IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst i photo:

Kristijan Kuš


Podsused – mala turistička meka na zapadnoj periferiji Zagreba

Subota, 22.04.2017. Osvanuo je prekrasan sunčan i topao dan, možda i malo pretopao za ovo doba godine, jer temperature oko 25°C su prikladnije početku ljeta, nego sredini proljeća.

Na današnji dan slavio se Dan planete Zemlje, pa sam razmišljao kako bi bilo spojiti ugodno s korisnim i malo se prošetati po zelenim dijelovima našega grada.

Budući je prošlo gotovo pola godine od moje zadnje samostalne pješačke avanture ulicama grada Zagreba, odlučio sam istražiti jedan dio gdje do sada još nisam bio, a preko medija sam otkrio da bi ga svakako trebalo upoznati. Radilo se o naselju Podsusedu, mjestu na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Zagreba, otprilike 10-ak kilometara udaljenog od grada Zaprešića.

Tako sam i ja krenuo, polako, spustivši se na tramvajskoj stanici kod Prečkog, pa kao uvod u podugačku šetnju (koja je na kraju trajala cca pet sati), prošetao po savskom nasipu, od spomenutog naselja sve do Podsuseda.

Iako sam pretpostavljao što bi u Podsusedu mogao naći, nisam ni slutio da se na ovako malom mjestu, tako daleko od centra grada nalaze tolike zanimljivosti, toliki povijesno-kulturni spomenici, sakralna i industrijska arhitektura i prirodne ljepote, prava meka za svakog istinskog avanturista i planinara.

Moj put je krenuo iz centra Podsuseda, s njegovog malog trga, gdje sam se upoznao s poučnom tablom i prikazom svih njegovih turističkih zanimljivosti.

Ubrzo potom, krenuvši na zapad, došao sam do Sutinskih vrela, multifunkcionalne sportske dvorane, koja je možda najpoznatija kao dom trenutno najjače hrvatske muške košarkaške momčadi, KK Cedevite (iako većinu svojih utakmica igraju u Ciboni i Domu sportova na Trešnjevci).

Nedaleko ove dvorane, nalazi se prva turistička, točnije paleološka zanimljivost. Točno iznad potoka Dolja (koji je alfa i omega ovog kraja, jer je stoljećima napajao vodom cijeli Podsused i stari Susedgrad) nalazi se metalna skulptura, točnije model Zagrebačkog kita, kojeg je 2001. godine izradio umjetnik Zdenko Šlibar.

O čemu se tu zapravo radi?


Kakav sad kit usred kopna, stotinama kilometara daleko od najbližeg Jadranskog mora?

Naravno, radi se o izumrloj vrsti kita, koja je živjela na ovim prostorima prije 10-ak milijuna godina u moru kojeg danas zovemo Panonskim, a koje je bilo dijelom jednog mnogo većeg mora, tzv. Paratethysa. Fosilni ostaci (točnije prednje čeljusti) ove novootkrivene vrste prakita (nazvane Mesocetus agrami) nađeni su na prostoru nekadašnjeg kamenoloma, odmah ispod srednjevjekovne gradine Susedgrada. Naime, opće je poznao da je današnja Medvednica u to pradavno doba bila otok u Panonskom moru.

Skulptura kita postavljena je točno iznad potoka Dolja, kako bi se stekao dojam kao da pliva u potoku, a malo dalje se nalazi i ušće potoka u rijeku Savu.

Nastavivši svoju rutu prema sjeveru, prema brdima, prošao sam Alejom Matije Gupca, pokraj nekog sanatorija pod upravom Psihijatrijske bolnice u Vrapču, te sam došao u jedan veliki, zelenilom okupani i višeetažni park, čija zavojita šljunčano-zemljana staza vodi sve do nekadašnjeg slavnog grada-utvrde Susedgrada, po kojemu je i sami Podsused dobio ime (Podsused = pod Susedgradom).

Ovaj burg, kako se pravilno naziva, postoji u pisanim dokumentima od 9. stoljeća, iako se prvi puta spominje tek u 14. stoljeću. U svojoj povijesti promijenio je mnogo vlasnika, a neki od njih (kao i oni na Medvedgradu) bili su vrlo zločesti, poput Franje Tahija, poznatom kao nemilosrdnom borcu protiv seljaka koji je krvavo ugušio Seljačku bunu 1573., te smaknuo njihovog vođu Matiju Gupca (ili Matijaša Gobeca, kako piše u nekim starim dokumentima). Inače, smaknuće samog Gubeca vjerojatno se dogodilo na samom licu mjesta, u Stubici, a ne na Gradecu, ispred Crkve Sv. Marka, kako kažu mnoge zagrebačke legende.

