Photo:Pixabay

Sveci

Sveti Dominik









Kažu da su snovi predivna stvar. U njima čovjek ili lebdi na najvišem oblaku ili pluta na kakvom lopoču po jezeru vlastita mira, a ponekad, što isto nije strano iskustvo, Bog progovara čovjeku i kroz san.  Upravo na taj način, kroz san, Bog je progovorio majci svetog Dominika Guzmana, utemeljitelja reda dominikanaca, negdje u 12. stoljeću. Dominikova majka usnula je, naime, san u kojem joj se činilo da u utrobi nosi psića koji u ustima drži upaljenu baklju, kojom je po izlasku iz utrobe zapalio čitav svijet. I uistinu, plamen koji je buknuo od baklje Dominikove duše, kasnije nam je iznjedrio takve divove katoličke vjere kao što su: Toma Akvinski, Katarina Sijenska, Ruža Limska, Albert Veliki, Vinko Ferrerski,  pa među ostalima i jedan naš hrvatski blaženik – Augustin Kažotić.

Dominikanci su često nazivani i svojim alternativnim imenom – Red propovjednika (ordo praedicatorum) i upravo na to želi autor ovog teksta staviti naglasak. Jer, iako je sveti Dominik približio Krista svojm vremenu, od pukog prepisivanja njegova života, imali bismo jako malo koristi, osim ako ne uvidimo, kako ćemo Dominikov primjer iz srednjeg vijeka prenijeti u vrijeme u kojem živimo. Pojednostavljeno možemo reći: Dominik je približio Krista svojem vremenu, a mi hajdemo pokušati približiti Dominika našem vremenu. Sveti Dominik je uz Krista ljubio i znanje, jer je smatrao da se u ono vrijeme raširena albigenška krivovjerja mogu pobiti samo izvrsnim poznavanjem teologije. Otuda i još jedno shvaćanje dominikanaca kao “reda intelektualaca”. Uistinu, Dominik je sam naglašavao kako samostani moraju imati novaca za lijekove i knjige, a sve ostalo imalo je doći po Božjem Milosrđu, u koje se uzdao. Također, znamenita je i njegova ljubav prema siromasima, koja je nekako prirodno postavila temelj za glavnu zadaću reda, a to je: spasavanje duša. Ili kako je to sveti Franjo rekao, kad je od pape izmolio milost potpunog oprosta na Snježnu Gospu u Porcijunkuli: “Sve vas želim poslati u raj.”  Stoga Dominik za svoj red bira zadaću propovijedanja, koju su dotad obavljali samo biskupi. Njegovo poslanje je širiti Istinu i poučavati. Istinu, koju Dominik želi objaviti malenima, siromašnima, onima koji više ne razumiju učen govor i teološke fraze tadašnjeg svećenstva. Jer i Bog je sve sakrio velikima, a objavio malenima. Na neki način, možemo Dominika promatrati kao “prosvjetitelja prije prosvjetiteljstva”, samo s tom razlikom da su prosvjetitelji željeli opismeniti narod, a Dominik je htio preuzeti brigu za njega u puno dubljem i trajnijem smislu, osiguravajući im tumačenje evanđelja, upućujući ih tako da i oni mogu odškrinuti vrata vječnosti u nebeskim stanovima. Kakve li plemenite ideje! Kakvog li divnog poziva! Upućivati  jednostavne i priproste na onoga koji je Put, Istina i Život – na Krista. U tom smislu, i dominikansko geslo, koje glasi Veritas (Istina), dobiva posve drukčije značenje i umjesto njega, posve lako na dominikanskome grbu mogu stajati riječi: Krist. Upravo je to ono što vrišti iza te malene, naoko tako obične i danas veoma relativizirane riječi.






Zašto je Dominikov srednjovjekovni primjer evangelizacije toliko blizak našem vremenu? Svjedoci smo vatrenog pozivanja na evangelizaciju, u kojoj već odavno ne bi trebali sudjelovati samo svećenici, već i laici. Vremena se mijenjaju, a s njima i uloga kršćana.  Danas, u vrijeme kada je prosječni kolumnist Jutarnjeg Lista stručnjak za politiku, ekonomiju, sport, povijest, zemljopis, i nadasve teologiju, svatko od nas dužan je propovijedati na sav glas. Pa opet, što se to onda događa da nekako zakazujemo u toj svojoj zadaći? Gdje je pogreška, sada kada nas iz svih smjerova i sa svih strana Crkve pozivaju upravo na vršenje evangelizacije u ovim turbulentnim vremenima u kojima živimo? Autor ovog teksta misli da je pogreška u našem osobnom tumačenju same riječi “evangelizacija”. Svi smo mi veoma dobro potkovani, ili bismo barem trebali biti, u evanđelju, u apostolskim poslanicama, i općenito u biblijskim tekstovima. Svi poznajemo onih nekoliko najviše korištenih citata iz Biblije sa kojima pristupamo ljudima kada naši razgovori zađu u duhovne sfere. Ali problem je upravo u tome. Čini se da se naše “evangeliziranje” pretvorilo u puko nabrajanje biblijskih citata, na obične riječi. Sve dok “evangelizacija ne prestane biti samo to, obična RIJEČ, ona neće nikada uspjeti zaživjeti istinskim duhom Krista.  Neće nikada uspjeti buknuti onim plamenom koji obuhvaća čitavu dušu, tjerajući je da drhti od Božje ljepote i svemoći u Njegovom naručju, ili kako kaže psalmist:

“Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.

Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.

Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni
dok još ne bješe ni jednoga…”

Povedemo li se za povijesnim iskustvom, lako ćemo shvatiti problem. Naime, svi veliki svetci, koji su u svoje vrijeme obnavljali i izgrađivali Crkvu, pa ako pođemo i malo dalje, svi veliki ljudi u povijesti čovječanstva, koji su zaslužni za velike pronalaske, nisu postizali svoje rezultate pričanjem – nego DJELIMA.  U vremenima kada se činilo da je Krist nestao iz Crkve, oni ljudi koje danas slavimo kao svetce, nisu učinili ništa drugo, osim što su prestali pričati i počeli ŽIVJETI. Nisu učinili ništa drugo, osim što su prestali zanositi svoje duše beskrajnim teoretiziranjem Božje Ljubavi i Milosrđa, već su hrabro ustali i uložili sve svoje snage i napore u to da to isto Milosrđe i Ljubav dohvate i ostvare. Nedavno sam naime vodio razgovor sa jednom dragom osobom, čiji sam duhovni razvoj jako dobro poznavao. A opet, ta osoba našla se trenutačno u jako teškoj situaciji za nju, na neki način, njezina vjera završila je na tankom ledu. I rekla mi je ta osoba: “Unaprijed već znam sve odgovore koje mogu dobiti kad se potužim svojim prijateljima. Kazali bi ili da idem u crkvu i pomolim se, ili da se predam potpuno Isusu… ali što ako trenutno nisam sposoban za to? Hajde, neka zamisle da sam ateist ili musliman… bi li mi i onda savjetovali isto? Kakvo bi rješenje onda predložili?” Te su me riječi ostavile nakratko u razmišljanju. I zaključak je upravo ovaj koji sada razlažem. Umjesto da PRIČAMO, hajde da ČINIMO. Nije li i jedan drugi veliki svetac, sveti Franjo, rekao svojoj braći: Počnimo ispočetka, jer ništa dosad nismo učinili. Sjetimo se prispodobe o dva sina koja otac šalje u vinograd. Prvi reče: “Evo me” i ne ode, a drugi reče: “Ne idem…” i ode. Uistinu, koji je bolje učinio? Kad se nađemo pred ljudima koje bismo htjeli obraćiti, kad se nađemo na mjestima gdje bismo trebali vršiti evangelizaciju, pa i vršimo je. Ali svežimo isprva naše jezike. Hajde da činimo tako da sve u nama i iz nas viče: KRIST! Snagom naših djela, neće li se tresti tvrda srca, neće li padati okovi grijeha i mržnje, kad vide koliko se ovi Kristovi učenici među sobom ljube, i koliko druge ljube u Kristu. To je poruka svetog Dominika koju je on htio propovijedati i navijestiti najmanjima i koju odašilje i nama danas,  To je Istina. To je poruka Kristova. I ako dosad nismo razmišljali u tom smislu, neka nam blagdan svetog Dominika bude poticaj na to.

Matej Vidaković

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

Photo:Pixabay

27. rujna Crkva časti sv. Vinka Paulskog, sveca iz 16./17. st., rođenog u Francuskoj, koji se odlikovao posebno jednostavnim i marljivim životom, neumorno skrbeći za potrebite, bolesne, siromahe. Posebno je poznat i cijenjen kao utemeljitelj lazarista (misijska družba) i sestara milosrdnica, a obje te družbe djeluju i u Hrvatskoj i neumorno nastavljaju njegovo poslanje.

Sv. Vinko Paulski rođen je 24. travnja 1581. god. u malom francuskom selu Pouy, u siromašnoj seljačkoj obitelji, u vrijeme oštrih borbi između protestanata i katolika, kao i u vrijeme velike duhovne i materijalne zapuštenosti u puku i prilične gramzivosti među plemenitašima i svećenstvom.

