Photo:Pixabay

Apokrifi su ranokršćanski pobožni spisi oko kojih je obično bilo dvojbi trebaju li biti uvršteni u kanon Svetoga pisma ili ne. Kako su oni svojim naglascima redovito drukčiji od ostalih novozavjetnih knjiga, prva Crkva ih je uglavnom cijenila, ali je jasno naznačila da njihovo mjesto nije među ostalim svetopisamskim knjigama.






JAKOVLJEVO PROTOEVANĐELJE

Sadržaj: evanđelje djetinjstva Marijina i Isusova. Pripovijeda se Marijino čudesno začeće od starih roditelja, te čudesne i slikovite zgode njezina najranijeg djetinjstva. Nadalje, ovdje je sačuvana predaja da je Marija odrasla u Hramu od treće do dvanaeste godine, da bi potom bila povjerena udovcu Josipu da je čuva i štiti.
Autor je nepoznat. Izvorno napisano u Egiptu u drugoj polovici 2. st. i naknado proširivano.
Raširenost: dosta rašireno na Istoku, a na Zapadu osuđeno kao apokrif u Gelazijevu dekretu (oko 500.).
Vrijednost: veliki utjecaj na liturgiju i marijansku pobožnost. U središtu je Djevica i njezino djevičanstvo, premda ovo evanđelje pripada «evanđeljima djetinjstva». Najznačajniji je dokaz marijanske pobožnosti prvih kršćana. Također je svjedočanstvo bilo Marijina izabranja, kao i njezina djevičanstva. Očito je u suprotnosti s legendom koja se širila u ono vrijeme, a koju je koristio i Celzo, a to je da je Isus sin Marije i rimskog vojnika imenom Pantera. U isto vrijeme ukazuje na pogrešno tumačenje izraza «braća Isusova» koji se nalazi u kanonskim evanđeljima, nudeći rješenje prethodnim Josipovim brakom i djecom koju je imao. Zanimljivo da je upravo radi ovakve postavke ovo evanđelje i bilo odbačeno, te se poslije i za Josipa iskristaliziralo uvjerenje da je i sam živio u trajnom djevičanstvu (Jeronim).

Što se tiče književnog oblika, radi se o zbirci legendi o pojedinim osobama. One imaju pred očima starozavjetne modele (rođenje Samuelovo i Samsonovo) i koriste Matejeve i Lukine opise djetinjstva Isusova.

TOMINO KOPTSKO EVANĐELJE

Autor nepoznat. Napisano u Siriji polovicom 2. st. na grčkome, a pronađen koptski prijevod u Nag Hammadiju.
Sadržaj: zbirka od 114 Isusovih izreka raspoređenih po književnim vrstama: Apoftegmata (dijalozi), Logia (izreke), proročke i apokaliptičke izjave, pravila i odredbe zajednice izgovoreni u prvom licu i u prispodobama. Oko polovice tog istog materijala se pronalazi u sinoptika, a ostalo u izvoru Q; predstavlja dijelom poznate i dijelom nepoznate «agrafa».

Vrijednost: posebna vrijednost jer se radi o zbirci Isusovih izreka, što po prvi put dokazuje postojanje takve književne vrste, što se prije samo naslućivalo. Nije jasno može li se ovo evanđelje smatrati gnostičkim.

EPISTULA APOSTOLORUM

Vrsta: obično se svrstava u Razgovore Uskrsloga s učenicima, što je nastajalo redovito u gnostičkim krugovima. Ovdje, naprotiv, koristi se ista vrsta ali sa suprotnim ciljem: pobijanje gnosticizma. Ovo pismo suprotstavlja objavama za inicirane, vlastite gnozi, Isusov dijalog s učenicima koji daju u javnost njegov sadržaj u obliku pisma.
Mjesto: vjerojatno Egipat oko polovice 2. st. u judeokršćanskim krugovima.
Teološki sadržaj: pravovjerno pobijanje docetističke kristologije i gnostičke antropologije. Spis sadrži obranu stvarnog božanstva Kristova, stvarnost njegova utjelovljenja i uskrsnuća, uskrsnuće tijela zajedno s dušom i duhom u trenutku posljednjeg suda, silazak Isusov nad Pakao i oslobađanje starozavjetnih pravednika krštenjem u limbu. Pismo završava apokaliptičkim pogledom na vrijeme konca svijeta i opisom Kristova uzašašća.
Ne zna se koliki je mogao biti njezin utjecaj u starini.

