IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst i photo:

Kristijan Kuš


Podsused – mala turistička meka na zapadnoj periferiji Zagreba

Subota, 22.04.2017. Osvanuo je prekrasan sunčan i topao dan, možda i malo pretopao za ovo doba godine, jer temperature oko 25°C su prikladnije početku ljeta, nego sredini proljeća.

Na današnji dan slavio se Dan planete Zemlje, pa sam razmišljao kako bi bilo spojiti ugodno s korisnim i malo se prošetati po zelenim dijelovima našega grada.

Budući je prošlo gotovo pola godine od moje zadnje samostalne pješačke avanture ulicama grada Zagreba, odlučio sam istražiti jedan dio gdje do sada još nisam bio, a preko medija sam otkrio da bi ga svakako trebalo upoznati. Radilo se o naselju Podsusedu, mjestu na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Zagreba, otprilike 10-ak kilometara udaljenog od grada Zaprešića.

Tako sam i ja krenuo, polako, spustivši se na tramvajskoj stanici kod Prečkog, pa kao uvod u podugačku šetnju (koja je na kraju trajala cca pet sati), prošetao po savskom nasipu, od spomenutog naselja sve do Podsuseda.

Iako sam pretpostavljao što bi u Podsusedu mogao naći, nisam ni slutio da se na ovako malom mjestu, tako daleko od centra grada nalaze tolike zanimljivosti, toliki povijesno-kulturni spomenici, sakralna i industrijska arhitektura i prirodne ljepote, prava meka za svakog istinskog avanturista i planinara.

Moj put je krenuo iz centra Podsuseda, s njegovog malog trga, gdje sam se upoznao s poučnom tablom i prikazom svih njegovih turističkih zanimljivosti.

Ubrzo potom, krenuvši na zapad, došao sam do Sutinskih vrela, multifunkcionalne sportske dvorane, koja je možda najpoznatija kao dom trenutno najjače hrvatske muške košarkaške momčadi, KK Cedevite (iako većinu svojih utakmica igraju u Ciboni i Domu sportova na Trešnjevci).

Nedaleko ove dvorane, nalazi se prva turistička, točnije paleološka zanimljivost. Točno iznad potoka Dolja (koji je alfa i omega ovog kraja, jer je stoljećima napajao vodom cijeli Podsused i stari Susedgrad) nalazi se metalna skulptura, točnije model Zagrebačkog kita, kojeg je 2001. godine izradio umjetnik Zdenko Šlibar.

O čemu se tu zapravo radi?


Kakav sad kit usred kopna, stotinama kilometara daleko od najbližeg Jadranskog mora?

Naravno, radi se o izumrloj vrsti kita, koja je živjela na ovim prostorima prije 10-ak milijuna godina u moru kojeg danas zovemo Panonskim, a koje je bilo dijelom jednog mnogo većeg mora, tzv. Paratethysa. Fosilni ostaci (točnije prednje čeljusti) ove novootkrivene vrste prakita (nazvane Mesocetus agrami) nađeni su na prostoru nekadašnjeg kamenoloma, odmah ispod srednjevjekovne gradine Susedgrada. Naime, opće je poznao da je današnja Medvednica u to pradavno doba bila otok u Panonskom moru.

Skulptura kita postavljena je točno iznad potoka Dolja, kako bi se stekao dojam kao da pliva u potoku, a malo dalje se nalazi i ušće potoka u rijeku Savu.

Nastavivši svoju rutu prema sjeveru, prema brdima, prošao sam Alejom Matije Gupca, pokraj nekog sanatorija pod upravom Psihijatrijske bolnice u Vrapču, te sam došao u jedan veliki, zelenilom okupani i višeetažni park, čija zavojita šljunčano-zemljana staza vodi sve do nekadašnjeg slavnog grada-utvrde Susedgrada, po kojemu je i sami Podsused dobio ime (Podsused = pod Susedgradom).

Ovaj burg, kako se pravilno naziva, postoji u pisanim dokumentima od 9. stoljeća, iako se prvi puta spominje tek u 14. stoljeću. U svojoj povijesti promijenio je mnogo vlasnika, a neki od njih (kao i oni na Medvedgradu) bili su vrlo zločesti, poput Franje Tahija, poznatom kao nemilosrdnom borcu protiv seljaka koji je krvavo ugušio Seljačku bunu 1573., te smaknuo njihovog vođu Matiju Gupca (ili Matijaša Gobeca, kako piše u nekim starim dokumentima). Inače, smaknuće samog Gubeca vjerojatno se dogodilo na samom licu mjesta, u Stubici, a ne na Gradecu, ispred Crkve Sv. Marka, kako kažu mnoge zagrebačke legende.

Susedgrad, koji danas leži u ruševinama, i to već više od tri stoljeća otkako je napušten nakon velikog požara, bio je dom vlastelina koji su vladali stubičko-susedgradskim krajem.

Najveći takmaci su mu bili obližnji Medvedgrad i Stari grad Samobor, a svi su sagrađeni i utvrđeni kako bi se lakše branili od potencijalne najezde Turaka koji su tada haračili dijelovima Hrvatske, te zauzeli njegovu veliku većinu (u povijesti to razdoblje je poznato kao „ostaci ostataka hrvatskog kraljevstva“). Iako su od samog Susedgrada ostali samo goli zidovi, koji su odavno prekriveni travom i šipražjem, spomenuti park koji se nalazi ispod njega počeo se uređivati početkom 20. st., kako bi se ovaj prostor upotrijebio u korisnije, rekreativne svrhe.

Na jednom obližnjem brdu pokraj Susedgrada, nalazi se prekrasan vidikovac s kojega pogled seže na rijeku Savu, jezera Rakitje, te u daljini Grad Samobor i slovensko-hrvatsku granicu.

Kad sam konačno sišao s ove devastirane utvrde i ponovno se približio potoku Dolju, primjetio sam malu srednjevjekovnu, ali obnovljenu kapelicu Sv. Martina Pustinjaka Podsusedskog, koji je ovdje obitavao jedno vrijeme, i to u maloj špilji pokraj kapelice, od koje su danas ostali samo tragovi.

Ono što je zanimljivo kod te nekadašnje špilje, je da je kroz nju tekla topla izvorska voda današnjeg potoka Dolja, pa su sukladno tome ovdje izgrađene i male terme, nazvane Sutinska vrela (topla voda još uvijek izvire, ali je sada pregrađena, pa se njome koriste neki obližnji stanovnici Podsuseda).

Sv. Martin je bio stvarna povijesna ličnost, rimskog porijekla, ali rođen u ovim krajevima u 4. st., u ondašnjoj rimskoj provinciji Panoniji, tako da je vrlo vjerojatno da je zaista i živio ovdje, kako kaže stara legenda. Kapelica je također vrlo stara, iako prvi dokumenti spominju da je postajala već početkom 13. st., u mjestu koje se tada zvalo Podgrađe uz Savu (misli se ispod grada Susedgrada).

Kapelica je u sjajnom stanju, obnavljana je nekoliko puta, zadnji puta 2008., iako ju se može posjetiti (njezin unutrašnji dio), tek neposredno prije dana Sv. Martina (tzv. Martinja).

Nastavivši svoj put prema sjeveru, i uz potok Dolje, stigao sam do velikog, sada napuštenog kamenoloma, koji je vapnencem opskrbljivao nekadašnjeg industrijskog diva na zapadu Zagreba, Cementaru Podsused.

Nažalost, i to je (poput mnogih industrijskih objekata u Zagrebu) propalo, tako da je od svega ovoga ostao napušteni kamenolom (ovaj u Podsusedu, drugi iznad Bizeka), stara konstrukcija za prijevoz kamena, te prostor Cementare Podsused, kojeg danas djelomično koristi jedno zagrebačko poduzeće. Inače, kamenolom se eksploatirao još od antičkih vremena, poznato je da je njegovim kamenom obnovljen i dio zagrebačke katedrale, a 1950-ih godina tamo je sniman i film „Pad Rimskog carstva“ s tada slavnom glumicom Anitom Ekberg.

Napustivši kamenolom, zaputio sam se dalje ulicom Sutinska vrela, sve do Bizeka, te se kasnije spustivši do Gajnica i Stenjevca.

Ali to je opet neka druga priča…

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Marija Juračić








Zašto snovi često istu sliku pišu
perivoj u suton, kamenu fontanu
strasan miris cvijeća, dok sluti na kišu
šljunčane puteljke u sutonu ranu.

U haljini bijeloj žena moga lica
kroz perivoj tihi polagano hoda
u ruci joj cvijeća puna košarica
ne čuje se ništa, tek žubori voda.

Ona mirno hoda, al‘ od nečeg strepi
ne čuju se ptice, sve su duže sjene
spuštaju glave sunovrati lijepi
uvlači se strepnja i u oči njene.

Od kuda te slike ulaze u snove
pamtim li ih možda iz prošlog života
što se tamo zbilo, zašto umom plove
perivoj i strepnja, daleka ljepota.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Iz arhive portala Hrvatski glas Berlin/

Objavljeno  02.10.2012

Tekst:

Emil Cipar


E, što neće Švabo sve izmisliti! Govorilo se tako kad bi se divilo nekoj tehničkoj napravi.

Percepcija Nijemaca kod starijih je bila uglavnom …marljivi, pametni, korektni, hladni…
Kod nas mlađih bilo drukčije. Nas su učili u školi da su Nijemci strašan narod, da su počinili veliko zlo, da su nas htjeli porobiti, ali snažna volja našega Vođe i želja naroda za slobodom pobjediše ih.

Da se zlo ne bi ponovilo, podijeliše pobjednici Njemačku u dva dijela …jedan napredni socijalistički, a drugi ostaviše da umre u svojoj truleži.

Kada su prvi radnici iz Jugoslavije pošli na rad u Njemačku, ja sam mislio da idu u onaj drugi …bolji dio. Nemalo sam se iznenadio kad doznah da idu na truli Zapad. Nisam bio u prilici birati istok ili zapad i nađoh se kod „gubitnika“. Često sam se pitao, jesu li očevi mojih kolega, ili oni sami sudjelovali u strašnim zločinima i kakva je njihova uloga bila u tome.

