Prikazani su postovi s oznakom kolumne. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom kolumne. Prikaži sve postove
0

HOLOCOUST

Posted by mrkaen002 on 18:43 in , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Iz arhive portala Hrvatski glas Berlin/

Objavljeno  02.10.2012

Tekst:

Emil Cipar


E, što neće Švabo sve izmisliti! Govorilo se tako kad bi se divilo nekoj tehničkoj napravi.

Percepcija Nijemaca kod starijih je bila uglavnom …marljivi, pametni, korektni, hladni…
Kod nas mlađih bilo drukčije. Nas su učili u školi da su Nijemci strašan narod, da su počinili veliko zlo, da su nas htjeli porobiti, ali snažna volja našega Vođe i želja naroda za slobodom pobjediše ih.

Da se zlo ne bi ponovilo, podijeliše pobjednici Njemačku u dva dijela …jedan napredni socijalistički, a drugi ostaviše da umre u svojoj truleži.

Kada su prvi radnici iz Jugoslavije pošli na rad u Njemačku, ja sam mislio da idu u onaj drugi …bolji dio. Nemalo sam se iznenadio kad doznah da idu na truli Zapad. Nisam bio u prilici birati istok ili zapad i nađoh se kod „gubitnika“. Često sam se pitao, jesu li očevi mojih kolega, ili oni sami sudjelovali u strašnim zločinima i kakva je njihova uloga bila u tome.

Radio sam u odjelu u kojemu smo bili samo četvorica. Šef Joseph bio je vojnik u Drugom svjetskom ratu a Helmuth i Günther su rođeni u vrijeme rata. Kada bih u razgovoru bilo što asociralo na rat …razgovor je naglo prekidan, štimung je padao na nulu.

U medijima …na televiziji bilo je isto. Tema Drugi svjetski rat bila je tabu, a ako se o njoj i pričalo onda uopćeno i neprepoznatljivo.
Bilo je često neugodnih situacija. Koliko puta je neka živahna diskusija, na bilo koju temu, zbog neke neželjene asocijacije, naglo prekinuta pogledima u stranu, međusobnim pogledavanjem …i na kraju završila neugodnom šutnjom.

Stanovali smo na rubu grada. Granica između ruralnog i urbanog bila jedna grabova živica. Pogled s prozora dnevne sobe na velika polja i na seljačko imanje.
Budući  sam i sam iz ruralne sredine, uživao sam u šetnji beskrajnim poljima i šumarcima. Sa seljakom sam često razgovarao, kupovao kod njega jaja, mlijeko…

Dogovorih jednom s Güntherom, kolegom s posla da ćemo zajedno prošetati u mojemu susjedstvu. Razgovarali smo o svemu i svačemu …o seljacima u mojemu kraju, o radovima na polju.
Naša djeca uživala su u susretima s gušterima, miševima …brali maslačak, a ja sam od stručaka maslačka pravio svirale, kao što sam to u svojemu djetinjstvu činio. Tom mojom vještinom oduševio se i seljak, koji to nije znao, ali on je znao napraviti sviralu od lista pšenice, tako da ga je stavio između palčeva i puhao u njega. Djeca su uzalud pokušavala učiniti isto. Seljak nas pozvao na kavu i mi se uputismo na imanje.

Naš ugodni razgovor prekide zvuk motora vozila. Okrenusmo se u smjeru odakle je dolazio zvuk. Preko žitnoga polja u susret nam je dolazilo manje oklopno vozilo američke vojske. Vozač je vozio u slalomu, kao da se trudio učiniti što veću štetu, i zgaziti što više pšenice.
Mogao sam dobro razumjeti seljakov bijes, koji mu je bio jasno vidljiv na licu. Vozilo se zaustavi u našoj blizini, kupola na krovu se otvori i otvoru se pojavi glava vojnika sa ciničkim osmijehom na licu.
-Tko će meni platiti štetu? Upita seljak očajnim glasom.
-Hitler! Odgovori glas ispod šljema, a cinični smjeh, postade nijansu ciničnijim.
Pogledi u zemlju i tišina. Kupola se zatvori i vozilo se udalji kroz pšenicu. Put, kojim se moglo kretati …samo nekoliko metara udaljen od njega.
Sva moć oružja i nemoć poraženih ovladala situacijom. I djeca se prestala igrati.

Sjeli smo kod seljaka u dvorištu. Pogledavamo se, ali nikome ne pada na pamet nešto o čemu bi mogli povesti razgovor.
Seljak je šutke ušao u kuću. Vrati se nakon kraćeg vremena sa uramljenom slikom.
-Ovo je moj otac …reče pokazujući nam sliku čovjeka u uniformi. Zadnji puta sam ga vidio 1944. U proljeće, kao i sada. Imao sam tada četiri godine. Bio je ranjen i otpušten, ali tada su ga ponovo mobilizirali. Otišao je na istočni front i tamo je poginuo.

-Baš kao i moj otac …nadoveže Günther …samo što ja svojega nikada nisam vidjeo.
-Ja sam svojega ispratio na vlak. Tamo na brdu …tamo gdje ti sada stanuješ, okrenuo se i dugo gledao po poljima. Uzdahnuo je i okrenuo se, nastavljajući put prema kolodvoru. Šta li je tada samo pomislio?

Dok njih dvojica razgovaraju ja gledam nijemo sliku seljakovog oca. Dobroćudno lice potsjeća me na dobrog vojaka Švejka. Teško mi zamisliti da je počinio bilo kakav zločin. Po meni je američki vojnik u oklopnom vozilu upravo počinio puno veći.

-Pred sam kraj rata vodile se žestoke borbe za Warstein. Šačica SS-ovaca, pružala žestok otpor Amerikancima. Jednoga jutra prestala pucnjava. U grad su ušli Amerikanci. Istjerali su sve stanovnike iz kuća i odveli ih na jedno mjesto u blizini. Tu je bila ogromna gomila leševa. Bili su to radnici na prisilnom radu, ja mislim da su bili Ukrajinci. SS-ovci ih pobiše te noći, a oni pobjegoše. Stanovnici Warsteina morali su obilaziti oko te gomile i gledati to zlo.
Moja majka sa mnom u naručju i sa sestrom, koju je vodila za ruku, morala je obilaziti tu gomilu zajedno sa ostalima. Ispričala mi je to sestra, koja je zapamtila detalje, iako je imala četiri godine tek. Majka mi to nikada nije spomenula, a ja ju nikada nisam pitao.
-A trebali smo pitati! …nadoveza seljak. Niti ja nisam pitao svoju majku. Nikada nismo pričali o ocu. Ispada da smo svi krivi zbog toga što su nacisti napravili. Zar smo mi krivi za to što se dogodilo?
Ušao mi pod kožu taj razgovor dvojice nemoćnih svjedoka nemilih događaja. Krivi su, jer su se rodili kao Nijemci u zapadnom dijelu Njemačke. I njihovi očevi su bili nemoćni. A činili su samo ono što se od njih očekivalo …slušali su. I nisu puno pitali koga slušaju. Odgojeni su tako da je onaj na vlasti uvjek u pravu.
Ispričah taj događaj Güntheru iz sindikata. Dugo me je gledao nijemo. Napunio je lulu, zapalio i nakon stvarno duge stanke progovorio.

– Moglo bi se reći da ja nemam taj osjećaj krivnje. I ja sam bio žrtva fašističkog režima. Pet godina sam proveo u zatvorima i koncentracionim logorima …ali nije tako! Sada se pitam jesam li učinio dovoljno. Očito nisam, jer da jesam …Hitler nebi došao na vlast.