NIKODEMOVO EVANĐELJE

Pripada evanđeljima koja dopunjuju povijest Isusove muke.
Sastavljeno od 2 dijela: pog. 1 do 16: Acta Pilati (nakana je osloboditi Pilata svake odgovornosti) (nastali sigurno prije 375/6.).
pog. 1-11: Acta Pilati: proces Isusu pred Pilatom, razapinjanje i ukop. Teološka nakana je obraniti Isusovu bezgrešno začeće protiv židovskih kleveta, njegovu nevinost i božansku moć. U isto vrijeme predstavljaju Pilata protivnim razapinjanju. Njegova pozitivna uloga i će kasnije biti još izraženija, te će ga držati opravdanim po Kristovoj smrti do te mjere da će ga Sirijska i Koptska Crkva častiti kao sveca.
pog. 12-16: zasjedanje Sinedrija na kojoj jedan anđeo navješćuje Isusovo uskrsnuće, spasenjsko poslanje i uzašašće, uslijed čega nastaje žestoka rasprava u kojoj Nikodem i Josip Arimatejac svjedoče za Isusa, premda ne uspijevaju uvjeriti židove.
Pog. 17 do 27: Descensus Christi ad inferos; svjedočanstvo dvojice svjedoka koji kao preminuli susreću Isusa u Hadu, s njime uskrsavaju i svoje svjedočanstvo iznose pred velikim svećenikom u Jeruzalemu. Priča započinje govorom o jednoj zraci sunca koja prodire u tamu Hada, budeći u patrijarsima, prorocima i u Ivanu Krstitelju nadu da se počinju ostvarivati njihova predviđanja o Mesijinu dolasku. Had i Sotona počinju se svađati jer je nezasitni Had progutao Isusa, premda je on objavio svoju božansku moć preko čudesa. Tada odjeknu snažno jedan glas koji naređuje da se otvore vrata podzemnoga svijeta, Had i Sotona su pobijeđeni, starozavjetni pravednici probuđeni, kršteni na Jordanu i odvedeni u Raj zajedno s Isusom.

Vrijeme završne kompilacije cijelog djela: 425. Ovo prikazivanje Isusova puta u Had je prešlo potom u mnoge predaje, u cijelu srednjovjekovnu kulturu sve do modernoga doba, što svjedoče prijevodi na mnoge jezike. Tome je doprinijela i jedna homilija Velike subote što nosi Epifanijevo ime, a detaljno opisuje bitku Silaska, crpeći sigurno i na ovom evanđelju.






PETROVA DJELA

Najstarija od apokrifnih Djela koja su došla do nas. Napisana su vjerojatno između 180. i 190. u Maloj Aziji ili Rimu. Jedna trećina se nije sačuvala.
Prvi dio: događa se u Jeruzalemu, gdje se Petar, prema predaju, zadržao 12 godina, i gdje se po prvi put sukobio sa Šimunom Čarobnjakom (Magom).
Drugi dio: putovanje u Rim, po izričitoj Božjoj zapovijedi. Nakon što Pavao odlazi u Španjolsku, u Rim pristiže Šimun Čarobnjak koji zavodi kršćane svojim čudesima. Petar se ponovno sukobljava s njime, pobjeđuje ga u «bitci čuda».
Treći dio: mučeništvo Petrovo. Petar propovijeda čistoću i uzdržljivost, izazivajući time neprijateljstvo rimskog prefekta Agripe i nemir u gradu. Pred opasnošću zatvaranja, Petar bježi iz grada i na Apijskoj cesti mu dolazi u susret Krist kojeg pita: Quo vadis, Domine? Isus odgovara da ide biti još jednom raspet, da bi se potom Petar vratio nazad i bio raspet glavom prema dolje.

Cilj ovog djela nije borba protiv heretika, nego opisuje čudesna Petrova djela, u kojima se ogleda božanska snaga koja se opire zlu. Upravo aretološka dimenzija (čuda, vizije, itd.) određuje strukturu djela u kojem se izmjenjuju dijalozi, govori i molitve.

PAVLOVA DJELA

Ovisni o Petrovim djelima. Napisao ih je između 185. i 195., «iz ljubavi prema Pavlu», neki svećenik iz Male Azije koji je radi te fikcije izgubio službu. Pavlove pothvate stavlja u širi kontekst izvještaja o putovanjima. Nisu sačuvana cjelovita.
Kompozicija djela: jedan jedinstveni spis su sačinjavala tri djela: a) Acta Pauli et Theclae b) Pavlova korespondencija s Korinćanima c) Mučeništvo sv. Pavla.
Pavlova putovanja određuju strukturu djela: Damask-Jeruzalem-Filipi-Korint-Italija-Rim. Prepričavanje događaja slijedi stereotipnu shemu: opis puta, Pavao propovijeda uskrsnuće i čistoću (žene se odvajaju od muževa), Pavla potom progone, čudesno se spašava i nastavlja put.
Prvi dio: Početak nije sačuvan, ali se pretpostavlja da opisuje Pavlov povratak u Damask gdje djeluje, pa onda odlazi u Jeruzalem. Vjerojatno je sadržavao i jedan događa u Antiohiji, uvršten i u Acta Pauli cum Theclae, gdje Pavao ima sekundarnu ulogu. U Ikoniju djevica Tekla, potaknuta Pavlovim propovijedanjem, napušta zaručnika, koji potom optužuje Pavla pred prokonzulom, koji daju uhvatiti i baciti u zatvor Pavla. Tekla podmićuje čuvara, te dolazi još jednom da je Pavao pouči, da bi, kad se to saznalo, Pavla protjerali, a ona bila osuđena na lomaču. No vatra joj nije mogla nauditi. U Antiohiji je izbjegla smrti u areni, jer je životinje nisu htjele napasti, a čak ju je jedna lavica branila. Tekla se potom baca u jednu posudu s vodom, te krštava sebe samu. Ostali tekstovi, sačuvani fragmentarno, slijede istu shemu.
Pavlovoj korespondenciji s Korinćanima predmet su lažne gnostičke nauke koje u Korintu šire dvojica ljudi: odbacivanje Staroga zavjeta, nijekanje Božje svemoći, uskrsnuća tijela, Boga kao stvoritelja svijeta i Krista kao utjelovljenog Boga u Marijinu krilu.
Djelo završava Pavlovim mučeništvom u Rimu. Pavao, suprotno kanonskim Djelima, u Rim dolazi kao slobodan čovjek. Mučeništvo ne izaziva propovijedanje čistoće, nego navještaj Krista kao vladara eonâ, radi čega Neron smatra ugroženom svoju vlast i daje ga pogubiti odsijecanjem glave.
Cilj djela nije teološki, nego za čitanje kao odgojno štivo u slobodno vrijeme.
Glavne teme: uskrsnuće i uzdržljivost.