Kao dječak, napasao je stada ovaca i svinja svoga oca, a kada je njegov otac vidio da mu sin ima izražene intelektualne sposobnosti, odlučio ga je školovati za svećenika, s ciljem kako bi od toga, jednom kada Vinko dobije dobru župu i trajnu nadarbinu, izvukao materijalnu korist. Ni sam Vinko nije bitno drukčije razmišljao, nego je i on svoju svećeničku službu više razumijevao kao dobar poslovni pothvat, nego životni poziv.

No, ne samo da im se želje nisu ispunile, nego se ta odluka pokazala poslovnim promašajem, jer za dugo godina Vinko nije postao župnikom i nije imao nikakvih materijalnih prihoda, te je zapao u velike dugove i doslovno je morao iščeznuti pred svojim vjerovnicima.

Ipak, naredne će godine donijeti bitne promjene, koje će ga okrenuti drugim smjerovima.

Jednom je prilikom putovao brodom iz Marseillesa, a na putu su ih napali turski gusari i prodali Vinka kao roba u Tunis. U takvim novonastalim okolnostima je polako sazrijevao, ali ne u potpunosti. Ondje je, naime, imao nekoliko gospodara, a zadnji je bio bivši fratar koji je prešao na islam, no sveti Vinko je svojim stavovima i riječima bitno utjecao na njega, te se taj ponovno obratio na kršćanstvo, a potom su obojica pobjegla u Avignon.  Bilo je to 1607. ili 1608. god. Iako je proživio gorko iskustvo roba, to ga nije odvratilo od materijalističkog pogleda na svijet, te je i dalje najviše sanjao kako se dočepati dobre župe i dobre nadarbine.

No, ta mu se želja neće ispuniti još nekoliko narednih godina. Ipak, počeo je obnašati neke službe koje mu istina nisu donosile nekakvu materijalnu dobit, ali su ga uvukle u život plemenitaša i preko njih se upoznao s mnogim utjecajnim ljudima, što će kasnije itekako iskoristiti na dobro. Između ostaloga, bio je i kapelan prve žene kralja Henrija IV. – Margarete de Valois.

Konačno je nakon 12 godina svećeništva postao i župnik u jednom mjestu nedaleko od Pariza. No, polako se i njegov pogled na svećeništvo mijenjao, te je uskoro postao požrtvovni pastir koji se svim snagama brine za svoje stado.

U tom je smislu jedna zgoda odigrala presudnu ulogu. Naime, dogodilo se da su svih šestero članova jedne obitelji teško oboljeli i nije bilo nikoga da ih poslužuje, te je to svetog Vinka vidno uzdrmalo i o tome je propovijedao svojim župljanima na svetoj misi, a ovi su odmah, u velikom broju, nesebično priskočili u pomoć. Takav vid solidarnosti ga je iznimno oduševio i shvatio je da je jedini put pomaganja mnoštvu ubogih i bolesnih dobra organiziranost, pa je u tom smjeru i prionuo na posao.

Nagovarao je bogate gospođe da se uključe u karitativan oblik pomaganja siromašnima i bolesnima, što su mnoge od njih svesrdno i činile, no među njima nije našao one koje su bile spreme konkretno se skrbiti za potrebite njegovanjem i fizičkim služenjem, nego su svoj oblik pomaganja isključivo svodile na materijalni.

Ipak, pronašao je nekoliko istomišljenika koji su mu se pridružili, pa je osnovao Bratovštinu kršćanske ljubavi, a 1625. god. i Misijsku kongregaciju, čije je sjedište bilo u Saint-Lazareu, te su po njemu nazvani lazaristi. Ubrzo su se proširili po cijeloj Francuskoj, djelujući u ubožnicama, bolnicama i sirotištima francuskih gradova, a potom su se proširili i u drugim zemljama.

Kada su prigodom jednih misija Vinkovi misionari propovijedali narodu kako se pomaže siromasima u Parizu, istupila je jedna djevojka imenom Margaret Naseau i rekla kako im se želi pridružiti i konkretno skrbiti za potrebite. Margaret se toliko dala u služenje siromasima i bolesnima da je uskoro i sama oboljela i umrla, ali je svojim činom potaknula mnoge druge djevojke koje su slijedile njezin primjer. U tom je pogledu posebno prednjačila udovica Louis de Marillac, s kojom je sveti Vinko 1633. god. utemeljio Družbu milosrdnih sestara.