Gledao sam ga zbunjeno. Koketira li on to samo sa svojom pripadnošću pokretu otpora, ili mi pokušava nešto prenijeti …nešto što ne mogu razumjeti.

-Za sve moraš platiti račun. I za učinjeno, ali i za neučinjeno. Sa neučinjenim je puno teže. Tu si odgovoran svojoj savjesti. I ne možeš reći …to me se ne tiče …to nije moja stvar. Sve je tvoja stvar. Svaka nepravda na ovome svijetu tiče se i tebe. Ja ne vjerujem u Boga …ne u onom klasičnom smislu, ali zato moram polagati račune sam sebi. A kod mene nema oprosta grijeha kao u Crkvi. Zlo se može samo dobrim istjerati. Čini dobro da bi tebi bilo dobro.

Rekoh mu da je to što priča nauka kršćanstva, i da je on u stvari model uzornog kršćanina.

–Ah kad bi to bilo tako jednostavno mi danas ne bi pričali o osjećaju krivnje, koja muči moju naciju. Uljuljati se u prividnu sigurnost, koju ti pruža jedna institucija je ugodno, ali opasno. Ako si njen član, ne primjećuješ trenutak kada institucija počinje griješiti. Kada pak primjetiš …prekasno je.
Ima stvari koje nećeš napraviti dok ih ne naučiš, ali ima i takvih koje nećeš naučiti dok ih ne napraviš.
Svoju grešku možemo popraviti samo dobrim. Moramo se truditi i truditi i ne sustajati niti ond kad nam kad nam baš ne ide od ruke.

Ispričah Güntheru, kolegi s posla što mi je njegov imenjak rekao. Šutio je i gledao u pod. Kada sam htio prekinuti izlaganje, jer sam pomislio da ga ne želi čuti, zamolio me da nastavim. Nekolko dana kasnije učlanio se u sindikat. htio se upisati baš kod mene, što je meni donijelo neke manje privilegije.

Ako pridobiješ nekoliko novih kolega, mogao si sudjelovati u jednodnevom izletu. Sjećam se taj puta bila je na redu vožnja brodom do Loreley-a, strme litice na obali Rajne.

Günther je postao uzoran član sindikata, a kasnije je zamijenio svoga imenjaka na njegovoj funkciji. Nemilosrdni obračun s prošlosti za bolju budućnost bio je njegov moto. Seljak je prodao imanje, jer se grad proširivao. Ako se njegov otac ipak jednoga dana vrati, teško da će pronaći gdje su nekada bile njegove njive.
Prigodom izleta na Loreley na brodu je bio i Isaak Goldberg, židov, koji je cijelu obitelj izgubio u koncentracionim logorima. Razgovarao sam s njim …naravno o Holocoustu.
-Ne mogu Nijemce osloboditi osjećaja krivnje, a trudim se već godinama. Nije glavni problem u tome što su učinili nama. Problem je u neučinjenom, u onome što su propustili pravovremeno napraviti …nisu smjeli, znali, mogli… Tu im ja ne mogu pomoći.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

DVOJNA (NE)LJUBAV

Posted by mrkaen002 on 13:14 in , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Josip Mayer






Turci u Njemačkoj veći su Turci od domaćih Turaka. Vidjelo se to i  na ovim izborima kada je više od 60 posto Turaka u Njemačkoj glasovalo ZA veće  predsjedničke ovlasti.

Moglo  bi se slično reći i za druge nacije koje žive u Njemačkoj. Ali, ipak je razlika, jer neki žele suradnju i socijalno izjednačenje, dok drugi svađe i ratovanje. Na Nijemcima je  da sada reagiraju.

Situacija je u Njemačkoj vrlo zabrinjavajuća. Čovjek se može slobodno upitati, kako je moguće da je jedan čovjek poput Recepa Tayyipa Erdogana mogao pokrenuti da toliki postotak Turaka u Njemačkoj glasuje za njega. Poznato je da u Njemačkoj živi negdje oko  1,5 milijun turskih državljana s pravom glasa.

Poznato nam je također da je Njemačka slobodna, demokratska, moderno razvijena država u kojoj je i za tursku naciju bilo izbornih skupova svih stranaka. Sloboda mišljenja nije ograničena, muškarci i žene ne moraju strahovati da će dospjeti u zatvor ukoliko se kritično izjasne o budućem samovladaru.

Ipak je bilo  i onih koji  su se izjasnili na referendumu PROTIV Erdogana.  Ne pomaže ni činjenica da je tek 50 posto njemačkih Turaka s pravom glasa izašlo na referendum. Njemačka će morati biti iskrena. Političke, kao i društvene snage moraju priznati da je u proteklih nekoliko desetljeća, pored svih integracijskih uspjeha, ipak puno toga krenulo po zlu,  kad toliko puno ljudi koji žive u Njemačkoj, podržava jednog čovjeka koji između ostalog želi ponovno uvesti smrtnu kaznu.

To nije sasvim bezopasno u ovoj izbornoj godini u Njemačkoj. Sve će to dovesti  u pitanje  populističke rasprave o dvojnom državljanstvu  iako svi imaoci  dvojnog državljanstva u Njemačkoj nisu Turci.

Logične su i poruke dan kasnije i prijetnja da će se konačno prekinuti pregovori o pristupu Turske EU. Upravo je dugogodišnje naivnost njemačke politike dala Turcima osjećaj da ih se ne uzima za ozbiljno što je Erdogana potaknulo na odluku da jednim jasnim protu-EU-kursom demonstrira moć i snagu.

Naravno da Europska unija po ovom pitanju mora konačno voditi jasan zajednički kurs. Ukoliko Turska nije poželjna kao punopravna članica, onda se to mora iskreno i reći i tražiti druga rješenja. Jer Turskoj je Europa gospodarski potrebnija nego obrnuto. To zna i Erdogan. On je postao velik jer je bio gospodarski uspješan. A njegova zvijezda će ubrzo pasti ukoliko se gospodarski pad bude tako rapidno nastavio. Već sada stopa inflacije iznosi više od 11 posto, a stopa nezaposlenosti od 13 posto najveća je u proteklih sedam godina.

Prema svemu sudeći, ovakvim nedemokratskim načinom vođenja politike, Turska si reže granu na kojoj sama sjedi.

Njemačka će probleme vlastitih pristaša Erdogana moći sama riješiti. Naravno da je će  ona i dalje biti multikulturnom društvo, samo uz  jasno zastupanje demokratskog Ustava.

Onaj tko živi u Njemačkoj, mora prihvatiti činjenicu da su dječji brakovi zabranjeni, da su ubojstva iz časti zločin, da su homoseksualci isto tako ravnopravni kao i žene, da ratovi nisu svetinja već su to zajednički razgovori i pregovori, da je njemački Ustav iznad svega, i da se o toj činjenici ne treba uopće raspravljati.

Nije tako ni bezopasna izjava jednog njemačkog  Turčina na jednoj njemačkoj televiziji, koji je na pitanje zašto su mnogi Turci u Njemačkoj glasali  za Recepa Tayyipa Erdogana odgovorio, da  žele iz Njemačke stvoriti Osmansku državu.

Eto, koja je to opasna poruka  Nijemcima! Kada se ne može nešto ostvariti  ratovima, onda je najbolja prilika to ostvariti nametanjem, u ovom smislu turske nacije.

