Prikazani su postovi s oznakom hrvati. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom hrvati. Prikaži sve postove
0

Bez Hrvata nema ni države BiH

Photo:Pixabay
Bez Hrvata nema ni države BiH

Hrvati u BiH

Hrvatska

Bosna






Boraveći u Mostaru dr. Miro Kovač, ministar vanjskih poslova RH, izjavio je: “Hrvati u BiH spasili su Bosnu i Hercegovinu. Budimo toga svjesni i govorimo to svojim prijateljima u svijetu. Bez Hrvata nema ni države BiH”. Nešto slično čuli smo više puta u zadnjih 20-ak godina i od domaćih hrvatskih političkih dužnosnika, kao i od mnogih političara iz RH. Kada se sagleda stanje na terenu možda bismo mogli pomisliti da je ovo samo želja Hrvata s obje strane granice. Ne dobiva se baš takav dojam da su danas Hrvati u BiH na društveno-političkoj sceni toliko važni da bi i drugi mislili kako su oni stabilizirajući faktor ove države skrojene po modelu 3 u 2 (tri naroda u dva entiteta). Štoviše, s obzirom na društveno-politički utjecaj mogli bismo čak zaključiti da je BiH skrojena za dva brojnija naroda, a da su Hrvati poprilično nevažan faktor čak i u tzv. Federaciji BiH, a u tzv. RS-u ne samo Hrvati nego ni muslimani ne mogu bitno utjecati na bilo koji segment društvenoga života. Doduše, Hrvati su u neka vremena bili prevažni za ovu državu, jer recimo referendum o samostalnosti BiH ne bi prošao bez Hrvata. Ali to je u politici tako, dok vas netko treba dobri ste, poželjni i važni, a kada vas ne trebaju onda sve rade mimo, ako ne i protiv vas. Nešto slično dogodilo se muslimani u Kraljevini SHS pri donošenju tzv. Vidovdanskoga ustava 1921. godine. Obećavane su im kule i vile da bi svojim rukama u Skupštini donijeli barem natpolovičnu većinu, a kada je izglasan taj ustav, sve je rađeno mimo njih, a mnogo toga i protiv njih. Vidjeli smo da takva politika majorizacije ne vodi ničemu, jer je Kraljevina SHS (Jugoslavija) relativno brzo propala, raspala se poput kule od karata, pa bi valjalo nešto iz povijesti naučiti. Majorizacijom, povlasticama, nadglasavanjem, otimanjem novca od malobrojnijega naroda, političkim nasiljem i centralizacijom ne može se očuvati država. Zato u višenacionalnoj državi svaki onaj tko radi na zapostavljanju i marginalizaciji jednoga od naroda te države, zapravo radi na njezinu rušenju. To znači, ni prvu ni drugu Jugoslaviju nisu srušili ni muslimani ni Hrvati nego Srbi svojim neodgovornim ponašanjem. Ako su danas Hrvati u BiH neki “jezičac na vagi” u odnosima Srba i muslimana i to je nekakva važna uloga, bez obzira na malobrojnost. Zbog toga bi Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod u BiH trebali imati odgovarajuće mjesto u društveno-političkom životu ove zemlje. Možemo se složiti s ministrom vanjskih poslova RH i reći da su Hrvati “spasili Bosnu i Hercegovinu” i da “bez Hrvata nema ni države BiH”, ali ako druga dva naroda ovo ne vide i ako se ponašaju kao da gotovo Hrvata ovdje i nema, sve je badava. To što su “spasili Bosnu i Hercegovinu”, prošlost je koja mnoge uopće ne zanima, a to da “bez Hrvata nema ni države BiH” treba doprijeti do nečijega mozga. Za sada ne vidimo da se ovdje prošlost uvažava i da se pametno razmišlja o budućnosti. Ako se ne dogodi istinski zaokret u odnosu na prošlost i budućnost, ova “zemljica” nema nikakva izgleda za opstanak. Potvrdu za ovo imamo u povijesti mnogih višenacionalnih država koje su propale zbog sličnih razloga.

IZVOR:Crkva na kamenu / www.cnak.ba 








0

Velikom svecu malenoga stasa

Photo:Pixabay













Dragi Bogdo, sveti Leopolde!

Pozdravljam Te posebnim poštovanjem u ovome mjesecu Tvoga rođenja i proglašenja blaženim. Ne mogu Ti se ne javiti. Evo zašto:

Bogom dan. Tvoji su stari podrijetlom iz Bosne, praprapradjed Ti se rodio u dalmatinskim Poljicima, a Ti u Boki Kotorskoj, u Herceg-Novom, 12. svibnja 1866. u obitelji Petra Mandića i Karoline rođ. Carević. Na krštenju Te prozvali Bogdan, tj. Bogom-dan, Božji dar. A svi Te zvali Bogdo. Obično kada žena ne može naravno začeti, pa čudesno začne i rodi, onda iz zahvalnosti Bogu nazove dijete Božjim darom. A Tebe Tvoja majka i dvanaestog smatra Božjim čudom. Da Ti se mama zaustavila na jedanaestom, ne bismo imali Tebe, Svetca, Božji dar. Bio si nagrada roditeljima, pa evo i hrvatskomu narodu i Crkvi Božjoj. Pomozi, Bogdo, kod Boga u obnovi hrvatskoga naroda, osobito u ljubavi i otvorenosti prema djeci, tom najprirodnijem bogatstvu svake države i nacije.

Redovnička staza. Bog Te pozvao u redovnike. Bilo Ti je 16 godina kada si pošao u mletačke kapucine. Započinješ školu u Udinama. Dvije godine kasnije, 1884. ulaziš u novicijat. I uzimaš ime Leopold. Obučen si u Bassanu del Grappa, zavjetovan u Padovi. Teologiju učiš u Veneciji ili Mletcima. Nisu Ti ocjene Bog zna kakve, ali Ti si položio pred Bogom. I visoko ocijenjen i okrunjen kanoniziranim svetokrugom. Zaređen si za svećenika 20. rujna 1890. u Veneciji. Probudi među nama što više redovničkih zvanja, muških i ženskih, da Crkva naša sja od redovničke svetosti!

Ekumenski zanos. “Moja je najveća želja postati misionar istočne Crkve,” pišeš na jednoj sličici, sjećajući se odnosa između katolika i pravoslavaca u svom Herceg-Novom. Uz redovničko osjećaš i misijsko zvanje. Ništa drugo nego se vratiti u svoju domovinu i obraćati pravoslavne. To si sebi utuvio u glavu i nikako se toga okaniti. Vidiš da ne možeš ni govoriti, mucaš, a hoćeš da obraćaš Istok. Da Ti obratiš Crnogorce i Srbe na kršćanstvo? Okani se, Bogdo, ćorava posla, rekli bi oni koji ne drže do ekumenizma za koji se Ti žrtvuješ! U rujnu 1897. zovu Te kapucini u Zadar. Bio si prekratko – samo 3 godine – da bi se mogao spremiti za misionara na Istoku. Godine 1900. vraćaš se u Italiju. Godine 1905. postaješ zamjenik gvardijana u Kopru. Na jednoj knjizi pišeš: dne “31. kolovoza 1908. u istini pred Bogom i presvetom Djevicom ja sam se obvezao sve sile svoga života založiti za spasenje odijeljenih istočnih naroda.” Dao Bog da se ta Tvoja molitva usliši!






Ispovjednik za svoj narod. Godine 1909. ponovo si u Padovi. Od 1910. do 1914. odgojitelj si bogoslova u filozofiji. Iz toga je razdoblja ona nezgoda kako si ispovijedao bogoslove. Pa Te optužili da ih lako propuštaš kroz ispovjedaonicu. I neko Ti vrijeme zabranili ispovijedanje. Išlo čak do Rima. A Ti: “Nismo mi umrli za duše; On je prolio svoju božansku krv. Moramo postupati s dušama kako nas je on poučio”. Bravo, Sveče! Dne 12. listopada 1912. pišeš: “Iz bogate povijesti i vidljive istine ja sam danas kod svete pričesti jasno razumio da sam pozvan za otkupiteljsko djelo svoga naroda.” Početak I. svjetskog rata 1914. Ti odlaziš – u ispovjedaonicu. U njoj si znao ostati po 12 sati. I više. Izmoli nama svećenicima od Boga snage da budemo strpljivi i Duhom ispunjeni u ispovjedaonici poput Tebe!

 Krv nije voda. Godine 1917. dolazi naređenje: tko je rođen u Istri ili u Dalmaciji, mora uzeti talijansko državljanstvo, jer će biti sigurniji u Italiji, da ne prijeđe na stranu Austrije. Zovu Te na kvesturu, u policiju.

Ti svečano izjavljuješ: Càspita! Il sangue non è acqua. Po Bogu, braćo, krv nije voda!. Ne može se mijenjati krv ko voda. Policija Ti jasno kaže: u progonstvo! – Radije u progonstvo nego da svoju krv pretvaram u vodu. “U ovom trenutku, 13. svibnja 1917. obnavljam svoj zavjet obraćenja svoga naroda”. Preko Rima dospijevaš u Južnu Italiju gdje si promijenio tri samostana. U jednom si optužen da si slavio pad Italije kod Kobaride, da si se navodno veselio tuđemu zlu. Ne ćeš lako na oltar, pogotovo pokraj Talijana, ako to bude istina! Ali Ti ne popuštaš, ta nije krv voda! Laž se pokazala lažnom! Poslije rata vraćaš se u Padovu, a odatle 1923. produžuješ u Rijeku, koja je postala Fiume. Talijani je pripojiše Italiji. A kako je u njoj bilo mnogo Hrvata, poslali Tebe, Hrvata, da ispovijedaš i propovijedaš. Ti se poveselio, ali samo 26 dana. Hoće Te natrag Padovanci. Grješnici hoće svetca u ispovijedi. Ostaješ u Padovi u svojoj ispovjedaonici do smrti, 30. srpnja 1942. do 7 ujutro.

E pa po čemu si svetac? Po molitvi i žrtvi. Za Tebe je svaki pokornik bio “istočnjak”. Ti zadaš pokoru i onda sam moliš tu pokoru.

“Moja je ispovjedaonica moj Istok”, govorio si.

“Smiješna figura”. Bio si visok 1.45 cm. I bilo je mnoštvo viceva na Tvoj račun. Neki su Te i pogađali. Imao si govornu manu. Zato Te poglavari nisu slali na propovjedaonicu, nego u ispovjedaonicu. Ti si sam za sebe govorio: “Ja znam da sam smiješna figura.” Ali Bog se služi i smiješnim figurama, možda još i bolje da postidi one “ozbiljne”, “mudre”. Papa Te na kanonizaciji opisao kao stablo s kojega je Bog stalno odsijecao grane: Bio si svećenik, a nisi mogao propovijedati. Nije dosta što si mucao, nego Ti se još pojavio i tumor u grlu. Bio si svećenik koji se žarko želio posvetiti misijama, ali nikada nisi otišao u njih zbog preslaba zdravlja. Bio si svećenik takva ekumenskog duha da se posvetiš kao veličanstvena žrtva Gospodinu, da se ponovo sjedini Latinska Crkva i Istočne još odijeljene, a dopalo Te da proživljavaš svoje ekumensko zvanje sasvim skrovito.

