Prikazani su postovi s oznakom hrvatski jezik. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom hrvatski jezik. Prikaži sve postove
0

Jezična okužba

Photo:Pixabay
U pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi jedni jezikoslovci daju prednost navesku -oga/-ega u genitivu jednine, -omu/-emu u dativu i bez naveska -om u lokativu; drugi -og, -om, -om; treći -oga/-ega, -omu/emu, -ome, a svi zajedno objašnjavaju da se može rabiti i kraći i dulji oblik ovisno o stilu. Takve neujednačene normativne preporuke ogledaju se i u porabi pa ne samo da prosječni hrvatski govornici nego i poznati jezikoslovci rabe pridjevne i zamjenične nastavke kako im je drago.

U posljednje doba u biranom ili njegovanom izrazu obrazovane osobe prečesto daju prednost u svom pisanju nastavku -ome. Kako je u hrvatskom jezikoslovlju i šire stalno prisutna ta dvojba, navest ćemo sveučilišnu profesoricu Branku Tafru, pročelnicu Odjela za kroatologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, koja na očit način objašnjava svoje viđenje te zagane (problema): "Da ne bude sve jednostavno, pobrinuli su se jezikoslovci. Kad je pak riječ o lokativu jednine muškoga i srednjega roda u pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi, danas se u tekstovima pisanim njegovanim jezikom rabi gotovo isključivo oblik na -ome: u Šumarskome listu.

Je li i ovdje glavnu ulogu odigrao koji jezikoslovac ili je nadjačala želja da bude svakako drugačije nego prije (zbog čega su izvješća o djelatnicima bila potisnula izvještaje o radnicima), nije sada tako bitno, ali se u ovom slučaju išlo i mimo sustava i mimo tradicije i mimo gramatičkih propisa (norma dopušta i takav, akuzativni oblik). Svi dokazi da je u hrvatskim gramatikama do vukovaca, dakle do kraja 19. st., lokativni nastavak -om, a samo izuzetno -ome, što potvrđuje i povijesno i dijalektno stanje, a što su i srpski jezikoslovci priznavali kao "zapadno obilježje", nisu uspjeli zaustaviti širenje lokativnoga nastavka -ome.

Ni u ovom slučaju nema mjerodavnih koji bi odredili što je pravilno. Zato samo preporučujemo da tko želi pisati njegovanijim stilom i ostati na tragu hrvatske gramatičke tradicije, neka piše -oga, -omu, -om" (v. Pregršt jezičnih zrnaca // Nova mehanizacija šumarstva, vol. 28 (2007): 81). Potpuno se slažem s njom. Opet smo, ne znamo po koji put, pali u jugoslavensku jezičnu klopku. Netko je od glasovitih hrvatskih jezikoslovaca počeo pisati ili predložio nastavak -ome u Ljd. i svi su do jednoga kao u staro doba Broz-Tita progutali tu pilulu. Bilo koji poznavatelj hrvatskoga jezika nije poglavar jezičnoga redarstva. I zatim pitamo sami sebe zašto hrvatski sliči srpskomu!

Vjekoslav Babukić u Ilirskoj slovnici iz 1854. na str. 209, izričito kaže da se dativ i lokativ trebaju "dobro razlučiti" jer se dativ svršuje na -mu (-omu ili -emu), a lokativ na -m (-om ili - em), odnosno da se nikako ne smiju miješati ta dva padeža, a da se -ome jedino pjesnicima može dopustiti kao "necessitas metrica". Branimr Belaj u članku "Mjesto Vjekoslava Babukića u procesu normiranja hrvatskoga jezika" piše: "Ne treba zaboraviti ni pitanje naveska u zamjeničko-pridjevnoj sklonidbi - pitanje koje Babukić, a kasnije Mažuranić i Veber, jednoznačno rješava (dativ -omu/-emu, a lokativ -om/-em tj.bez naveska) za razliku od današnjih gramatika" (Jezikoslovlje, god.1., broj 1., 1998., str.18.). Tvrdnja B.Belaja nije sasvim točna što se tiče sadanjih slovnica. Skrenite svoju pozornost na ono što piše u Težak-Babićevoj gramatici: " U hrvatskom jeziku u dativu jednine prednost ima duži nastavak (-omu, -emu) , a u lokativu jednine kraći (-om). Nastavak -ome stilski je obilježen " ( Gramatika hrvatskoga jezika, Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Zagreb, 2000.,str.120.). Usporedite što je pisao Babukić 1854.bit će jasno da Težak i Babić idu tradicijama Babukićeve slovnice i smatraju da je navezak -ome stilski obilježen.