Radio sam u odjelu u kojemu smo bili samo četvorica. Šef Joseph bio je vojnik u Drugom svjetskom ratu a Helmuth i Günther su rođeni u vrijeme rata. Kada bih u razgovoru bilo što asociralo na rat …razgovor je naglo prekidan, štimung je padao na nulu.

U medijima …na televiziji bilo je isto. Tema Drugi svjetski rat bila je tabu, a ako se o njoj i pričalo onda uopćeno i neprepoznatljivo.
Bilo je često neugodnih situacija. Koliko puta je neka živahna diskusija, na bilo koju temu, zbog neke neželjene asocijacije, naglo prekinuta pogledima u stranu, međusobnim pogledavanjem …i na kraju završila neugodnom šutnjom.

Stanovali smo na rubu grada. Granica između ruralnog i urbanog bila jedna grabova živica. Pogled s prozora dnevne sobe na velika polja i na seljačko imanje.
Budući  sam i sam iz ruralne sredine, uživao sam u šetnji beskrajnim poljima i šumarcima. Sa seljakom sam često razgovarao, kupovao kod njega jaja, mlijeko…

Dogovorih jednom s Güntherom, kolegom s posla da ćemo zajedno prošetati u mojemu susjedstvu. Razgovarali smo o svemu i svačemu …o seljacima u mojemu kraju, o radovima na polju.
Naša djeca uživala su u susretima s gušterima, miševima …brali maslačak, a ja sam od stručaka maslačka pravio svirale, kao što sam to u svojemu djetinjstvu činio. Tom mojom vještinom oduševio se i seljak, koji to nije znao, ali on je znao napraviti sviralu od lista pšenice, tako da ga je stavio između palčeva i puhao u njega. Djeca su uzalud pokušavala učiniti isto. Seljak nas pozvao na kavu i mi se uputismo na imanje.

Naš ugodni razgovor prekide zvuk motora vozila. Okrenusmo se u smjeru odakle je dolazio zvuk. Preko žitnoga polja u susret nam je dolazilo manje oklopno vozilo američke vojske. Vozač je vozio u slalomu, kao da se trudio učiniti što veću štetu, i zgaziti što više pšenice.
Mogao sam dobro razumjeti seljakov bijes, koji mu je bio jasno vidljiv na licu. Vozilo se zaustavi u našoj blizini, kupola na krovu se otvori i otvoru se pojavi glava vojnika sa ciničkim osmijehom na licu.
-Tko će meni platiti štetu? Upita seljak očajnim glasom.
-Hitler! Odgovori glas ispod šljema, a cinični smjeh, postade nijansu ciničnijim.
Pogledi u zemlju i tišina. Kupola se zatvori i vozilo se udalji kroz pšenicu. Put, kojim se moglo kretati …samo nekoliko metara udaljen od njega.
Sva moć oružja i nemoć poraženih ovladala situacijom. I djeca se prestala igrati.

Sjeli smo kod seljaka u dvorištu. Pogledavamo se, ali nikome ne pada na pamet nešto o čemu bi mogli povesti razgovor.
Seljak je šutke ušao u kuću. Vrati se nakon kraćeg vremena sa uramljenom slikom.
-Ovo je moj otac …reče pokazujući nam sliku čovjeka u uniformi. Zadnji puta sam ga vidio 1944. U proljeće, kao i sada. Imao sam tada četiri godine. Bio je ranjen i otpušten, ali tada su ga ponovo mobilizirali. Otišao je na istočni front i tamo je poginuo.

-Baš kao i moj otac …nadoveže Günther …samo što ja svojega nikada nisam vidjeo.
-Ja sam svojega ispratio na vlak. Tamo na brdu …tamo gdje ti sada stanuješ, okrenuo se i dugo gledao po poljima. Uzdahnuo je i okrenuo se, nastavljajući put prema kolodvoru. Šta li je tada samo pomislio?

Dok njih dvojica razgovaraju ja gledam nijemo sliku seljakovog oca. Dobroćudno lice potsjeća me na dobrog vojaka Švejka. Teško mi zamisliti da je počinio bilo kakav zločin. Po meni je američki vojnik u oklopnom vozilu upravo počinio puno veći.

-Pred sam kraj rata vodile se žestoke borbe za Warstein. Šačica SS-ovaca, pružala žestok otpor Amerikancima. Jednoga jutra prestala pucnjava. U grad su ušli Amerikanci. Istjerali su sve stanovnike iz kuća i odveli ih na jedno mjesto u blizini. Tu je bila ogromna gomila leševa. Bili su to radnici na prisilnom radu, ja mislim da su bili Ukrajinci. SS-ovci ih pobiše te noći, a oni pobjegoše. Stanovnici Warsteina morali su obilaziti oko te gomile i gledati to zlo.
Moja majka sa mnom u naručju i sa sestrom, koju je vodila za ruku, morala je obilaziti tu gomilu zajedno sa ostalima. Ispričala mi je to sestra, koja je zapamtila detalje, iako je imala četiri godine tek. Majka mi to nikada nije spomenula, a ja ju nikada nisam pitao.
-A trebali smo pitati! …nadoveza seljak. Niti ja nisam pitao svoju majku. Nikada nismo pričali o ocu. Ispada da smo svi krivi zbog toga što su nacisti napravili. Zar smo mi krivi za to što se dogodilo?
Ušao mi pod kožu taj razgovor dvojice nemoćnih svjedoka nemilih događaja. Krivi su, jer su se rodili kao Nijemci u zapadnom dijelu Njemačke. I njihovi očevi su bili nemoćni. A činili su samo ono što se od njih očekivalo …slušali su. I nisu puno pitali koga slušaju. Odgojeni su tako da je onaj na vlasti uvjek u pravu.
Ispričah taj događaj Güntheru iz sindikata. Dugo me je gledao nijemo. Napunio je lulu, zapalio i nakon stvarno duge stanke progovorio.

– Moglo bi se reći da ja nemam taj osjećaj krivnje. I ja sam bio žrtva fašističkog režima. Pet godina sam proveo u zatvorima i koncentracionim logorima …ali nije tako! Sada se pitam jesam li učinio dovoljno. Očito nisam, jer da jesam …Hitler nebi došao na vlast.

Gledao sam ga zbunjeno. Koketira li on to samo sa svojom pripadnošću pokretu otpora, ili mi pokušava nešto prenijeti …nešto što ne mogu razumjeti.

-Za sve moraš platiti račun. I za učinjeno, ali i za neučinjeno. Sa neučinjenim je puno teže. Tu si odgovoran svojoj savjesti. I ne možeš reći …to me se ne tiče …to nije moja stvar. Sve je tvoja stvar. Svaka nepravda na ovome svijetu tiče se i tebe. Ja ne vjerujem u Boga …ne u onom klasičnom smislu, ali zato moram polagati račune sam sebi. A kod mene nema oprosta grijeha kao u Crkvi. Zlo se može samo dobrim istjerati. Čini dobro da bi tebi bilo dobro.

Rekoh mu da je to što priča nauka kršćanstva, i da je on u stvari model uzornog kršćanina.

–Ah kad bi to bilo tako jednostavno mi danas ne bi pričali o osjećaju krivnje, koja muči moju naciju. Uljuljati se u prividnu sigurnost, koju ti pruža jedna institucija je ugodno, ali opasno. Ako si njen član, ne primjećuješ trenutak kada institucija počinje griješiti. Kada pak primjetiš …prekasno je.
Ima stvari koje nećeš napraviti dok ih ne naučiš, ali ima i takvih koje nećeš naučiti dok ih ne napraviš.
Svoju grešku možemo popraviti samo dobrim. Moramo se truditi i truditi i ne sustajati niti ond kad nam kad nam baš ne ide od ruke.

Ispričah Güntheru, kolegi s posla što mi je njegov imenjak rekao. Šutio je i gledao u pod. Kada sam htio prekinuti izlaganje, jer sam pomislio da ga ne želi čuti, zamolio me da nastavim. Nekolko dana kasnije učlanio se u sindikat. htio se upisati baš kod mene, što je meni donijelo neke manje privilegije.

Ako pridobiješ nekoliko novih kolega, mogao si sudjelovati u jednodnevom izletu. Sjećam se taj puta bila je na redu vožnja brodom do Loreley-a, strme litice na obali Rajne.

Günther je postao uzoran član sindikata, a kasnije je zamijenio svoga imenjaka na njegovoj funkciji. Nemilosrdni obračun s prošlosti za bolju budućnost bio je njegov moto. Seljak je prodao imanje, jer se grad proširivao. Ako se njegov otac ipak jednoga dana vrati, teško da će pronaći gdje su nekada bile njegove njive.
Prigodom izleta na Loreley na brodu je bio i Isaak Goldberg, židov, koji je cijelu obitelj izgubio u koncentracionim logorima. Razgovarao sam s njim …naravno o Holocoustu.
-Ne mogu Nijemce osloboditi osjećaja krivnje, a trudim se već godinama. Nije glavni problem u tome što su učinili nama. Problem je u neučinjenom, u onome što su propustili pravovremeno napraviti …nisu smjeli, znali, mogli… Tu im ja ne mogu pomoći.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Josip Mayer






Turci u Njemačkoj veći su Turci od domaćih Turaka. Vidjelo se to i  na ovim izborima kada je više od 60 posto Turaka u Njemačkoj glasovalo ZA veće  predsjedničke ovlasti.

Moglo  bi se slično reći i za druge nacije koje žive u Njemačkoj. Ali, ipak je razlika, jer neki žele suradnju i socijalno izjednačenje, dok drugi svađe i ratovanje. Na Nijemcima je  da sada reagiraju.

Situacija je u Njemačkoj vrlo zabrinjavajuća. Čovjek se može slobodno upitati, kako je moguće da je jedan čovjek poput Recepa Tayyipa Erdogana mogao pokrenuti da toliki postotak Turaka u Njemačkoj glasuje za njega. Poznato je da u Njemačkoj živi negdje oko  1,5 milijun turskih državljana s pravom glasa.

Poznato nam je također da je Njemačka slobodna, demokratska, moderno razvijena država u kojoj je i za tursku naciju bilo izbornih skupova svih stranaka. Sloboda mišljenja nije ograničena, muškarci i žene ne moraju strahovati da će dospjeti u zatvor ukoliko se kritično izjasne o budućem samovladaru.