Kanonizacija. Bili smo kao hodočasnici 16. listopada 1983. na Trgu sv. Petra u Rimu kad Te papa Ivan Pavao II. proglasio Svetim: Mi smo Hrvati u Tebi dobili drugoga kanoniziranog sveca. Proglašen si blaženim 2. svibnja 1976., tj. 34 godine poslije smrti, a svetim 7 godina kasnije. Obično se blaženim proglašava 50 godina nakon smrti. U Tvom je životu sve čudesno i providnosno, Božji plan, koji si Ti znao čitati. Čestitamo Ti na svetosti i što si tako mlad kanoniziran! Nikako mi iz glave ona Tvoja fotografija na pročelju bazilike sv. Petra na dan kanonizacije. Ti onako malen, zguren, grbav, mršav, ćelav, neobrijan, oronuo, štola Ti se vuče po zemlji… Učinilo mi se da je svatko živ na Trgu od Tebe i ugledniji, i odjeveniji, i namirisaniji, i šarmantniji. Ali između svih nazočnih 45 kardinala, preko 160 nadbiskupa i biskupa, 100.000 vjernika; iz Hrvatske oko 6.000 s gotovo svim biskupima; iz Venecije 10 tisuća Mlečića, iz Padove i Boga pitaj. I samo Tebe Papa proglasi Svetim! Mi ostali siđosmo kući svojoj “neopravdani”.

Slažem se s onima koji kažu o Tvojoj svetosti ovako: kao što umjetnik iz građe koju ima pri ruci – darovitosti, boje, kista, pejsaža, osoba – izradi sliku, umjetninu, tako si i Ti iz onoga materijala koji Ti je bio na dohvatu, s milošću Božjom, izrastao u svetca opće Crkve. Voljeli bismo Te slijediti na putu Tvoje svetosti! Rekle su mi sestre Maloga Isusa iz Neuma, iz svoje kapelice Tebi posvećene, da Te pozdravim, što evo i činim. Pomozi, molim Te, svomu Herceg-Novom, svoj Hercegovini i svim našim narodima!

IZVOR:Crkva na kamenu / www.cnak.ba 

tagovi:sveti leopold,leopold,misijsko zvanje,ispovjednik,duhom ispunjeni,krv nije voda,svećenik,bog,hrvati,papa ivan pavao


0

Vjenceslav Čižek - hrvatski Mandela

Photo:Pixabay
Rijetki su ljudi u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj koji znaju nešto više o Vjenceslavu Čižeku Vijeki, hrvatskom pjesniku, dugogodišnjem političkom emigrantu i višegodišnjem robijašu u jugoslovenskim zatvorima. Rođen je u Crnoj Gori, studirao je i živio u Sarajevu, a zbog svojih političkih uvjerenja godine je proveo u zatvorima u Zenici i Sremskoj Mitrovici, te u emigraciji u Njemačkoj.

Po dolasku u Njemačku Čižek objavljuje zbirke pjesama Krvopisi predsvanuća 1989. godine i Bosonoga prašina 1994. godine. Satirične listiće pod nazivom Ljekovito trnje piše 2000. godine. Poslije njegove smrti izlaze zapisi iz tamnice pod nazivom U raljama zloduha. Iz zeničkog zatvora Čižek je izašao slijep, a u pisanju mu je pomagala supruga koja je zapisivala ono što bi joj on diktirao. Tako su ostala sačuvana njegova djela. Imao je dva brata i sestru, koja ga je redovno posjećivala u zatvoru. Jedan brat ga je posjetio u Zenici i savjetovao mu da promijeni političko ubjeđenje, Vjenceslav je to odbio nakon čega su prestali da se posjećuju. Braća su živjela u Dubrovniku.

Sastanak sa simpatijom iz mladosti dogovorila Udba

Interesantno je kako je uhapšen u Italiji. UDB-a ga je godinama tretirala kao duhovnog i intelektualnog gurua hrvatske emigracije u Zapadnoj Evropi, međutim je strahovala od njegove likvidacije. Jugoslovenska tajna policija je, međutim, doznala za jednu njegovu sarajevsku prijateljicu iz mladosti, koja je boravila u Italiji, prema kojoj je on gajio simpatije. UDB-a je dogovorila sastanak u Italiji na koji ga je trebao odvesti vozač, koji je također radio za UDB-u. Došli su u mjesto Lago di Como, a tu su ih presreli udbaši. Vozača su pustili, a Vjekoslava su uspavali i strpali u hladnjaču. Probudio se tek u Kotoru. Iz Kotora je odveden u pritvor.

On je u Podgorici uređivao list Omladinski pokret, gdje je 1955. godine objavio neke pjesme, a odbio je publikovati neke režimske članke zbog čega je morao napustititi Crnu Goru. Otišao je u Beograd. Tu ga je, kod sebe u studentsku sobu, primio pjesnik Jevrem Brković. Nakon što je pročitao njegovu pjesmu Glava

"Svatko od nas glavu da ima, s kojim to pravom. Priznajte sami sasvim je dosta, narod s jednom glavom"

Jevrem Brković ju je odnio u policiju. Na suđenju mu je bio jedini svjedok. Kazna je bila dvije godine zatvora nakon koje je odležao u Sremskoj Mitrovici. Po izdržanoj kazni preselio se u Sarajevo.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća Čižek odlazi u emigraciju u Njemačku.

U zatvoru u Zenici kaznu su izdržavali mnogi čuveni zatvorenici (atentator na Franju Ferdinanda Vaso Čubrilović, sekretar SKOJ-a, drug Zlatko Šnajder, svećenik don Anto Baković, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, pravoslavni episkop Varvan Nastić, brat pisca Meše Selimovića - drug Teufik Selimović, dotadašnji zamjenik ministra za zatvorske poslove, pisac Alija Nametak, pripadnik Mladih muslimana Omer Behmen, pripadnik ekstremističke organizacije Karaj Kamel bin Ali-Abu Hamza i mnogi drugi).

Vjenceslav Čižek je, poslije pomilovanja, 29. 07. 1988. godine u zatvoru u Zenici, dugo razgovarao sa upravnikom zatvora Fadilom Lipničevićem. On je magnetofonsku traku na kojoj je snimljen cijelokupni razgovor poslao u Ministarstvo pravosuđa BiH, ali je rukopis, koji je pratio tu magnetofonsku traku, sačuvan a u nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove ovog razgovora.

Upravnik: Kakav je vaš utisak povodom pomilovanja?

Čižek: Za mene je ta odluka s jedne strane iznenađujuća, a s druge strane očekivana. Što se mene tiče, ja nikada osobno ne bih podnio molbu, nikome i ni za šta, jer sam duboko uvjeren da bi to za mene bilo ponižavajuće. Ne mislim u političkom smislu, jer ja politički ne predstavljam nešto osobito i visoko, ali poniženje kao čovjeka. Ja na kraju nisam ni došao u sukob sa ovom državom. Nisam došao u sukob zbog nekih političkih različitosti, zbog nekih programa koje sam ja imao pa mi nisu bili prihvaćeni itd. Moj bunt je prije svega ljudski. To je pobuna savjesti. Mene ni danas ne zanimaju nikakve političke špekulacije, mene zanima sudbina ljudi, vlastita sudbina. Ustao sam i odbacio sve što sam imao. Ja nisam loše živio. Imao sam dobar posao, širok krug prijatelja, mogućnost da razgledajući zbilju, živim veoma ugledno i udobno. Ali ja se s tim nisam nikada mirio. Uostalom, ja sam na robiji prvi put bio već kao student u Beogradu. Tada je zapravo načinjena temeljna rana na mojoj duši, na mojoj savjesti, jer sam ja zbog nekih pjesama bio osuđen na dvije godine. Sada sam dobio 15 godina, a te dvije su mi mnogo teže pale i mnogo su me više ozlijedile.

Ja sam u prosvjeti promijenio 5 radnih mjesta za pet godina, ne svojom voljom. Tako je bilo pa sam napustio pedagoški rad i tada sam se vratio u Sarajevo. Dobio sam posao u Republičkom sekretarijatu za kulturu. Tada sam bio sasvim ispravan, da kažem jedan činovnik, a dobivao sam i nagrade. Ja sam sa ljudima otvoren, srdačan, ne pravim nikakve razlike, neke loše, vjerske, nacionalne ili ne znam kakve druge. Za mene čovjek je čovjek, ako je čovjek i uvijek mu pristupam kao čovjeku. Ali nisam mogao više da podnosim taj bezobrazluk u Sekretarijatu. Znate, ja sam, između ostalog, kao savjetnik za kulturu, vodio fond za kinematografiju. To su društveni novci koji se daju svim filmskim kućama i pojedincima za snimanje filma. Tu je gola pljačka, znate. Tu se uzima... Nisam mogao to da podnosim. Napravio sam par šala, ali prvo sam odlučio da napustim ne samo Sekreterijat nego i domovinu. I tako sam otišao u emigraciju.


U emigraciji sam bio, vjerovatno, jedan od najaktivnijih novodošlih. Sve sam od sebe dao, sve što je išlo u prilog rušenju Jugoslavije. Bio to letak, govor, predavanje, knjiga, novina, ili bilo što.

Ekstremna emigracija okuplja zločince

Upravnik: Ja bih vas zamolio da mi kažete kako to da se Vi koji volite čovjeka, opredjeljujete za te ekstremne terorističke organizacije?

Čižek: Ne, ne i ne. Za vas je osobno, možda to tako izgledalo. Sve stavljate pod jednu etiketu takozvane ekstremne organizacije. To su zablude. Dozvolite da i u vašoj partiji ima budala, prema tome i u svakoj drugoj političkoj organizaciji ima budala kojima ništa ne možete.

Upravnik: Pa kako Vi niste na to uticali?

Čižek: Nisam imao sa njima posla. Nisam ni mogao. To su tajne organizacije sa kojima ja nisam bio u doticaju.

Upravnik: Jeste li to odobravali kao čovjek?

Čižek: Ne... Nisam to odobravao zato što je to prije svega zločin, zato što strada nevino pučanstvo. Ljudi u tramvaju, u kino dvorani, bilo gdje stradaju. I to je neki vid protesta. To čujete svaki dan da se događa, pucaju na turiste, potapaju brodove, miniraju i tako... To su zločinci. U načelu su zločinci bez obzira što oni imaju iza toga, nekakvu ideju. Ne znam šta oni imaju u glavi. Stradaju nedužni ljudi. Ako se treba oružjem boriti, onda dođi, brate, pa pripucaj i zato su za mene oni Bugojanci (grupa naoružanih hrvatskih emigranata koja je početkom sedamdesetih stigla u okolinu Bugojna sa ciljem „podizanja ustanka" protiv komunističke Jugoslavije, op. a.) pravi junaci. Oni su došli. Kako i zašto, to su sada njihovi računi i proračuni. Oni su došli naoružani, znali su s kom će se sukobiti. Znači, s naoružanom silom. Ako su bili iole pametni, znali su da će u toj borbi izgubiti i da će junački pasti. To nešto znači. Sve drugo ja odbijam. (...) Moje je duboko mišljenje da se silom ništa ne postiže. Ja sam i protiv vojske. To je za mene nešto nepotrebno, skupo i zastarjelo i to svijet treba da odbaci.