Özdemir, njemački političar turskog podrijetla agenciji DPA izjavljuje: „Ubuduće moramo više učiniti da oni koji stalno žive u Njemačkoj ne stoje samo na vršcima prstiju na tlu Ustava i temeljnih načela, nego s obje noge.“

No upozorava kako za Turke i u Turskoj i u Njemačkoj, koji su glasovali „protiv orijentalnog despotizma, sada nastupaju teška vremena. Ljudi koji su se založili za demokraciju, trebaju našu podršku i to upravo sada.“

Bilo bi krajnje vrijeme da se Njemačka konačno zabrine i uvidi da joj nisu prijatelji oni koji se dvolično ulizuju u lice, a iza leđa dobro ne misle.

Potrebno je ujedno imati na umu da svi Europljani s dvojnim državljanstvom nisu Turci, a kamoli dvolični i vrlo su se uspješno integrirali u njemačko društvo.

Voleći Njemačku i rodnu  domovinu svojih djedova i pradjedova, pomagali bismo i bili od koristi i jednima i drugima.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

O JEZIKU, RODE…

Posted by mrkaen002 on 12:10 in , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Gojko Borić







Za vrijeme osmanlijskih osvajanja tijekom kojih je naša zemlja bila smanjena na „ostatke ostataka nekad slavnnog hrvatskoga kraljevstva“, izraz jezik bio je istoznačnica za narod: „Turci nalegoše na jazik hrvatski“, ( pop Martinac  nakon Krbavske bitke).

Hrvati su se stoljećima odupirali latinizaciji, germanizaciji, mađarizaciji, talijanizaciji i srbizaciji. Grgur Ninski isposlovao je od Rima misnu uporabu hrvatske varijante staroslavenskoga jezika, što je bio jedini primjer odustajanja od latinskoga u Katoličkoj Crkvi. Da bi se suprostavili naletu mađarskoga jezika u Hrvatskom saboru se govorilo latinski.

Nakon brojnih lutanja oko imena i sadržaja hrvatskoga jezika tijekom ilirskih i južnoslavenskih previranja,  Ivan Mažuranić je jednim potezom pera, hrvatski proglasio službenim jezikom u Hrvatskoj i Slavoniji, a don Mihovil Pavlinović prvi je progovorio hrvatskim jezikom u Dalmatinskom saboru u kojemu se do tada diskutiralo isključivo talijanski, premda Talijana u Kraljevini Dalmaciji nije bilo više od 5 posto. Bečki dogovor nisu slijedili najvažniji hrvatski pisci i ljudi od pera drugih usmjerenja,  i dalje su mnogi pisali etimološki.

Petar Preradović piše svoju pjesmu „Rodu o jeziku“ korijenskim pismom :

„O jeziku, rode, da ti pojem, /O jeziku milom tvom i mojem !/ O predsladkom glasu onom/ U kojem te mile majke/Usnivahu sladke bajke…Po njemu te sviet poznaje živa,/Na njem ti se budućnost osniva,/ Zato uviek k njemu teži,/U njegovo jato hrli, / Oko njega mi se grli/ I čvrsto kolo veži /Pa ti ne će vremeniti / Burni triesi da nahude ;/ Po jeziku dok te bude,/I glavom će tebe biti !/Ljub‘ si, rode, jezik iznad svega.“

A Preradović je bio pravoslavac, isto tako kao i Josip Runjanin koji je napisao glazbu za jednu od najljepših himni na svijetu  ( Maksim Gorki), hrvatsku „Lijepu našu domovinu“. Zar i Nikola Tesla nije odgovorio na Mačekov brzojav ovim riječima: „Ponosim  se svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom“.

Gdje su danas u Hrvatskoj sljedbenici Preradovića, Runjanina i Tesle ? Nema ih !  Čak su i „naši“ komunisti u Ustavu od 1947.  definirali službeni jezik SR Hrvatske kao „hrvatski književni jezik, jezik Hrvata i Srba u Hrvatskoj . Svega toga nema u pamfletu  o „zajedničkom jeziku“.

Hrvati su se rugali odluci kralja diktatora Aleksandra Karađorđevića o zajedničkom „srpskohrvatskoslovenačkom jeziku“ i „jugoslovenskoj naciji“  riječima kako se dekretom ne može napraviti ni jedno dijete a kamo li jedan jezik ili jedna nacija. Aleksandra su poslali na drugi svijet ustaše i makedonski vmrovci, došla je Banovina Hrvatska  i s njom mala i važna  studija Petra Guberine i Kruna Krstića „Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika“ , Matica hrvatska 1940.

Ponovna uporaba korijenskoga pisanja u NDH nije saživjela. Zavnoh i Avnoj  spominju četirti jezika srpski, hrvatski, slovenski i makedonski, ali nakon Novosadskoga dogovora, nastala pod pritiskom Udbe Aleksandra Rankovića, stvara se „zajednički“ hrvatskosrpski i srpskohrvatski s dvije varijante koje Beograd u javnoj uporabi  ubrzo ugurava u jedan jezik  – srpski.

Otpor se razbuktava proglašenjem glasovite „Deklaracije o nazivu i uporabi hrvatskog književnog jezika“ god. 1967.  koja nailazi na osudu partijske mašinerije tlačenja slobode u Hrvatskoj . To je bila prva pobuna hrvatskog duha protiv jugoslavenske centralizacije kulture i time uništavanja hrvatskih kulturnih posebnosti. Uslijedilo je kratkotrajno Hrvatsko proljeće koje diktator J.B. Tito i njegovi hrvatski poslušnicu likvidiraju krajem 1971. u Karađorđevu, ( kakva simbolika! ) da bi nakon dvodesetljetne hrvatske šutnje napokon propao jugoslavenski komunistički režim čiji sljedbenici sada 25 godina poslije sveopćega kraha SFRJ ponovno dižu glave svojim prijedlogom o obnavljanju „zajedničkoga jezika“ koji nikad nije postojao osim u glavama neznalica i mrzitelja svega što je hrvatsko.

Naime, hrvatski jezik za Hrvate nije samo puko sredstvo sporazumijevanja, naravno i s ostalim govornicima južnoslavenskih jezika na razini svakodnevice, on je, osim toga,  važan dio nacionalnog identiteta, nešto kao što je za Srbe njihova Pravoslavna Crkva, te  za Slovence i Makedonce njihovi posebni jezici.

Hrvatski jezik je sam po sebi vrijednost, ali ako je potrebno može se definirati i razlikama spram srpskoga jezika. Srbi navodno ne drže do tih razlika, ali je vrhunski srbijanski intelektualac Jovan Ćirilov ipak objavio knjigu o tim diferencijama pod naslovom  „Hrvatsko-srpski rječnik inačica / Srpsko-hrvatski rečnik varijanata“ u dva izdanja, prvo 1989. i drugo 2010. , od kojih je drugo znatno veće i ima 342 stranice.

Njemu nasuprot stoji legendarni „Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika“ Vladimira Brodnjaka, Zagreb, 1991. koji obuhvaća dvostruko više stranica, točno 632 stranice, što bi mogao biti jedan od dokaza koliko Hrvati više od  Srba drže do tih razlika. No za razliku od srpskoga jezika, uglavnom standarizirana nakon reforme Vuka St. Karadžića, u kojemu dijalekti ne igraju spomena vrijednu ulogu, za Hrvate su narječja važan dio  nacionalnog jezika bez kojih bi bio prilično siromašan.

I starija hrvatska književnost za Hrvate je dragocijena, Srbi je nemaju i onda pokušavaju “krasti“ našu, ( dubrovačku i dalmatinsku literaturu). Osim toga, opet za razliku od srpskoga koji prima sve tuđice, helenizme, rusizme, turcizme pa čak i germanizme, hrvatski je standardni jezik čistunski  ( puristički) što ima povijesno objašnjenje u dugovječnoj borbi Hrvata za ozakonjenje svoga narodnog jezika stalno pod pritiscima susjednih tuđih jezika. Hrvatski je književni jezik  mnogo stariji od srpskoga, neki njegovi prastari tekstovi i danas se mogu čitati bez modernih rječnika dok Srbi to ne mogu sa svojim slavjanoserpskim, crkvenim jezikom  bez  laičke literarne tradicije.