Ipak je bilo  i onih koji  su se izjasnili na referendumu PROTIV Erdogana.  Ne pomaže ni činjenica da je tek 50 posto njemačkih Turaka s pravom glasa izašlo na referendum. Njemačka će morati biti iskrena. Političke, kao i društvene snage moraju priznati da je u proteklih nekoliko desetljeća, pored svih integracijskih uspjeha, ipak puno toga krenulo po zlu,  kad toliko puno ljudi koji žive u Njemačkoj, podržava jednog čovjeka koji između ostalog želi ponovno uvesti smrtnu kaznu.

To nije sasvim bezopasno u ovoj izbornoj godini u Njemačkoj. Sve će to dovesti  u pitanje  populističke rasprave o dvojnom državljanstvu  iako svi imaoci  dvojnog državljanstva u Njemačkoj nisu Turci.

Logične su i poruke dan kasnije i prijetnja da će se konačno prekinuti pregovori o pristupu Turske EU. Upravo je dugogodišnje naivnost njemačke politike dala Turcima osjećaj da ih se ne uzima za ozbiljno što je Erdogana potaknulo na odluku da jednim jasnim protu-EU-kursom demonstrira moć i snagu.

Naravno da Europska unija po ovom pitanju mora konačno voditi jasan zajednički kurs. Ukoliko Turska nije poželjna kao punopravna članica, onda se to mora iskreno i reći i tražiti druga rješenja. Jer Turskoj je Europa gospodarski potrebnija nego obrnuto. To zna i Erdogan. On je postao velik jer je bio gospodarski uspješan. A njegova zvijezda će ubrzo pasti ukoliko se gospodarski pad bude tako rapidno nastavio. Već sada stopa inflacije iznosi više od 11 posto, a stopa nezaposlenosti od 13 posto najveća je u proteklih sedam godina.

Prema svemu sudeći, ovakvim nedemokratskim načinom vođenja politike, Turska si reže granu na kojoj sama sjedi.

Njemačka će probleme vlastitih pristaša Erdogana moći sama riješiti. Naravno da je će  ona i dalje biti multikulturnom društvo, samo uz  jasno zastupanje demokratskog Ustava.

Onaj tko živi u Njemačkoj, mora prihvatiti činjenicu da su dječji brakovi zabranjeni, da su ubojstva iz časti zločin, da su homoseksualci isto tako ravnopravni kao i žene, da ratovi nisu svetinja već su to zajednički razgovori i pregovori, da je njemački Ustav iznad svega, i da se o toj činjenici ne treba uopće raspravljati.

Nije tako ni bezopasna izjava jednog njemačkog  Turčina na jednoj njemačkoj televiziji, koji je na pitanje zašto su mnogi Turci u Njemačkoj glasali  za Recepa Tayyipa Erdogana odgovorio, da  žele iz Njemačke stvoriti Osmansku državu.

Eto, koja je to opasna poruka  Nijemcima! Kada se ne može nešto ostvariti  ratovima, onda je najbolja prilika to ostvariti nametanjem, u ovom smislu turske nacije.

Özdemir, njemački političar turskog podrijetla agenciji DPA izjavljuje: „Ubuduće moramo više učiniti da oni koji stalno žive u Njemačkoj ne stoje samo na vršcima prstiju na tlu Ustava i temeljnih načela, nego s obje noge.“

No upozorava kako za Turke i u Turskoj i u Njemačkoj, koji su glasovali „protiv orijentalnog despotizma, sada nastupaju teška vremena. Ljudi koji su se založili za demokraciju, trebaju našu podršku i to upravo sada.“

Bilo bi krajnje vrijeme da se Njemačka konačno zabrine i uvidi da joj nisu prijatelji oni koji se dvolično ulizuju u lice, a iza leđa dobro ne misle.

Potrebno je ujedno imati na umu da svi Europljani s dvojnim državljanstvom nisu Turci, a kamoli dvolični i vrlo su se uspješno integrirali u njemačko društvo.

Voleći Njemačku i rodnu  domovinu svojih djedova i pradjedova, pomagali bismo i bili od koristi i jednima i drugima.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Portal Hrvatski glas Berlin

Portal
Hrvatski glas Berlin 

Glavna i odgovorna urednica:Sonja Breljak



Portal Hrvatski glas Berlin nudi bogat sadržaj što se tiće vijesti i novosti,reportaža,sporta,kulture,priča,zanimljivosti,književnosti,itd.

RSS Feed Widget

Photo:Hrvatski glas Berlin

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Photo:

Organizator

Piše:

Ivek Milčec


Zagreb/ U velikoj dvorani KC Dubrava je u petak 21. travnja održana IV. Etno poetsko-kulturna manifestacija „Slavonija u krilu Zagreba“.

Bila je to jedna izuzetno uspjela večer u kojoj je došla do izražaja povezanost i zajedništvo zagrebačke kajkavice i slavonske ikavice, prelijepih nošnji, stihova i pjesme.

Organizatorica ove velike i značajne priredbe, Lidija Puđak i njezina desna ruka Ljiljana Lipovac, uložile su mnogo truda i volje da kulturna večer uspije a brojnoj publici ostane u dugom sjećanju.

Suorganizator priredbe i ovoga puta bio je KLD „Rešetari“ a pokrovitelj brodsko-posavski župan Danijel Marušić.

U zaista bogatom kulturnom programu koji je trajao gotovo tri sata, nastupili su glazbeni gosti: HPS „Slavča“,“Sentimento“bend, mlada operna pjevačica Antonia Mirat, MPZ i TZ „Kapela Paulina Warasdin“, PSU“Nova Kapela“ te plesni gost, mlada Paula Puđak.

Nastupili su i poznati kazališni,Tv i filmski glumci: Zdenko Jelčić sa suprugom Dijanom te Antun Tudić-Tuna.

Svoju poeziju čitali su pjesnici zastupljeni u Zborniku „Slavonija u krilu Zagreba“ kojeg je izdavač  KLD „Rešetari“. Zbornik je uredio Ivan De Villa, predsjednik Društva.

Medijski pokrovitelji ove značajne kulturne priredbe bili su: Jabuka TV, Radio Martin i Glas Slavonije.

Voditelji i moderatori programa bili su poznati pjesnici: Lidija Puđak, Ljiljana Lipovac i Zoran Perović.

Poslije zaista izvrsne kulturne večeri, za sve učesnike priređen je domjenak na kojem se uz bogatu trpezu, prijateljski razgovaralo, ali i po domači zapopevalo. Moramo zahvaliti sponzorima i donatorima jela i pića (Mirjana Minja, Pomoć na cesti, Kaffee bar „U prolazu“ i još mnogi drugi) koji su omogućili da ni jedno grlo ne bude suho a želudac prazan.

Sljedeći kulturni susret „Slavonija u krilu Zagreba“ održat će se početkom travnja 2018.na istome mjestu tj. u velikoj dvorani KC Dubrava, Cerska 1.

Jasno, veliko hvala g. Šturliću, upravitelju KC Dubrava bez čijeg razumijevanja i potpore ne bi bilo lako organizirati i realizirati ovako veliku kulturnu priredbu koja u krajnjem slučaju učvrščuje i obogaćuje svehrvatsko zajedništvo.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Igor Matijašić






Obožavam nogomet i već kao klinac sam se zaljubio u njega. „Upijao“ sam poteze vrhunskih igrača koje sam zajedno sa svojom ekipom pokušao „kopirati“ na travnatom igralištu (popularnoj gmajni) na kojoj smo bili „po cijele dane“.

Bila su to drukčija vremena, bez interneta i mobitela, vremena kad se utakmica na televiziji očekivala s velikim nestrpljenjem, posebice derbiji velike četvorke klubova bivše države. Dinamo i Hajduk bili su pojam, igrači čije smo sličice lijepili u album, mahom nogometne veličine, koji s današnjim prvotimcima „bijelih“ i „modrih“ ne mogu uopće stati u istu rečenicu. Bila su to vremena kad se o derbijima pričalo zbog atraktivnih poteza, sjajnih golova i predivnog ambijenta na stadionu.

Da, bila su to nogometna vremena…

A danas su vremena koja su sve manje nogometna…

Iako danas imamo svoju ligu i svoje klubove, što smo toliko silno željeli budući se neprestano ukazivalo na to da se nogometna prvenstva „kroje“ na Terazijama i da su Zvezda i Partizan predodređeni da budu prvaci.

Imamo svoju ligu i svoje sve veće probleme…

Danas je na rasporedu još jedan u nizu derbija koji je već unaprijed izgubio taj epitet. Hajduk stiže u Maksimir, a tijekom cijelog tjedna uopće se ne priča o nogometu, već samo o nesportskom ponašanju pojedinca.

Da, priča je poznata – najbolji igrač zagrebačkih plavih na utakmici s Lokomotivom udario je igrača bez lopte, a sudac mu je „progledao kroz prste“. Da je dobio žuti ili crveni karton propustio bi dvoboj sa splitskim Hajdukom.

Prema čudnom propisu naknadno se na taj potez mogao žaliti bilo tko pod okriljem HNS-a pa je to učinio anonimac iz Plomina i izazvao veliku buru. Najprije je donijeta odluka da Soudani dobiva utakmicu kazne i propušta Hajduk, a zatim se brže-bolje sastala komisija koja je sve poništila i Mr Derby će danas predvoditi napad domaćina, a možda i ponovno odlučiti pitanje pobjednika kao i toliko puta do sada…

Sad više uopće nije važno kako će završiti današnja utakmica, već je puno bitnije kakva se poruka šalje svim nogometnim zaljubljenicima poput mene.

A ja sam čak mislio nakon dugo vremena ponovno sjesti na maksimirski istok i uživati u subotnjem nogometnom popodnevu. Nakon ovoga siguran sam da tamo neću otići.

Nogometno prvenstvo pretvorilo se u beskompromisnu utrku Rijeke i Dinama i više se ne biraju sredstva. Dojma sam da i mnogo nogometnih navijača nekako potajno želi da prvenstvo osvoje Riječani kao da će se time riješiti svi problemi. Možda će se doista prekinuti dominacija Dinama koji uporno slaže pehare u svoje vitrine, no hoće li se izbjeći situacije poput ovotjedne? Hoće li se isti kriteriji primjenjivati i u utakmicama Intera ili Slaven Belupa?