Upravnik: Ali takvo je okruženje. Tu želi svak da te potčini.

Čižek: Da svijet već sazrijeva. Da je sreće pa da bude blagostanja za ovaj narod. Hrabri me što u tom i takvom gledanju ideologije, glavna komunistička, svakim danom gubi. Gubi se kao svijest, kao pamet, kao svakodnevno svjedočenje, ta karta sve manje igra. Od takve ideologije neće se više moći živjeti, neće se o njoj više ni govoriti i biti će sramota govoriti o tome. Snovi o takvom društvu se nikada ne mogu ostvariti, pogotovu se ne mogu ostvariti onima koji ne vjeruju u zakone ekonomije i zakone elementarnih ljudskih potreba, a najelementarnija ljudska potreba je sloboda. Samo slobodni ljudi mogu nešto da postignu, nešto da unaprijede, podrže. Ljudski su interesi, od kada postoji čovjek, isti svuda u svijetu. Prema tome soliti pamet i prisiljavati čovjeka da radi, za tamo neku daleku budućnost - perspektivu, to je zločin.

Upravnik: Vi ste rekli: Komuniste bi satjerali u geto, pa neka žive tamo, a mi Hrvati ćemo živjeti ovamo. Vi biste pred taj geto stavili natpis. Socijalistička samoupravna nesvrstana Jugoslavija. Jesi li ti za Jugoslaviju, jesam, evo ti kapija pa ulazi, radi i gradi. Imat ćeš tu samoupravljanje od vrha do dna. A šta ako je većina za to?

Čižek: Nema problema, provedite slobodne izbore pa ćemo vidjeti. Ako bi bila većina za to, onda mene stavite u geto. Onda sam ja budala, nepristupačan i neprimjeren, nekakav čudan čovjek, ali svi su brate za to, samo Vi, i nekolicina vas niste.

Ne smetaju mi hrvatski, nego jugoslavenski komunisti

Upravnik: Evo Hrvati imaju svoju Republiku. Je li im ona mala?

Čižek: Nije riječ o Hrvatskoj i ja se ne borim protiv te Hrvatske. Meni ne smetaju ni hrvatski komunisti, niti jedan, bez obzira kakav je.

Upravnik: Kako mislite hrvatski komunisti, zar ima hrvatskih i nekih drugih komunista?

Čižek: Ima, kako da nema!

Upravnik: Ako je neko komunista, onda je komunista pa bio Hrvat ili...

Čižek: Tako je bilo nekada kada se trebalo boriti... Sada više nije. Kada se komunista dočepao plaće, stana, deviza... više nije. Meni smeta jedna lažna država, apstraktna država, nasilnička država, koja nema svoj fundament, koja nema pjesničke, kulturne i ideološke osnove. To je hajdučija, država bezobrazluka, pljačke... Meni ne smetaju hrvatski komunisti jer postoji Hrvatska Republika, kakva je takva je, jednopartijska, uredu. Kada bi sutra bila Hrvatska samostalna, ta partija bi dobila najviše 10 posto na izborima i eto joj to. Na koncu, postoje komunisti i u drugim demokratskim zemljama. Vi znate da se to sve raspada, što se tiče evropskih komunista. Jedino sada ovi mladi komunisti koji hoće da prodru, to je nešto drugo. Ovi gore, na vlasti, to je sve trulo. Meni ne bi smetalo što su oni zahrđali, izlapjeli, nego što su pokvareni.

Upravnik: Kako to mislite?

Čižek: Pa deset godina raspravljaju naprimjer o članu 133. (takozvani Zakon o verbalnom deliktu, op. a.) To je pokvareno. Oni znaju da je Jugoslavija potpisala Deklaraciju o ljudskim pravima i da se ta prava moraju primijeniti u Ustavu - integralno, svaku riječ, a ne da o tome fantaziraju. Pa, to su pokvarenjaci! Riječ je o ljudskim sudbinama i treba te ljudske slobode imati i u komunizmu. A nema ih zato što ta geruzija gore, te dahije, drže vlast i ne daju je nikome. Svako živ treba da psuje državu, svuda na svijetu je treba psovati, jer nema te države koju će građani prigrliti kao majčicu rođenu. Država je sila, država je aparat prisile, ne samo po marksističkoj definiciji nego ona je to - de facto – uvijek bila. I kako ja mogu bilo kojoj državi reći nešto ili da neko meni, iako sam ja primitivac, ja ću mu skresati majku i tetku, i sve živo. I zato idem u zatvor. I još me proglašavaju nepoželjnim. To je pokvareno... Onda pitanje vjere i vjerovanja. Ma pusti ljude neka vjeruju u šta hoće i kako hoće.

Staljin i Hitler su braća blizanci

Upravnik: Šta Vi namjeravate raditi kada izađete?

Čižek: Prvo ću pokušati liječenje, to mi je prva stvar.

Upravnik: Šta ćemo sa emigracijm i djelovanjem u njoj?

Čižek: Pa ja se u ovom smislu kako sam uključen ranije sigurno neću pojavljivati. Možda tek kao član neke organizacije. Da li ću se baviti publicistikom, to ne znam, jer za to treba imati financijskih i drugih sredstava, jedino ako mi tetka CIA što kane, onda bih mogao... Izdavati novine, časopise i slično bez novaca ne ide. Nastojat ću da objavim svoje pjesme. To mi je glavni zadatak.

Upravnik: Jeste li ih upamtili i koliko ih imate?

Čižek: Pa dosta. Samo sam dorađivao postojeće. Imam ja i neke druge koncepcije, pisaću o dojmovima u zatvoru, o samoći u ljudima, o ljudskim sudbinama, o vlastitoj tragediji. O događajima u društvu: izmetnula se jedna naopačina, povijest je porodila jedno zlo, a to zlo je iskrenulo ljude, upropastilo im duhove, upropastilo im živote. Htjelo je od ljudi da učini neljude. To se može vidjeti ako se dobro analizira komunizam. Mislim da sve to što je objavljeno u tisku, ili u književnosti kao živi govor, uvjerenje ili ispovijest, treba sakupiti i objaviti kako bi to postalo opomena za dalje naraštaje. Tu smatram da treba jednako gledati na fašizam i komunizam, na Hitlera i fašističku ideologiju i na Staljina i staljinizam jer to su samo dva brata blizanca. To treba da bude posljednja opomena ljudima šta im se može dogoditi.

Upravnik: Molio bih vas da razgovaramo malo o KPD-u Zenica.

Čižek: Svaki čovjek doživljava zatvor na svoj način. Ovaj KPD je jedna kompilacija između logora i zatvora, jer sam ambijent je logorski. Tu su zidovi, električna žica, karaule, stražari, psi itd. To je okrilje. Unutra je sve na jednu gomilu stavljeno, ništa nije dovoljno razabrano, tako da se tu razne generacije nalaze zajedno. Stariji i mlađi, zločinci i džepari, politički i... To je jedno mjesto u kome je čovjeku teško opstati ukoliko nije elastičan. Tu mu prijete stalne opasnosti jer su tu tuče, razmjerice, krađe. To posebno politički teško doživljavaju. Ja sam to jako teško doživio. Ja sam svjesan da me ovi što me čuvaju tretiraju kao i sve ostale, a to je najveća greška ovoga pravosuđa, pa i zakona. Ta služba kojoj ti ljudi pripadaju nas političare gledaju kao kriminalce.

Upravnik: Meni su rekli da ste Vi napisali "vaših 10 zapovijesti''.

Čižek: Nisam, tako ih je Zgonjanin (Duško Zgonjanin, ministar policije BiH) proglasio.To je bila tek skica za jedan letak koji je trebalo dati hrvatskoj mladeži. Sve što sam stavio na papir, ja se nadam da će biti iskreno, a koliko će to biti i pametno, to je drugo pitanje. Eto moja prva zapovijest je: Ko god bude napadao Jugoslaviju, ti je nećeš braniti.

Upravnik: Kako ne treba braniti svoju domovinu?

Čižek: Jugoslavija nije ničija domovina. Jugoslavija je jedno državno strašilo, jedno državno čudovište koje ne treba braniti. Još bih još nešto o uslovima u zatvoru. Eto tamo na razglasu sjedi neka budala koja po čitav dan pušta neku antimuziku. To je teror nad svim ljudima. Neki medvjedi pjevaju antimuziku. Ta muzika nije ništa do sramota za jednu Bosnu i Hercegovinu, koja je najbogatija narodnim melosom, počev od onog turskog pa do onog Kiseljak, Kiseljak. Tu muziku može svaki čovjek na ovoj zemlji slušati bez obzira da li razumije jezik ili ne. Postave tamo neke zidne novine u kojima pišu Živio drug Tito i u kojima postavljaju iste tekstove četrdeset godina. Drug Tito jaše na čelu kolone. To je izraz primitivizma i tu nešto u najmanju ruku nije u skladu. Vi ste uveli samoupravljanje i ovdje, na robiji. Pa to može samo izopačeni um da izvede! Ideja samoupravljanja koja nije samo komunistička, koja je ljudska, evropska, socijalistička i francuska ako baš hoćete, to je nešto tako visoko i tako uzvišeno. To se ne može provoditi u zatvoru. Nju mogu provoditi samo slobodni ljudi. I to kroz rasprave. U zatvoru je to rasprava o krpi, metli i ko je koga nagazio. Gluposti. U zatvor treba da dolazi svećenik jer su duše u pitanju. Ako to ne može, treba dozvoliti osuđenicima da idu na misu u grad, jer oni na to imaju pravo po Ustavu i ne može mu sada jedan niži zakon, propis ili kućni red to zabraniti. Ovi pogoni u kojima radimo, metalski pogoni, tu treba da se odvija neka kućna radinost, a u ovim pogonima ljudi se truju, povređuju i ginu. Nama u zatvor dolaze neki divlji pjevači. Bolje bi bilo te novce utošiti na neko zeničko kazalište, da ljudi vide pravu predstavu, glumce, a ne tamo neke gulaimfere kako se deru. U zatvoru bi se trebalo da propagira fina glazba, ozbiljna i narodna, pa i zabavna, ali ne trt... trt. Ko to dozvoljava. Kakav je to primitivizam. Nema teorije da čujemo lijepu muziku, valcer ili sl. Ovdje samo ide. Pobjegla mi, ... držite je ... ne mogu bez nje... Ja sam za ovih deset godina u zatvoru mnogo toga naučio. Ja sam za ovo vrijeme imao cijelu Bosnu pred sobom. Stotine i hiljade ljudi su prodefilovale pored mene. Ja znam šta je Bosna. Ja sam zaključio da ljudi malo šta znaju, ne zato što nisu išli u školu, nego što su išli u lošu školu. Ljudi su strašljivci, udvorice, pretvorice, ali ja ih i takve volim. I Bosnu ja volim.

Upravnik: Vjerujte da sam u jednom momentu posumnjao da ćete prihvatiti pomilovanje. Vjerovao sam da ćete reći: Ja neću napolje.

Čižek: Ja sam o tome dugo razmišljao, a šta biste uradili da se to recimo desilo?

Upravnik: Pa istjerao bih vas, na ulicu, iz zatvora.

(...)

Upravnik: Da Bosnu pocijepamo?