Stojim iza tvrdnji svojih malobrojnih hrvatskih kolega da nastavak -ome jest srpski nanos koji ide namjerno od vukovca Maretića radi tzv. zbližavanja hrvatskoga i srpskoga jezika. Netko od vjerojatno uglednih hrvatskih kroatista početkom 90-h godina 20.stoljeća neoprezno iznova je počeo rabiti taj nastavak -ome i svi su se s tim odjednom okužili. Ta se jezična "okužba" (zaraza, infekcija) počela brzo širiti. Većina hrvatskih obrazovanih osoba pa i državnih znanstvenih ustanova forsira -ome a da pojma nema zašto, važno je da je drugačije nego prije 90-h godina 20.stoljeća. U jednoj je svojoj subesjedi "Ne može premijer Sanader s nogu odlučivati o pravopisu" Marko Samardžija rekao da " za dio aktualnih kolebanja u hrvatskoj standardnojezičnoj praksi dobrim je dijelom " zaslužna" nedosljednost recentne normativistike" ( Hrvatski kao povijesni jezik, Zaprešić, 2006.,str.196.). Ako je Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske prihvatilo na svojim sjednicama pisanje: ne ću, bezgrješan, podatci, otca (i oca) i t.sl., polazeći i od hrvatskih književnih tradicija, onda mora biti dosljedna i u svojoj raspravi, prihvativši istu staru tradiciju porabe nastavka -om (Ljd.) u pridjevno-zamjeničnoj sklonidbi. Prema mojemu subjektivnomu sudu, nanesena je šteta oblikoslovnoj normi hrvatskoga standardnoga jezika glede naveska -om i to već drugi put u povijesti hrvatskoga književnoga jezika.

Dr. sc. Artur Bagdasarov

IZVOR:www.hkv.hr 

tagovi:jezik,hrvatski jezik,hrvatska,hrvatsko jezikoslovlje


0

ODREĐENI I NEODREĐENI OBLIK PRIDJEVA

Posted by mrkaen002 on 13:10 in , , , , ,
Photo.Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Marija Juračić





Vi znate da opisni i gradivni pridjevi muškog i srednjeg roda mogu imati određen i neodređen oblik. Znate i da je neodređeni oblik pridjeva onaj kraći oblik (crn šešir, plav cvijet, drven stol), a određeni oblik, onaj duži (crni šešir, plavi cvijet, drveni stol).

Ako ste mislili da je uporaba jednog ili drugog oblika samo pitanje stila, kako vas ponekad uvjeravaju, onda imam za vas jednu lošu i jednu dobru vijest.

Loša je vijest da uporaba određenog ili neodređenog  pridjeva ima svoja pravila, a dobra je vijest da će se postojeće razlike vjerojatno vremenom izgubiti i postati samo stilske, što smatram štetom za jezik i njegovu sadašnju kristalnu jasnoću.

Ako ih pokušate naučiti na način kako to određuju mnoge naše gramatike, koje spominju  stalna i promjenjiva svojstva onoga što ti pridjevi  određuju, vjerujem da ćete dići ruke od ove materije i radije griješiti u njihovoj uporabi. Zato pokušajmo usvojiti samo ono  najočitije. Za  razlikovanje određenih i neodređenih pridjeva, preporučujem  ovaj način njihova prepoznavanja. Ako nam je predmet o kojem govorimo nepoznat i prvi ga put spominjemo, upotrijebit ćemo neodređeni (kraći) oblik pridjeva ( crn kaput). Ti neodređeni pridjevi odgovaraju na pitanje kakav.

-Kakav si kaput kupila? Crn.

Ako nam je predmet koji opisujemo već poznat, upotrijebit ćemo određeni ( duži ) oblik pridjeva ( crni kaput.) U tom slučaju, kada poznajemo garderobu dotične osobe, pitat ćemo:

 –Koji ćeš kaput obući? Crni.

Najbolje je problem uočiti na primjerima.