Pavlov opis iz ovog spisa ulazi u primitivnu kršćansku ikonografiju: “čovjek niskog rasta, ćelave glave, krivih nogu, plemićkog ponašanja, smeđih očiju, gotovo spojenim s malim zakrivljenim nosom”. Za razliku od njega Petar je bio prikazivan kao čovjek punog lica, guste i duge kose i brade.

Dr. Ivan Bodrožić
Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

Photo:Pixabay

Često čujemo kako se Crkva ne treba “baviti politikom”. Slažemo se u potpunosti. Ali problem je u tomu što tko smatra politikom i što je to Crkvi “neprimjereno”. Crkva ne osniva svoje stranke, ne postavlja niti smjenjuje političare. Jednom riječju: Crkva se ne bavi politikom! Međutim, Crkva se treba, pa ako hoćemo i mora, baviti društvenim pitanjima, jer to je jedno od njezinih poslanja. Tko je to više od Crkve pozvan u društvu promicati vječne, neprolazne vrijednosti? Kako se mogu promicati te vrijednosti u javnom životu? Zasigurno ne samo pasivnim promatranjem onoga što se u svijetu zbiva. Crkva se mora aktivno uključiti u sve tijekove javnoga života. Katekizam Katoličke Crkve kaže: “Da Crkva ostvari svoje poslanje, Duh Sveti je ‘poučava i vodi raznim hijerarhijskim i karizmatičkim darovima’. ‘Tako Crkva, proviđena darovima svog Ustanovitelja i vjerno vršeći njegove zapovijedi ljubavi, poniznosti i samozataje, prima poslanje da navješćuje Kristovo i Božje kraljevstvo i da ga u svim narodima ustanovljuje, te sačinjava klicu i početak toga Kraljevstva na zemlji” (KKC, 768). Znači, poslanje Crkve jest, u suradnji s Duhom Svetim, stvaranje Kristova kraljevstva pravde, ljubavi i mira, iz čega proizlazi da Crkva kao narod Božji treba iskoristiti sve mogućnosti koje doprinose stvaranju toga Kraljevstva i poslana je utjecati na društvene tijekove kako bi u društvu zaživjele neprolazne vrjednote.






Zato smatramo da je potrebno cjelokupnoj Crkvi kao narodu Božjemu prigodom svakih izbora za bilo koje društveno odgovorne funkcije jasno reći što su dužni učiniti članovi Crkve. Nije dovoljno pozvati narod da izađe na izbore. To je samo polazišna točka. Treba jasno naglasiti da svaki odgovoran čovjek, a pogotovo vjernik, treba birati one ljude koji zagovaraju vječne, neprolazne vrijednosti. Valjda nije potrebno naglašavati što su to vrijednosti za jednoga kršćanina katolika?! Vrlo je čudno da neki vjernik katolik svoj glas daje onomu tko javno svjedoči svoje bezboštvo, zagovara nemoral ove ili one vrste, izruguje se s vjerskim svetinjama. U savjesti smo odgovorni birati one koji će u društvu promicati vrjednote Kristova kraljevstva na zemlji.

Božo Goluža

IZVOR:Crkva na kamenu / www.cnak.ba 

tagovi:crkva i izbori,crkva i politika,crkva,katekizam,božje kraljevstvo

Photo:Pixabay

Vjera

Religija

Isus Krist

Vjerovanje

Crkva

Bog


Jeste li vjernik ili ateist?Ako ste ateist,trebalo bi objasniti zašto ste ateist.Zanimljivo mi je bilo jednom kada je jedan komunist rekao-Ja ne vjerujem u Boga,ali opet,u nešta se mora vjerovati!

Photo:Pixabay

Molitve

Sveti Josip

Kršćanstvo

Vjera

Vjernici

Katolici

Religija

Crkva

Katoličanstvo

Molitvenik




Prijedlog za listopadsku pobožnost

Sveti Josipe, zaštitniče Crkve, naše Domovine i naših obitelji. Ohrabreni tvojim primjerom brižljivog čuvara utječemo se tvome zagovoru da nas poučiš istinskoj vjernosti Božjoj riječi.

Ti si u snu ohrabren odlučio ostaviti sve svoje snove i prihvatiti put odlučne skrbi za Majku Božjeg Sina i djelo koje ti je povjereno. Zato, učeći u svjetlu tvoga primjera, molimo za dar hrabrosti koji će nas ojačati u našim kušnjama.

Tebi je poznato da su mnoge naše obitelji ispunjene hladnoćom, tjeskobom i nesigurnošću. Stoga te molimo: pogledaj na nas koji se povjeravamo tvome zagovoru i zagovoru Djevice Bogorodice s kojom si dijelio skrb za prve korake Božjega Sina.