Narječja i starija književnost za Hrvate znače mnogo, za Srbijance su nepoznanice

Uz malo napora školovaniji Hrvati mogu čitati  tekstove svojih književnika od 15. stoljeća  do onih u preporodnoga doba, dok u Srba to nije moguće bez odgovarajućih rječnika. Tako Marko Marulić stihotvori djevici Mariji :

“Zdrava si, Marije, zdrav lilju pribili,/ki u prsi krije tvoj sinak premili ; / na grišne se smili, puna si milosti,/duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti, / Da nam tvoj sin prosti, prisvitla Danice ; / božja nevistice u trojstvu božjemu, / dobra odvitnice pri sinku tvojemu./ Uzdahu mojemu priklon’ uši tvoje, / u grihu mojemu gdi cvilim, gospoje ;/neka srce moje vazda želi k tebi,/gdino sveti stoje, da najdem stan sebi.“

Zar ovo nije jasno i prejasno ; u drugim književnostima iz Marulićeva doba potrebni su prijevodi u suvremene verzije, naravno ponekad i u nas, ali ne uvijek . I ijekavac Ivan Gundulić shvatljiv je uz malo napora : u pjesmi „Ah, čijem si se zahvalila“ :

„Ah, čijem si se zahvalila, /tašta ljudska oholosti ?/ Sve što više stereš krila, / sve češ paka niže pasi !/ Vjekovite i bez svrhe / nije pod suncem krpke stvari,/a  u visocijeh gora svrhe / najprije ognjeni trijes udari…Kolo od sreće uokoli/vreteći se ne pristaje : / tko bi gori, eto je doli, / a tko doli, gori ustaje.“

Jasno kao pekmez, zar ne ?

Ono što su Krležine „Balade Petrice Kerempuha“ za hrvatsku književnost nemaju na odgovarajućoj umjetničkoj visini ostali južnoslavenski narodi. Krleža stihotvori u pjesmi „Baba cmizdri pod galgama“ :

„ A koga vraga cmizdriš / samusana mužača,/kaj su ti sinu dali tatski ogerlič ? / Na galge dojde samo fini fičfirič, / naj slinti, smardljiva bedača./ Još su ga mogli nabit na ketača,/ s goručim kleštam popokati mu nokte./Od sega toga obučaval je dragi nam Bog te / i rešil te za navek tega čarvendača!“

Ovo bi mogli uz malo truda  razumjeti i neki nekajkavci. Ali  teže je uputiti se u čakavštinu što možemo tako divno doživjeti u   pjesmi Pere Dulčića „Bodnjak“ :

„Zgarčeni od trudih, briga i nevoje / Storci, ženske, dica kleču kraj komina / Na trupici Bodnjok, s medulin rožonjac, / kofa paršuratih, dižva čorneg vina./ A vonka je škuro, praznina i studen, / Od mirih po pojih niz more oldoje / Glos Ovemarije, ča duše skrušije / A u sarcu radost i tuga  zadoje.“

Koliko u ovim stihovima ima glazbe, pogotovo kad ih čitaju Forani. Mi Hrvati možemo biti ponosni na našu srednjovjekovnu i dijalektalnu književnost  koje treba njegovati i učiti u školama da se nikad ne zaborave. Neumrli Ljudevit Jonke je govorio : „Piši onako kako pišu dobri književnici“, a njih u Hrvata ima dosta,  od Marulića do danas, i bit će ih još više.

Hrvatima je od 19. stoljeća do danas također stalo da njihov jezik ostane što čistiji od natruha stranih jezika pa su stoga odgovarajući rječnici tako veliki, primjerice jedan od prvih u komunistuičkoj Jugoslaviji „Rječnik stranih riječi“ Bratoljuba Klaića na 1465 stranica!

Sličnih rječnika tolike dimenzije nemaju ostali južnoslavenski narodi. Prof. Jonke je također stalno naglašavao kako treba davati prednost hrvatskim riječima pred stranima,  uvijek kad je to moguće.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

PITANJE SVIH PITANJA

Posted by mrkaen002 on 19:37 in , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

328.000 računa građana blokirano – a mi spašavamo Todorića ???

 MODES – Moderna demokratska snaga





„Pitanje svih pitanja“ ovih dana je svakako Agrokor i treba li država spašavati privatnu kompaniju koja nema ključnu ulogu u ekonomiji i bez koje se svakako može. Poznato je diljem svijeta da država intervenira kad se radi o tzv. strateškim tvrtkama – poput distributera električne energije, plina, vode, drugih energetskih kompanija, telekoma, prijevoznika u javnom prijevozu…

Isto tako je poznato da države u kojima postoji svijest da se radi o novcu poreznih obveznika inzistiraju na tome da se ta pomoć (otpisivanje dugova, bilo poreznih, bilo kreditnih, garancije za kredite, subvencije…) i vrati. Tako je u „uređenim“ državama, ali povijest nas uči da u takvim slučajevima u Hrvatskoj kasnije više nitko ne pita kako je novac iskorišten, a kamoli za povrat tog novca državi i građanima.

Carstvo je stvoreno jer je mlađi Todorić (Ivica) odlično naučio od oca Ante da bez mreže jakih saveznika („družina i klika“) nema uspjeha. I dok je Ante Todorić uz pomoć komunističke nomenklature promovirao uspjeh svog Agrokombinata kroz slogan “Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje”, dotle je Ivica Todorić iza sebe imao podršku najmoćnijih bankara Hrvatske: Bože Prke iz Privredne banke i Franje Lukovića iz Zagrebačke banke.

Todorić (Agrokor) je brzo rastao i razvijao se, ali se jako i skupo zaduživao. Vjerojatno se od Todorića brže zaduživala samo hrvatska država. Podaci pokazuju da je Agrokor sa svojim tvrtkama prije sedam godina dugovao tek oko 18,5 milijarda kuna da bi 2014. godine zbog kupnje Mercatora došao do 43 milijarde kuna. Sada se ukupni dug procjenjuje na preko 46 milijarda kuna. Todorić se zaduživao nepovoljno, npr. prije dvije i pol godine ruska Sberbanka ponudila je ruku spasa – kredite uz kamate od 5,5 posto. Sve što Agrokorove tvrtke zarade, troše na otplatu kamata – napisala je agencija Moody’s.

Kako je naglo rastao dug prema bankama i međunarodnom investitorima, tako čitavo vrijeme raste i dug prema dobavljačima, a to znači da su oni de facto kreditirali Agrokor jer im se nije plaćalo na vrijeme. Ukupan dug Agrokora prema dobavljačima iznosi oko 17 milijarda kuna (a po nekima i više od toga). Značajan  dio  (7-8 milijarda kuna) otpada na sporne mjenice. Radi se o trasiranim mjenicama koje je Agrokor potvrdio kao glavni dužnik, dobavljači su ih prodavali prije njihovog dospijeća faktoring kućama ili bankama za određenu cijenu, a sve kako bi došli do novca koji im Agrokor duguje. Trenutno banke te trasirane mjenice ne priznaju kao Agrokorov dug već se žele naplatiti od dobavljača na što oni ne pristaju i zbog toga odbijaju potpisati standstill agreement. Uspješni menadžeri tih dobavljača potpis uvjetuju uključivanjem države u dogovor odnosno očekuju njezinu pomoć – žele da se problem rješava novcem poreznih obveznika, a oni će zbog toga valjda smanjiti sebi plaću i odreći se menadžerskih bonusa u idućim godinama.