-Danas sam kupila dva kaputa; crn i siv. (Prvi ih put spominjem i vi prvi put čujete tu informaciju. Zato rabim kraći, neodređeni oblik pridjeva.

A sada, kada je informacija usvojena i vi se već pitate od kuda mi lova za dva kaputa, mogu upotrijebiti određeni oblik pridjeva;

–  Više mi se sviđa crni kaput.

Određeni oblik pridjeva rabimo uvijek kada ispred njega stoji pokazna zamjenica.

– -Ovaj lijepi dan mi ništa ne može pokvariti.

Međutim, kada određujemo samo osobinu dana, napisat ćemo: Dan je lijep.

Po sluhu već znate da određeni pridjev figurira i kao dio imena;

-Karlo Veliki, Katarina Velika, Pipin Mali … kako znakovito.

Određeni pridjev rabimo i kada on preuzima značenje imenice.

-Pametnomu dosta.

A bez nekog vidljivog razloga, kada uz imenicu stoji više pridjeva, posljednji pridjev je kraći, dakle, neodređen (Gramatika hrvatskoga književnog jezika).
Eto, u to ime popijte čašu kuhanog vina. Ta čaša kuhanoga vina prija u ove prohladne dane.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

O JEZIKU, RODE…

Posted by mrkaen002 on 12:10 in , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Gojko Borić







Za vrijeme osmanlijskih osvajanja tijekom kojih je naša zemlja bila smanjena na „ostatke ostataka nekad slavnnog hrvatskoga kraljevstva“, izraz jezik bio je istoznačnica za narod: „Turci nalegoše na jazik hrvatski“, ( pop Martinac  nakon Krbavske bitke).

Hrvati su se stoljećima odupirali latinizaciji, germanizaciji, mađarizaciji, talijanizaciji i srbizaciji. Grgur Ninski isposlovao je od Rima misnu uporabu hrvatske varijante staroslavenskoga jezika, što je bio jedini primjer odustajanja od latinskoga u Katoličkoj Crkvi. Da bi se suprostavili naletu mađarskoga jezika u Hrvatskom saboru se govorilo latinski.

Nakon brojnih lutanja oko imena i sadržaja hrvatskoga jezika tijekom ilirskih i južnoslavenskih previranja,  Ivan Mažuranić je jednim potezom pera, hrvatski proglasio službenim jezikom u Hrvatskoj i Slavoniji, a don Mihovil Pavlinović prvi je progovorio hrvatskim jezikom u Dalmatinskom saboru u kojemu se do tada diskutiralo isključivo talijanski, premda Talijana u Kraljevini Dalmaciji nije bilo više od 5 posto. Bečki dogovor nisu slijedili najvažniji hrvatski pisci i ljudi od pera drugih usmjerenja,  i dalje su mnogi pisali etimološki.

Petar Preradović piše svoju pjesmu „Rodu o jeziku“ korijenskim pismom :

„O jeziku, rode, da ti pojem, /O jeziku milom tvom i mojem !/ O predsladkom glasu onom/ U kojem te mile majke/Usnivahu sladke bajke…Po njemu te sviet poznaje živa,/Na njem ti se budućnost osniva,/ Zato uviek k njemu teži,/U njegovo jato hrli, / Oko njega mi se grli/ I čvrsto kolo veži /Pa ti ne će vremeniti / Burni triesi da nahude ;/ Po jeziku dok te bude,/I glavom će tebe biti !/Ljub‘ si, rode, jezik iznad svega.“

A Preradović je bio pravoslavac, isto tako kao i Josip Runjanin koji je napisao glazbu za jednu od najljepših himni na svijetu  ( Maksim Gorki), hrvatsku „Lijepu našu domovinu“. Zar i Nikola Tesla nije odgovorio na Mačekov brzojav ovim riječima: „Ponosim  se svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom“.

Gdje su danas u Hrvatskoj sljedbenici Preradovića, Runjanina i Tesle ? Nema ih !  Čak su i „naši“ komunisti u Ustavu od 1947.  definirali službeni jezik SR Hrvatske kao „hrvatski književni jezik, jezik Hrvata i Srba u Hrvatskoj . Svega toga nema u pamfletu  o „zajedničkom jeziku“.