Susedgrad, koji danas leži u ruševinama, i to već više od tri stoljeća otkako je napušten nakon velikog požara, bio je dom vlastelina koji su vladali stubičko-susedgradskim krajem.

Najveći takmaci su mu bili obližnji Medvedgrad i Stari grad Samobor, a svi su sagrađeni i utvrđeni kako bi se lakše branili od potencijalne najezde Turaka koji su tada haračili dijelovima Hrvatske, te zauzeli njegovu veliku većinu (u povijesti to razdoblje je poznato kao „ostaci ostataka hrvatskog kraljevstva“). Iako su od samog Susedgrada ostali samo goli zidovi, koji su odavno prekriveni travom i šipražjem, spomenuti park koji se nalazi ispod njega počeo se uređivati početkom 20. st., kako bi se ovaj prostor upotrijebio u korisnije, rekreativne svrhe.

Na jednom obližnjem brdu pokraj Susedgrada, nalazi se prekrasan vidikovac s kojega pogled seže na rijeku Savu, jezera Rakitje, te u daljini Grad Samobor i slovensko-hrvatsku granicu.

Kad sam konačno sišao s ove devastirane utvrde i ponovno se približio potoku Dolju, primjetio sam malu srednjevjekovnu, ali obnovljenu kapelicu Sv. Martina Pustinjaka Podsusedskog, koji je ovdje obitavao jedno vrijeme, i to u maloj špilji pokraj kapelice, od koje su danas ostali samo tragovi.

Ono što je zanimljivo kod te nekadašnje špilje, je da je kroz nju tekla topla izvorska voda današnjeg potoka Dolja, pa su sukladno tome ovdje izgrađene i male terme, nazvane Sutinska vrela (topla voda još uvijek izvire, ali je sada pregrađena, pa se njome koriste neki obližnji stanovnici Podsuseda).

Sv. Martin je bio stvarna povijesna ličnost, rimskog porijekla, ali rođen u ovim krajevima u 4. st., u ondašnjoj rimskoj provinciji Panoniji, tako da je vrlo vjerojatno da je zaista i živio ovdje, kako kaže stara legenda. Kapelica je također vrlo stara, iako prvi dokumenti spominju da je postajala već početkom 13. st., u mjestu koje se tada zvalo Podgrađe uz Savu (misli se ispod grada Susedgrada).

Kapelica je u sjajnom stanju, obnavljana je nekoliko puta, zadnji puta 2008., iako ju se može posjetiti (njezin unutrašnji dio), tek neposredno prije dana Sv. Martina (tzv. Martinja).

Nastavivši svoj put prema sjeveru, i uz potok Dolje, stigao sam do velikog, sada napuštenog kamenoloma, koji je vapnencem opskrbljivao nekadašnjeg industrijskog diva na zapadu Zagreba, Cementaru Podsused.

Nažalost, i to je (poput mnogih industrijskih objekata u Zagrebu) propalo, tako da je od svega ovoga ostao napušteni kamenolom (ovaj u Podsusedu, drugi iznad Bizeka), stara konstrukcija za prijevoz kamena, te prostor Cementare Podsused, kojeg danas djelomično koristi jedno zagrebačko poduzeće. Inače, kamenolom se eksploatirao još od antičkih vremena, poznato je da je njegovim kamenom obnovljen i dio zagrebačke katedrale, a 1950-ih godina tamo je sniman i film „Pad Rimskog carstva“ s tada slavnom glumicom Anitom Ekberg.

Napustivši kamenolom, zaputio sam se dalje ulicom Sutinska vrela, sve do Bizeka, te se kasnije spustivši do Gajnica i Stenjevca.

Ali to je opet neka druga priča…

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Hrvatski glas Berlin,Kristijan Kuš

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst i photo:

Kristijan Kuš






Da li biste mi vjerovali kada bih vam rekao da je lijepa naša prepuna prirodnih i povijesno-kulturnih znamenitosti po kojima smo unikat, ne samo u Europi, nego i u cijelom svijetu?

Vjerojatno bi.

A da li biste mi vjerovali kada bih vam rekao da je svaki komadić naše zemlje po nečemu poznat i toliko drugačiji da bi ga valjalo detaljno istražiti, i što je od svega najbitnije, ponuditi kao vrhunsku turističku i avanturističku ponudu?

Možda.

Ali zato mi nećete vjerovati da su mnogi ti fenomeni skriveni od pogleda znatiželjnika, i da se turističke atrakcije (vrlo često i zanimljivije) nalaze podalje naše uobičajene primorske turističke ponude.

Nisu more i priobalje, te grad Zagreb, jedino što možemo ponuditi turistima kao specifikum ovih krajeva.