Spomeni se, šutljivi pravedniče, da si vjekovima branio Crkvu u svim nedaćama i od različitih neprijatelja. S tvoga je lica vjekovima sjajilo svjetlo vjere i razgonilo tamu nevjere koja u svakom vremenu otežava rast Božjega kraljevstva u srcima ljudi. Kao što si bio zaštita Nazaretske obitelji, tako svojim zagovorom štiti naše obitelji od sviju zala kojima su izložene, a nadasve Crkvu da u nama jasnije odjeke Božji glas u vremenima rastuće nevjere i bestidnih lica.

O brižni čuvaru Isusa i Marije, brani nas od naših snova u kojima nema mjesta za nasljedovanje Kristova križa. Izmoli nam utjehu i snagu na putu vjere i ne uskrati nam svoga zagovora.


Amen.

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Iz pisma čitatelja

Nedjelja, 30. travanj,  godine Gospodnje 2017. Najsretniji dan za mnoge trećaše. Mnogi od njih primit će danas prvu svetu pričest. Raduju se. Većina je sretna. Sretan je i  Adam, učenik 3. razreda osnovne škole u Gradištu kod Županje. Majka mu je nabavila novi kaputić, košulju, čak i kravatu. Sašila mu je i bijelu haljinu.  Adam i ne sluti s kakvim se sve problemima susreću njegovi roditelji. On je dijete Down i u školi ima svoju asistenticu. Ali, tu problema nema!

Problem nastaje sa župnikom koji je Adamu uskratio mogućnost primanja prve pričesti. Jednaku sudbinu dijeli s još dvoje djece kojima svećenik ne dopušta da se nađu na oltaru.  Sva trojica su djeca s posebnim potrebama.

Majka je predložila svećeniku da s Adamom bude na oltaru netko od odraslih, možda čak i Adamova asistentica iz škole. Župnik je taj prijedlog odbio  govoreći: „Na pričest ne može jer je bolestan,  a ionako ništa ne zna.“

Pisala je majka i nadbiskupu Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je krstio Adama kao 5. dijete u obitelji. Nadbiskup je poslao kratko pismo u kojemu kazuje kako zna da je svećenik ‚težak‘, da žali zbog neugodnosti, da će razgovarati sa župnikom koji je „u godinama kada nije moguće savijanje grana, nego se grane pod pritiskom lome.“

Nedjelju poslije majka je spomenuta i u propovijedi: „Možeš se žaliti koliko hoćeš, pisati žalbe i molbe i tužbe, ja ću napraviti kako sam zacrtao. I ne može mi nitko ništa!“

Adamova majka kroz suze govori: „On (Adam) je takav kakav je. To je žalosno da sam došla dovde da moram u medije. ( … ) Mi se svoje djece ne možemo odreći.“ A to sigurno nikada ne bi ni napravili!

U pravu je! Pred Bogom i u crkvi svi bi trebali biti jednaki. I ne samo tamo.

Upravo su objavili na televiziji. Danas je Adam s još dvojicom svojih sudrugova primio svoju prvu svetu pričest. Nije bilo lako. Adam je pružao otpor, nije htio primiti hostiju na jezik, nego ju je na nagovor jedne odrasle osobe (majke ili asistentice) primio na ruke. Naravno, svećenik je i taj čin prokomentirao. Gledajući ovu scenu, nisam mogla ukrotiti suze koje su se slijevale niz obraze.

Doznajem da se u međuvremenu i nadbiskup Hranić  javno iz Vukovara ispričao roditeljima i da mu je žao što je došlo do svega ovoga.

Vjernik sam. Redovito prisustvujem misama. Nisam od onih koji stalno nose krunicu oko vrata i molitvenik u ruci. Molim se svojim riječima svom Bogu jer znam da me on čuje i razumije i da je uz mene u svim mojim teškim, ali i lijepim trenutcima.

Ne bih to mogla reći i za Njegove nasljedovatelje na Zemlji. Tko sam ja da im mogu suditi? Tko mi je dao pravo da ih kritiziram jer i oni su samo ljudi sa svojim vrlinama i manama? Nedavno je bilo riječi o NEZAKONITOM DJETETU, a danas evo, o još jednom incidentu.

Daj, Bože, da ovakvih i sličnih događaja bude sve manje jer pred Bogom smo svi jednaki, zar ne?!  Jer On jednakom ljubavlju ljubi svako svoje dijete.

A naš veliki papa Franjo rekao je : „Različitost je  bogatstvo!“ A djevojčici Sereni s Downovim sindromom  rekao je: „U crkvi mogu biti svi…“

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

tagovi:crkva,društvo,reagiranja,vjera,pričest,različitost,županja,down,sindrom,downov sindrom

Photo:Pixabay

27. rujna Crkva časti sv. Vinka Paulskog, sveca iz 16./17. st., rođenog u Francuskoj, koji se odlikovao posebno jednostavnim i marljivim životom, neumorno skrbeći za potrebite, bolesne, siromahe. Posebno je poznat i cijenjen kao utemeljitelj lazarista (misijska družba) i sestara milosrdnica, a obje te družbe djeluju i u Hrvatskoj i neumorno nastavljaju njegovo poslanje.

Sv. Vinko Paulski rođen je 24. travnja 1581. god. u malom francuskom selu Pouy, u siromašnoj seljačkoj obitelji, u vrijeme oštrih borbi između protestanata i katolika, kao i u vrijeme velike duhovne i materijalne zapuštenosti u puku i prilične gramzivosti među plemenitašima i svećenstvom.