Zašto bi građani, porezni obveznici plaćali tuđe špekulacije?  Svi se busaju u svoja kapitalistička prsa, ali i dalje žive svoje socijalističke navike.

Sličan je scenarij bio i u Njemačkoj sa Schlekerom. Nakon bankrota firme obitelj Schleker nastavlja s luksuznim životom, ali je Anton Schlecker, nekadašnji vlasnik jednog od najvećih lanaca drogerija u Europi ubrzo završio na optuženičkoj klupi. Nije optužen samo bivši vlasnik propalog lanca drogerija, nego i njegova supruga i djeca. Optužba glasi: Namjerno stvoren stečaj tvrtke, protuzakonito prikrivanje i odgoda postupka insolventnosti i pronevjera.

Jedna od najvećih kriza u povijesti talijanske industrije Parmalat je sretno riješena (morala je intervenirati i vlada tadašnjeg premijera Silvija Berlusconija), a osnivač Parmalata Calisto Tanzi na koncu je osuđen na nekoliko višegodišnjih zatvorskih kazna, između ostalog i zbog krivotvorenja financijskih izvještaja. Uhićeni su i direktori u kompaniji koji su uništavali dokumente i dokaze.

Jasno, ovdje se radi o „nakaradnim državama“ (Njemačka i Italija), pa ćemo vidjeti što će se dogoditi s Todorićima u „pravno uređenoj“ RH.

Upućeni kažu: „Propao Agrokor, a ne Todorić“. Todorić nije založio Kulmerove dvore na obroncima Medvednice. Oni su bili pod hipotekama koje su očišćene. Nije poznato ni koliko obitelj ima novca na računima (špekulira se o velikim iznosima). Sve to, zajedno s umjetninama i pokretninama, ostaje u vlasništvu obitelji, kako god Agrokorova poslovna priča na kraju završila. Za unuke i praunuke dosta…

Zanimljivo je kako je Vlada „hitno“ osmislila i pokrenula poseban zakon kako bi pokušala spasiti Agrokor. No, zašto ova „narodna“ vlada nije slično pokrenula hitne izmjene zakona o ovrhama i stečaju, koji direktno utječu na život tisuća građana? Na kraju veljače blokirane račune imalo je 328.294 građana, a njihove nepodmirene obveze iznose 41,65 milijarda kuna. Tko su ti ljudi, kako žive oni i njihove obitelji, koliko je brakova uništeno, a djece nerođeno…? Zanima li to ikoga u RH?! Što je sa zaposlenicima Borova?  – Pa vlasnik tvrtke je država. Za to nema motiva i vremena, ali ima motiva, volje i vremena pod hitno donijeti zakon za spas bogatstva jednoga čovjeka.

U Hrvatskoj je sve moguće, pa i to da se Vlada uputi u avanturu spašavanja Agrokora, a da Todoriću i njegovima dozvoli život u dvorcu, lov na divlje svinje iz helikoptera i slične radosti.

Izgledno je da kaznena prijava koju je Petrov podnio protiv Todorića, a tiče se financijskih izvješća, ne cilja na Todorića nego na aktualnoga ministra financija Marića. Ako DORH pokrene istragu, svakako će morati ispitati Marića. Kao izvršni direktor za financije bio je odgovoran za cjelokupno financijsko poslovanje, u što spadaju i financijska izvješća. Ako Marić to kojim slučajem nije radio, sigurno zna tko je unutar šesteročlane Agrokorove uprave bio nadležan za financijska izvješća.

Očito da MOST ljulja i ovu vladu. – Karamarkovu je već srušio. Ovom kaznenom prijavom ljudi te polu stranke – polu pokreta odlučili su Plenkoviću malo uzdrmati fotelju, odnosno ugroziti stabilnost vlade do koje je šefu HDZ-a izuzetno stalo.

Kinezi su imali običaj okačiti poslovice na obje strane glavnog ulaza u kuće, a te su ih poruke podsjećale na greške koje su pravili u prošlosti. Čini se da neki ni na svojim greškama ne znaju učiti.

Tim više jer svaku logiku krši činjenica da predsjednik Sabora, predsjednik Mosta, koji ima 15 saborskih zastupnika, član vlade u kojoj, štoviše, Mostovi ministri upravljaju ključnim resorima pravosuđa i MUP-a, da Božo Petrov unatoč tim uobičajenim, zakonitim i normalnim pravosudnim procedurama odjednom upravo kao PRIVATNA OSOBA podiže kaznenu prijavu u ovom slučaju?! – Svakomu razumnom građaninu je više nego jasno kako je to očito farsa za narod i samo jeftini pokušaj predizborne promidžbe! Ili pak krajnji izraz nepoštivanja i nepovjerenja čak u svoje ministre koji vode pravosuđe i policiju!

U svakom slučaju biti će još zanimljivo vidjeti koliko će svoju „dance glazbu“ naplatiti stručnjak u osobi Antonia Alvareza III.  Firma njegovog oca ugasila je Lehman Brothers, a u tri i pol godine naplatili su 1,4 milijarde dolara. Lehman Brothers se nije spasio, nego je ugašen, a za restrukturiranje je naplaćeno 1,4 milijarde $. Taj je stečaj bio najskuplji u američkoj povijesti. Možda ipak stečaj Agrokora bude skuplji.

U ovome što se do sada zna, samo Banke dobivaju svoje, dok dobavljači i radnici Agrokora su u banani. A bojimo se, i porezni obveznici također.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

TREBA ČINJENICAMA PROTIV LAŽI

Posted by mrkaen002 on 23:06 in , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Gojko Borić

Antihrvatski pamflet Ulricha Schillera još nije mrtav












Njemački novinar Ulrich Schiller ( 1927.-2012.) spadao je u viđenije izvjestitelje i publiciste svoje zemlje sve dok nije objavio jedan više nego nestručan i ideološki sasvim jednostran  pamflet pod naslovom „Deutschland und ‘seine‘ Kroaten“, Njemačka i njezini Hrvati, naklada Donat, Bremen , 2010.

Ova knjiga se nije dobro  prodavala, recenzije su objavili uglavnom njegovi politički suistomišljenici, u Hrvatskoj je bila nepoznata sve dok se nisam o tome javio s nizom osvrta i u jednom interviewu. Nazočivši predstavljanju knjige u Kölnu  bio sam duboko povrijeđen prije svega kao čovjek i nakon toga kao Hrvat.

Schiller je noviju hrvatsku povijest od Nezavisne Države Hrvatske do uspostavljanje demokratske Republike Hrvatske opisao najcrnijim bojama, mnogo gore nego neki zagriženi srpski šovinisti.  Nije mi bilo jasno zašto je napravio taj zaokret s obzirom da je u svojoj predhodnoj knjizi  „Macht außer Kontrole“, Moć izvan kontrole,  naklada Aufbau, Berlin , 2003. izričito ustvrdio kako strani dopisnici, ne samo u totalitarnim nego i u demokratskim zemljama, nerijetko nisu sposobni i u stanju saznati pravu istinu. Mene je u svezi toga pitao za savjet o „slučaju Draganović“;  on je zastupao jugoslavensku, a ja istinsku verziju njegova „nestanka“ iz emigracije, naime da ga je UDB-a  otela u Trstu, i to je naveo u svojoj knjizi spomenuvši i moje ime. Poslije toga Schiller mi se više nije javljao.

Nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam pročitao njegovu posljednju knjigu, u kojoj je pokupio sve najgore izmišljotine o Hrvatima u Hrvatskoj i inozemastvu što su objavljivali jugoslavenski i srpski propagandisti, i tome dodao svoj „njemački bijes“, naime želju da, vjerojatno nesvjesno, rastereti nacizam, proglasivši hrvatsko ustaštvo i njegovo, navodno, nasljedstvo u tzv. tuđmanizmu još gorim.

Stoga sam odlučio izdati knjigu s obratnim usmjerenjem, naime temeljem  činjenica i argumenata obesnažiti Schillerove tvrdnje. Rado sam knjigu htio tiskati u Njemačkoj, ali bilo je preskupo i pokušaji da se za nju zainteresiraju neki nakladnici nisu uspjeli, ovdje  gotovo nema onoga što se u Hrvatskoj nazivalo „knjigom na knjigu“. Preostalo je samo sakupljati novac kod hrvatskih rodljuba i knjigu objaviti u Hrvatskoj gdje su troškovi tiskanja oko 50 posto manji nego u Njemačkoj.

Pozvao sam šest istaknutih hrvatski znanstvenika da pročitaju Schillerov pamflet i na nj odgovore onako kako žele. Na zamolbu su odgovorili dr. Mario Grčević  ( Zagreb), prof. dr. Aleksandar Jakir ( Split), prof. em. dr. Ivan Pederin ( Split), mag. Branko Salaj ( Lumbarda, Stockholm), dr. Tomislav Vujeva ( München, Zagreb ) i dr. Tvrtko Sojčić  ( Düsseldorf ). Jedini se nije odazvao prof. dr. Neven Budak ( Zagreb) s obrazloženjem da ima druge obveze.

Ja sam u knjizi objavio uvod i jednu raspravu. Izašla je pod naslovom „Kroatischer Unabhängigkeitskampf: berechtigt und gerecht“, Hrvatska borba za neovisnost : opravdana i pravična,  naklada Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj, 2011., u ono vrijeme pod predsjedanjem Mije Marića koji je dao najveći doprinos za objavljivanje knjige i većim dijelom sudjelovao u njezinu raspačavanju.

Knjigu smo kolokvijalno nazvali „Antischillerom“. Svi su autori odustali od honorara, skupljenim novcem knjigu smo tiskali u Zagrebu i iz Njemačke poslali na više od dvije tisuće adresa u Njemačkoj, Austrji i Švicarskoj.  Mislili smo da smo time, kako je govorio Starčević,  izvršili naše deržanstvo, nadajući se da ćemo u Zagrebu dobiti barem neko malo priznanje.

Odgovor je, međutim, uslijedio neočekivanim objavljivanjem Schillerova pamfleta u nakladi Razlog  koji vodu Mira Šuvar, udovica poznatog ideologa jugoslavenstva i jednog od najzadrtijih komunističkih glavešina u Hrvatskoj, Stipe Šuvara. Osim što je prošla nezapaženo u velikim publikacijama, naišla je i na neke pozitivne osvrte, najuočljivija je bila ona Slobodana Šnajdera u riječkom „Novom listu“ bez trunka kritike. Kad sam zamolio „Novi list“ da objavi moju repliku na te Šnajderove cvebe odgovor je glasio – gromoglasna tišina. Tipično komunistički!

No, nakon što je jedan od priređivača hrvatskoga prijevoda objavio samopohvalnu recenziju u beogradskom tjedniku „Vreme“,  poslao sam mali osvrt na to koji je srbijanski časopis objavio. Neka se i po tome vidi kako izgleda sloboda medija u „nazadnoj“ Srbiji i „naprednoj“ Hrvatskoj.

Navodni njemački stručnjak za europski jugoistok Ruediger Rossig osvrnuo se na Schillerovu knjigu preko RTV „Deutsche Welle“ s uglavnom negativnim ocjenama, ustvrdivši da je s njome Schiller izgubio na svome ugledu: „Knjiga  Ulricha Schillera Njemačka i njezini Hrvati  kaotično je napisana, loše lektorirana i na puno mjesta netočna. A prije svega, izašla je – prekasno.“ U tome grmu leži zec, po njemu, dakle, da je knjiga izašla ranije imala bi veći učinak.

I onda se 7. veljače ove godine ( ! )  pojavio osvrt na hrvatsko izdanje Schillerove knjige na internetskoj platformi „dnevno. hr“  meni nepoznatog čitatelja iz Berlina Ante Novoseleca koji okrivljuje  velikosrbe u Njemačkoj, nekoliko njemačkih novinara, Šuvarovu „crnu udovicu“ Miru, udbaške elemente u Hrvatskoj, zastupnika njemačkih socijaldemokrata u Bundestagu Josipa Juratovića i još neke  kako mašu Schillerovom knjigom da bi naudili Hrvatima i Hrvatskoj. Rekli bismo: kasno Marko na Kosovo stiže.

Odgovor na Schillerov pamflet na njemačkom jeziku, naš „Antischiller“,  odavno je ušao u sve važnije knjižnice i uredništva njemačkih, austrijskih i švicarskih medija. Njega bi trebalo prevesti na hrvatski tako da bude brana protiv kleveta u Schillerovoj knjizi u Hrvatskoj, ali tu smo naišli na nepremostive prepreke . Traženje nakladnika za nju u Hrvatskoj pokazalo se kao mukotrpan i uzaludan posao.

Na kraju sam se obratio Matici hrvatskoj, u to vrijeme pod predsjedanjem  Igora Zidića, intelektualca najviše kategorije i čovjeka koji umije politički misliti.  Odgovor gosp. Zidića bio je pozitivan, poslao mi je pismo namjere s riječima kako je  uprava Matice hrvatske odlučila izdati našega „Antischillera“.  Zavapio sam: Bogu hvala!

No, od te obavijesti prošlo je, kako kažemo mi u Dalmaciji, „čitava vlaška  godina“, a konkretnih odgovora na brojne naše mejlove nije bilo. Kolege Grčević i Salaj osobno su razgovarali s odgovornima u Matici, no iz njihovih riječi nije se moglo shvatiti što naša najstarija kulturna udruga uopće želi glede „Antischillera“, bilo je to tipično bezsadržajno izmotavanje. Nakon dugoga natezanja rečeno nam je da Matica nema novca za knjigu ( ? ) . Vrlo dvojbeno jer naš „Antischiller“ nije obilan, svega 125 stranica, dok su neki prilozi već bili prevedeni na hrvatski. Onda smo utješeni da će tekst „Antischillera“ biti objavljen u  uglednom časopisu Matice hrvatske „Kolu“. Na to nismo mogli pristati, pitao sam sve suradnike, svi su odgovorili, ne. Ili knjiga ili ništa.

Dopisivanje o tome išlo je mejlovima na gospođu Romanu Horvat, odgovornu za izdavačku djelatnost Matice hrvatske . Opet je prošlo mnogo vremena od našega „ne“ glede objavljivanja u „Kolu“ kad nam se  gospođa Horvat javila da „Antischillera“ Matica hrvatska ne može objaviti „radi uvida u sadržaj“.  Uvid u sadržaj nakon što je pristala da bude otiskan u „Kolu“?  Na brojne mejlove da nam konkretno objasni što znači „uvid u sadržaj“ gospođa Horvat nije odgovarala! Ponovno – gromoglasna šutnja!

Saznavši nešto kasnije da u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova postoji fond za podupiranje izdavačke djelatnosti u dijaspori zamolio sam svoga nakladnika Josipa Pavičića da odnese dva primjerka „Antischillera“ odgovornim službenicima i zamoli ih da stupe u kontakt sa mnom glede izdanja na hrvatskom, što je on učinio, bio je lijepo primljen, ali reagiranja na moj upit nije bilo. Dakle, još jednom –  gromoglasna šutnja!