Jedan od tih unikata nalazi se u srcu Podravine, cca 12-ak kilometara udaljenog od centra grada Pitomače.

Križnica je veliki riječni otok, unikat u ovoj regiji, ali vjerojatno i šire. Naime, kako u tom dijelu lijepe naše rijeka Drava podosta meandrira, tj. mijenja smjer kretanja, dogodilo se da je baš u tom dijelu Podravine rijeka odlučila, na jednom svom dijelu, ulijevati se sama u sebe.

Da, dobro ste čuli.

Otok Križnica sa središnjim istoimenim naseljem nastao je ulijevanjem Drave same u sebe. Do nedavno, budući je jedan manji sjeverni dio otoka pripadao Mađarskoj, bilo je graničnih sporova, koji su srećom završili na obostranu korist dvaju susjednih naroda. Mađari su dobili dio teritorija podalje od ovog otoka, dok su naši dobili cijeli otok. Budući smo sada i mi i oni članovi Europske Unije, ta granica je ionako fiktivna. No, kakvi mi jesmo Hrvati, mi svoje turističke vedute ne znamo iskoristiti, i to na pravi način.

Naime, iako je ovaj otok sam po sebi fenomen, kako znanstvenicima, tako još više i turistima, taj otok “zjapi” prazan i gotovo je nenaseljen. Izuzev jednog malog sela, mnoštva oranica, te mnogobrojnih rukavaca i jezera koji oplavljuju otok, a koji služe preteženo za ribičiju mještana i drugih entuzijasta; druge koristi od toga nemamo.

A da ne spominjem da se na južnom kraju otoka nalazi prekrasna pješčana plaža s uređenim odmaralištem i terenom za odbojku na pijesku i slične sportove uz vodu. K tome, tu je i prekrasan visoki drveni viseći most (sam po sebi kulturni spomenik) koji povezuje otok s ostatkom Podravine u smjeru Pitomače.

U samom mjestu Križnici nalazi se jedan ugostiteljsko-turistički objekt Dravska Iža, koji je izgrađen po principu starih podravskih kuća, koje su se zvale Ižama (podravska kratica od zagorskog naziva Hiža, tj. kuća). Osim dobre gastronomske ponude, treba spomenuti i mali bazen za lagano “bućkanje” i odmor nakon napornog dana.

Ovo mjesto je toliko “razvikano”, da je u zadnjih nekoliko godina broj stanovnika naglo opao, a ono nekoliko klinaca odlučio je ići u školu u Pitomaču, jer je u zadnjim godinama dok je još funkcionirala OŠ Križnica bilo 2-3 učenika i jedan profesor. Osim toga, kad nastupe jesenske kiše i proljetno otapanje snijega, Drava poprilično nabuja i prelazak preko rijeke (koji se odvija skelom), je nemoguć, što znači da je u tim trenucima ovo malo preostalih mještana u potpunosti odvojeno od “ostatka svijeta”.

E sad se vjerojatno neki od vas pitaju, kako autor ovog teksta toliko mnogo zna o ovim krajevima.

Sigurno je to pročitao negdje na internetu, najvjerojatnije na Wikipediji ili službenim stranicama Grada Pitomače ili Turističke zajednice Koprivničko-križevačke županije sa sjedištem u gradu Koprivnici, tom dragulju zapadne Podravine, gradu pijetlova i slikara hrvatske naive (iako su dva najpoznatija slikara ove vrste slikarstva, Ivan Generalić i Ivan Lacković Croata, zapravo rođena malo dalje, jedan u Hlebinama, drugi u jednom zaselku kraj Đurđevca).

Iako sam te informacije mogao naći i na tim stranicama, u ovom slučaju, samostalno sam obišao i upoznao ove krajeve tijekom svoje druge pješačke avanture Republikom Hrvatskom, od Zagreba, Hrvatskog Zagorja i Međimurja preko Podravine i Baranje, sve do zapadnog Srijema i Posavine. Otprilike 600 kilometara u nešto manje od mjesec dana. Na putu od Đurđevca, grada picoka i stare pustinje, do Virovitice, sjedišta franjevaca u ovim krajevima, i poznatom proizvođaču začina od crvene paprike (poduzeće Šafram nalazi se nekoliko kilometara sjeverno od Virovitice, prema granici s Mađarskom), prošao sam i kroz Pitomaču, kako joj i ime kaže pitomi kraj nastao na obalama obližnje rijeke Drave.

Kako sam dan prije stigao u Pitomaču i upoznao se s njezinim rijetkim, ali zanimljivim detaljima, poput velike makete rijeke Drave i njene okolice u centru grada, kao i starom zvjezdarnicom na obližnjem brdu, okruženom poljima kukuruza i pšenice; odlučio sam prije odlaska prema Virovitici, prošetati do 12 kilometara udaljene obale rijeke Drave i ovog već prije spomenutog otoka.