Kao dječak, napasao je stada ovaca i svinja svoga oca, a kada je njegov otac vidio da mu sin ima izražene intelektualne sposobnosti, odlučio ga je školovati za svećenika, s ciljem kako bi od toga, jednom kada Vinko dobije dobru župu i trajnu nadarbinu, izvukao materijalnu korist. Ni sam Vinko nije bitno drukčije razmišljao, nego je i on svoju svećeničku službu više razumijevao kao dobar poslovni pothvat, nego životni poziv.

No, ne samo da im se želje nisu ispunile, nego se ta odluka pokazala poslovnim promašajem, jer za dugo godina Vinko nije postao župnikom i nije imao nikakvih materijalnih prihoda, te je zapao u velike dugove i doslovno je morao iščeznuti pred svojim vjerovnicima.

Ipak, naredne će godine donijeti bitne promjene, koje će ga okrenuti drugim smjerovima.

Jednom je prilikom putovao brodom iz Marseillesa, a na putu su ih napali turski gusari i prodali Vinka kao roba u Tunis. U takvim novonastalim okolnostima je polako sazrijevao, ali ne u potpunosti. Ondje je, naime, imao nekoliko gospodara, a zadnji je bio bivši fratar koji je prešao na islam, no sveti Vinko je svojim stavovima i riječima bitno utjecao na njega, te se taj ponovno obratio na kršćanstvo, a potom su obojica pobjegla u Avignon.  Bilo je to 1607. ili 1608. god. Iako je proživio gorko iskustvo roba, to ga nije odvratilo od materijalističkog pogleda na svijet, te je i dalje najviše sanjao kako se dočepati dobre župe i dobre nadarbine.

No, ta mu se želja neće ispuniti još nekoliko narednih godina. Ipak, počeo je obnašati neke službe koje mu istina nisu donosile nekakvu materijalnu dobit, ali su ga uvukle u život plemenitaša i preko njih se upoznao s mnogim utjecajnim ljudima, što će kasnije itekako iskoristiti na dobro. Između ostaloga, bio je i kapelan prve žene kralja Henrija IV. – Margarete de Valois.

Konačno je nakon 12 godina svećeništva postao i župnik u jednom mjestu nedaleko od Pariza. No, polako se i njegov pogled na svećeništvo mijenjao, te je uskoro postao požrtvovni pastir koji se svim snagama brine za svoje stado.

U tom je smislu jedna zgoda odigrala presudnu ulogu. Naime, dogodilo se da su svih šestero članova jedne obitelji teško oboljeli i nije bilo nikoga da ih poslužuje, te je to svetog Vinka vidno uzdrmalo i o tome je propovijedao svojim župljanima na svetoj misi, a ovi su odmah, u velikom broju, nesebično priskočili u pomoć. Takav vid solidarnosti ga je iznimno oduševio i shvatio je da je jedini put pomaganja mnoštvu ubogih i bolesnih dobra organiziranost, pa je u tom smjeru i prionuo na posao.

Nagovarao je bogate gospođe da se uključe u karitativan oblik pomaganja siromašnima i bolesnima, što su mnoge od njih svesrdno i činile, no među njima nije našao one koje su bile spreme konkretno se skrbiti za potrebite njegovanjem i fizičkim služenjem, nego su svoj oblik pomaganja isključivo svodile na materijalni.

Ipak, pronašao je nekoliko istomišljenika koji su mu se pridružili, pa je osnovao Bratovštinu kršćanske ljubavi, a 1625. god. i Misijsku kongregaciju, čije je sjedište bilo u Saint-Lazareu, te su po njemu nazvani lazaristi. Ubrzo su se proširili po cijeloj Francuskoj, djelujući u ubožnicama, bolnicama i sirotištima francuskih gradova, a potom su se proširili i u drugim zemljama.

Kada su prigodom jednih misija Vinkovi misionari propovijedali narodu kako se pomaže siromasima u Parizu, istupila je jedna djevojka imenom Margaret Naseau i rekla kako im se želi pridružiti i konkretno skrbiti za potrebite. Margaret se toliko dala u služenje siromasima i bolesnima da je uskoro i sama oboljela i umrla, ali je svojim činom potaknula mnoge druge djevojke koje su slijedile njezin primjer. U tom je pogledu posebno prednjačila udovica Louis de Marillac, s kojom je sveti Vinko 1633. god. utemeljio Družbu milosrdnih sestara.

Preko tih sestara sveti je Vinko učinio ono što nikome prije nije uspjelo. Naime, do tada su sve redovnice isključivo živjele klauzurnim oblikom života u samostanu, a sveti Vinko je znao da njegove sestre ne mogu pomoći siromasima i bolesnicima na takav način, nego nužno moraju djelovati u bolnicama, sirotištima, domovima, ubožnicama, po kućama i na drugim mjestima, ali nikako u samostanima, pa su sestre djelovale gotovo tajno, bez nekakve vidljivije javne povezanosti, jer bi ih javnost dovela u veliku opasnost da im se zabrani takav rad na apostolatu.

Te su sestre kasnije utrle put i mnogim drugim tzv. aktivnim ženskim redovima, odnosno onima koji nisu isključivo vezani uz samostan, nego svoje djelovanje organiziraju izvan njega, a i same su milosrdnice mogle s vremenom otvorenije pokazati svoju karizmu, onda kada su rezultati njihova rada bili prepoznati i priznati.