Hrvati su se rugali odluci kralja diktatora Aleksandra Karađorđevića o zajedničkom „srpskohrvatskoslovenačkom jeziku“ i „jugoslovenskoj naciji“  riječima kako se dekretom ne može napraviti ni jedno dijete a kamo li jedan jezik ili jedna nacija. Aleksandra su poslali na drugi svijet ustaše i makedonski vmrovci, došla je Banovina Hrvatska  i s njom mala i važna  studija Petra Guberine i Kruna Krstića „Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika“ , Matica hrvatska 1940.

Ponovna uporaba korijenskoga pisanja u NDH nije saživjela. Zavnoh i Avnoj  spominju četirti jezika srpski, hrvatski, slovenski i makedonski, ali nakon Novosadskoga dogovora, nastala pod pritiskom Udbe Aleksandra Rankovića, stvara se „zajednički“ hrvatskosrpski i srpskohrvatski s dvije varijante koje Beograd u javnoj uporabi  ubrzo ugurava u jedan jezik  – srpski.

Otpor se razbuktava proglašenjem glasovite „Deklaracije o nazivu i uporabi hrvatskog književnog jezika“ god. 1967.  koja nailazi na osudu partijske mašinerije tlačenja slobode u Hrvatskoj . To je bila prva pobuna hrvatskog duha protiv jugoslavenske centralizacije kulture i time uništavanja hrvatskih kulturnih posebnosti. Uslijedilo je kratkotrajno Hrvatsko proljeće koje diktator J.B. Tito i njegovi hrvatski poslušnicu likvidiraju krajem 1971. u Karađorđevu, ( kakva simbolika! ) da bi nakon dvodesetljetne hrvatske šutnje napokon propao jugoslavenski komunistički režim čiji sljedbenici sada 25 godina poslije sveopćega kraha SFRJ ponovno dižu glave svojim prijedlogom o obnavljanju „zajedničkoga jezika“ koji nikad nije postojao osim u glavama neznalica i mrzitelja svega što je hrvatsko.

Naime, hrvatski jezik za Hrvate nije samo puko sredstvo sporazumijevanja, naravno i s ostalim govornicima južnoslavenskih jezika na razini svakodnevice, on je, osim toga,  važan dio nacionalnog identiteta, nešto kao što je za Srbe njihova Pravoslavna Crkva, te  za Slovence i Makedonce njihovi posebni jezici.

Hrvatski jezik je sam po sebi vrijednost, ali ako je potrebno može se definirati i razlikama spram srpskoga jezika. Srbi navodno ne drže do tih razlika, ali je vrhunski srbijanski intelektualac Jovan Ćirilov ipak objavio knjigu o tim diferencijama pod naslovom  „Hrvatsko-srpski rječnik inačica / Srpsko-hrvatski rečnik varijanata“ u dva izdanja, prvo 1989. i drugo 2010. , od kojih je drugo znatno veće i ima 342 stranice.

Njemu nasuprot stoji legendarni „Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika“ Vladimira Brodnjaka, Zagreb, 1991. koji obuhvaća dvostruko više stranica, točno 632 stranice, što bi mogao biti jedan od dokaza koliko Hrvati više od  Srba drže do tih razlika. No za razliku od srpskoga jezika, uglavnom standarizirana nakon reforme Vuka St. Karadžića, u kojemu dijalekti ne igraju spomena vrijednu ulogu, za Hrvate su narječja važan dio  nacionalnog jezika bez kojih bi bio prilično siromašan.

I starija hrvatska književnost za Hrvate je dragocijena, Srbi je nemaju i onda pokušavaju “krasti“ našu, ( dubrovačku i dalmatinsku literaturu). Osim toga, opet za razliku od srpskoga koji prima sve tuđice, helenizme, rusizme, turcizme pa čak i germanizme, hrvatski je standardni jezik čistunski  ( puristički) što ima povijesno objašnjenje u dugovječnoj borbi Hrvata za ozakonjenje svoga narodnog jezika stalno pod pritiscima susjednih tuđih jezika. Hrvatski je književni jezik  mnogo stariji od srpskoga, neki njegovi prastari tekstovi i danas se mogu čitati bez modernih rječnika dok Srbi to ne mogu sa svojim slavjanoserpskim, crkvenim jezikom  bez  laičke literarne tradicije.

