Jezična okužba

Photo:Pixabay

U pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi jedni jezikoslovci daju prednost navesku -oga/-ega u genitivu jednine, -omu/-emu u dativu i bez naveska -om u lokativu; drugi -og, -om, -om; treći -oga/-ega, -omu/emu, -ome, a svi zajedno objašnjavaju da se može rabiti i kraći i dulji oblik ovisno o stilu. Takve neujednačene normativne preporuke ogledaju se i u porabi pa ne samo da prosječni hrvatski govornici nego i poznati jezikoslovci rabe pridjevne i zamjenične nastavke kako im je drago.

U posljednje doba u biranom ili njegovanom izrazu obrazovane osobe prečesto daju prednost u svom pisanju nastavku -ome. Kako je u hrvatskom jezikoslovlju i šire stalno prisutna ta dvojba, navest ćemo sveučilišnu profesoricu Branku Tafru, pročelnicu Odjela za kroatologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, koja na očit način objašnjava svoje viđenje te zagane (problema): "Da ne bude sve jednostavno, pobrinuli su se jezikoslovci. Kad je pak riječ o lokativu jednine muškoga i srednjega roda u pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi, danas se u tekstovima pisanim njegovanim jezikom rabi gotovo isključivo oblik na -ome: u Šumarskome listu.

Je li i ovdje glavnu ulogu odigrao koji jezikoslovac ili je nadjačala želja da bude svakako drugačije nego prije (zbog čega su izvješća o djelatnicima bila potisnula izvještaje o radnicima), nije sada tako bitno, ali se u ovom slučaju išlo i mimo sustava i mimo tradicije i mimo gramatičkih propisa (norma dopušta i takav, akuzativni oblik). Svi dokazi da je u hrvatskim gramatikama do vukovaca, dakle do kraja 19. st., lokativni nastavak -om, a samo izuzetno -ome, što potvrđuje i povijesno i dijalektno stanje, a što su i srpski jezikoslovci priznavali kao "zapadno obilježje", nisu uspjeli zaustaviti širenje lokativnoga nastavka -ome.

Ni u ovom slučaju nema mjerodavnih koji bi odredili što je pravilno. Zato samo preporučujemo da tko želi pisati njegovanijim stilom i ostati na tragu hrvatske gramatičke tradicije, neka piše -oga, -omu, -om" (v. Pregršt jezičnih zrnaca // Nova mehanizacija šumarstva, vol. 28 (2007): 81). Potpuno se slažem s njom. Opet smo, ne znamo po koji put, pali u jugoslavensku jezičnu klopku. Netko je od glasovitih hrvatskih jezikoslovaca počeo pisati ili predložio nastavak -ome u Ljd. i svi su do jednoga kao u staro doba Broz-Tita progutali tu pilulu. Bilo koji poznavatelj hrvatskoga jezika nije poglavar jezičnoga redarstva. I zatim pitamo sami sebe zašto hrvatski sliči srpskomu!

Vjekoslav Babukić u Ilirskoj slovnici iz 1854. na str. 209, izričito kaže da se dativ i lokativ trebaju "dobro razlučiti" jer se dativ svršuje na -mu (-omu ili -emu), a lokativ na -m (-om ili - em), odnosno da se nikako ne smiju miješati ta dva padeža, a da se -ome jedino pjesnicima može dopustiti kao "necessitas metrica". Branimr Belaj u članku "Mjesto Vjekoslava Babukića u procesu normiranja hrvatskoga jezika" piše: "Ne treba zaboraviti ni pitanje naveska u zamjeničko-pridjevnoj sklonidbi - pitanje koje Babukić, a kasnije Mažuranić i Veber, jednoznačno rješava (dativ -omu/-emu, a lokativ -om/-em tj.bez naveska) za razliku od današnjih gramatika" (Jezikoslovlje, god.1., broj 1., 1998., str.18.). Tvrdnja B.Belaja nije sasvim točna što se tiče sadanjih slovnica. Skrenite svoju pozornost na ono što piše u Težak-Babićevoj gramatici: " U hrvatskom jeziku u dativu jednine prednost ima duži nastavak (-omu, -emu) , a u lokativu jednine kraći (-om). Nastavak -ome stilski je obilježen " ( Gramatika hrvatskoga jezika, Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Zagreb, 2000.,str.120.). Usporedite što je pisao Babukić 1854.bit će jasno da Težak i Babić idu tradicijama Babukićeve slovnice i smatraju da je navezak -ome stilski obilježen.

Stojim iza tvrdnji svojih malobrojnih hrvatskih kolega da nastavak -ome jest srpski nanos koji ide namjerno od vukovca Maretića radi tzv. zbližavanja hrvatskoga i srpskoga jezika. Netko od vjerojatno uglednih hrvatskih kroatista početkom 90-h godina 20.stoljeća neoprezno iznova je počeo rabiti taj nastavak -ome i svi su se s tim odjednom okužili. Ta se jezična "okužba" (zaraza, infekcija) počela brzo širiti. Većina hrvatskih obrazovanih osoba pa i državnih znanstvenih ustanova forsira -ome a da pojma nema zašto, važno je da je drugačije nego prije 90-h godina 20.stoljeća. U jednoj je svojoj subesjedi "Ne može premijer Sanader s nogu odlučivati o pravopisu" Marko Samardžija rekao da " za dio aktualnih kolebanja u hrvatskoj standardnojezičnoj praksi dobrim je dijelom " zaslužna" nedosljednost recentne normativistike" ( Hrvatski kao povijesni jezik, Zaprešić, 2006.,str.196.). Ako je Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske prihvatilo na svojim sjednicama pisanje: ne ću, bezgrješan, podatci, otca (i oca) i t.sl., polazeći i od hrvatskih književnih tradicija, onda mora biti dosljedna i u svojoj raspravi, prihvativši istu staru tradiciju porabe nastavka -om (Ljd.) u pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi. Prema mojemu subjektivnomu sudu, nanesena je šteta oblikoslovnoj normi hrvatskoga standardnoga jezika glede naveska -om i to već drugi put u povijesti hrvatskoga književnoga jezika.

Dr. sc. Artur Bagdasarov

IZVOR:www.hkv.hr 

tagovi:jezik,hrvatski jezik,hrvatska,hrvatsko jezikoslovlje