Biografi svetoga Vinka kažu kako se sav dao u pomaganje drugima, te se vrlo fizički pri tome iscrpljivao, spavajući svega nekoliko sati dnevno. Iza njega je ostalo oko 3.000 sačuvanih različitih pisama i misijskih nagovora, iz kojih saznajemo puno i o samom svecu i o njegovu djelovanju, a kažu da ih je napisao znatno više, oko 50.000. Početkom 1660. god. sve više gubi snagu i gotovo postaje nepokretan, a 27. rujna iste godine umire. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je blaženim 1729. god., a svetim ga je proglasio papa Klement XII. 1737. god.

Njegove sestre milosrdnice i njegovi lazaristi i danas djeluju na raznim karitativnim i socijalnim područjima, kao što su bolnice, sirotišta, škole, vrtići, starački domovi, a djeluju i tako što obilaze nemoćne po kućama i pomažu im, te se značajno skrbe i za napuštenu djecu.

Uz mnoge druge zemlje, i jedna i druga zajednica postoji u Hrvatskoj. Tako je još prvi zagrebački nadbiskup Juraj Haulik doveo u Zagreb 1845. god. sestre milosrdnice i u Frankopanskoj ulici im podigao samostan, a crkvu posvetio svetom Vinku. Milosrdnih sestara svetog Vinka u Crkvi u Hrvata danas ima oko 650, a djeluju u četiri provincije, razmještene u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Sarajevu.

Lazaristi, odnosno misionari sv. Vinka djeluju u Hrvatskoj od 1958. god., a imaju svoju kuću na području Vrapča u Zagrebu, te se pastoralno skrbe za tri župe, od kojih se jedna  nalazi u sklopu Psihijatrijske bolnice Vrapče.

Od 1992. god. postoji u Hrvatskoj i međunarodna udruga sv. Vinka Paulskog, koja se bavi iskazivanjem djela milosrđa na različitim područjima, a posebno brineći se za bolesne, napuštene, djecu s poteškoćama u razvoju, zatvorenike, ovisnike, beskućnike, siromašne i druge koji su izravno ili neizravno marginalizirani.


Sveti Vinko se štuje kao zaštitnik siromaha, bolesnika i karitativnih i socijalnih djelatnika. Njegova karizma i sve ono što je činio iz ljubavi prema drugima, pokazuje i nama danas put koji bi valjalo slijediti, te se tako na neki način pridružiti zauzetijem djelovanju onih koji izravno nasljeduju smjernice koje im je njihov utemeljitelj ostavio.

Molitva sv. Vinka Paulskog

Gospodine, učini me dobrim
prijateljem svih,
učini da moja osoba zrači povjerenjem:
onima koji pate i žale se,
onima koji traže svjetlost daleko od Tebe,
onima koji žele početi, a ne znaju kako,
onima koji se žele nekome povjeriti
a ne osjećaju se sposobni.
Gospodine, pomozi mi,
da ne prođem blizu nekoga
s licem bez osjećaja,
sa zatvorenim srcem, ubrzanim korakom.
Gospodine, pomozi mi da odmah osjetim:
za one koji su kraj mene,
za one koji su zabrinuti i izgubljeni,
za one koji pate u sebi,
za one koji se osjećaju osamljeni
ne svojom voljom.
Gospodine, daj mi taj dar
da mogu ići u susret srcima.
Gospodine, oslobodi me sebičnosti,
da Ti mogu služiti,
da Te mogu ljubiti,
da Te mogu osjetiti,

u svakom bratu koga susretnem.

Mr. Snježana Majdandžić-Gladić
Urednica stranice zlatnadjeca.com

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

Photo:Pixabay

Gotovo svakodnevno u medijima slušamo i čitamo priče koje se povezuju s izjavama nekih crkvenih osoba, a odnose se na milosrđe. Upada u oči isticanje Božjega milosrđa, a s druge strane između redaka ili čak otvoreno možemo pročitati da je Crkva nemilosrdna. Jasno, Božje je milosrđe beskrajno, ali za dobivanje milosrđa potrebno je mnogo toga, a najvažnije je htjeti primiti milosrđe i pokajati se za počinjeno nedjelo. Zar se ovoga načela ne drži i Crkva? I to ne samo danas, nego kroz čitavu povijest! O milosrđu su se mnogi raspisali tijekom protekle godine, pa i oni koji s Crkvom pa ni vjerom nemaju nikakve veze. Očito, za njih je milosrđe sve poravnati i pogaziti sva načela. Čudi nas kako su najednom deklarirani ateisti postali zainteresirani za oproštenje grijeha katolika koji se idu ispovijedati. Otkuda najednom tolika briga za duševno zdravlje onih koji vjeruju? Tu nešto nije u redu. Sve nas vodi na zaključak da je tu po srijedi interes da se Crkva kao božanska i ljudska ustanova obezglavi, te da prestane biti bilo kakav čimbenik u društvenome životu diljem kugle zemaljske, i to, zamislite, pod krinkom tobožnje brige za duševno zdravlje vjernika. Crkva je i do sada svakomu raskajanu grješniku išla u susret poput milosrdne majke i u ime Presvetoga Trojstva dijelila im obilje Božje milosti i milosrđa. Čak i ubojicama i onima koji su ubijali još nerođenu djecu. Gdje je tu problem? Možda u tomu što bi neki željeli da Crkva kaže da nije grijeh, užasan zločin, ubiti nerođeno Božje stvorenje? Dakako, Crkva ne može odstupiti od božanskih zakona i nepromjenjivih načela. Senzacionalistički napisi u tom pogledu ne će promijeniti ništa.

