RADNIK I JADNIK

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Slavica Jurčić






S devetnaest godina pun si snova. Bilo je ratno doba,  1993. godina. Nije bilo neke  prilike za posao, ali sam bila uporna i nisam se predavala.

Moja sestra odlazi u Donju Stubicu na školovanje, a ja počinjem raditi u tekstilnoj tvornici na kraju grada.

Tata mi je malo sarkastično ponavljao i smješkao se govoreći: „Moj jadnik!“ On je bio zaposlen i znao je kako će meni biti.

Kada sam počela raditi, u toj tekstilnoj tvornici bilo je već preko 150 „starih“ radnica koje su tu radile još od prije rata.

Ne mogu reći da mi je bilo ružno. Naprotiv, bilo je puno lijepih i šaljivih trenutaka.

Moje prvo radno mjesto bio je rad s  peglom i tako je ostalo do kraja moga boravka u tom kolektivu.

Prva plaća bila je jadna. Njome sam kupila rifle i dezodorans.  Tata mi je pomagao, a mama je pravila sendviče za posao.

Svako jutro bih prelazila prugu i čekala autobus na autobusnom kolodvoru. Tu  bismo se mi „cure od konca“ pogledavale s mladim vojnicima koji su čekali autobus.

Nije to bilo kao u američkim filmovima, nego više stidljivo i ispod oka.

U autobusu je bilo ili prevruće ili prehladno, baš kao i u tvornici. Jednoga dana  izmjerili smo u krojačnici kod stroja za prešanje čak 52 stupnja.

Zimi smo se mi na pegli nekako snalazile da se ugrijemo. Starije kolegice su se  igrale i grijale.

Naime, pegle su imale zaštitu i nisu nas mogle opeći Ali vrela para mogla je  opeći.

Jedna Mara kazala je  drugoj, koja je radila na pegli, da joj malo peglom izmasira leđa. Ova joj zabunom pustila  paru i opekla joj leđa.

Šutjele su one do sutradan. Kad smo ujutro čekale autobus, ispričala nam je  Mara da je bila kod doktora. On ju je upozorio na ponašanje: „Prije ste grijali noge pa ste se opekli.  Kako ste to sada mogli s leđima napraviti?“

Sjećam se i prvih štrajkova.  Plaće su kasnile i po tri mjeseca. Išle smo pred županiju, policija nas je čuvala.

Trajalo je to sve dok  u mlađoj grupi, koja je bila tek zaposlena, nije ostalo samo oko 30 od 90 zaposlenica.

Neke su se udale i pobjegle, a neke su jednostavno odustale.

U toj tvornici odradila sam godinu i devet mjeseci radnoga staža. Otkaz sam dobila jer sam bila najmlađa, a tvornicu je preuzela banka.

Osjećala sam se tužno i jadno, ali bar je agonija završila. Imala sam devet mjeseci novčanu pomoć s biroa.

Tvornicu sam posjetila još samo jednom.  Nje više nema. Tamo je sada salon namještaja.

Sjetila sam se vremena koje sam provela sa svojim kolegicama.

Ima ona izreka: „Tko nije doživio, taj ne može razumjeti!“ Tako i ja mislim.

Da nisam kao djevojka radila u tvornici tekstila, ne bih spoznala kako borba za opstanak može biti teška i kako trebamo cijeniti ono što imamo.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com