Narječja i starija književnost za Hrvate znače mnogo, za Srbijance su nepoznanice

Uz malo napora školovaniji Hrvati mogu čitati  tekstove svojih književnika od 15. stoljeća  do onih u preporodnoga doba, dok u Srba to nije moguće bez odgovarajućih rječnika. Tako Marko Marulić stihotvori djevici Mariji :

“Zdrava si, Marije, zdrav lilju pribili,/ki u prsi krije tvoj sinak premili ; / na grišne se smili, puna si milosti,/duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti, / Da nam tvoj sin prosti, prisvitla Danice ; / božja nevistice u trojstvu božjemu, / dobra odvitnice pri sinku tvojemu./ Uzdahu mojemu priklon’ uši tvoje, / u grihu mojemu gdi cvilim, gospoje ;/neka srce moje vazda želi k tebi,/gdino sveti stoje, da najdem stan sebi.“

Zar ovo nije jasno i prejasno ; u drugim književnostima iz Marulićeva doba potrebni su prijevodi u suvremene verzije, naravno ponekad i u nas, ali ne uvijek . I ijekavac Ivan Gundulić shvatljiv je uz malo napora : u pjesmi „Ah, čijem si se zahvalila“ :

„Ah, čijem si se zahvalila, /tašta ljudska oholosti ?/ Sve što više stereš krila, / sve češ paka niže pasi !/ Vjekovite i bez svrhe / nije pod suncem krpke stvari,/a  u visocijeh gora svrhe / najprije ognjeni trijes udari…Kolo od sreće uokoli/vreteći se ne pristaje : / tko bi gori, eto je doli, / a tko doli, gori ustaje.“

Jasno kao pekmez, zar ne ?

Ono što su Krležine „Balade Petrice Kerempuha“ za hrvatsku književnost nemaju na odgovarajućoj umjetničkoj visini ostali južnoslavenski narodi. Krleža stihotvori u pjesmi „Baba cmizdri pod galgama“ :

„ A koga vraga cmizdriš / samusana mužača,/kaj su ti sinu dali tatski ogerlič ? / Na galge dojde samo fini fičfirič, / naj slinti, smardljiva bedača./ Još su ga mogli nabit na ketača,/ s goručim kleštam popokati mu nokte./Od sega toga obučaval je dragi nam Bog te / i rešil te za navek tega čarvendača!“

Ovo bi mogli uz malo truda  razumjeti i neki nekajkavci. Ali  teže je uputiti se u čakavštinu što možemo tako divno doživjeti u   pjesmi Pere Dulčića „Bodnjak“ :

„Zgarčeni od trudih, briga i nevoje / Storci, ženske, dica kleču kraj komina / Na trupici Bodnjok, s medulin rožonjac, / kofa paršuratih, dižva čorneg vina./ A vonka je škuro, praznina i studen, / Od mirih po pojih niz more oldoje / Glos Ovemarije, ča duše skrušije / A u sarcu radost i tuga  zadoje.“

Koliko u ovim stihovima ima glazbe, pogotovo kad ih čitaju Forani. Mi Hrvati možemo biti ponosni na našu srednjovjekovnu i dijalektalnu književnost  koje treba njegovati i učiti u školama da se nikad ne zaborave. Neumrli Ljudevit Jonke je govorio : „Piši onako kako pišu dobri književnici“, a njih u Hrvata ima dosta,  od Marulića do danas, i bit će ih još više.

Hrvatima je od 19. stoljeća do danas također stalo da njihov jezik ostane što čistiji od natruha stranih jezika pa su stoga odgovarajući rječnici tako veliki, primjerice jedan od prvih u komunistuičkoj Jugoslaviji „Rječnik stranih riječi“ Bratoljuba Klaića na 1465 stranica!

Sličnih rječnika tolike dimenzije nemaju ostali južnoslavenski narodi. Prof. Jonke je također stalno naglašavao kako treba davati prednost hrvatskim riječima pred stranima,  uvijek kad je to moguće.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

AKO ŽELIMO OSTATI HRVATI

Posted by mrkaen002 on 17:57 in , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Josip Marković

Moja djeca dobro govore hrvatski jezik, ali…







Mi,  Hrvati u svijetu na prvom mjestu kao roditelji imamo i ne baš laku ulogu pri kulturnom oblikovanju naše djece. Očuvanje  identiteta i jezika nije samo u našim rukama. Konkretno, ovdje u Njemačkoj djeca imaju obavezni njemački  školski program i u manjem obimu nastava na materinjem jeziku (vjeronauk i hrvatska škola) koje su slobodni izbor svakog pojedinca. Druga i treća generacija naše loze  ne upotrebljava dovoljno hrvatsku riječ, a vrlo dobro znamo kako je jezik naša prava domovina.