I onda sam se sav zdvojan obratio osobno tadašnjem ministru vanjskih i europskih poslova dr. sc. Miru Kovaču, prijašnjem veleposlaniku u Berlinu, što znači čovjeku koji izvrsno poznaje hrvatsko-njemačke odnose, opisavši mu naše jade s pokušajem da „Antischillera“ objavi Matica hrvatska, dakle da je ona odbila tiskati taj protuhrvatski pamflet.

Dr. sc. Miro Kovač odgovorio  je osobno na moje pismo u kojemu, među ostalim, piše : „Poštovani gospodine Boriću, zahvaljujem Vam na vašem pismu i knjizi koje ste mi dostavili i pozdravljam vijest da je Matica hrvatska prihvatila Vašu zamolbu da prevede i izda Vašu knjigu kolokvijalno nazvanu ‘Antischiller‘.“

Ponovno nisam vjerovao svojim očima, ministar je moje „ne“ shvatio kao „da“ ili, što je vjerojatnije, netko je drugi napisao to pismo i on ga je automatski potpisao bez uvida u sadržaj moga pisma! Onda sam se još jednom javio pismom ministru Kovaču s upozorenjem da je potpuno krivo shvatio moje pismo. Odgovor je bio – gromoglasna šutnja!

Dakle, nisu po srijedi nikakve srpske zavjere, nikakva jugonostalgičarska podmetanja, nikakve antihrvatske udbaške prepreke, nego nesposobnost ili, još gore, namjerno odbijanje hrvatskih institucija da uvide koliko je važno činjenicama i argumentima boriti se protiv antihrvatske promidžbe u inozemstvu i onih u zemlji koji je reproduciraju kako bi „dokazali“ da je sve hrvatsko laž i zločin.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

STARA GENERACIJA JE NA IZMAKU

Posted by mrkaen002 on 22:27 in ,
Photo:Hrvatski glas Berlin,Goran Grga Grgić, Josip Mayer
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Josip Mayer

Photo:

Goran Grga Grgić, Josip Mayer


Više nije nimalo svejedno kako i na koji način se vodi buduća  politika za  spas hrvatskih iseljeničkih udruga.

Za mene je više nego šokantno da se  zatvorila udruga HKŠU „ Miroslav Krleža“ u Stuttgart Felbachu jer mi je poznato kako se teško dobivaju klupske prostorije i koliko puta se moraju otvoriti vrata institucija da bi ih se uopće i dobilo.

Upravo kroz komentar gospodina Zvonimira, koji je objavljen na HGB, a na tekst „Tko se brine o hrvatskim iseljeničkim udrugama“, saznali smo i zašto se zatvorila udruga.

Gotovo nevjerojatno, ali istinito! Gospodin Zvonimir je u tih nekoliko riječi sažeo skoro  cijelu problematiku koja muči hrvatske udruge i društva. Ima toga još, što povlači za sobom i obrazovanje, u  čemu su naši mladi druge i treće generacije vrlo dobro potkovani.

Poznato je također da  Nijemci daju više financijskih sredstava, ako se uz starije  članove potiču i mladi u društvo i ogranke kao što su: nogomet, folklor, košarka, tenis i slično. Ali Nijemci također zahtijevaju, a to stoji i u statutima, da se mora svaka promjena preko medija javno obznaniti, odmah nakon izbora ili potvrditi istu upravu: tko  je predsjednik udruge, tko dopredsjednik, tko rizničar, tko tajnik, tko nadzorni…To je još dodatna potvrda njemačkim uredima da se u udruzi stvarno nešto javno odvija i da financijska potpora nije uzaludna.

Čvrsto se možemo nadati da se tako što neće dogoditi našoj, za sada najaktivnijoj i najvećoj udruzi HKŠU „Velebit“. Jedino  ona, uz mlade, ima priličnu dobru podršku odraslih i starijih članova. Poznato je da se i u „Velebitu“ nađu neki „luftiguzi“ koji smatraju da mogu udrugu voditi razuzdano po svojoj volji. Ipak, stariji i iskusniji članovi ne daju im tu šansu.

Osobno, ne bih stavljao isključivo krivnju na mlade naraštaje, ali  ni na našu neslogu.

No, jedno nije jasno! Još u poratnim vremenima uprave udruga sastajale su se kao i u stutgartskom HGK na konzularnom satu. Tu se sve uprave udruga mogle iznijeti sve probleme svojih udruga i zajednica.

Kasnije su predsjednici pojedinih udruga organizirali sastanak, svaki sa svojim članovima udruge te im prenijeli sve važno što na konzularnom sastanku događalo. Nije mi sasvim jasno gdje su izostale te vrlo korisne navike.

Isto tako mi nije sasvim jasno, ako već pozovemo političare i konzule na otvaranje hrvatskih kuća i domova, zašto ih onda ne obavijestimo i pozovemo i kada se klubovi zatvaraju. Naše su hrvatske  kulturne i sportske udruge i društva, jednostavno rečeno, prepuštene same  sebi i svojoj sudbini.

Već godinama oni, koji se tuku po prsima da podržavaju iseljeništvo, nemaju prave volje da nešto učine na bolje. Ako se statistički zna gdje sve u Europi i svijetu ima Hrvata i njihovih potomaka, onda bi se trebalo također statistički znati koliko u kojoj zemlji ima otvorenih i zatvorenih hrvatskih udruga sa svojim klupskim prostorijama, kućama i domovima i koliko ima onih koji nemaju svoje prostorije.

Nema više ni onih starijih novinara koji bi bili na sportskim terenu, a navečer navratili u društvene prostorije, popili po koje piće te otvoreno razgovarali s ljudima. Ne samo o sportu,  nego i o  mnogočemu drugome!

Njihove medijske tvrtke poklanjale su igračima dresove, majice, a bile su također donatori i po kojeg pokala. Sve manje ima javnih zahvalnica za dobra djela koje podižu i dan danas igračima i plesačima moral i pune im baterije za daljnja djelovanja.

Jednostavno rečeno, naša stara generacija činila je što je najbolje znala i mogla. Ostavština su upravo hrvatske udruge, klubovi i domovi. Taj post više je usmjeren na mlađe generacije. Na njima je da se pobrinu na koji način će dalje predstavljati Hrvatsku svojih korijena, roditelja,baka i djedova.

Ne bih  želio ispravljati „krivu Drinu“, ali mi je velika želja pomaknuti više zidova i brana, kako bi rijeka tekla i dalje u svom koritu, i kako ne bi bilo kod nas iseljenika iznenađujućih poplava, tamo gdje to stvarno nije nimalo potrebno.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

KAD DAME BIRAJU

Posted by mrkaen002 on 15:26 in , , , , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin,Josip Mayer
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Josip Mayer


Što se tiče naših žena u Europi i svijetu, danas nažalost ponovno svjedočimo temeljitom revizionizmu koji ženu ponovno gura sve dublje u okove patrijarhalnog sistema. Žena se nerijetko predstavlja kao objekt.

Često žena postaje predmet marketinških kampanja čiji je jedini cilj maksimizirati profit na temelju iskrivljene slike seksualnosti.

Danas slavimo Dan žena kao sjećanje na održanu deklaraciju Socijalističke partije SAD-a 28. 2. 1909. Iduće godine organizirana je Međunarodna konferencija žena.

Danas više no ikad, važno se podsjetiti, kako sva prava koja žene danas imaju, nisu bila jednostavno dana, za njih su se morale izboriti, a ta borba često je bila žestoka i teška.

