ODAJA TIŠINE

Photo:Hrvatski glas Berlin

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Dijana Jelčić-Starčević










Napisala sam knjigu „Umijeće svakodnevnog pokreta“. Teško je nakon tisuće pročitanih knjiga sve naučeno i zapamćeno prevesti na jezik svojih neurona i napisati nešto svoje a pri tome ne povrijediti izvor. Treba uroniti u odaju ogledala i odjeka, osluhnuti tišinu i onda pisati.

Odaja tišine…

Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk.

Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti snagu pišćeva izričaja i pretvoriri je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog unutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.

Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje noćnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke.

Sjećam se vremena oluje ruža kada sam u svakoj noćnoj leptirici naslućivala vampira koji je stigao da mi truje krv i krade san. Gotička soba tog vremena, odaja užasne, neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudlji i zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u koljevki srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti.

A onda je iznenada sa slike na zidu sišao osmijeh u moj svijet. Zaustavio se treptajem noćne leptirice na laticama duše, na vratima svijeta satkanog od samosažaljenja, strahova i tuge i otvorio srcu put ka svilenkastom putu oslobođenja od noćnih mora.

Danas uranjam u sliku gotičke sobe i osjećam secesiju duše, uvijek novi zagrljaj mudrosti i znanja, uvijek novo iskrenje  noćne tišine.

Leptirice izranjaju iz čahure mjesečeva srebra i kapljica rose. Slijeću na moj dlan i ostavljaju kristale iz kojih izrasta ljubav u svoj svojoj ljepoti i pita me: -Gdje ti je duša?

Moja duša više ne bježi kroz paučinu sutona, ona ostaje tu u zlatnoj koljevci od snova, ona je uvijek tu i čeka da ju povedeš na ponoćni bal, da joj dozvoliš da uranja u svjetlosni zagrljaj tvog umijeća življenja.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com