Slična je stvar i s Pričešću onih koji su crkveno valjano vjenčani pa se rastavili i ponovo sklopili tzv. civilnu ženidbu, te u tom grješnu stanju žele primati sakramente, prije svega sakrament ispovijedi i svete Pričesti. I u ovoj priči primanje sakramenata drugotne je važnosti. Tim tzv. skrbnicima mnogo je važnije pitanje nerazrješivosti ženidbe, nego primanje sakramenta pomirenja. Eto, oni se i u ovom slučaju brinu za duševno zdravlje vjernika, iako sami do vjere ne drže ništa. Razlozi tolike vike ovdje su potpuno jasni. Bez obzira na svu tu buku i halabuku, Crkva ni ovdje ne može odstupiti od božanskih načela, kao ni od svoje dvotisućljetne tradicije i prakse. Zato, kao ni ono prvo pitanje ni ovo ne pripada u domenu božanskoga ni crkvenoga milosrđa. Ako se netko našao u tom stanju, Crkva ga ne isključuje iz zajednice vjernika, nudi mu razne oblike sudjelovanja u crkvenome životu i u konačnici na kraju života pruža mu mogućnost potpune poputbine. Oni koji žele izigrati vječna načela i poigravati se s božanskim milosrđem mogu upasti u zamku banaliziranja Božjega milosrđa. Zato Crkva zadržava svoju vjerodostojnost u svim pitanjima doktrinarnoga nauka, pa tako i kada je riječ o ovim temeljnim temama, koje su, dakako, važne i za ustrojstvo civilnih društava diljem svijeta.

Treće goruće pitanje koje se također pokušava dovesti u vezu s milosrđem jest pokušaj dekristijanizacije Europe dovođenjem milijuna ljudi s drugih kontinenata. Znamo, migracije su posljedice ratova, ekonomske situacije, nesređenih društvenih prilika i čega sve ne. Jasno, uvažavamo mišljenja da je potrebno pomoći svakom ugroženu čovjeku, ali za sve postoji način. Smatramo da nije primjereno modernu seobu naroda, koja prijeti urušavanjem Europe kakvu poznajemo, povezivati s milosrđem. Tu je po srijedi nešto sasvim drugo. Sve ovo može biti dobro smišljen plan, koji je kovan zasigurno više desetljeća i sada je kucnuo čas da se taj plan provede. Milosrđe bismo iskazali tim ljudima kada bi im tzv. razvijeni svijet omogućio stvaranje normalnih uvjeta življenja u njihovim domovinama i kada bi odgovorni za ratove te strašne sukobe zaustavili. To bi bilo istinsko milosrđe, i pravda, a ne dopuštanje da ti bijednici lutaju morima, brdima i dolinama da bi pokušali naći “obećanu zemlju”. Milosrđe ne možemo povezati s dekristijanizacijom Europe.

Čini nam se da se pojedini predstavnici crkvenih zajednica u nekim od ovih pitanja nisu najbolje snašli. Razlog tomu može biti to što se ne osjeća potrebno jedinstvo u Crkvi u svezi s ovim problemima. Mislimo da bi bilo potrebno nekako dodatno usuglašavanje kako bi se došlo do jasnih stajališta i s obzirom na sakramentalni život vjernika, kao i u pitanju tzv. migrantske krize koja je objektivno jedna od najvećih ugrozbi moderne Europe.

Božo Goluža

IZVOR:www.cnak.ba /Crkva na kamenu 

Photo:Pixabay

Opasnost za današnju Crkvu jest vidjeti znakove upozorenja i izjaviti:"Nije tako loše."Ne prepoznaju krajnju opasnost s kojom se suočavaju-zato što ne vole istinu.

Jeste li se ikada vozili i naišli na cestovni znak koji kaže:"Opasnost na cesti:Zabranjen prolaz"?

Jeste li pogledali niz cestu i pomislili:"Ne izgleda tako loše."I onda nastavili dalje?

Jednom sam napravio takvu pogrešku.Put je nakon nekog vremena nestao i morao sam se vratiti.

Srećom,mogao sam se vratiti.Čitao sam o nekima koji nisu bili te sreće.Suočavamo se sa sličnim situacijama u Crkvi Isusa Krista.

Apostol Pavao je podigao znak upozorenja u svojoj drugoj poslanici crkvi Solunjanima.

"...njega,čiji je dolazak po djelovanju Sotone sa svom silom i znacima i lažnim čudesima,i sa svim nepravednim zavaravanjem u onima koji propadaju jer nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili.I zbog toga će im Bog poslati djelotvornu zabludu da povjeruju laži,da budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini,nego su sebi ugodili u nepravednosti" (2.Sol. 2,9-12).

Apostol je dao slično upozorenje svom duhovnom sinu Timoteju:"A duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere priklanjajući se prijevarnim duhovima i naucima zloduha,podlegavši licemjerju lažljivaca ožigosanih u vlastitoj savjesti" (1.Tim 4,1-2)

Opasnost za današnju Crkvu jest vidjeti znakove upozorenja i izjaviti:"Nije tako loše."

Ne prepoznaju krajnju opasnost s kojom se suočavaju-zato što ne vole istinu.

Toliki su mnogi u crkvi zahvaćeni racionalizmom i relativizmom da više ne prihvaćaju apsolutnu istinu Božje Riječi.

