihvatiti posla.

“Također se treba isticati da u budućnosti obitelj će nositi teret nečije starosti, država neće moći. O budućnosti valja voditi računa”, poručio je Akrap.

IZVOR:www.sloboda.hr 


Copyright © 2019 Zabava za obitelj All rights reserved. Theme by Laptop Geek. | Bloggerized by FalconHive.