Preko tih sestara sveti je Vinko učinio ono što nikome prije nije uspjelo. Naime, do tada su sve redovnice isključivo živjele klauzurnim oblikom života u samostanu, a sveti Vinko je znao da njegove sestre ne mogu pomoći siromasima i bolesnicima na takav način, nego nužno moraju djelovati u bolnicama, sirotištima, domovima, ubožnicama, po kućama i na drugim mjestima, ali nikako u samostanima, pa su sestre djelovale gotovo tajno, bez nekakve vidljivije javne povezanosti, jer bi ih javnost dovela u veliku opasnost da im se zabrani takav rad na apostolatu.

Te su sestre kasnije utrle put i mnogim drugim tzv. aktivnim ženskim redovima, odnosno onima koji nisu isključivo vezani uz samostan, nego svoje djelovanje organiziraju izvan njega, a i same su milosrdnice mogle s vremenom otvorenije pokazati svoju karizmu, onda kada su rezultati njihova rada bili prepoznati i priznati.

Biografi svetoga Vinka kažu kako se sav dao u pomaganje drugima, te se vrlo fizički pri tome iscrpljivao, spavajući svega nekoliko sati dnevno. Iza njega je ostalo oko 3.000 sačuvanih različitih pisama i misijskih nagovora, iz kojih saznajemo puno i o samom svecu i o njegovu djelovanju, a kažu da ih je napisao znatno više, oko 50.000. Početkom 1660. god. sve više gubi snagu i gotovo postaje nepokretan, a 27. rujna iste godine umire. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je blaženim 1729. god., a svetim ga je proglasio papa Klement XII. 1737. god.

Njegove sestre milosrdnice i njegovi lazaristi i danas djeluju na raznim karitativnim i socijalnim područjima, kao što su bolnice, sirotišta, škole, vrtići, starački domovi, a djeluju i tako što obilaze nemoćne po kućama i pomažu im, te se značajno skrbe i za napuštenu djecu.

Uz mnoge druge zemlje, i jedna i druga zajednica postoji u Hrvatskoj. Tako je još prvi zagrebački nadbiskup Juraj Haulik doveo u Zagreb 1845. god. sestre milosrdnice i u Frankopanskoj ulici im podigao samostan, a crkvu posvetio svetom Vinku. Milosrdnih sestara svetog Vinka u Crkvi u Hrvata danas ima oko 650, a djeluju u četiri provincije, razmještene u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Sarajevu.

Lazaristi, odnosno misionari sv. Vinka djeluju u Hrvatskoj od 1958. god., a imaju svoju kuću na području Vrapča u Zagrebu, te se pastoralno skrbe za tri župe, od kojih se jedna  nalazi u sklopu Psihijatrijske bolnice Vrapče.

Od 1992. god. postoji u Hrvatskoj i međunarodna udruga sv. Vinka Paulskog, koja se bavi iskazivanjem djela milosrđa na različitim područjima, a posebno brineći se za bolesne, napuštene, djecu s poteškoćama u razvoju, zatvorenike, ovisnike, beskućnike, siromašne i druge koji su izravno ili neizravno marginalizirani.


Sveti Vinko se štuje kao zaštitnik siromaha, bolesnika i karitativnih i socijalnih djelatnika. Njegova karizma i sve ono što je činio iz ljubavi prema drugima, pokazuje i nama danas put koji bi valjalo slijediti, te se tako na neki način pridružiti zauzetijem djelovanju onih koji izravno nasljeduju smjernice koje im je njihov utemeljitelj ostavio.

Molitva sv. Vinka Paulskog

Gospodine, učini me dobrim
prijateljem svih,
učini da moja osoba zrači povjerenjem:
onima koji pate i žale se,
onima koji traže svjetlost daleko od Tebe,
onima koji žele početi, a ne znaju kako,
onima koji se žele nekome povjeriti
a ne osjećaju se sposobni.
Gospodine, pomozi mi,
da ne prođem blizu nekoga
s licem bez osjećaja,
sa zatvorenim srcem, ubrzanim korakom.
Gospodine, pomozi mi da odmah osjetim:
za one koji su kraj mene,
za one koji su zabrinuti i izgubljeni,
za one koji pate u sebi,
za one koji se osjećaju osamljeni
ne svojom voljom.
Gospodine, daj mi taj dar
da mogu ići u susret srcima.
Gospodine, oslobodi me sebičnosti,
da Ti mogu služiti,
da Te mogu ljubiti,
da Te mogu osjetiti,

u svakom bratu koga susretnem.

Mr. Snježana Majdandžić-Gladić
Urednica stranice zlatnadjeca.com

IZVOR:www.vjeraidjela.com 

Pozadine za desktop

Sveci

Sveti Mihovil