I pitanje koje se nužno nameće – bi li se uopće takva bura oko svega podigla da je Dinamo sljedeći susret igrao protiv, recimo, Cibalije?

Silno smo ponosni na uspjehe nogometne reprezentacije, imamo „milijun“ izbornika koji bi „sigurno složili bolju reprezetaciju od Čačića“, a uporno zaboravljamo na probleme „u vlastitom dvorištu“.

Ako se doista tako nastavi, tko će uopće pratiti hrvatsku nogometnu ligu? Možda će mnogi, baš poput mene danas, definitivno odustati od odlaska na stadion.

A nogomet pred gotovo praznim tribinama je kao i kazališna predstava bez gledatelja. Gubi baš svaki smisao…

Možda je već i vrijeme da se konačno uvede red u naš nogomet. Neki su, doduše, u ne tako davnoj prošlosti ukazivali na „močvaru“, no nisu ni krenuli s „isušivanjem“ kao što je najavljeno. I dalje glasno zvoni „nećete razbojnici“, a u naslovnim ulogama trebali bi biti nogometaši i njihovi treneri.

Da, možda sve ovo zvuči kao utopija, no ako želimo imati nogometnu ligu kakva treba biti, vrijeme je da se povuku i određeni potezi.

Možda će se onda, baš poput mene u djetinjstvu i „neki novi klinci“ zaljubiti u najvažniju sporednu stvar na svijetu, što nogomet definitivno jest…

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Hrvatski glas Berlin,Kristijan Kuš

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst i photo:

Kristijan Kuš






Da li biste mi vjerovali kada bih vam rekao da je lijepa naša prepuna prirodnih i povijesno-kulturnih znamenitosti po kojima smo unikat, ne samo u Europi, nego i u cijelom svijetu?

Vjerojatno bi.

A da li biste mi vjerovali kada bih vam rekao da je svaki komadić naše zemlje po nečemu poznat i toliko drugačiji da bi ga valjalo detaljno istražiti, i što je od svega najbitnije, ponuditi kao vrhunsku turističku i avanturističku ponudu?

Možda.

Ali zato mi nećete vjerovati da su mnogi ti fenomeni skriveni od pogleda znatiželjnika, i da se turističke atrakcije (vrlo često i zanimljivije) nalaze podalje naše uobičajene primorske turističke ponude.

Nisu more i priobalje, te grad Zagreb, jedino što možemo ponuditi turistima kao specifikum ovih krajeva.

Jedan od tih unikata nalazi se u srcu Podravine, cca 12-ak kilometara udaljenog od centra grada Pitomače.

Križnica je veliki riječni otok, unikat u ovoj regiji, ali vjerojatno i šire. Naime, kako u tom dijelu lijepe naše rijeka Drava podosta meandrira, tj. mijenja smjer kretanja, dogodilo se da je baš u tom dijelu Podravine rijeka odlučila, na jednom svom dijelu, ulijevati se sama u sebe.

Da, dobro ste čuli.

Otok Križnica sa središnjim istoimenim naseljem nastao je ulijevanjem Drave same u sebe. Do nedavno, budući je jedan manji sjeverni dio otoka pripadao Mađarskoj, bilo je graničnih sporova, koji su srećom završili na obostranu korist dvaju susjednih naroda. Mađari su dobili dio teritorija podalje od ovog otoka, dok su naši dobili cijeli otok. Budući smo sada i mi i oni članovi Europske Unije, ta granica je ionako fiktivna. No, kakvi mi jesmo Hrvati, mi svoje turističke vedute ne znamo iskoristiti, i to na pravi način.

Naime, iako je ovaj otok sam po sebi fenomen, kako znanstvenicima, tako još više i turistima, taj otok “zjapi” prazan i gotovo je nenaseljen. Izuzev jednog malog sela, mnoštva oranica, te mnogobrojnih rukavaca i jezera koji oplavljuju otok, a koji služe preteženo za ribičiju mještana i drugih entuzijasta; druge koristi od toga nemamo.

A da ne spominjem da se na južnom kraju otoka nalazi prekrasna pješčana plaža s uređenim odmaralištem i terenom za odbojku na pijesku i slične sportove uz vodu. K tome, tu je i prekrasan visoki drveni viseći most (sam po sebi kulturni spomenik) koji povezuje otok s ostatkom Podravine u smjeru Pitomače.

U samom mjestu Križnici nalazi se jedan ugostiteljsko-turistički objekt Dravska Iža, koji je izgrađen po principu starih podravskih kuća, koje su se zvale Ižama (podravska kratica od zagorskog naziva Hiža, tj. kuća). Osim dobre gastronomske ponude, treba spomenuti i mali bazen za lagano “bućkanje” i odmor nakon napornog dana.

Ovo mjesto je toliko “razvikano”, da je u zadnjih nekoliko godina broj stanovnika naglo opao, a ono nekoliko klinaca odlučio je ići u školu u Pitomaču, jer je u zadnjim godinama dok je još funkcionirala OŠ Križnica bilo 2-3 učenika i jedan profesor. Osim toga, kad nastupe jesenske kiše i proljetno otapanje snijega, Drava poprilično nabuja i prelazak preko rijeke (koji se odvija skelom), je nemoguć, što znači da je u tim trenucima ovo malo preostalih mještana u potpunosti odvojeno od “ostatka svijeta”.

E sad se vjerojatno neki od vas pitaju, kako autor ovog teksta toliko mnogo zna o ovim krajevima.

Sigurno je to pročitao negdje na internetu, najvjerojatnije na Wikipediji ili službenim stranicama Grada Pitomače ili Turističke zajednice Koprivničko-križevačke županije sa sjedištem u gradu Koprivnici, tom dragulju zapadne Podravine, gradu pijetlova i slikara hrvatske naive (iako su dva najpoznatija slikara ove vrste slikarstva, Ivan Generalić i Ivan Lacković Croata, zapravo rođena malo dalje, jedan u Hlebinama, drugi u jednom zaselku kraj Đurđevca).

Iako sam te informacije mogao naći i na tim stranicama, u ovom slučaju, samostalno sam obišao i upoznao ove krajeve tijekom svoje druge pješačke avanture Republikom Hrvatskom, od Zagreba, Hrvatskog Zagorja i Međimurja preko Podravine i Baranje, sve do zapadnog Srijema i Posavine. Otprilike 600 kilometara u nešto manje od mjesec dana. Na putu od Đurđevca, grada picoka i stare pustinje, do Virovitice, sjedišta franjevaca u ovim krajevima, i poznatom proizvođaču začina od crvene paprike (poduzeće Šafram nalazi se nekoliko kilometara sjeverno od Virovitice, prema granici s Mađarskom), prošao sam i kroz Pitomaču, kako joj i ime kaže pitomi kraj nastao na obalama obližnje rijeke Drave.

Kako sam dan prije stigao u Pitomaču i upoznao se s njezinim rijetkim, ali zanimljivim detaljima, poput velike makete rijeke Drave i njene okolice u centru grada, kao i starom zvjezdarnicom na obližnjem brdu, okruženom poljima kukuruza i pšenice; odlučio sam prije odlaska prema Virovitici, prošetati do 12 kilometara udaljene obale rijeke Drave i ovog već prije spomenutog otoka.

Put je bio više-manje ravan, iako je ljetno sunce bilo visoko na nebu, što je otežavalo moje hodanje kroz šumoviti kraj istočne Podravine. Čim sam došao na obalu rijeke, opazio sam malu splav koja prevozi vozila na drugu stranu i prekrasan dugački drveni viseći most preko rijeke kakvog do sada još nisam imao prilike vidjeti, barem nigdje u Hrvatskoj, a upoznao sam zaista gotovo sve krajeve lijepe naše.

Popeo sam se na most i lagano ga prešao (kažem lagano, jer je vjerojatno i sada u vrlo lošem stanju, mnoge letvice po kojima se hoda su napukle, iako to ne ometa neke prolaznike koji preko njega prelaze na motorima i biciklima).

Silaskom s mosta, stigao sam do otoka i njegovih nepreglednih oranica, te vrlo uvučenih i tajnovitih rukavaca i jezera, čiji su jedini povremeni posjetitelji ribiči iz okolnih naselja. Da bi se ovdje moglo loviti ribu, mora se posjedovati ribička dozvola, kao što je i uobičajeno na svim našim ribnjacima i jezerima.

Photo:Hrvatski glas Berlin,Kristijan Kuš

U malom mjestu Križnica, do kojeg sam ubrzo stigao ima možda nekoliko desetaka kuća i nekoliko ulica, te jedan zanimljivi ugostiteljski objekt, građen na starinski podravski način.

Riječ je o spomenutoj Dravskoj Iži, s ugodnim interijerom od punog drveta, te malim, iako rijetko korišten bazenom, u kojem sam se i sām mogao osvježiti nakon napornog i vrućeg ljetnog dana.

Unatoč tome, samo sam se lijepo zahvalio gospođi koja ga vodi, okrenuo se nazad i polako dopješačio do dravske obale, gdje sam opazio mali rekreacijski park, svojevrsno lokalno izletište s terenom za odbojku na pijesku, nekoliko drvenih stolova, stolovima za roštiljanje i odličnim mjestom za kupanje, što sam odmah iskoristio.

I da, kupao sam se gol!

Da, dobro ste me čuli.

Iako nisam nudist, na plaži nije bilo nikoga, a oni koji su prelazili most preko splavi ili mosta, bili su i isuviše daleko da bi me mogli primjetiti u svom tom riječnom šipražju.

Zaista sam uživao u tom kupanju i sunčanju.

Kako se primicalo poslijepodne, pokupio sam svoje stvari u mali ruksak i otputio se polako natrag prema Pitomači, a zatim i dalje do Virovitice, moje sljedeće avanturističke destinacije na toj mojoj drugoj privatnoj sportsko-turističkoj avanturi.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Marija Kukić

Država ne može biti kriva!?




Glavni likovi ovoga teksta dvojica su mladića, obitelj jednog od njih, Županijski sud u Šibeniku, a radnja se dogodila i još uvijek se događa od 2011. sve do danas. Mjesto događanja grad je Šibenik.

