IZVOR SVJETLOSTI

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Stjepan Poljaković






Za neke istine treba se boriti i treba ih svjedočiti. Uskrs, centralni i najvažniji blagdan u kršćana zaslužuje da se o njemu priča, ne jednom godišnje, nego bi on trebao biti lajtmotiv, nešto što nas prati i osvjetljava tminu svakodnevnice.

Za Božić govore da je najradosniji  kršćanski blagdan. Ne bih se složio. Božić je bitan, ali je samo uvod, početak plana spasenja koji se završio u uskrsnu zoru. Uskrsna zora i prazan grob  izvor su svjetlosti za one koji su spremni vjerovati.

Uskrs je nada i utjeha, izvor radosti i snage da se ide dalje.

Problem nastaje kada nestaje vjere. Vjera je nešto u što treba ulagati, nešto što zahtijeva svakodnevni trud, aktivnost, nešto o čemu brinemo do zadnjega daha.

Jednom davno, gore u nebeskim prostranstvima, počeo je rat između dobra i zla. Zlo nastoji skrenuti pogled vjernika i onih koji će to tek postati s centralne točke glede spasenja, žrtvenog janjeta, utjelovljenog Sina Božjeg, onoga koji je preuzeo misiju spašavanja i teret cijeloga svijeta.

Isus Krist, naš Spasitelj, pristao je biti premosnica između neba i zemlje. Ponor između neba i zemlje izazvan grijehom praotaca trebalo je premostiti. Premostio ga je golgotski križ i svi grijesi vjernih oprani su  krvlju nevine žrtve. Starozavjetnu janjad i ostale žrtve paljenice, pričesnice, pokajnice… zamijenila je jedna jedina i najsavršenija žrtva, Sin Božji, Isus Krist. Samo njemu imamo zahvaliti šansu, vjeru i nadu da ćemo jednoga dana proći kapijom raja.

Bog je odlučio žrtvovati najsvetije i najvrjednije ne bi li se tako grješni čovjek mogao opravdati pred slovom zakona. Sin Božji svojom krvlju isprao je naše kršenje zakona. Svi oni koji prekrajaju zakon ili mu umanjuju značaj, neka se zapitaju:

 „Zašto Bogu nikada nije palo na pamet  prekrojiti zakon, obznaniti da više ne vrijedi ? Zar je to bilo teže nego žrtvovati život najsvetijega u svemiru?“

Ta istina i sam Uskrs preznačajni su i preduboki da bi ju shvatili obični smrtnici koji  sve pokušavaju omeđiti tradicijom i liturgijom. Problem je što Duha Božjega ne možemo omeđiti, ograničiti, kao što nismo mogli ograničiti i zatvoriti Sina Božjega.

Posao kojeg danas radim, naučio me umijeću ponavljanja i suočio me s težinom borbe za život.

U svijetu konformizma koji ima cilj ugoditi nama, vijest da naš vječni život ovisi o služenju i vjerovanju u nešto što do kraja ne razumijemo, izaziva dozu odbojnosti.

Za misiju da iz dana u dan sebi i bližnjima moramo ponavljati istu stvar i pogled usmjeriti na nevidljivo i neshvatljivo, treba snage i upornosti, a upravo to nam nudi  uskrsli Krist.

Pitao bih stražare pred Kristovim grobom isto ono što su anđeli pitali apostole pred praznim grobom na Uskrs.

 „Zašto tražite živoga među mrtvima? Zašto 2 000 i kusur godina poslije Uskrsa držite stražu pred grobom koji je jednom za svagda ispražnjen?“

Pitao bih one koji na kalvarijama rone suze nad raspetim, zašto im je pogled uprt u križ koji je zapravo odavno prazan? Recimo to ovako: „Volite li vi svoje voljene vidjeti bolesne? Tko bi želio iz godine u godinu prolaziti agoniju umiranja nekoga koga voli?“

Kako  se tješimo kada netko umre? Tako da dogodine u isto vrijeme prolazimo njegov Križni put ili spoznajom da je umro i da ćemo se jednom sresti na rajskim livadama? Što nam je milije vjerovati?  Da je netko vječno mrtav ili vječno živ?

Lucifer se trudi skrenuti pažnju sa slave uskrsloga Sina i totalno mu je svejedno u što ćemo vjerovati.  Važno je da ne vjerujemo u Sina jer je Sin Spasitelj i žrtva pomirnica između neba i zemlje.

Ako skrenemo pogled s praznoga križa na Golgoti i praznoga groba Josipa iz Arimateje, ako zaboravimo ili nam vjera popusti, i mi počinjemo duhovno odumirati.

Susret s Kristom rađa plodom promjena. Možda je strah od susreta veći od naše vjere? Možda se vjerovanje, koje Bog od nas danas traži, ne uklapa u sadašnje planove i hodogram pa se odlučujemo za šablonu. Omeđeni tradicijom, krijemo se iza imena crkve u kojoj sjedimo, i zakona koje pokušavamo zaobići. Kršćanstvo se temelji na vjeri u vječni život, evanđelje je radosna vijest, a najradosnija vijest za sve je da je Sin Božji uskrsnuo i da po tome Uskrsu imamo pravo vjerovati u svoje uskrsnuće i vječni život.

Namjerno sam ovo ostavio za tjedan iza Uskrsa, da se ponovo zamislimo nad tim danom, da nam taj dan bude utjeha i temelj vjere i svjetlost u ovoj dolini suza.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com