Dopunska hrvatska škola naše djece, vjeronauk i odgoj njihovih roditelja nisu dovoljna garancija očuvanja vlastitog jezika i nacionalnog identiteta Hrvata koji godinama žive izvan Hrvatske.

Brojne hrvatske udruge i Matica hrvatska za ruhrsko područje trebaju svojim projektima privuci mlade i  ostali hrvatski puk i biti  mjesto gdje se događa hrvatska riječ.

Paradoks je da se povijest uvijek na neki način ponavlja. Vječita borba za upotrebu vlastitog jezika u domovini je trajala sve do 19. stoljeća. Latinski, talijansk,i francuski, mađarski, njemački  iIi srpski jezik su se kroz povijest pokušavali nametnuti kao službeni i dominantni, te tako asimilirati Hrvate  kroz upotrebu svog  jezika.

Na sreću, nisu uspjeli  iako su žrtve bile prevelike. Očuvanjem jezika opstala je i očuvana  hrvatska nacija.

Matica hrvatska u domovini je tu odigrala  vrlo važnu i  povijesnu ulogu Između ostalih velike zasluge u afirmaciji hrvatskog jezika  pripadaju Antunu Mihanovicu i Ljudevitu Gaju, koji se zalažu da hrvatski jezik dobije isti status kao i drugi nacionalni jezici.

Vrlo važan je i podatak da je zagrebački biskup Maksilmilijan Vrhovec 1813 god. pozvao na buđenje nacionalne svijesti. 1842 god. osniva se Matica Ilirska (Grof Janko Drašković od Trakošćana).

Ilirsko ime u početku je jedino bilo prihvaćeno od postojeće vlasti (Napoleonovi ratovi –Ilirske provincije).  Ivan Mazuranic je 1873 god. izabran za hrvatskog bana. Matica Ilirska mijenja ime 1874 god u Matica hrvatska.

Ivan Kukuljević Sakcinski bira se za presjednika (poznat je po tome sto je prvi puta u povijesti govorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru) Hrvati su se izborili za svoj jezik .

Matica hrvatska koja je utemeljena sa svrhom nacionalnog i kulturnog identiteta u području znanstvenog, umjetničkog i duhovnog stvaralaštva jedan je od najbitnijih svjedoka kulture hrvatskoga naroda od njenog osnutka.

Mi živimo na podrucju Savezne Republike Njemačke gdje boravi cca. 400.000 stanovnika hrvatskog podrijetla. Od toga  u sjevernoj  Rajni  Westfaliji zivi cca. 61.000 osoba podrijetlom iz Hrvatske i Bosne Hercegovine, odnosno 35.000 hrvatskih državljana, gdje polovina otpada na ruhrsko podrucje.

Broj te populacije je potencijalno područje djelovanja Matice hrvatske za ruhrsko područje, sa ciljem u očuvanju vlastitoga jezike I kulture, a istovremeno poštivanja i suživota sa našim domaćinima Nijemcima.

Prije aktivnog uključivanja u rad  Matice hrvatske za ruhrsko područje djelovao sam  pri hrvatskoj katoličkoj misiji Mülheim a.d. Ruhr  i hrvatskoj dopunskoj školi na materinskom jeziku. Recitacija, gluma, pisanje i obrada književnih dijela i pretvaranje u  kazališne komade su mi predstavljali veliko zadovoljsvo.

U suradnji sa Boženom Orlović koja vodi  hrvatsku školu, sa djecom i roditeljima organizirali smo glumačku grupu koja je izvela nekoliko uspješnih kazališnih komada.

Nažalost, nas trud nije bio nagrađen nastupima na širem području Njemačke. Iz objektivnih razloga nastupali smo samo u Oberhausenu , Mülheim a.d.Ruhr i Duisburgu iako  smo imali  iznimno talentiranu grupu djece koja je kroz te nastupe  još više učvrstila vještinu govora svog jezika.