Jedan mladić bio je tada maloljetnik, imao je sedamnaest godina, a u vrijeme ovog događaja trebao se nalaziti u kazneno-odgojnoj ustanovi  pravomoćnom  odlukom  Županijskog suda u Šibeniku.  Načinio je oko četrdeset prekršaja do svoje sedamnaeste godine, te teških kaznenih djela, napada, krađa, paleži… Ali on nije smješten u odgojnu ustanovu nego je slobodno šetao gradom.

Te noći u studenom 2011. jedan dvadesetpetogodišnjak hodao je ulicom. S leđa ga je napao i brutalno pretukao gore spomenuti maloljetnik. Nanio mu je stravične ozljede glave od kojih se godinama oporavljao. Boreći se za život, viseći na rubu između života i smrti, izgubio je u prva tri mjeseca četrdeset kilograma. Tri mjeseca hranio se intravenozno, pa kroz sondu, pa su mu miksali hranu. Nije mogao hodati, govoriti… boravio je u mnogim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj.

Nakon kalvarije kroz koju su Jure i njegova obitelj prolazili, mladić se nakon djelomičnog oporavka vratio na faks i uz pomoć izvrsnih profesora iz Splita na Studiju mora, položio nekoliko preostalih ispita, te diplomirao i postao magistar inženjer morskog ribarstva.

Iako materijalno osiromašeni silnim troškovima za liječenje sina, roditelji  su bili bogati u srcu jer je konačno svršila višegodišnja agonija. Mnogi dobri ljudi, poznanici, prijatelji, Grad Šibenik, profesori, liječnici, mnogi znani i neznani… svi oni ispleli su vijenac dobrote i pružili ruku pomoći.

A danas ova obitelj proživljava novu kalvariju koja ih je, moglo bi se reći, potpuno dotukla. Ovaj puta agonija je stigla u vidu sudske odluke. Naime, obitelj je tužila državu jer se u vrijeme odigravanja ovog zločina maloljetnik nalazio na slobodi, iako je još u listopadu donijeta pravomoćna presuda da se treba nalaziti iza brave odgojne ustanove. Kažu da ga nisu tamo  mogli smjestiti zbog prenapučenosti doma.

Ovih dana Županijski sud donio je odluku. Ne samo da je ukinuta odgovornost, već je Juri i njegovoj obitelji uskraćena mogućnost da se financijski koliko-toliko oporave. Ne samo da im je uskraćena ta mogućnost, nego odlukom Županijskog suda u Šibeniku  moraju podmiriti sudske troškove od 182 800 kuna. Pokojni sportski novinar gospodin Mladen Delić na ovu odluku zacijelo bi uskliknuo: „Ma, ljudi moji, je li to moguće!?“

Mladićeva majka između ostaloga kaže: „Ova me je presuda poučila da moj Jure nema pravo na dostojan život čovjeka, da godine i godine teške bitke za njegov oporavak…  pravosuđu ove države  ništa ne znače i da bolje prolaze napadači nego njihove žrtve. Sram me je što živim u ovakvoj državi…

Poručujem sucima Županijskog suda u Šibeniku, neka se na ime naknada pravničkog troška, naplate prodajom naše kuće. Pokazali su da se u ovoj državi psi i mačke zaštićeniji od moga sina“, ogorčeno govori majka mladića.

Mislim da je svaki komentar suvišan.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Gojko Borić







Za vrijeme osmanlijskih osvajanja tijekom kojih je naša zemlja bila smanjena na „ostatke ostataka nekad slavnnog hrvatskoga kraljevstva“, izraz jezik bio je istoznačnica za narod: „Turci nalegoše na jazik hrvatski“, ( pop Martinac  nakon Krbavske bitke).

Hrvati su se stoljećima odupirali latinizaciji, germanizaciji, mađarizaciji, talijanizaciji i srbizaciji. Grgur Ninski isposlovao je od Rima misnu uporabu hrvatske varijante staroslavenskoga jezika, što je bio jedini primjer odustajanja od latinskoga u Katoličkoj Crkvi. Da bi se suprostavili naletu mađarskoga jezika u Hrvatskom saboru se govorilo latinski.

Nakon brojnih lutanja oko imena i sadržaja hrvatskoga jezika tijekom ilirskih i južnoslavenskih previranja,  Ivan Mažuranić je jednim potezom pera, hrvatski proglasio službenim jezikom u Hrvatskoj i Slavoniji, a don Mihovil Pavlinović prvi je progovorio hrvatskim jezikom u Dalmatinskom saboru u kojemu se do tada diskutiralo isključivo talijanski, premda Talijana u Kraljevini Dalmaciji nije bilo više od 5 posto. Bečki dogovor nisu slijedili najvažniji hrvatski pisci i ljudi od pera drugih usmjerenja,  i dalje su mnogi pisali etimološki.

Petar Preradović piše svoju pjesmu „Rodu o jeziku“ korijenskim pismom :

„O jeziku, rode, da ti pojem, /O jeziku milom tvom i mojem !/ O predsladkom glasu onom/ U kojem te mile majke/Usnivahu sladke bajke…Po njemu te sviet poznaje živa,/Na njem ti se budućnost osniva,/ Zato uviek k njemu teži,/U njegovo jato hrli, / Oko njega mi se grli/ I čvrsto kolo veži /Pa ti ne će vremeniti / Burni triesi da nahude ;/ Po jeziku dok te bude,/I glavom će tebe biti !/Ljub‘ si, rode, jezik iznad svega.“

A Preradović je bio pravoslavac, isto tako kao i Josip Runjanin koji je napisao glazbu za jednu od najljepših himni na svijetu  ( Maksim Gorki), hrvatsku „Lijepu našu domovinu“. Zar i Nikola Tesla nije odgovorio na Mačekov brzojav ovim riječima: „Ponosim  se svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom“.

Gdje su danas u Hrvatskoj sljedbenici Preradovića, Runjanina i Tesle ? Nema ih !  Čak su i „naši“ komunisti u Ustavu od 1947.  definirali službeni jezik SR Hrvatske kao „hrvatski književni jezik, jezik Hrvata i Srba u Hrvatskoj . Svega toga nema u pamfletu  o „zajedničkom jeziku“.

Hrvati su se rugali odluci kralja diktatora Aleksandra Karađorđevića o zajedničkom „srpskohrvatskoslovenačkom jeziku“ i „jugoslovenskoj naciji“  riječima kako se dekretom ne može napraviti ni jedno dijete a kamo li jedan jezik ili jedna nacija. Aleksandra su poslali na drugi svijet ustaše i makedonski vmrovci, došla je Banovina Hrvatska  i s njom mala i važna  studija Petra Guberine i Kruna Krstića „Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika“ , Matica hrvatska 1940.

Ponovna uporaba korijenskoga pisanja u NDH nije saživjela. Zavnoh i Avnoj  spominju četirti jezika srpski, hrvatski, slovenski i makedonski, ali nakon Novosadskoga dogovora, nastala pod pritiskom Udbe Aleksandra Rankovića, stvara se „zajednički“ hrvatskosrpski i srpskohrvatski s dvije varijante koje Beograd u javnoj uporabi  ubrzo ugurava u jedan jezik  – srpski.

Otpor se razbuktava proglašenjem glasovite „Deklaracije o nazivu i uporabi hrvatskog književnog jezika“ god. 1967.  koja nailazi na osudu partijske mašinerije tlačenja slobode u Hrvatskoj . To je bila prva pobuna hrvatskog duha protiv jugoslavenske centralizacije kulture i time uništavanja hrvatskih kulturnih posebnosti. Uslijedilo je kratkotrajno Hrvatsko proljeće koje diktator J.B. Tito i njegovi hrvatski poslušnicu likvidiraju krajem 1971. u Karađorđevu, ( kakva simbolika! ) da bi nakon dvodesetljetne hrvatske šutnje napokon propao jugoslavenski komunistički režim čiji sljedbenici sada 25 godina poslije sveopćega kraha SFRJ ponovno dižu glave svojim prijedlogom o obnavljanju „zajedničkoga jezika“ koji nikad nije postojao osim u glavama neznalica i mrzitelja svega što je hrvatsko.

Naime, hrvatski jezik za Hrvate nije samo puko sredstvo sporazumijevanja, naravno i s ostalim govornicima južnoslavenskih jezika na razini svakodnevice, on je, osim toga,  važan dio nacionalnog identiteta, nešto kao što je za Srbe njihova Pravoslavna Crkva, te  za Slovence i Makedonce njihovi posebni jezici.

Hrvatski jezik je sam po sebi vrijednost, ali ako je potrebno može se definirati i razlikama spram srpskoga jezika. Srbi navodno ne drže do tih razlika, ali je vrhunski srbijanski intelektualac Jovan Ćirilov ipak objavio knjigu o tim diferencijama pod naslovom  „Hrvatsko-srpski rječnik inačica / Srpsko-hrvatski rečnik varijanata“ u dva izdanja, prvo 1989. i drugo 2010. , od kojih je drugo znatno veće i ima 342 stranice.

Njemu nasuprot stoji legendarni „Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika“ Vladimira Brodnjaka, Zagreb, 1991. koji obuhvaća dvostruko više stranica, točno 632 stranice, što bi mogao biti jedan od dokaza koliko Hrvati više od  Srba drže do tih razlika. No za razliku od srpskoga jezika, uglavnom standarizirana nakon reforme Vuka St. Karadžića, u kojemu dijalekti ne igraju spomena vrijednu ulogu, za Hrvate su narječja važan dio  nacionalnog jezika bez kojih bi bio prilično siromašan.

I starija hrvatska književnost za Hrvate je dragocijena, Srbi je nemaju i onda pokušavaju “krasti“ našu, ( dubrovačku i dalmatinsku literaturu). Osim toga, opet za razliku od srpskoga koji prima sve tuđice, helenizme, rusizme, turcizme pa čak i germanizme, hrvatski je standardni jezik čistunski  ( puristički) što ima povijesno objašnjenje u dugovječnoj borbi Hrvata za ozakonjenje svoga narodnog jezika stalno pod pritiscima susjednih tuđih jezika. Hrvatski je književni jezik  mnogo stariji od srpskoga, neki njegovi prastari tekstovi i danas se mogu čitati bez modernih rječnika dok Srbi to ne mogu sa svojim slavjanoserpskim, crkvenim jezikom  bez  laičke literarne tradicije.