Čižek: Ne znam. I Bosna ima pravo da bude država. Jeste ona višenacionalna, ali Bosancima to nije bitno. Bitno je da nemaju onu gore kapu (misli na saveznu vlast u Beogradu). Bosna se ne može dati ni jednoj nacionalnoj skupini. Nemoguće je to, ona je jedinstvena, a može da opstane pa da bude još šarenija. Odozgo nama kaplje otrov na glavu.

Jugoslavija maltretira Hrvate, pljačka Slovence, "siluje" Albance

Upravnik: A gdje ćete boraviti kada izađete, u Jugoslaviji ili Njemačkoj?

Čižek: Ne znam, gdje budu bolji uvjeti. Sve što se događalo na ovim našim prostorima je tragično. Ja sam svoj dosadašnji život dao za te pozitivne promjene. Nešto mi je uspjelo ali nešto nije, a nešto će mi tek uspjeti. Na ovim prostorima kod ljudi ima nekih strahova koji nisu objektivno izazvani. Ljudi se lako proglašavaju neprijateljima, a da to ustvari nisu. Ovi južnoslovenski narodi, i kao Sloveni i kao Južnjaci, nisu gori od drugih evropskih naroda, ni po svojoj tradiciji, ni po svojim mentalnim svojstvima, ni po zemlji koju posjeduju, ni po položaju koji im pripada, oni čak imaju i nekih prednosti, a žive bijedno, a još im se sprema gora bijeda. Onaj koji je do toga doveo je pravi zločinac. To oni svjesno rade, svjesno upropaštavaju vlastiti narod. Treba razbiti, pa uhapsiti tu rulju. Ja mislim da treba pet ljudi poslati na robiju. Eto vidite ovo u novinama. Pet ministara pošlo u Centralnu Afriku da pusti jednu trafo-stanicu u pogon. Više košta njihovo putovanje i boravak tamo od te trafo-stanice. Ali narod to trpi. Ja na to moram reagirati i kao osuđenik ali i kao građanin. To u Parizu, Londonu, Beču, su državnički poslovi i tu treba poslati pet ministara pa i cijelu Vladu, a ne u Kongo, da otvori trafo-stanicu. Zašto ide Mikulić kod Kohla kada mu zapne? Zato što je Njemačka najviše zainteresirana za napredak Juge, zbog svoga kapitala, eto zato će on njega da primi. Pola ove industrije jugoslavenske i bosanske radi za Nijemce. Gore ima još 300.000 naših ljudi koji rade. Eto njenog interesa. Zato je Kohl konstruktivan. Vi znate da je on konzervativac, ali i klerikalac. On radi svoj posao kako treba. Dok ovi naši političari tako ne počnu da rade ništa od njih. Ma pametni su ovi Slovenci. Eto oni traže da se ukine Savezni fond za nerazvijene. Što da ja dajem tebi? Kažu, ti si moj brat. Ma čekaj, gdje Slovenac može biti brat Šiptaru ili Srbinu? To nikada nije bilo i nikada neće biti bez obzira što ste se Vi i vama slični trudili da tako bude. Neće Slovenac da mu da, kao bratu, novac da on iz toga fonda napravi 200 vikendica u Neumu. Pazi ovo. Siluju se ti Šiptari da žive u Jugoslaviji. Kako će oni pjevati Hej Sloveni kada nisu Sloveni? Pa to je komedija... _

Slobodna Bosna 18.11.2010.

Biografija Vjenceslava Čižeka: Višegodišnje zatočeništvo u Zenici

Hrvatski pjesnik Vjenceslav Čižek rođen je u Crnoj Gori, u Kotoru, u \enovićima 28.02. 1929. godine, a umro je u Njemačkoj, u Dortmundu 25. 11. 2000. godine. Filozofski fakultet je završio u Sarajevu, Odsjek za filozofiju. Kao profesor filozofije osam je puta osuđivan od strane jugoslovenskih komunističkih vlasti na ukupno četrnaest godina. Te kazne je izdržao u zatvorima u Sremskoj Mitrovici i Zenici. Prvu kaznu od dvije godine, izdržao je u zatvoru u Sremskoj Mitrovici 1972. godine. Po izlasku iz zatvora emigrirao je u Njemačku. Njega su, na prevaru, jugoslovenski agenti uhvatili u Italiji i ilegalno, u hladnjači, vratili u Jugoslaviju gdje je 08. 08. 1978. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U zatvoru u Zenici odležao je 11 godina i potpuno oslijepio. Organizacija Amnesty International proglasila ga je osuđenikom savjesti. Pomilovan je i pušten na slobodu, poslije pritiska njemačke vlade 29. 07. 1988. godine, a već je 07. 11. 1988. godine otišao je u Njemačku. Nakon duge i teške bolesti, umro je u Dortmundu 27. 11. 2000. godine. Pokopan je u Sinju.

Božić u Zenici

Preko siva zida i bodljave žice
bruj polnoćne mise k meni dotreperi
u smrad i gnusobu željezne stupice,
nijem sužanj rida, hrču proleteri.

Umukle su psovke iz smotuljka mesa,
tek poneka krnja iz sna im izleti.
To golaći hine juriš na nebesa,
dok po kalu plaze sebi oduzeti.

U mračaju ovom skupne paranoje,
s obje strane zida, preko mnogih žica,
sutra će za Sinom, u jaslicam što je,
razaslana biti javna tjeralica.

Priredio: Želimir Bošnjak

IZVOR:www.hkv.hr 


0

LIBERALIZAM I NAZADNJAŠTVO

Posted by mrkaen002 on 15:36 in , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Žarko Delač







U Hrvatskoj ima mnogo političkih analitičara i politologa, a još više kibica koji se razumiju u politiku i sve njezine  pore. Isto tako i veliki broj novinara u stanju je stručno protumačiti razlike između konzervativaca i liberala, ljevice i kako kažu radikalne desnice, totalitarizma i demokracije i slično.

No, prvi puta smo na hrvatskoj političkoj sceni čuli kako je jedan političar hvalevrijednu građansku ideju, etiketirao nazadnom. I to ničim izazvan. Jednostavno nam je poručio kako u današnje vrijeme treba biti liberalan. Samo što nije naznačio postoje li i gdje su granice tog društvenog sustava i u čemu. Vjerojatno dotični još uvijek smatra kako je i provala u automobile liberalan čin koji ne treba biti osuđivan?

Po toj istoj logici, ako se netko nekome ne sviđa, njegovo je legitimno pravo, vrijeđati ga, liberalno je fizički ga zlostavljati pa na kraju ako treba i oduzeti mu život!

Isto tako potpuno je autonomna odluka  majki i ginekologa koji se ne trebaju brinuti za svoju savjest prilikom ubijanja potpuno zdrave ali još uvijek nerođene djece. Kako ne bih dalje simplificirao ideju prava na slobodu mišljenja i djelovanja u današnjoj suvremenoj civilizaciji koja u Hrvatskoj postaje osnovna nit vodilja progresivnog i naprednog ponašanja, vratit ću se na bit stvari.

Riječ je o pravu na život, bilo nerođene djece, bilo teško bolesnih osoba.

Za vjernike dileme nema ili ne bi trebalo biti jer u oba je slučaja, svako uzimanje prava nad tom odlukom, zadiranje u božji zakon. Stoga, nema potrebe za daljnjom raspravom, a osobito ne histeričnim i nesuvislim ispadima protivnika takvog mišljenja. Nema potrebe ulaziti u daljnje rasprave i tražiti dodatne argumente i pojašnjenja zagovornika ove inicijative koju će liberali ionako etiketirati samo kao zabranu pobačaja. No, osnovni je problem u ovom kao i u drugim sve češćim slučajevima, posljedica višegodišnjeg života u totalitarnom režimu.

Stvaranjem hrvatske države, došlo je do eksplozije slobode misli i govora u čemu, interesantno, prednjače nekadašnji glavni predvodnici ideološkog jednoumlja i torture. Pri tome smo, izgleda, dotaknuli  drugu krajnost koja polako vodi prema anarhiji i  destrukciji. Ruše se sve ograde, od moralnih do etičkih. Zakoni se krše i vladavina prava kao da ne postoji!

A zašto i bi kada su zakoni pisani da se ljudi samo stave u neke okvire i time sputavaju, ljudsko ponašanje se ne smije kanalizirati, maloljetnici trebaju imaju neograničene slobode…

Stoga je našim odgajateljima i učiteljima sve teže, policija gubu borbu s kriminalcima i huliganima, komunalni redari s grafiterima ili kontrolori karata sa švercerima. Naravno, stoga jer je sve dopušteno, a time i napredno!

Tradicija i povijesna baština gube vrijednost i ne pridonose modernizaciji društva. Zbog toga se protiv takvih ideja i razmišljanja treba svakodnevno boriti i podignuti, a jedan od najboljih načina je sklapanje „zastarjelih“ brakova, rađanje djece i odgoj u obiteljskom okruženju.

Povijest i iskustvo  nam u tome može puno pomoći.

No, kako je iskustvo potpuno besplatno, budalama malo vrijedi!

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

USKRSNI DVOBROJ „ŽIVE ZAJEDNICE“

Posted by mrkaen002 on 14:01 in , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Adolf Polegubić










Frankfurt na Majni/Iz tiska je izašao uskrsni dvobroj Žive zajednice, glasila hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj.

Od vijesti iz domovinske Crkve ističe se ona o imenovanju posebnog izaslanika Svete Stolice za Međugorje mons. Henryka Hosera, SAC, poljskog nadbiskupa, aktualnog Ordinarija Varšave-Praga.

Tu je i razgovor s doc. dr. sc. s. Valerijom Kovač, s Katedre za dogmatsku teologiju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u kojem s. Valerija govori o otajstvu Uskrsa, podsvjestivši kako nam je po Isusu svima zajamčeno uskrsnuće

U pet njemačkih gradova početkom veljače održane su prve područne sjednice u 2017. hrvatskih pastoralnih djelatnika, koji djeluju u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u Njemačkoj, na čelu s delegatom za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivicom Komadinom, u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta na Majni i hrvatskih katoličkih misija i zajednica na čijim su se području sjednice održavale. Na sjednicama se okupilo oko 110 pastoralnih i nekoliko socijalnih djelatnika. Predavanje pod nazivom „Koju ulogu trebaju i imaju hrvatske katoličke misije i zajednice u integracijskom procesu?“ u Kemptenu i Nagoldu održala je dr. Jenny Winterhagen iz Berlina. O svemu se tome iscrpnije može čitati u uskrsnom dvobroju, kao i o seminaru za đakone i pastoralne suradnice i suradnike, održanom početkom ožujka u „Haus Hochfelden“ kod Sasbacha.

Predavanja o Dekalogu i Blaženstvima u praktičnom životu vjernika održao je dr. Darko Tomašević iz Sarajeva, dok je o crkvenom glazbeniku i njegovoj ulozi u očuvanju glazbe u liturgiji Crkve govorila prof. Dragica Bošnjak. Dr. Boris Vulić s KBF-a u Đakovu u novom dvobroju, nastavljajući teološke osvrte o tjelesnim djelima milosrđa, ovoga puta piše o djelu tjelesnog milosrđa „Žedna napojiti“.