Iskustvo iz tih lijepih dana mi daje nadu da ćemo u okviru Matice hrvatske za rurhsko područje i uz pomoć organizacija koje  financiraju kulturne projekte, zainteresirati mlade da nam se pridruže i da se kao takvi prezentiramo Evropi u najljepšem svjetlu.

Motiv i podršku preuzeti predsjedavanje Matice hrvatske za ruhrsko područje pronašao sam u okviru svoje obitelji. Supruga i ja smo Hrvati i pored toga komunikacija sa našom djecom (dvije kćeri) ponekad ima i smiješnu stranu što se  tiče upotrebe vlastitog jezika.

Postavljamo pitanja na hrvatskom jeziku, a odgovori su obično na njemačkom. Moram priznati da moja djeca  dobro govore hrvatski jezik, ali…

Zbog toga „ali” i svih naših sugrađana koji imaju iste ili slične probleme, mislim da su brojne hrvatske udruge i Matica hrvatska još jedan važan kamenčić u mozaiku daljneg kulturnog oblikovanja i njegovanja hrvatskog jezika kao najvažnijeg oblika očuvanja hrvatskog bića.

Matica hrvatska za ruhrsko područje treba bolju komunikaciju sa središnjicom jer  Matica hrvatska u domovini je najveći nakladnik knjiga I krovna je kulturna udruga Hrvata.

Nedostaje nam ta knjiga i hrvatski književnici koji  bi trebali češće posjećivati Hrvate izvan domovine kako bi približili knjigu  našem čovjeku, a uloga Matice hrvatske za ruhrsko područje je da bude katalizator tih dogadanja.

Himna  „Lijepa naša“ će nam uvijek biti vodilja da ne odustanemo u našoj svetoj misiji da pomognemo našoj djeci da ostanu u biti ono što jesu, a to je da su Hrvati.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

PAR ILI NEKOLIKO

Posted by mrkaen002 on 00:36 in , , ,
Phoro:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Marija Kukić, lektorica Hrvatskoga glasa Berlin











Nekidan sam na 1. programu Hrvatskog radija slušala kratku edukativnu emisiju Jezičnih savjeta. Tema je bila  pravilna uporaba riječi par i nekoliko prof. sc. Marka Alerića s Filozofskog fakulteta.

Pozorno sam slušala jer i naši suradnici na HGB vrlo često čine pogreške što sam uočila lektorirajući neke njihove tekstove.

U hrvatskom standardnom jeziku riječ par označava ono što uobičajeno dolazi u dvoje. To su najčešće dva jednaka ili podjednaka predmeta; par cipela, par patika, par rukavica, par čarapa, par rogova kod jelena, par kotača na motociklu, par nogu u kokoši…

Par mogu činiti i dvije osobe; zaljubljeni par, bračni par, plesni par, a to može biti i sportski par jer se neki sportovi igraju u dvoje ( tenis, stolni tenis, veslanje, šah…)

Par znači dvoje, dva, dvije, dvojica koji uobičajeno dolaze zajedno. Ako je riječ o predmetima, onda su to dva predmeta iste funkcije koji čine cjelinu.

Ne bi bilo dobro:

Napisala sam do sada par  Jezičnih savjeta. /dva Jezična savjeta
Za par lipa poskupljuje gorivo. /za dvije lipe
Gosti dolaze za par dana. /za dva dana
U prodavaonici je potrošila par stotina kuna. /dvije stotine
Bili su par dana na godišnjem odmoru. /dva dana
Utakmicu je gledalo par tisuća gledatelja. /dvije tisuće
Čim je više od dva, riječ par treba zamijeniti riječju nekoliko. Tada bi rečenice glasile:
Napisala sam nekoliko Jezičnih savjeta.
Za nekoliko lipa poskupljuje gorivo.
Gosti dolaze za nekoliko dana.
U prodavaonici je potrošila nekoliko stotina kuna.
Bili su nekoliko dana na godišnjem odmoru.
Utakmicu je gledalo nekoliko tisuća gledatelja.

Dakle, potrebno je voditi računa o pravilnoj primjeni ovih dviju riječi u govornoj i pisanoj komunikaciji.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Copyright © 2019 Zabava za obitelj All rights reserved. Theme by Laptop Geek. | Bloggerized by FalconHive.