Narječja i starija književnost za Hrvate znače mnogo, za Srbijance su nepoznanice

Uz malo napora školovaniji Hrvati mogu čitati  tekstove svojih književnika od 15. stoljeća  do onih u preporodnoga doba, dok u Srba to nije moguće bez odgovarajućih rječnika. Tako Marko Marulić stihotvori djevici Mariji :

“Zdrava si, Marije, zdrav lilju pribili,/ki u prsi krije tvoj sinak premili ; / na grišne se smili, puna si milosti,/duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti, / Da nam tvoj sin prosti, prisvitla Danice ; / božja nevistice u trojstvu božjemu, / dobra odvitnice pri sinku tvojemu./ Uzdahu mojemu priklon’ uši tvoje, / u grihu mojemu gdi cvilim, gospoje ;/neka srce moje vazda želi k tebi,/gdino sveti stoje, da najdem stan sebi.“

Zar ovo nije jasno i prejasno ; u drugim književnostima iz Marulićeva doba potrebni su prijevodi u suvremene verzije, naravno ponekad i u nas, ali ne uvijek . I ijekavac Ivan Gundulić shvatljiv je uz malo napora : u pjesmi „Ah, čijem si se zahvalila“ :

„Ah, čijem si se zahvalila, /tašta ljudska oholosti ?/ Sve što više stereš krila, / sve češ paka niže pasi !/ Vjekovite i bez svrhe / nije pod suncem krpke stvari,/a  u visocijeh gora svrhe / najprije ognjeni trijes udari…Kolo od sreće uokoli/vreteći se ne pristaje : / tko bi gori, eto je doli, / a tko doli, gori ustaje.“

Jasno kao pekmez, zar ne ?

Ono što su Krležine „Balade Petrice Kerempuha“ za hrvatsku književnost nemaju na odgovarajućoj umjetničkoj visini ostali južnoslavenski narodi. Krleža stihotvori u pjesmi „Baba cmizdri pod galgama“ :

„ A koga vraga cmizdriš / samusana mužača,/kaj su ti sinu dali tatski ogerlič ? / Na galge dojde samo fini fičfirič, / naj slinti, smardljiva bedača./ Još su ga mogli nabit na ketača,/ s goručim kleštam popokati mu nokte./Od sega toga obučaval je dragi nam Bog te / i rešil te za navek tega čarvendača!“

Ovo bi mogli uz malo truda  razumjeti i neki nekajkavci. Ali  teže je uputiti se u čakavštinu što možemo tako divno doživjeti u   pjesmi Pere Dulčića „Bodnjak“ :

„Zgarčeni od trudih, briga i nevoje / Storci, ženske, dica kleču kraj komina / Na trupici Bodnjok, s medulin rožonjac, / kofa paršuratih, dižva čorneg vina./ A vonka je škuro, praznina i studen, / Od mirih po pojih niz more oldoje / Glos Ovemarije, ča duše skrušije / A u sarcu radost i tuga  zadoje.“

Koliko u ovim stihovima ima glazbe, pogotovo kad ih čitaju Forani. Mi Hrvati možemo biti ponosni na našu srednjovjekovnu i dijalektalnu književnost  koje treba njegovati i učiti u školama da se nikad ne zaborave. Neumrli Ljudevit Jonke je govorio : „Piši onako kako pišu dobri književnici“, a njih u Hrvata ima dosta,  od Marulića do danas, i bit će ih još više.

Hrvatima je od 19. stoljeća do danas također stalo da njihov jezik ostane što čistiji od natruha stranih jezika pa su stoga odgovarajući rječnici tako veliki, primjerice jedan od prvih u komunistuičkoj Jugoslaviji „Rječnik stranih riječi“ Bratoljuba Klaića na 1465 stranica!

Sličnih rječnika tolike dimenzije nemaju ostali južnoslavenski narodi. Prof. Jonke je također stalno naglašavao kako treba davati prednost hrvatskim riječima pred stranima,  uvijek kad je to moguće.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Josip Mayer






Kada će se islam i kršćanstvo početi međusobno akceptirati, makar u tolikoj mjeri koliko kršćani akceptiraju i pomažu islamu? Vidjelo se  to i ovog puta diljem Europe u sklopu otvorenih granica islamskom iračkom narodu zahvaćenom neljudskim postupcima, mukama i životnim uništavanjem. Bit će tada manje krvoprolića i ratova, više će se moći zajednički boriti protiv lopova i terorizma.

Zasad se mogu čuti tek propovijedi poput ovih:

„I muslimani su ljudi!“ Propovijedi se održavaju u džamijama diljem Europe i svijeta, na svim mogućim jezicima pa tako  i na hrvatskom. Širi se propovijed islama. Jedino se Kuran čita na arapskom jeziku. Kada  se sve to čuje i kada se ne bi religija miješala s politikom, moglo bi se komotno zaljubiti u lijepe hodžine riječi.

Inače, islam je religija u kojoj je naglašeno sveopće bratstvo, održavanje moralnih zakona i vrijednosti obiteljskih odnosa, važnost molitve, posta, pomaganja drugima… Mi kršćani ne možemo sve prihvatiti, a posebno ne odbacivanje vjerovanja u Krista kao Boga i Spasitelja, odbacivanje kršćanskog poimanja Trojstva, zatim pozivanje na „sveti rat“ (iako treba imati u vidu da je tu najčešće riječ o fundamentalistima, a ne o pravovjernim muslimanima), shvaćanje raja i pakla kao doslovnih mjesta, zanemarivanje Biblije kao prave Božje objave i drugo…

Drugim riječima, Katolička Crkva naglašava da nas s muslimanima velikim dijelom veže starozavjetna baština, kao i muslimansko djelomično prihvaćanje kršćanstva, što su izvrsni temelji za zdravi međureligijski dijalog. Ali svakako valja upozoriti na činjenicu kako među muslimanima ima veliki broj ekstremista koji i danas gotovo istim brutalnim metodama kao prije puno stoljeća ubijaju „nevjernike”, odnosno sve one koji nisu muslimani, a na posebnom su udaru kršćani. Njihova agresivna nastojanja također su okrenuta i prema onim muslimanima koji se protive takvom obliku širenju islama.

Kako onda i na koji način imati povjerenje u one ljude, koji nam neprekidno šalju poruke da je „sveti rat“ najbolje sredstvo za održavanja međusobnog mira i ljubavi? Tu se možemo  upitati nije li tu dvoličnost u pitanju.

Rat ne može biti svet. Ratovi su vražja sprega koju pokreće novac.

Pokreću ih veliki giganti koji financiraju terorističke skupine isključivo za vlastite interese. Oni mnogim državama i narodima život ugrožavaju i otežavaju. Kazne i sankcije su često premalene, za neke i nedostižne. Često puta je tu i sama politika nemoćna.

Bilo je nekada više suživota. Prisjetimo se samo miješanih brakova u poratnim vremenima na tlu nekadašnje države. Danas, u 21. stoljeću muslimani se sve više okreću prema svojoj naciji. Postaju sve rezerviraniji prema nacijama s kojima su nekada dijelili zlo i dobro. To bi bilo razumljivo da među njima nema onih dvoličnih radikalnih i brutalnih iskoraka  koji prelaze sve norme dobronamjernosti i dobrohotnosti čovjeka.

U našem gradu Winnendenu, tik pokraj groblja, postavljeni su domovi za iračke obitelji. O njima se može čuti samo dobro pa  se možemo nadati da će to tako i ubuduće ostati.

I da skratim priču! Svakog dana idem najmanje tri puta po sat  i više vremena u šetnju sa mojim psom što je dobro za zdravlje i psiću i meni. I tako u šetnji čovjek se može sastati i razgovarati s mnogim ljudima, pa i s ljudima muslimanske nacionalnosti.

Već nekoliko godina srećem se s jednom gospođom muslimankom turske nacionalnosti koja šeće svog psića. Uvijek je vesela i nasmijana.

I tako smiješeći se jedno drugome, ove godine povedemo i razgovor. Upitam ja nju malo u šali, malo u ozbiljnosti:

„Gospođo, jeste li Vi iz Turske?“ Ona mi potvrdno odgovori,  a ja njoj: „Znate gospođo, ja još nikada do sada u životu nisam vidio ni jednog Vašeg muškarca, a kamoli žensku osobu da šeće psa.“ Ona mi kaže na njemačkom, opet sa smiješkom:„Ja! Ich weiß.“

Opet joj kažem: „Gospođo, kada bi mnogi vaši sunarodnjaci više šetali pse, manje bi bilo ratova i kojekakvih lopovluka.“ Ona na to odgovori:

„Ja! Ich weiß.“ Upitao sam je čiji je to pas, a ona odgovori da je to pas njenoga sina koji radi, pa ona na psa pazi i šeta ga što čini dobro i njoj i psu.

Nedaleko je i škola u koju  uz druge nacije idu i muslimanska djeca. Naiđe grupa djece i upute se direktno prema mojem psu. Vidio sam da mu se vesele i da im je drago. Rado bi ga podragali , ali  se ne usude Kažem im na njemačkom jeziku: „Kom! Darfst im ruhig schtreicheln.“ Jedan od dječaka mi odgovara: „Ich bin ein Moslime.“ Upitam ga: „Und darf ein Muslime kein Hund schtreichlen?“ Odgovor je bio: „Nein!“

U svakom slučaju, kada bi se mnogi muslimani i drugi vjernici islamskoga svijeta, više šetali sa psima nego s oružjem na svojim opasačima i   kada ne bi podržavali „sveti rat“, i djeca bi im lakše proživljavala dosadašnje doživljene ratne strahote u kojima se krše nemilosrdno ljudska prava i sloboda života.

Kada bi bilo više iskrenosti i manje dvoličnosti, i svijet bi bio uljudniji, mnogima podnošljiviji i ugodniji. Ni miješani brakovi ne bi više bili toliko upitni.

Ali vjerojatno će o takvom načinu razmišljanja proteći još mnogo vremena.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Stjepan Poljaković






Za neke istine treba se boriti i treba ih svjedočiti. Uskrs, centralni i najvažniji blagdan u kršćana zaslužuje da se o njemu priča, ne jednom godišnje, nego bi on trebao biti lajtmotiv, nešto što nas prati i osvjetljava tminu svakodnevnice.