Tu su i brojne vijesti iz hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj. Predstavljen je i Hrvatski iseljenički zbornik 2017. u izdanju Hrvatske matice iseljenika. Tu su i rubrike za najmlađe „Dječji kutak“ i „Mladi i mediji“, u kojoj autor dr. Danijel Labaš ovoga puta odgovara na pitanje: Širimo li i mi lažne vijesti?

Na zadnjoj stranici dvobroja je program proslave 50. obljetnice Ravnateljstva dušobrižništva za hrvate u inozemstvu, koja će se održati u Zagrebu od 24. do 26. travnja. Više informacija na: hip.hbk.hr/simpozij/.

Delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina u svojoj Poruci u sklopu priloga na njemačkom jeziku piše o pozivu na obnovljeni bračni i obiteljski pastoral.

Glavni urednik Žive zajednice dr. Adolf Polegubić Uvodnik je naslovio „Bog je jači od smrti“ te je s tim mislima svima poželio radostan i blagoslovljen Uskrs.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

DIDA FILIPOVO PISMO

Posted by mrkaen002 on 22:26 in , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 












Na pismo 90. godišnjeg Filipa Ćorlukića Predsjednici RH i Predsjedniku Vlade RH stigao je i odgovor u kojemu mu iz Ureda Predsjednice, između ostalog,  srdačno zahvaljuju na pismu koje je prožeo „zanimljivim sjećanjima i lucidnim promišljanjima“. S pravom! Da je to tako, uvjerite se i sami. 

Predsjednice RH i Predsjedniče Vlade RH,

prvo da se predstavim: 90 mi je godina, fizičar sam, radni vijek sam proveo inženjerski radeći u industriji i za industriju, a poslovi su me vodili od nordijskih zemalja do Etiopije i Bangladeša. Zavičajno sam Bosanac, 40 sam godina živio u Zagrebu, a sada 20 u Puli. Objavio sam 12 knjiga iz različitih područja – od čega tri obimne u minule dvije godine.

Ovo sam Vam bio počeo pisati odmah nakon nemilih događanja oko Vaše posjete Bosni. Napisao sam 15 stranica, pa shvativši da se zbog prezauzetosti nećete odlučiti na čitanje dugačkog pisma jednog starca, radikalno sam skratio – ostavivši ono bitno.

Politiku i političare racionalno pratim od najranje mladosti – ne vežući se ni za koga. Tako sam još kao 13-godišnjak bio prihvatio Pavelića kao poglavara tek oslobođene domovine, ali kad je on zbog njihova nastojanja da NDH odvoje od  Njemačke i pridruže je Saveznicima smijenio i zatvorio ministe Vokića i Lorkovića, ja sam ga se odrekao smatrajući da je time ugrozio opstanak domovine, koje se nisam odrekao – a tada imao samo 15 godina! Kasnije sam preživio i Bleiburg.

Povijest Hrvatske pratim od prvih stoljeća njezinih početaka i smatram da ste Vas dvoje najbolje što smo na čelu ovog naroda imali još od vremena kralja Zvonimira. Na žalost, i najbolji i najpošteniji mogu pogriješiti. Radi nedovoljnog iskustva, pa samim time i nerazumijevanja psihopatološkog političkog stanja u daytonskoj BiH, umjesto da ste kao najviši državnici posjetili samo Sarajevo, koje je glavni grad države (kakva god da je), otišli ste i u Mostar, koji je velikim dijelom simbol raspada obrane u ratu i jedan od uzroka aktualne – moglo bi se reći: kolektivne društvene shizofrenije stanovništva. Tako je Vaša naglašeno dobronamjerna i prijateljska državnička posjeta završila onako kako je završila.

Pogreška je i što je omogućena velika državnička pažnja u Zagrebu političkom kameleonu Draganu Čoviću. Rano je shvatio da u onovremenim okolnostima u Hercegovini kao Hrvat ne može ostvarivati svoje velike ambicije, pa se proglasio Jugoslavenom – a da bi zamaglio svaki trag hrvatstva u prošlosti, počeo je pisati ćirilicom! On je iznimno opasan za cjelovitost Bosne.

Prije rata sam bio prijatelj Alije Izetbegovića i Mustafe Cerića. Cerić je tada dobro prikrivao svoju ćud, ali je u vrijeme rata kao vjerski poglavar u BiH igrao izrazito negativnu političku ulogu – a to čini i sada. No u njegovom je pismu (link) mnogo točnih podataka o Čoviću i „Herceg-Bosni“.

 Povijesna su zbivanja  stanje u BiH učinila naglašeno složenim, što naši političari često i ne pokušavaju razumjeti – sve do onog pokojnog predsjenika Franje,  koji  je izjavljivao  da je „BiH vještačka tvorevina“! Zbog opasnosti emotivnih naboja, pogrešno je govoriti o „hrvatskom narodu u BiH„. Oni nisu doseljenici iz Hrvatske, nego su autohtoni Bosanci –  bosanski Hrvati.

Čovjek je genetski uvjetovano teritorijalno (domovinsko) biće, (kao i sve životinje) –  dok je nacionalnost emotivni psihološki pojam; izvorno povezan za stvarnu, ili zamišljenu krvnu vezu s predhodnim generacijama. Domovina je genetski zanovano poimanje vlastitog teritorija. Hrvati nikada nisu osvajali tuđe teritorije, ali su svoje stoljećima branili. Stoga se u marodu i pojavljivao poziv „Za dom spremni„, pa je nakon uspostave NDH, došavši iz bijede izbjeglištva taj pozdrav vlastohlepni Pavelić u obliku: „Za Poglavnika i dom spremni“, proglasio službenim. U onim ratnim uvjetima pozdrav je šire prihvaćen, ali bez onog: „Za Poglavnika“ – pa ni na koji način nije Pavelićev.

Budući da se takav pozdrav zasniva na genetskim porivima obrane vlastitog teritorija  (domovine),  mogu mu se protiviti samo neprijatelji i potencijalni osvajači – a prije svega – od vremena Garašanina na ovamao – mala, nasrtljivo imperijalna Srbija. Da bi prikrili razlog protivljenja, oni agresivno obrazlažu da je to zato što je Pavelićev!? Ako bi to bilo dovoljno za proglašavanje zabranjenim, onda neka se odreknu i kune, jer taj naziv novca jest Pavelićev! U tom ratu se uz zlo činilo i mnogo dobroga – pa neka se odreknu i zgrade Pošte kod Glavnog kolodvora, bolnice Rebro, tri fakulteta, 5 tomova Hrv. enciklopedije, Šarićevog prijevoda Svetog pisma – i mnogo toga što je vezanio uz njegovo ime. Krajnje je vrijeme da Vi energično prekinite to neprijateljsko zagađivanje političke klime i pokrenite da se u Saboru izglasa Zakon, po kojemu je „Za dom spremni“ bio pozdrav hrvatske vojske, a da i u  EU predložite da to bude vojnički pozdrav u svim  državama Zajednice – jer je to simbol neagresivnosti prema susjedima.

Budući da je nacionalizam zasnovan na emotivnim porivima, on je izrazitio nestabilan.  Od „volim“ do „mrzim“ ne treba puno razloga. Prvo ubojstvo zabilježeno u Bibliji – bilo je bratoubojstvo iz interesa, pa su tako uz „sirenski zov“ iz Hrvatske, hercegovački Hrvati izdali stvarnu državno-teritorijalnu braću Bos. Posavine. Na našu sramotu, dok se rekroatizirani hercegovački „Hrvat“ Čović šepiri po Zagrebu u stilu važnog državniku, zaboravljeni Vinko Begić, bivši zapovjednik obrane Bos. Posavine, bez stalnog zaposlenja životari u Zagrebu i pokušava ostvariti nekakvu mirovinu.

Uzevši sve ovo u obzir, a budući da je Vaša posjeta bila državna državi – niste imali šta tražiti i u Mostaru. Ovako je to bio emotivni izazov, pa je u psihopatološkoj zbrci političara daytonske Bosne poticaj za uhićenje branirelja Orašja  mogao doći s bilo koje od „tri sukobljene strane“. Temelj tog sukoba neprikriveno se pokazao već sutradan u članku dične dame Marcel Holjevac: “ …insistirati na trećem entitretu“.

Nažalost, to je stvarnost politike RH prema BiH. Povijesne činjenice nedvojbeno govore  da Bosna nije bila „vještačka tvorevina“, kao što je mislio predsjednijk Franjo, ali je daytonskim ustrojstvom, u čijoj je realizaciji i on sudjelovao, zaista postala frankensteinski ustrojenom tvorevinom. Ne ulazim u ocjenu uspostave Daytona u cilju prekida rata, ali u skladu s činjenicama neosporivo je da je održavanje daytonske BiH veliki međunarodni zločin. Narodi i države vremenom prebrode i najveće prirodne, ali i ratne katastrofe. Nakon strašnog rata i nametnutog joj Daytonskog „sprazuma“, u koji su psiholozi Pentagona ugradili psihološke parametre koji onemogućuju tri odvojene zajednice da se ujedine u jedinstvenu državu – BiH  se sama ne može normalono ustrojiti! Stoga je dokidanje Daytona i vraćanje BiH na status Ustava pod kojim je primljena u OUN – jedino rješenje – s preporukom da već na prvom zasjedanju Skupština proglasi vraćanje na izvorni povijesni naziv države: Bosna – pa tako omogući da svojim državljanima omogući iskazivanje pripadnosti riječju Bosanac – umjesto besmislenog „Bosnohercegovac“ – pa se i ne koristi.

SAD iz svojih „strateških“ razloga neće dokiniti taj „Sporazum“, a EU zbog složenosti unutarnjih odnosa to ne može ni pokušati. Srećom, ostaje RH koja je supotpisnik – zapravo garant tog sporazuma – pa ako povuče svoj potpis: Sporazum automatski postaje ništetnim! O tome sam po dva puta pisao velikom demagogu Mesiću i političkom slijepcu Josipoviću. Ništa! Imate li Vas dvoje volje, snage i hrabrosti da to pokrenete i time pomognete i Bosni – ali i  Hrvatskoj?

Gospodine predsjedniče Vlade, zaista me veseli da konačno pokrećete problem rješavanja 70 godina starog psihopatskog „Rata demona prošlosti“ – kako ga ja nazivam, a moja knjiga: „Moja sjećanja na minulo stoljeće„, koju sam Vama Predsjednice darovao kada ste me prošle godine primila u Puli, zbog objektivnog prikaza stvarnih događanja može biti koristan „domovinski psihofarmak“ suludo sukobljenih „političkih protivnika“. Znadem da nemate puno vremena za čitanje, a osnovna je poruka da je naša povijest u mnogim segmentima krivotvorena sve od 1918. godine, ali Vas kao domoljub molim da pročitate barem tekstove od 57. do 93. stranice – i još samo Zaključak na str. 188. Ako Vas zanima, ostalo možete čitati kad imate vremena ili: kad odete u mirovinu.

Znalci kažu da je i u književnom pogledu izvrsna, ali „ANTFA bojovnici“ sprječavaju da se o njoj u javnim medijima pojavi bilo kakav trag. Preko prijateljâ pokušavam dobiti termin na TV i zapravo bi me radovao nekakav Pupovac, ili Bago s druge strane stola.