Strah od Gospodina i upozorenja Svetog pisma ne pogađaju njihovo srce jer ne vole istinu.To ih čini izuzetno slabima na "djelotvornu zabludu" i vjerovanje u laž.

Kako osoba zna vjeruje li u laž,odnosno slijedi li prijevaru?

Ljudi voze niz opasnu cestu vjerujući da su savršeno sigurni zato što su u zabludi.Potpuno nesvjesni opasnosti ispred njih.

Tek kad prime prijekor Božje Riječi i ispravljanje po Božjoj Riječi,postaju svjesni da su na opasnoj cesti.

Osoba mora "primiti ljubav prema istini" od Duha Svetoga ako želi izbjeći opasnosti koje se danas nalaze u crkvi.A to su:

Opasnost od pretjerane milosti koja ne poziva na svetost života;

Pozitivno Evanđelje s naglaskom na Božju ljubav i dobrotu,ali bez poziva na pokajanje od grijeha;

Opasnost od slijeđenja proročkih riječi koje ne pozivaju na odgovornost provjere i potvrde u Božjoj Riječi;

Opasnost od traženja otkrivenja od anđela;

Opasnost od odlaska na grob poznatog Božjeg čovjeka ili žene za traženje pomazanja i prizivanje mrtvih.

Ta učenja slijede na tisuće ljudi u crkvi izvan kontrole;možda je to iz duhovne naivnosti ili možda zato što traže nešto novo i uzbudljivo što će ih podučiti.

Cijelo to vrijeme uopće nisu svjesni da prolaze pokraj "znaka opasnosti" Božje Riječi.

Apostol je uputio Timoteja:"Zli pak ljudi i varalice napredovat će iz zla u gore-zavodeći i bivajući zavedenima.A ti ostani u onome što si naučio i u što si uvjeren,znajući od koga si naučio i da od djetinjstva znaš Sveta pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri koja je u Kristu Isusu.Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje,za prijekor,za popravljanje,za odgajanje u pravednosti,da čovjek Božji bude potpun,opremljen za svako dobro djelo" (2. Timoteju 3,13-17).

Tražite Boga da vam podari srce koje "voli istinu".

Proučavajte Božju Riječ i kopajte po Božjoj Riječi kao da tragate za čistim zlatom.

Jer doista i tragate!

Autor:F. Dean Hackett;Prijevod Vesna L.;IZVOR:www.charismamag.com 

PRENOSI:www.novizivot.net

 Stare građevine

Crkva Slavonski Kobaš

Heritage

Baština

Hrvatska

Slavonija

Brodsko-posavska županija

Katolička vjera
Religija
Bog
Isus Krist
Križ
Raspelo
Vjerovanje
U molitvi je spas
Oni koji znaju moliti,te koji idu često u crkvu su pravi vjernici,a oni koji ne znaju moliti,te neidu u crkvu su ljudi na drugom mjestu u društvu!Tako je uvijek bilo i ostati će tako...

Vjera kao vjera,ja mislim da svatko mora sebe izgraditi duhovno na bolje,ostalo je nebitno.


Sta vrijedi i gledati,i nesta misliti,kad nevalja ništa.Ovaj križ je koštao toliko i toliko,ne znam točno,kolika je bila cijena,al ok,netko je zaradio lovu.Izađem van,oko mene sve crkve,križevi,na svakom ćošku,čovjek bi pomislio,ovo je raj,nije zemlja.Sve puno crkvi,križeva,a oko njih sve zavist,zloba,nepoštenje,mržnja,ukratko,kad ti se nešta desi loše,svima drago,svi cvjetaju,te se onda spreme i odoše u crkvu,moliti se Bogu,Isusu Kristu,valjda da im bude bolje,neće sigurno sebi misliti i raditi loše.Moje je naselje prije koju godinu postalo župa,po meni bez potrebe,jer ima i drugih crkvi,blizu su,ali dobro,ima se novaca,pa treba praviti još.Na mjestu gdje treba biti crkva je postavljen križ,koji je visok oko 5 metara.Stoji on tu,čeka da ga se makne,pa će tu biti crkva.Ta crkva će navodno biti jako,jako velika,arhitekti su je osmislili,nacrtali,šta će,to im je posao,školovali su se i rade za novac,briga ih.Kako sam ja shvatio,u tu novu crkvu bi trebalo stati oko 400 ljudi.E,sad,ako bude u njoj 400 ljudi i jednom godišnje,svaka čast.Ja mislim da ovi vjerni vjernici jedva čekaju da se ona izgradi,u njoj će se bolje osjećati,bolje će vjerovati,ostvariti će im se molitve tipa "Da je meni sve,ostali neka propadnu što prije!"Te njihove molitve su davno uslišene,imaju sve,a drugi su propali,izgleda su zaboravili na to.I ja jedva čekam da se napravi...Vidjeti će se izvana,ali ću samo jednom ući u nju,da vidim od kakvih je materijala napravljena iznutra,kako je uređena,možda bude dijelova interijera od zlata i mesinga,tko zna,svakako će je biti lijepo vidjeti...hehe

Kada postati veliki vjernik?Poznajem neke,koji su nekada dobro stajali,imali sve,bili bahati,oko sebe nisu nikoga poštivali,čistili su sve pred sobom da bi se bilo kako okoristili.Odjednom,sve im preko noći padne u vodu,nisu više ono što su bili.Nakon toga,oni postaju veliki vjernici,svake nedjelje se drže ženi za ruku i idu u crkvu,kako glupo.