Za Božić govore da je najradosniji  kršćanski blagdan. Ne bih se složio. Božić je bitan, ali je samo uvod, početak plana spasenja koji se završio u uskrsnu zoru. Uskrsna zora i prazan grob  izvor su svjetlosti za one koji su spremni vjerovati.

Uskrs je nada i utjeha, izvor radosti i snage da se ide dalje.

Problem nastaje kada nestaje vjere. Vjera je nešto u što treba ulagati, nešto što zahtijeva svakodnevni trud, aktivnost, nešto o čemu brinemo do zadnjega daha.

Jednom davno, gore u nebeskim prostranstvima, počeo je rat između dobra i zla. Zlo nastoji skrenuti pogled vjernika i onih koji će to tek postati s centralne točke glede spasenja, žrtvenog janjeta, utjelovljenog Sina Božjeg, onoga koji je preuzeo misiju spašavanja i teret cijeloga svijeta.

Isus Krist, naš Spasitelj, pristao je biti premosnica između neba i zemlje. Ponor između neba i zemlje izazvan grijehom praotaca trebalo je premostiti. Premostio ga je golgotski križ i svi grijesi vjernih oprani su  krvlju nevine žrtve. Starozavjetnu janjad i ostale žrtve paljenice, pričesnice, pokajnice… zamijenila je jedna jedina i najsavršenija žrtva, Sin Božji, Isus Krist. Samo njemu imamo zahvaliti šansu, vjeru i nadu da ćemo jednoga dana proći kapijom raja.

Bog je odlučio žrtvovati najsvetije i najvrjednije ne bi li se tako grješni čovjek mogao opravdati pred slovom zakona. Sin Božji svojom krvlju isprao je naše kršenje zakona. Svi oni koji prekrajaju zakon ili mu umanjuju značaj, neka se zapitaju:

 „Zašto Bogu nikada nije palo na pamet  prekrojiti zakon, obznaniti da više ne vrijedi ? Zar je to bilo teže nego žrtvovati život najsvetijega u svemiru?“

Ta istina i sam Uskrs preznačajni su i preduboki da bi ju shvatili obični smrtnici koji  sve pokušavaju omeđiti tradicijom i liturgijom. Problem je što Duha Božjega ne možemo omeđiti, ograničiti, kao što nismo mogli ograničiti i zatvoriti Sina Božjega.

Posao kojeg danas radim, naučio me umijeću ponavljanja i suočio me s težinom borbe za život.

U svijetu konformizma koji ima cilj ugoditi nama, vijest da naš vječni život ovisi o služenju i vjerovanju u nešto što do kraja ne razumijemo, izaziva dozu odbojnosti.

Za misiju da iz dana u dan sebi i bližnjima moramo ponavljati istu stvar i pogled usmjeriti na nevidljivo i neshvatljivo, treba snage i upornosti, a upravo to nam nudi  uskrsli Krist.

Pitao bih stražare pred Kristovim grobom isto ono što su anđeli pitali apostole pred praznim grobom na Uskrs.

 „Zašto tražite živoga među mrtvima? Zašto 2 000 i kusur godina poslije Uskrsa držite stražu pred grobom koji je jednom za svagda ispražnjen?“

Pitao bih one koji na kalvarijama rone suze nad raspetim, zašto im je pogled uprt u križ koji je zapravo odavno prazan? Recimo to ovako: „Volite li vi svoje voljene vidjeti bolesne? Tko bi želio iz godine u godinu prolaziti agoniju umiranja nekoga koga voli?“

Kako  se tješimo kada netko umre? Tako da dogodine u isto vrijeme prolazimo njegov Križni put ili spoznajom da je umro i da ćemo se jednom sresti na rajskim livadama? Što nam je milije vjerovati?  Da je netko vječno mrtav ili vječno živ?

Lucifer se trudi skrenuti pažnju sa slave uskrsloga Sina i totalno mu je svejedno u što ćemo vjerovati.  Važno je da ne vjerujemo u Sina jer je Sin Spasitelj i žrtva pomirnica između neba i zemlje.

Ako skrenemo pogled s praznoga križa na Golgoti i praznoga groba Josipa iz Arimateje, ako zaboravimo ili nam vjera popusti, i mi počinjemo duhovno odumirati.

Susret s Kristom rađa plodom promjena. Možda je strah od susreta veći od naše vjere? Možda se vjerovanje, koje Bog od nas danas traži, ne uklapa u sadašnje planove i hodogram pa se odlučujemo za šablonu. Omeđeni tradicijom, krijemo se iza imena crkve u kojoj sjedimo, i zakona koje pokušavamo zaobići. Kršćanstvo se temelji na vjeri u vječni život, evanđelje je radosna vijest, a najradosnija vijest za sve je da je Sin Božji uskrsnuo i da po tome Uskrsu imamo pravo vjerovati u svoje uskrsnuće i vječni život.

Namjerno sam ovo ostavio za tjedan iza Uskrsa, da se ponovo zamislimo nad tim danom, da nam taj dan bude utjeha i temelj vjere i svjetlost u ovoj dolini suza.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Hrvatski glas Berlin,Slavko Žebić

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst i photo:

Slavko Žebić




Uskrsni i korizmeni običaji Slavonije i Baranje uokvireni su na cvijetnu subotu u 18. manifestaciju „Šarana jaja bojama grada“, a 56 udruga iz Osijeka i okolice prikazalo je svoju baštinu na 85 štandova, pa je sve prštalo od ljepote. Od uskrsnih jaja šaranih na sto načina, do starovinskih kolača i jela, tako sličnih i istovjetnih a tako različitih naziva, od sela do sela, od kraja do kraja.

A to i jest bogatstvo ove priredbe koja po 18. puta udruge zaljubljene u svoju povijesnu naslijeđe i raznolikost, voljni da i nadalje njeguju tu tradiciju i otimaju od zaborava običaje pa i ruho.

Kao i svake godine, sve udruge i štandove obišli su članovi Prosudbene komisije u sastavu: Biljana Kovačić, novinarka Osječke televizije, Nikola Faler, akademski kipar iz udruge „Slama“ i Bruno Koški iz Muzeja Slavonije, koji su imali tešku i nezahvalnu zadaču, ali su nakon vijećanja ocijenili da je najbolje opremljeni štand, onaj Matice Slovačke iz Osijeka, a najbolje šarano jaje je sa štanda Udruge Ukrajinaca u Osijeku. Obišao sam sve i svi su uresili svoje štandove svojim bojama i običajima, ali nagrađeni su bili izvrsni.

Na štandu osječkih Slovaka razgovarao sam sa Marijom Belaj, koja se pohvalila da su na osječkom središnjem trgu već 18. puta, dakle od početka ove iznimne manifestacije, i već su i do sada bili nagrađivani. Uvijek pred Uskrs i Božić imaju radionice, pa što tamo rade prikazali su na svojemu štandu. Prošle su godine nagrađeni za „drotovano jaje“, njihov specijalitet, jaje opleteno žicom, a ove su ih obradovali najljepše uređenim štandom. Znak je to da se rad isplati. E ono što drugi nisu imali, a oni jesu, jest lavor sa vodom po kojoj su plivali cvijetovi ljubičice, zumbula, jorgovana, a običaj je da se na cvijetnu nedjelju ujutro mladi i stari operu u ovoj vodi, da svi ljepše izgledaju. Nije mi poznato tko se sve umivao a tko nije, ali na njihovom štandu susreo sam kandidatkinju za gradonačelnicu Osijeka, Ivanu Šojat, poznatu i priznatu hrvatsku kniževnicu, i izuzetno je lijepo izgledala.

Na štandu ukrajinske manjine pozdravila me Oxana Martinjuk i rekla da udruga nosi naziv prema poznatoj ukrajinskoj književnici Lesja Ukrajinka, a danas su im gosti Ukrajinci iz Kanjiže kod Slavonskog Broda, i njihova su djeca s programom nastupila na trgu. Pohvalila se s priznanjem za najljepše šarano jaje, ali nije djelo njihovih ruku već je poklon iz Ukrajine, a rad je akademskih slikara i to na drvenom jajetu, specijalnom olovkom, a svka boja i svaki ornament imaju svoje specifično značenje i poruku.

Ne može Šokac bez Šokadije pa sam zastao pred štandovima Zavičajne udruge Gibarčana, a Ilija Andrić, član Upravnog odbora hvali se da su i Gibarčani od prvoga dana na ovoj lijepoj manifestaciji. Danas ih je samo dvadesetak, no znalo ih je, za lijepoga vrijemena biti i stotinjak. Na prvome štandu prikazali su običaje u Korizmi i svetenje za uskrsni fruštuk, uz pregršt šaranih jaja voskom i farbanih u lukovici, ali i čuvenih gibaračkih svilopisa, na crnoj podlozi u žutoj boji. Na drugom su štandu predmeti rukotvorstva, šlinge, hekleraji, štrikani predmeti, neceraj i poznate gibaračke ljope. A Ana Josić došla je u korizmenom ruhu. Pa ja sam to nosila i u Gibarcu, a bogami volim obući i ovdje, pa neka se vidi. Nek se vidi, nek se zna.

I da završim na štandu Šokačke grane iz Osijeka, udruge koja je u ovih 12 godina izrasla u pravu šokačku instituciju. Ana Muhar, dopredsjednica Grane, priznaje da su u ovu lijepu priču uključeni od prvoga dana, dakle svih 12 godina, i uvijek svojm nazočnošću plijene pozornost. I osječki su Šokci na dva štanda prikazali tradicijske tehnike šaranja jaja voskom i tintoblajom ali i jaja urešena štrikanjem, šlinganjem necerajom, heklanjem i drugim tradicijskim tehnikama. One jaja prodaju posjetiteljima, s tim što su ova uskrsna po 5,oo kuna, jer se moraju upotrijebiti za ovaj Uskrs, ali ova u tradicijskim tehnikama po 10,oo kuna, jer mogu stajati i nekoliko godina, a lijepo izgledaju. Kako u Šokačkoj grani još traju radionice, svaka je voditeljica izdvojila po primjerak ili dva i tako je urešen drugi štand, pa sve blista od zlatoveza, hekleraja, neceraja, štrikeraja i da ne nabrajam, ali brojni se šposjetitelji baš tu zaustavljaju. E sad, Šokci ne bi bili Šokci da tu nema i kolača, i onih koji su pečeni tijekom Korizme ali i onih cifranih za Uskrs, pa su štandovi Šokačke grane svake godine sve posjećeniji.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

 IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Photo:

Josip Fajgl

Kula Gračanica u brdima kod Nove Gradiške

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Stjepan Poljaković






Jednoga dana, tamo pod Alpama, zatekao sam moju gazdaricu kako skida mahovinu s ograde. Pričala mi je kako ju je, dok je mogla, redovito farbala i održavala, ali s godinama joj je sve teže. Ograda je prvo što vidimo kada stupamo na neko imanje. Nerijetko po izgledu ograde možemo vidjeti u kakvom je stanju cijelo imanje.