Uvijek sam imao bogatu maštu, pa i sada  pomišljam: „Bože moj, kako bi bilo lijepo da obadvoje, ili barem jedno od Vas dvoje dođe kod mene u Pulu na kavu, pa da u dugom razgovoru, neopterećeni nametnutim sadržajem popričamo o najširem obimu tema. Dovoljno sam star da si i tako nešto mogu zamisliti…  “

Srdačno i s poštovanjem Vas pozdravljam,

dida Filip Ćorlukić

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

AKO ŽELIMO OSTATI HRVATI

Posted by mrkaen002 on 17:57 in , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Josip Marković

Moja djeca dobro govore hrvatski jezik, ali…







Mi,  Hrvati u svijetu na prvom mjestu kao roditelji imamo i ne baš laku ulogu pri kulturnom oblikovanju naše djece. Očuvanje  identiteta i jezika nije samo u našim rukama. Konkretno, ovdje u Njemačkoj djeca imaju obavezni njemački  školski program i u manjem obimu nastava na materinjem jeziku (vjeronauk i hrvatska škola) koje su slobodni izbor svakog pojedinca. Druga i treća generacija naše loze  ne upotrebljava dovoljno hrvatsku riječ, a vrlo dobro znamo kako je jezik naša prava domovina.

Dopunska hrvatska škola naše djece, vjeronauk i odgoj njihovih roditelja nisu dovoljna garancija očuvanja vlastitog jezika i nacionalnog identiteta Hrvata koji godinama žive izvan Hrvatske.

Brojne hrvatske udruge i Matica hrvatska za ruhrsko područje trebaju svojim projektima privuci mlade i  ostali hrvatski puk i biti  mjesto gdje se događa hrvatska riječ.

Paradoks je da se povijest uvijek na neki način ponavlja. Vječita borba za upotrebu vlastitog jezika u domovini je trajala sve do 19. stoljeća. Latinski, talijansk,i francuski, mađarski, njemački  iIi srpski jezik su se kroz povijest pokušavali nametnuti kao službeni i dominantni, te tako asimilirati Hrvate  kroz upotrebu svog  jezika.

Na sreću, nisu uspjeli  iako su žrtve bile prevelike. Očuvanjem jezika opstala je i očuvana  hrvatska nacija.

Matica hrvatska u domovini je tu odigrala  vrlo važnu i  povijesnu ulogu Između ostalih velike zasluge u afirmaciji hrvatskog jezika  pripadaju Antunu Mihanovicu i Ljudevitu Gaju, koji se zalažu da hrvatski jezik dobije isti status kao i drugi nacionalni jezici.

Vrlo važan je i podatak da je zagrebački biskup Maksilmilijan Vrhovec 1813 god. pozvao na buđenje nacionalne svijesti. 1842 god. osniva se Matica Ilirska (Grof Janko Drašković od Trakošćana).

Ilirsko ime u početku je jedino bilo prihvaćeno od postojeće vlasti (Napoleonovi ratovi –Ilirske provincije).  Ivan Mazuranic je 1873 god. izabran za hrvatskog bana. Matica Ilirska mijenja ime 1874 god u Matica hrvatska.

Ivan Kukuljević Sakcinski bira se za presjednika (poznat je po tome sto je prvi puta u povijesti govorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru) Hrvati su se izborili za svoj jezik .

Matica hrvatska koja je utemeljena sa svrhom nacionalnog i kulturnog identiteta u području znanstvenog, umjetničkog i duhovnog stvaralaštva jedan je od najbitnijih svjedoka kulture hrvatskoga naroda od njenog osnutka.

Mi živimo na podrucju Savezne Republike Njemačke gdje boravi cca. 400.000 stanovnika hrvatskog podrijetla. Od toga  u sjevernoj  Rajni  Westfaliji zivi cca. 61.000 osoba podrijetlom iz Hrvatske i Bosne Hercegovine, odnosno 35.000 hrvatskih državljana, gdje polovina otpada na ruhrsko podrucje.

Broj te populacije je potencijalno područje djelovanja Matice hrvatske za ruhrsko područje, sa ciljem u očuvanju vlastitoga jezike I kulture, a istovremeno poštivanja i suživota sa našim domaćinima Nijemcima.

Prije aktivnog uključivanja u rad  Matice hrvatske za ruhrsko područje djelovao sam  pri hrvatskoj katoličkoj misiji Mülheim a.d. Ruhr  i hrvatskoj dopunskoj školi na materinskom jeziku. Recitacija, gluma, pisanje i obrada književnih dijela i pretvaranje u  kazališne komade su mi predstavljali veliko zadovoljsvo.

U suradnji sa Boženom Orlović koja vodi  hrvatsku školu, sa djecom i roditeljima organizirali smo glumačku grupu koja je izvela nekoliko uspješnih kazališnih komada.

Nažalost, nas trud nije bio nagrađen nastupima na širem području Njemačke. Iz objektivnih razloga nastupali smo samo u Oberhausenu , Mülheim a.d.Ruhr i Duisburgu iako  smo imali  iznimno talentiranu grupu djece koja je kroz te nastupe  još više učvrstila vještinu govora svog jezika.

Iskustvo iz tih lijepih dana mi daje nadu da ćemo u okviru Matice hrvatske za rurhsko područje i uz pomoć organizacija koje  financiraju kulturne projekte, zainteresirati mlade da nam se pridruže i da se kao takvi prezentiramo Evropi u najljepšem svjetlu.

Motiv i podršku preuzeti predsjedavanje Matice hrvatske za ruhrsko područje pronašao sam u okviru svoje obitelji. Supruga i ja smo Hrvati i pored toga komunikacija sa našom djecom (dvije kćeri) ponekad ima i smiješnu stranu što se  tiče upotrebe vlastitog jezika.

Postavljamo pitanja na hrvatskom jeziku, a odgovori su obično na njemačkom. Moram priznati da moja djeca  dobro govore hrvatski jezik, ali…

Zbog toga „ali” i svih naših sugrađana koji imaju iste ili slične probleme, mislim da su brojne hrvatske udruge i Matica hrvatska još jedan važan kamenčić u mozaiku daljneg kulturnog oblikovanja i njegovanja hrvatskog jezika kao najvažnijeg oblika očuvanja hrvatskog bića.

Matica hrvatska za ruhrsko područje treba bolju komunikaciju sa središnjicom jer  Matica hrvatska u domovini je najveći nakladnik knjiga I krovna je kulturna udruga Hrvata.

Nedostaje nam ta knjiga i hrvatski književnici koji  bi trebali češće posjećivati Hrvate izvan domovine kako bi približili knjigu  našem čovjeku, a uloga Matice hrvatske za ruhrsko područje je da bude katalizator tih dogadanja.

Himna  „Lijepa naša“ će nam uvijek biti vodilja da ne odustanemo u našoj svetoj misiji da pomognemo našoj djeci da ostanu u biti ono što jesu, a to je da su Hrvati.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

KAD ZAMIRIŠE BOJAMA

Posted by mrkaen002 on 23:22 in , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin,Mirko Cenbauer
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:Marija Kukić

Photo:Mirko Cenbauer




Ima li išta ljepše na svijetu nego što je vrijeme rađanja!?
Rodilo se novo proljeće, zamirisalo bojama, zašarenilo cvjetovima, zažamorilo zvukovima. Svako rađanje donosi radost, pa tako i proljeće. U naručju nosi novi život kojeg nesebično daruje svim živim stvorenjima na Zemlji.


Ah!  To  mirisno, rascvjetano i rascvrkutano proljeće!

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

HEMINGWAYEVA MUDROST

Posted by mrkaen002 on 17:19 in , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Slavica Jurčić








Draga je bila mlada djevojka iz brojne obitelji. Živjela je u okolici grada Sinja početkom prošlog stoljeća.

Bila je  očeva mezimica i najmlađa od sedmero djece.

Znala je ona svoga ćaću, kako ga je od milja zvala, često iskorištavati i kad god je pogriješila, on bi joj oprostio.

Već od rane mladosti pokazivala je svojeglavost. Majka ju je često korila radi njene loše naravi.

„Drago, ‚ajde s Ivom čuvati ovce!“ zapovjedila joj majka.

Krenula Draga s bratom u planinu, ali cijelo vrijeme je mrmljala.

„Šuti, seko, jer ćaće nema nekoliko dana. Izdrži dok se on ne vrati!“ govorio joj brat, ali ona je i dalje zlovoljna i smišlja kako se vratiti kući.

Oko podne pripeklo. Leže  oni u hladu, ovce polijegale, samo se čuju obadi koji dosađuju ovčicama i janjićima.

Draga se požali bratu da ju boli trbuh i da bi išla kući. Brat joj to dozvoli i ona se uputi kući.

Kod kuće je napravila uzbunu. Zove majku i braću u pomoć:

„Vukovi napali ovce i janjce!“

Digla ona vikom cijelo selo na noge i oni svi pohrlili u planinu da obrane ovce.

Trče oni,  neki s vilama, neki sa sjekirama u pomoć mladome Ivi, a kada su stigli k njemu, on se trgnuo i gledao zbunjeno u seljane.

Majka tada skoči na Dragu i stade joj čupati kosu. Viču obje, majka od sramote, a Draga od boli jer ju je majka sve jače čupala i šamarala.

„ Untutice jedna!“ viče majka i tuče ju. „Ti ćeš nas sramotiti!“ Udara ju majka, a seljani se smiju i šale na njen račun.

„Neće se ova u naš kraj udati takva mlada i neodgojena!“ Okreću se  mještani i odlaze svako svojoj kući.

Tek pred večer ona i njena obitelj s ovcama se vraćaju kući. Kad se otac vratio, potrči Draga k njemu i stade se žaliti na majku.

Otac je međutim putem sreo seljane koji su mu se narugali da ima kćer lažljivicu.

Ćaća je ovaj put, na čuđenje cijele obitelji, izvukao kaiš i istukao Dragu po golim nogama.

Plače ona, a druga djeca joj se smiju: „Plači, plači, manje ćeš pišati!“

„Vidi, ćaća, kako su mi noge plave!“ žalila se ona nakon nekoliko dana, a otac će: „Proći će dok se budeš udavala“.

Udala se Draga i postala dobra žena. Nije više mislila na gluposti i pazila je što radi. Ćaća je znao reći da je  glupost iz nje istjerao kaišem.

„Mladost imamo da bismo činili gluposti, a starost da bismo žalili za tim glupostima,“  jednom je mudro rekao Hemingway.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

SLUŠAJTE SVIM SRCEM

Posted by mrkaen002 on 13:11 in , , , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Napisao i preveo:

Frano Prcela, O.P. (Berlin)








500. OBLJETNICA NAJZNAČAJNIJE PROPOVJEDI O LJUDSKIM PRAVIMA

Upravo se ovih dana navršava točno 500 godina da je izgovorena …ako ne možda najpoznatija propovjed ali onda zasigurno …propovjed koja je dala najznačajniji poticaj promišljanju ljudskih prava. Homiliju je održao član Reda propovjednika, dominikanac Antonio Montesino, upravo na četvrtu nedjelju Došašća 1511. godine. Već je bilo prošlo skoro dva desetljeća od Kolumbova stupanja na tlo „novog svijeta“ (1492.), koji je kasnije nazvan Amerika. Španjolski konkvistadori u svom osvajačkom pohodu vrše strašna zlodjela i zločine. Prvi dominikanci stižu na otok Hispaniola odnosno Española (danas Dominikanska Republika i Haiti) u rujnu 1510. godine. Ta skupina strogo observantnih španjolskih dominikanaca želi radikalno slijediti Isusa Krista. Govoreći (ne samo današnjim) riječnikom teologije redovništva za njih je mistično i političko nedjeljivo, kontemplacija i akcija su bili jedno. Suočeni sa svakodnevnim prizorima izrabljivanja, mučenja i zlostavljanja domorodaca (Indiosa) podižu glas u obranu njihovih elementarnih ljudskih prava.