Ženama se danas još uvijek agresivno nameće materijalistička potrošačka ideologija,
još od malih nogu promoviraju im se vrijednosti koje sugeriraju kako se sve u životu svodi na fizičku ljepotu, praznu vanjštinu i podložnost jačem spolu.

Gledano sve to iz crkvene perspektive, Dan žena se smatra komunističkim praznikom, pa je tu žena još jednom obespravljena.

Umjesto toga slavi se Majčin dan, što je također u redu, ali sve žene nisu majke pa ih taj praznik i ne obuhvaća.

Zato bi bilo krajnje vrijeme da se počne drugačije razmišljati kako bi se te podjele ispravile, te izjednačila čim prije ženska i muška prava.

Podjele nas ne zbližavaju već prave velike probleme društvu u cjelini.

Još gore je ženama u muslimanskom vjerničkom svijetu. Tu se žene upotrebljavaju kao žrtve, robovi…bile one žene ili majke. To svi znamo, ali malo tko poduzima nešto za zaštitu žena u tom smislu.

Upravo to su uvidjeli muškarci u HKŠ „Velebit“ u Stuttgartu Bad Cannstatu.  Posebnu pažnju posvetili su ženama te su na proslavi  Dana žena preuzeli cjelokupnu nabavu,  pripremu te kuhanje i serviranje hrane i pića.

Mladi predsjednik udruge, gospodin Stjepan Bašić čestitao je Dan žena svim gošćama. Posebno je čestitao na radu i zalaganju članicama udruge HKŠU „Velebit“ jer da nije bilo njih, teško bi se upriličila i ova fešta.

A žene su na svoj šarmantan način zahvalile mnogim poljupcima i pozivima na ples. Za ukusnu hranu i izabrana pića ovaj puta su se pobrinuli muškarci.

Sve je popratio muški glazbeni trio Dijaspora bend ljubavnim i zabavnim pjesmama. Bio je i damenbal, ono kada dame biraju po svojoj volji plesne partnere.

U  malim koracima uvažavanju žena i njihovih prava zasigurno su pridonijeli muškarci i članovi naše najveće udruge HKŠU „Velebit“ u Baden Württenbergu.

Naše žene i jesu nešto posebno, lijepo i dobro, zar ne?! I zaista su sve ovo zaslužile.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

STVARNO MI JE POTREBAN PRIJATELJ U KLUPI

Posted by mrkaen002 on 14:16 in , , , , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin,Marija Kukić
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Marija Kukić








Već osmi puta  zaredom hrvatska predsjednica Kolinda – Grabar Kitarović izmješta svoj Ured izvan Zagreba. Prošlog tjedna, od utorka do petka, njen Ured bio je u Požeško-slavonskoj županiji.

Prema unaprijed isplaniranom protokolu, posjetila je i obišla  gotovo sve gradove i općine. Kažem gotovo sve, jer u općinu Čaglin nije išla.

Jedna ogorčena žena na facebooku jednog požeškog portala piše: „…Nitko ni ne spominje Čaglin. I on je općina. Kad je sve obišla, neće valjda izolirati tu općinu. Ne bi bilo čudo, ona ionako zaobilazi jadne…“

Istina je da je predsjednica posjetila neke škole, vrtiće,  mnoge ustanove kao što su bolnica, zatvor u Požegi, neka uspješna poduzeća, ono što je uspješno i dobro u županiji…

Posljednjeg dana bila je u Kutjevu. Na Trgu graševine dočekala su je školska djeca jutarnje smjene, umirovljenici i mnogi drugi građani. Susrela se i razgovarala s gradonačelnikom i dogradonačelnikom, a potom otišla sa svojom pratnjom u Vinogradarstvo d. d. Kutjevo.

Nakon razgledavanja podruma, sastala se s članovima Diplomatskog zbora akreditiranih u Hrvatskoj s ciljem uspostavljanja trgovinskih i drugih  veza i poslova s tvrtkama. Na kraju je zajedno sa županom zapjevala: „Uzalud vam trud , svirači!“

Otišla je poslije toga ispratiti šesti kontingent vojnika za Afganistan, a prije odlaska rekla je:

„Dojmovi su sjajni.
Postoje veliki potencijali.
U ovim krajevima se teško živi.
Očit je negativan demografski trend, odljev mladih, prometna izoliranost…“

Jedan čitatelj na fejsu je poručio: „Djeco, samo plješćite! Irska i Njemačka vas čekaju!“

Iako je predsjednica vidjela samo ono najbolje i najuspješnije u županiji,  ne znamo što bi tek rekla da je vidjela neke Imrijevce, Paku… i još neka sela u čaglinskoj, brestovačkoj, ali i u drugim općinama i gradovima, puste kuće u kojima ljudi više ne žive, a oni koji još tu dišu, žive u prošlom stoljeću? Što bi rekla da je vidjela jednu „Orljavu“ u kojoj su radnice bile zaključane kad je predsjednica morala proći pored njihovog pogona?

No, u jednoj situaciji predsjednica je „iskočila“ iz protokola. O čemu je riječ?

Prošle godine na blagdan Male Gospe pisala sam o jednoj hrabroj ženi koja se sama nosila sa životom boreći se za boljitak svojih sedmero djece. Nazvala sam je Majka Hrabrost.

E, te majke više nema! Napustila je ovozemni svijet u svojoj 53. godini. Na njenoj sahrani pucalo je srce svima koji su se našli na ispraćaju, a takvih je bilo uistinu mnogo. Najmlađi Mateo bio je neutješan. On je učenik trećeg razreda požeške gimnazije. Treba nastaviti školovanje, ali kako?

I tu uskače jedna Paula, njegova prijateljica još iz osnovne škole. Poslala je e-mail u Ured predsjednice ne očekujući mnogo. Nikome nije rekla što je učinila. Između ostaloga napisala je ovo:

„Lijep pozdrav, predsjednice!

Mama mi je rekla da Bog svima daje onoliki križ koliki smatra da netko može nositi.  Mislim da je moj prijatelj Mateo (17) dobio pretežak i da njemu i njegovoj obitelji treba pomoći.

Mateo sa mnom ide u razred i najbolji mi je prijatelj još od osnovne škole. Javila sam Vam se kako bih Vas zamolila za pomoć jer mora završiti školu, a zaista mi je potreban prijatelj u školskoj klupi.“

Paula je mislila da njena pošta možda neće stići do predsjednice, ali iz ureda su brzo reagirali i dojavili predsjednici. Ona je tada prekršila protokol i odvezla se do Mateove kuće. Bilo je to ogromno iznenađenje za njega jer mu Paula o svom pismu nije ništa govorila.

Tijekom  susreta s predsjednicom Mateo je uglavnom šutio, tek je na kraju prozborio da mu je ovaj četvrtak jedan od  najsretnijih dana i da ga neće nikada zaboraviti. Predsjednica je u razgovoru s ovih dvoje mladih ljudi naglasila da Mateo mora završiti školu i nastaviti obrazovanje, a župana je zadužila da se pobrine za to i da vodi brigu o ovoj obitelji. Mateu je obećana stipendija.  Vrijeme će pokazati hoće li je uistinu i dobiti.

Za ovu svoju gestu Paula je dobila sve pohvale i dirnula cijelu Hrvatsku.  Takve geste trebale bi postati trend u zemlji i primjer kako se treba i može pomoći bližnjima.

E, kad bi bilo više ovakvih mladih ljudi poput Paule!

Možda ne bismo više pjevali „Uzalud vam trud, svirači“, nego neke vesele, druge i drugačije pjesme!

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Copyright © 2019 Zabava za obitelj All rights reserved. Theme by Laptop Geek. | Bloggerized by FalconHive.