Riješio sam, kada mi to vrijeme dopusti, preuzeti stvar na sebe. Želio sam joj pokazati da mi nije svejedno, i da poštujem njenu volju da sve na imanju bude uredno. Pričala mi je kako je to vjekovječan i dosadan posao. Ograda je drvena, križana, s puno ćoškova, generalno naporan posao. Bio sam u poziciji da mogu i hoću pomoći kada stignem. Nije bilo pritiska da se mora,  bila je to samo stvar dobre volje, stava i svijesti.

I ograde naših života svakoga dana trpe nemilosrdne nasrtaje sa svih strana. Sve više je onih koji u očaju i izgubljenosti, fizičkoj ili mentalnoj nemoći, spuštaju ruke i prestaju s obnovom.

Meni je jedno od najmilijih i najjezgrovitijih poglavlja u Bibliji 58. poglavlje Knjige proroka Izaije.

Govoreći o pravom postu, prorok nam zapravo opisuje iskrenog i praktičnoga vjernika, bogobojaznoga čovjeka koji će živeći po volji i zakonu Božjem biti blagoslovljen.

Šmirglajući ogradu, razmišljao sam o našoj misiji u ovoj Dolini suza.

„  … ti ćeš gradit’ na starim razvalinama,
dići ćeš temelje budućih koljena.
Zvat će te popravljačem pukotina
i obnoviteljem cesta do naselja.“ (Izaija 58. 12).

Kada netko spominje nagradu i blagoslov, mnogi se vide pod palmom na obali ili u nekom obilju, ali biblijski blagoslovi posljedica su aktivnosti, vrlo često odricanja i dijeljenja. Nema aktivnosti, nema blagoslova! Neaktivan kršćanin iz aktivnoga se radnika pretvara u radioaktivnog komentatora i kritičara.

Ima li veće sreće i blagoslova biti od koristi drugome? Zdravorazumski razmišljajući, što je komotnije i bolje? Biti u poziciji onoga tko dijeli ili u poziciji onoga koji ovisi o tuđoj milosti?

Ovoga Uskrsa više mislim i molim za one koji su nemoćni, čije se ograde srca, uma i na kraju tijela tresu pod težinom svakodnevnih briga.

Tko se od nas želi ugledati na Šimuna Cirenca?

Kada nas je prošle godine žena, kojoj smo pomogli, blagoslivljala i poželjela nam između ostaloga i posla, upitah se samo: „Gdje?“ Nije prošlo puno vremena i njen se blagoslov u mom životu oplodio zaposlenjem.

Hvala Bogu što mi je dao izbor, što ne moram, ali eto, želim kao i s ogradom pod Alpama, biti od pomoći potrebitima.

Apostol Pavao tvrdi, a i ja potvrđujem da naša vjera biva jača ako ju propovijedamo. Nije nužno pričati, imati teološku potkovanost, koliko dobru volju i malo srca. Pokušajmo prepoznati potrebitoga i gestom od srca pokazati da smo tu, da nam je stalo! Ne jednom izgovarali smo se da nemamo dosta i da ćemo, kada budemo imali, dati više, no ništa se nije i neće se dogoditi prije prvog, malog koraka naprijed.

Sretno nam bilo!

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Ruža Silađev






Na kraju naše ulice stanovale su sestre Anica i Marica. Anica je pohađala prvi razred osnovne škole, a Marica još nije išla u školu.

U to vrijeme nije bilo mnogo igračaka za djecu. Snalazili smo se sami i pravili igračke. Uzjahali bismo kakav štap ili trsku, skakutali i pjevali:


– Điha, điha!

To nam je bio konj. Djevojčice su pravile lutke od krpa. Krpama smo se snabdijevale kod krojačice. U vrijeme kada su se kukuruzi na njivi počinjali zametati u klipove, mi djevojčice bile bismo  neizmjerno sretne. Tada smo imale lutke od klipa kukuruza s kosom  poput svile. Lutke su bile zlatokose, riđokose, pa čak i prave brinete. Očevi su nam pravili drvena kolica, pa bismo u njima vozili  naše lutke, ali i jedni druge. Bilo je tu još mnogo igara. Pravili smo kućice za lutke od čerpića (zemljana opeka) i povezivali ih pravim blatom, koje smo također sami umijesili. Na ulici smo se igrali „topovima“ od blata, a i razne druge figure. Uglavnom, problema s igračkama nije bilo. Sami smo ih izmišljali, sami pravili, i igranju nije bilo kraja.

Najveći problem bio je s loptom. Loptu je rijetko koje dijete imalo. Ona je bila skupa, a bila je san svakoga od nas. Lijepa, gumena, šarena lopta! Gledali smo zaneseno u izlog prodavaonice u kojoj je bilo izloženo nekoliko lopti, bilo da idemo u školu ili se vraćamo iz nje. Nemojte pomisliti da  nismo igrali nogomet, graničar… To smo igrali. Ali odbojku, rukomet i sve igre gdje bi lopta trebala odskakati, nismo mogli igrati, jer naša lopta je bila načinjena od krpa. Takva lopta nije mogla poskočiti. Staru čarapu napunili bismo krpama, dobro stisnuli i svezali. Malo smo to zašili, istiskali sa svih strana da bude okrugla i – lopta je bila gotova. Takva lopta trajala je nekoliko dana. Ona bi se brže raspala, nego što su nam se pocijepale čarape, zbog nemilosrdnog šutiranja. Tako smo često ostajali bez lopte na nekoliko dana ili čak tjedana.

Približavalo se proljeće. S njim je dolazio i Uskrs, blagdan kada smo se nadali darovima koje je donosio zec. Jednoga dana Aničini i Maričini roditelji otišli su u polje, a one su ostale same doma. Zna se da tada slijedi inventura kakvu svijet nije vidio. Obadvije su otišle u spavaću sobu. Marica je pregledala stvari u vitrini, a Anica je prišla velikom ormaru. Popela se na stolicu i skinula ključ odozgo s ormara gdje ga je mama čuvala. Ormar se lako otključao. U njemu su visjeli kaputi, a ispod njih bile su poslagane bluze i džemperi. Zagnjurila je glavu ispod kaputa i ugledala u polumraku dvije lopte.

– Oooh!- ote joj se iz usta radosni uzvik, ali u strahu zastade.

Pogleda iza sebe i vidje da sestra nije ništa primijetila. U tom času se sjeti da je to sigurno mama kupila dar kojega će im  zec donijeti za Uskrs. Brzo zatvori ormar, zaključa i pozove sestru:

– Hajdemo iz sobe! Mogli bi se mama i tata vratiti, a mi  radimo ono što ne bismo trebale!

Toga dana Anica je bila vrlo sretna. Smijala se i pjevala. Sestri nije htjela ništa reći. Sestra je bila mala i još uvijek je vjerovala da zec donosi darove za Uskrs. Ana bi primaknula ruke nosiću i mirisala tragove koji su ostali od lopte, to jest  ruke su mirisale na novu gumu. Lopte su izgledale baš kao one u izlogu prodavaonice. Po njima su bile nacrtane ljubičice i visibabe. Između njih su se kotrljala šarena jaja, a dva zečića su nosila prepune torbe darova.

Svih sljedećih dana Anica je čekala priliku da opet zaviri u ormar. Možda je to bio samo san! Neee! Znala je… To su bile dvije prave lopte!

Dani su prolazili i ponovo se ukazala prilika. Da, tu su! Sada je bila potpuno sigurna da će za Uskrs dobiti loptu. I to ne samo jednu, nego dvije! Imat će sestra i ona svaka svoju loptu!  Moći će se igrati svaka svojom loptom kad hoće i koliko hoće.

Maštala je o lopti svakoga dana ležeći u travi na proljetnom suncu. Sada više nije primjećivala miris ljubičice, sjećala se samo mirisa lopte. Oh, kako će to biti?! Više neće morati moliti Nataliju, kada dođe iz grada i donese loptu, da joj malo dobaci. Ona će sada imati svoju i rado će je davati svojim prijateljicama da se poigraju. Bit će to divno! Smiješila se, a Uskrs se činio tako dalekim.

Stigao je i Uskrs. Dan prije, sva djeca iz ulice su brala travu u korpe i pripremala gnijezda u koja će zec donijeti darove. Anica je ozarena lica pomagala svima redom da naberu travu. Sada je ostala još samo noć koju treba prespavati i imat će loptu! U krevetu se dugo prevrtala i zaspala je već kad se počeo bijeliti dan. Probudila ih je mama.

– Hajde, djeco, ustanite! Uskrs je! Zeko vam je donio darove!

Obadvije su skočile iz kreveta i onako bosonoge u času se  stvorile ispred gnijezda.

-Ali, mama?! Zar ništa više nema osim ovih bombona i naranči?- upitala je Anica mamu kroz plač.

– Nema, dušo, zeki je ponestalo para, pa nije mogao kupiti drugo osim ovoga.

Pogledala je sestru koja se radovala, a njoj su sve jače navirale suze na oči. Pogledala je na ulicu. Na travnjaku su se igrali susjedi, brat i sestrica s dvije lopte koje je ona dobro poznavala.

Sve joj je bilo jasno!

Mama njenih susjeda žalila se zimus da je izgubila ključ od ormara i više ga nije mogla zaključati. Tako nije mogla ni čuvati stvari koje su trebale biti tajna.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com