Programatske riječi o njihovom ljudskom dostojanstvu, te također Indiosima kao „slici Božjoj“ izgovorio je doduše jedan subrat (Antonio Montesino, kao starješina zajednice) ali je propovjed bila djelo cijele zajednice ondašnjih sinova sv. Dominika u gradu Santo Domingo. Kao što bilježi njihov subrat, Bartolomeo de Las Casas, braća dominikanci su zajednički promišljala tekst Ivanova evanđelja („Ja sam glas koji viče u pustinji“, Iv 1, 23) i spremila tekst propovjedi. Čak što više, svi članovi zajednice su potpisali tekst propovjedi.

Bio je to jedinstveni proročki glas u pustinji kršenja elementarnih ljudskih prava i ljudskog dostojanstva. Što sve može zajedništvo – ne samo riječima, nego i zajednica djela!

Tekst propovjedi donosimo u cjelosti, kako ju je sačuvao Las Casas: 2

„Popeo sam se na ovo mjesto kako bih vam nešto priopćio, ja koji sam glas Kristov u pustinji ovoga otoka. Stoga vam je pomno slušati, svim srcem i svim čulima vašim. Ovo što ću vam reći bit će vam posve novo, nešto što vam nikada nitko nije rekao, ovo što ću vam reći bit će u mnogočemu grublje, oštrije, strašnije i opasnije nego što ste ikada mogli zamisliti da će vam itko reći.

Ovaj vam glas govori da ste zbog okrutnosti i tiranije kojom se odnosite prema ovim nedužnim ljudima svi u smrtnom grijehu, te da ćete živjeti i umrijeti u grijehu. Recite, s kojim pravom i po kojoj pravdi držite ove Indijance u tako okrutnom i strašnom ropstvu? Tko vas je ovlastio da povedete tako odvratan rat protiv tih ljudi koji su mirno i spokojno živjeli na svojoj zemlji, od kojih ste bezbrojne usmrtili i nanijeli im neviđene patnje? Kako ste ih mogli tako tlačiti i izmoriti, kako ste im mogli uskratiti hranu i ne liječiti njihove rane koje im nanosite prisiljavajući ih na prekomjerni rad, koji ih košta života? Primjerenije rečeno, kako ih možete ubijati, jer dan za danom vade zlato za vas kako biste se vi obogatili? Kakvu brigu iskazujete prema onima koje se poučava u kršćanskom nauku, koji upoznavaju svoga Boga i Stvoritelja, koji primaju krštenje, koji slušaju svetu misu, poštuju dan Gospodnji i svetkovine? Zar oni nisu ljudi? Zar oni nemaju razumom obdarenu dušu? Niste li dužni ljubiti ih kao same sebe? Zar to ne razumijete? Zar ne osjećate to? Kako možete živjeti u tako dubokom snu i letargiji? Znajte, iz stanja u kojem se vi nalazite ne možete se spasiti ništa bolje nego li Mauri i Turci, koji nemaju vjere u Isusa Krista ili je ne žele prihvatiti.“

(Preveo Frano Prcela, izvorni tekst prema: Fray Bartolomé de Las Casas, Historia de las Indias III. Obras completas, vol. 5, Madrid, 1994., 1761-2.)

Frano Prcela, O.P. (Berlin)

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

„HEROJI DOMOVINSKOG RATA“ U ZÜRICHU

Posted by mrkaen002 on 11:44 in , , , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 











Zürich/ Predstavljanje knjige prof. Josipa Jurčevića – „Heroji Domovinskog rata“  je 01.travnja 2017. u 14 sati u Domu NK Croatia, Thurgauerstrasse 68, 8050 Zürich
Informacije na Mob.: 076 436 9980.

Knjiga, za koju  sam autor kaže da mu je najdraža od svih koje je do sada napisao, nastala je na svjedočanstvima 19 branitelja, opisujući njihove doživljaje i sudbine.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

ČAS HRVATSKIH BESPUĆA

Posted by mrkaen002 on 19:48 in , , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Silvija Šesto









Lukovdol se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Gorskog kotara, na području Grada Vrbovsko, 5 km sjeverozapadno od Severina na Kupi, na nadmorskoj visini od 349 m. Smješteno je na županijsko prometnici, udaljen oko 2 km od stare Lujzijanske ceste koja povezuje Rijeku i Zagreb. Lukovdol je najpoznatiji po rodnoj kući pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Tu se svake godine održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće…

Zagreb/ Nakon  „spontanog“ poziva na razgovor u Ministarstvo kulture i „argumentacije“ kako je Lukovdol kažnjen zbog lošeg izvješća pri trošenju državnih sredstava, pitam se hoće li to isto Ministarstvo provjeriti sva izvješća unatrag makar nekoliko godina, vlastitih službenika?

Jesu li izvješća njihovih službenika na pustim putovanjima po sajmovima knjiga, ljetnim radionicama za djecu s polaznicima koji ne prelaze prst jedne ruke, te mnogobrojnim „akcijama“ i okruglim stolovima koje govore o promicanju čitanja; uredno ispisana?

Što su učinili svih ovih godina, kakvi su efekti?

Bila sam najsretnija kad nisam znala jer, NEZNANJE U HRVATSKOJ JE RADOST. No, ako već dijele našu lovu, neka je dijele pravično.

Osobno volim raditi knjige i voljela bih, kao što i većinu radim bez državna novca, te knjige plasirati. Žao mi je što je knjižarska mreža propala. Oslanjam se na knjižnice, a koje ovise o istim tim institucijama koje od lani nisu udijelile sredstva knjižnicama za kupnju noviteta.

I ne samo noviteta!

Otkupljuju se naslovi koji skaču u usta uzusima onih koji su ih postavili?!

Četiri mjeseca sve, doslovno, stoji. Iskreno, gadi mi se ta šutnja, to iščekivanje mrvica, posebno u žalosti za projektom u koji sam uložila četiri godine bez dana odmora. Gadi mi se udvorništvo, strah i šutnja koja je zeleno svjetlo ljudima koji funkcioniraju po meni stranim principima, da idu dalje.

Gadi mi se okretanje glave institucija koje bi trebale biti tu za one koji žive za svoj posao, a od njega ne mogu živjeti.

Gadi mi se vidjeti spodobnost koja je u stanju hodati na dvije noge i ponašati se kao da se ništa ne događa dok im autori umiru i pokapaju se milodarima s fejsa.

Nemate gospodo nikakvih argumenata, osim, što hodate maleni pod zvjezdama trošeći zrak onima koji ne mogu disati.

Pregledajte stoga unatrag deset godina sva izvješća, imate ljudskih resursa koliko ste ih svih ovih lijevo-desnih vlada uhljebili, neka čitaju, objavite!

Koliko je sredstava poreznih obveznika otišlo u mrak? Koliko se opušteno putovalo na račun nas budala. Mok mi budale želimo samo DELATI po pravilima koja ste odredili a kojih se ne pridržavate. eto, za prvu ruku, neka se ministrica očituje i po pitanju kataloga HRVATSKIH pisaca za potrebe sajma u Bologni 2014. a gdje smo bili zemlja partner i častili ekipu talijanskim delicijama.

Zbog čega su u katalogu nuđeni – strani pisci? Zbog čega su iz kataloga ispale ponajbolje perjanice hrvatske književnosti za djecu?

Tko je to platio, koliko, tko će odgovarati, hoćete li kazniti samo Lukovdol pa eci peci pec kako vam u vječno „strašnom“ času hrvatskih bespuća odgovara?

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

KAD AVETI GMIŽU

Posted by mrkaen002 on 12:12 in , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Marija Juračić








U noćima kad aveti gmižu
gluha muza škrtari na riječi
plamenovi vatre visoko se dižu

pokušavam te prostore prijeći.

Ne nosim tebi miris bijelih ruža
to crne kale mirišu od boli
nad  hladnim grobom tek sjena se pruža
sjena jednog srca preko groba voli.

Ničeg više nema, ništa isto nije
tvoje stope sada uz moje ne kroče
prijatelja nemam, moje najmilije
s kim ću sada kušat zabranjeno voće.

Dok ovim svijetom ti kročit si smio
mislili smo, dušo, da baš sve se smije
teški, grobni kamen krije što si bio
uzalud te  zovem, moje najmilije.

Marija Juračić

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

OD ŠTROSIKE DO KOPIKE

Posted by mrkaen002 on 12:00 in , , , , , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin,Emil Cipar
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst i photo:

Emil Cipar





U Osijeku je sve drukčije, a opet nekako sve isto kao u Brodu. Kada nosim fotoaparat sa sobom, otkrivam puno simpatičnih detalja na pročeljima kuća iz secesijskog doba. A takvih je u Osijeku da ti pamet stane.

Osječani su susretljivi i rado pomažu strancu, ali nisu na strance baš tako navikli. Svaki Osječanin je bio u nekom drugom gradu Hrvatske, ali građani drugih gradova rijetko su bili u Osijeku.

Zbog toga je malo teško dobiti informaciju. Ne da Osječani ne žele pomoći strancu, nego ne znaju kako.

-Molim vas gdje je Osijeku VIP?
-U Radićevoj
-A gdje je Radićeva?
-Tamo kod tržnice i filozofskog fakulteta.
-A gdje su tržnica i filozofski fakultet
-Jel‘ znate gdje je glavna pošta?
Ne znam!
-E tamo skrenete levo, onda druga desno.
-Hvala

Stanujem u dijelu grada koji se zove Centar, a ulica je Strossmayerova. Osječani ju zovu Štrosika. Bolnica je na suprotnom dijelu grada koji se zovi Donji grad.

Nakon terapije i ručka …Čuko i ja posjetimo neki od brojnih parkova u Osijeku.

Do sada su to uvijek bili parkovi na desnoj obali Drave. Međutim …ima nešto Osijeka i na lijevoj obali, a tamo je i čuvena Coppacabana, ili po osječki …Kopika.

Preko Mosta dr. Franje Tuđmana na baranjsku stranu, pa prva ulica lijevo.
Kopika je ustvari lijepo uređena gradska plaža, ili kako se to nekada zvalo …rekreacijski centar.
Sve je čisto i uredno …što se može reći i za cijeli Osijek.
Jedna mala sitnica koja mi je upala u oči, ipak zasjenjuje trud Osječana učiniti svoj grad još ljepšim.

Plaža naime izgleda kao muzej komunikacijske kulture između vlasti i građana u doba socijalizma. Posvuda su postavljene ploče sa znacima upozorenja i zabrana.

U Osijeku još uvijek vrijedi da je dopušteno samo ono što nije izričito zabranjeno. U naprednim europskim civilizacijama je to obratno.

Tako ovdje posjetitelj može doznati kako je zabranjeno: …bacanje otpadaka po travi …plivanje neplivačima i slične stvari. Posvuda se nalaze takve besmislene ploče.

Podsjeti me to na vremena kada se u javnim prostorijama moglo čitati kako je zabranjeno spavanje na klupama …pljuvanje po podu …konzumiranje jela i pića…
Odavde se vidi Osijek kao na dlanu. Dušu dalo za fotografiranje. I kud god oko seže …ravnica, ravnica…
U povratku navraćam na poštu. Onu glavnu za koju nisam znao gdje je i trebam skrenuti levo, ako želim na tržnicu.

Imam jedan problem. Treba mi stići paket iz Podgore od naše Dubravke Borić, a ja sam joj rekao krivi kućni broj. Osim toga ne znam kad će paket doći, a u kući u kojoj stanujem nema inače nikoga. Kažu mi…

…ostavit će poštar obavijest u sandučiću.

Možda hoće, ali ja nemam ključ od sandučića. Nisam ga ni tražio, jer na ovoj adresi nisam ni očekivao poštu.

Pronađoh zgradu pošte. Nije to bilo teško. Jel‘ znate gdje je stadion u Osijeku …znate! E pa pošta vam je odmah tu. Dobro …nije baš odmah, al‘ to je sve tu u Osijeeeku.
Unutrašnjost pošte …hala sa šalterima je opet muzej. Ovaj puta iz vremena KuK monarhije. Prilazim šalteru i službeniku iznosim problem.
-To vam nije ovdje. Služba za pakete je na drugom mjestu. Jel‘ znate gdje je kružni tok?
-A možete i nazvati …reče, vidjevši moju zbunjenu facu …ovo su vam brojevi telefona.
Nazvah jedan od tri napisana broja. Javi se ljubazna gospođa i pita …kako vam mogu pomoći?

Pojasnim joj problem.

-Gospodine uopće nema problema. Recite mi kada želite da paket bude isporučen. Nema veze što vašeg imena nema na zvoncu. Je li ovo vaš broj mobitela s kojega sad zovete …je …e pa kolega će vas nazvati kad bude pred vratima.

I tako …od Štrosike do Kopike …preko glavne pošte …upoznah Osijek od Marije Terezije do danas. Ova stvar s paketom je vrhunska usluga na kojoj bi Osječanima mogli zavidjeti brojni Europejci.

PS: I kolega nazvao u dogovoreno vrijeme. Bio pred vratima kuće. Ja upravo pripremao ovaj uradak za objavu. Stigao u pravi čas da mogu još dodati …Osječani su super!

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

BITI DUGA U OBLAKU

Posted by mrkaen002 on 21:06 in , , , , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin,Ivan Juroš
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Marija Kukić

Photo:

Ivan Juroš


„Svoju dugu stavljam u oblak i ona će služiti kao znak saveza između mene i zemlje. I kad god navučem oblak nad zemlju, tada će se u oblaku pojaviti duga…“   (1. knjiga Mojsijeva  9-13, 14)

A ako je i ne prepoznamo na nebu kao dugu, pronaći ćemo je u oblacima koji su obojeni njenim bojama.

Kako su lijepi oblaci, te rumene
Igračke vjetra, što nam draga lica;
Preneraženo njinim čudnim žarom,
Odlijeće k njima jedno jato ptica…
    ( Dobriša Cesarić: „ Ljubavno predvečerje“)

A Antun Branko Šimić u svojoj pjesmi „Život na oblaku“ stihovima kazuje:
Zar nije život promjenjivi naš
Život na oblaku?
A taj lijepi oblak, obojan duginim bojama, živi svoj život.
Naš oblak lebdi
I sad je blizu, sad daleko nebu.
Naš oblak sja se plav uznesen na visinu,
Naš oblak gori zapaljen
U crvenoj strasti pred vratima noći…

Zato: „Pokušajmo biti duga u nečijem oblaku!“   (Maya  Angelov) i makar na trenutak učinimo nečiji život ispunjen spektrom i ljepotom duginih boja.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

OTVORENA ZRAČNA LUKA FRANJO TUĐMAN

Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Vesna Kukavica








Cijela krovna struktura podsjeća na valovite konture mitske zagrebačke Medvednice koja kao da leluja iznad terminala te stvara iluziju lebdećega krova kao izražajnoga znaka u prostoru.

Riječ je o najvećoj investiciji u Hrvatskoj, koja se procjenjuje na 323 milijuna eura, s futurističkim misijom povećanja prometa na pet milijuna putnika godišnje.

Međunarodna zračna luka Franjo Tuđman najznačajnija je i najfunkcionalnija novoizgrađena zračna luka u Hrvatskoj, a otvorena je na prvi dan proljeća 21. ožujka, a prvi let Croatia Airlines bio je Zagreb – Dubrovnik. Nosi ime prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana (1922. – 1999.), povjesničara i državnika pod čijim je vodstvom Lijepa Naša ostvarila svoju nezavisnost, pobijedivši osvajača u Domovinskome ratu. Smještena je desetak kilometara jugoistočno od Zagreba na području grada Velike Gorice. Posljednjih pet godina lukom je prolazilo oko dva i pol milijuna putnika pa se prema toj činjenici pozicionirala među deset najprometnijih zračnih luka na prostoru između Jadrana i Baltičkog mora s futurističkim ciljem udvostručenja prometa nakon 2023. godine kada bi mogla prihvaćati, u drugoj fazi razvoja investicije, čak pet milijuna putnika godišnje – a u budućnosti i više…

Civilnog je i vojnog karaktera jer se u sklopu nje nalazi vojarna „Pukovnik Marko Živković“. Vojarna pukovnika Živkovića za svakog je hrvatskoga građanina mitsko mjesto odakle je prije 25 godina obranjen Zagreb od zračnih napada JNA. Ondje je lani proslavljena 25. obljetnica osnivanja Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane.

Na prvi pogled posjetitelju Zagreba, naviklom na skučenost stare putničke zgrade iz šezdesetih, zastaje dah pred arhitektonskom ljepoticom 21. stoljeća, koja se funkcionalno i tehnološki može razvijati poput ostalih svjetskih terminala, predstavljajući Hrvatsku kao zemlju na najvišoj kulturnoj i tehnologijskoj razini. Monumentalna nova zgrada svojim izgledom i suvremenim oblikovanjem dostojno predstavlja Lijepu Našu prema svijetu pa se nadamo da će nemjerljivo pridonijeti učinkovitijoj promidžbi naše mlade države i njezinih planetarnih poslovnih i turističkih potencijala.

Zračna luka je u koncesiji od 2013. na temelju ugovora koji je Vlada RH sklopila s francuskim konzorcijem Zagreb Airport International Company (ZAIC) na rok od 30 godina. Na temelju ugovora koncesionar, ZAIC, izgradio je s hrvatskim partnerima novi putnički terminal sa zajedničkom misijom povećanja prometa, za što je dobio i upravljačka prava nad zračnom lukom. Riječ je o najvećoj investiciji u Hrvatskoj, koja doseže 323 milijuna eura.

Hrvatski arhitekti i graditelji oblikovali su urbanističku ljepoticu MZL Franjo Tuđman, pobijedivši na Međunarodnome urbanističko-arhitektonskom natječaju. Natječaj je bio otvoren sredinom ljeta 2008., a pristiglo je 17 radova. Deveteročlani Ocjenjivački sud vodio je arhitekt Jerko Rošin u ime Vlade RH, a zamjenik je bio Boško Matković, predstavnik investitora. Članovi su bili i predstavnici Zagreba i Velike Gorice te predstavnici DAZ-a (prof. Veljko Olujuć) i UHA-e (arhitekt Saša Begović), a ostali su bili iz inozemstva. Radost i ponos obuzeli su nas još otkako je 18. rujna 2008. Ocjenjivački sud donio odluke. Prvu nagradu dobio je autorski tim iz Zagreba u kojemu su bili akademici Branko Kincl i Velimir Neidhardt te nedavno preminuli prof. dr. sc. Jure Radić.

Posebno je zadivljujuće bilo obrazloženje Ocjenjivačkoga suda u kojemu je izričito navedeno da je nagrađeni rad znatno bolji od ostalih zbog dobro razrađenih putničkih tokova, izvrsne funkcionalnosti u odnosu na postupanje s prtljagom te protok robe i putnika, ali i da je zbog povoljnih proporcija središnje zgrade pogodan za buduću modularnu dogradnju i opseg putničkoga prijevoza između 10 i 15 milijuna putnika na godinu, objasnili su nam autori projekta. Istaknuto je i da je prvonagrađeni rad najbolji s obzirom na štednju energije i okoliš. Dodano je da cijela krovna struktura podsjeća na valovite konture mitske zagrebačke Medvednice koja kao da leluja iznad terminala te stvara iluziju lebdećega krova kao izražajnoga znaka u prostoru.

Urbana preobrazba Zagreba i Velike Gorice

Međunarodna zračna luka Franjo Tuđman izgrađena je u novoj urbanoj cjelini, sjeveroistočno od stare aerodromske zgrade, između istočne obilaznice Velike Gorice i postojeće aerodromske piste, koja je iznikla na sjecištu dvaju ključnih zagrebačkih prometnih pravaca, od kojih se jedan proteže od Gornjega grada preko Zrinjevca, Mosta slobode i Buzina, a drugi Heinzelovom i Radničkom preko Domovinskoga mosta. Obje su povezane brzom prometnicom i spojem na autocestu Zagreb – Sisak, a na sjeveru je zagrebačka obilaznica i veza s autocestama A1 i A3. Usto, urbanisti Zagreba taj prostor vide na trasi buduće podzemne željeznice. Urbana cjelina, koja se prostire na više od 326 hektara, izvrsno povezuje Veliku Goricu i Zagreb.

Ukupna površina novoga putničkog terminala, stoji u projektnoj dokumentaciji, iznosi 28.411 m2, dok građevinska bruto površina doseže 65.883 m2. Zgrada ima četiri etaže (od toga jednu ispod zemlje), s time da je dolazak putnika predviđen u prizemlju, tranzit na prvome katu, odlazak na drugome, a postoji i odlazna galerija na trećemu katu. Najviša zgrada visoka je 35 m, a prema uvjetima agencija za putnički prijevoz, može biti visoka 45 m, pokazuju nam arhitekti. Sažeto, terminal oblikovno i funkcionalno čine dvije geometrijske forme podijeljene u tri cjeline – glavnu zgradu i linearne izdanke s obje strane. Inače, zeleni koncept prožima cijeli projekt jer je zgrada projektirana tako da spriječi moguće energetske ugroze suvremenog doba.

Specifičan arhitektonski oblik zgrade uvjetovan je spajanjem i pretapanjem te skladom estetskih i funkcionalnih značajki. Ostvareno je svojevrsno sjedinjenje krajobraza i horizonata, simboličkih i povijesnih sadržaja te potpuna otvorenost prema globalnim i lokalnim kulturnim obrascima. Oblikovanje je s jedne strane uvjetovano funkcionalnom kompleksnošću terminala, a s druge umjetničkim interpretacijama urbane duše Turopolja kulturno-povijesne mikroregije između Velike Gorice i glavnoga grada Hrvatske – Zagreba.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Copyright © 2019 Zabava za obitelj All rights reserved. Theme by Laptop Geek. | Bloggerized by FalconHive.