Put je bio više-manje ravan, iako je ljetno sunce bilo visoko na nebu, što je otežavalo moje hodanje kroz šumoviti kraj istočne Podravine. Čim sam došao na obalu rijeke, opazio sam malu splav koja prevozi vozila na drugu stranu i prekrasan dugački drveni viseći most preko rijeke kakvog do sada još nisam imao prilike vidjeti, barem nigdje u Hrvatskoj, a upoznao sam zaista gotovo sve krajeve lijepe naše.

Popeo sam se na most i lagano ga prešao (kažem lagano, jer je vjerojatno i sada u vrlo lošem stanju, mnoge letvice po kojima se hoda su napukle, iako to ne ometa neke prolaznike koji preko njega prelaze na motorima i biciklima).

Silaskom s mosta, stigao sam do otoka i njegovih nepreglednih oranica, te vrlo uvučenih i tajnovitih rukavaca i jezera, čiji su jedini povremeni posjetitelji ribiči iz okolnih naselja. Da bi se ovdje moglo loviti ribu, mora se posjedovati ribička dozvola, kao što je i uobičajeno na svim našim ribnjacima i jezerima.

Photo:Hrvatski glas Berlin,Kristijan Kuš

U malom mjestu Križnica, do kojeg sam ubrzo stigao ima možda nekoliko desetaka kuća i nekoliko ulica, te jedan zanimljivi ugostiteljski objekt, građen na starinski podravski način.

Riječ je o spomenutoj Dravskoj Iži, s ugodnim interijerom od punog drveta, te malim, iako rijetko korišten bazenom, u kojem sam se i sām mogao osvježiti nakon napornog i vrućeg ljetnog dana.

Unatoč tome, samo sam se lijepo zahvalio gospođi koja ga vodi, okrenuo se nazad i polako dopješačio do dravske obale, gdje sam opazio mali rekreacijski park, svojevrsno lokalno izletište s terenom za odbojku na pijesku, nekoliko drvenih stolova, stolovima za roštiljanje i odličnim mjestom za kupanje, što sam odmah iskoristio.

I da, kupao sam se gol!

Da, dobro ste me čuli.

Iako nisam nudist, na plaži nije bilo nikoga, a oni koji su prelazili most preko splavi ili mosta, bili su i isuviše daleko da bi me mogli primjetiti u svom tom riječnom šipražju.

Zaista sam uživao u tom kupanju i sunčanju.

Kako se primicalo poslijepodne, pokupio sam svoje stvari u mali ruksak i otputio se polako natrag prema Pitomači, a zatim i dalje do Virovitice, moje sljedeće avanturističke destinacije na toj mojoj drugoj privatnoj sportsko-turističkoj avanturi.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Pixabay

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Matej Škarica








Posjet Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini – spomen mjestu hrvatskih stradanja kroz povijest

Vruć je srpanjski dan, premda u srcu ljetne sezone promet starom magistralnom cestom je manje-više rijedak. Pred nama se prostrlo Krbavsko polje, mjesto povijesne bitke iz rujna 1493. godine kada su se u ovom ličkom mjestu sukobile hrvatsko-ugarska i nadiruća turska vojska. Krvavi poraz kršćanskih snaga na ovom mjestu označio je daljnji pad i okupaciju hrvatskih zemalja u razdoblju kasnog srednjeg vijeka odnosno pred europsku renesansu. Dok će u narednim desetljećima Zapadna Europa graditi palače i stvarati istaknuta umjetnička djela, hrvatske zemlje Dalmacija, Bosna, Slavonija i Lika zapast će u mračno razdoblje porobljavanja, gubitka teritorija i dugotrajne borbe za očuvanje preostalih dijelova Domovine. Posebice će biti ugrožena dalmatinska unutrašnjost ali i njezina obala.

Čini se kako je povijest Hrvatskog naroda povijest stradanja. Tako su područja Like, Slavonije i Dalmacije stradavala ponovno i u 20. stoljeću koje je bilo posebno nasilno i ispunjeno nedužnim žrtvama. Kada se od smjera Plitvica i Korenice starom magistralnom cestom dolazi u Krbavsko polje zamjećuje se pri kraju polja bijela građevina koja dominira značajnim dijelom krajolika. Vrijedi ju posjetiti. Riječ je o Crkvi hrvatskih mučenika izgrađenoj prije nekoliko godina sa svrhom odavanja počasti svim hrvatskim žrtvama kroz nemirnu povijest. Ovo mjesto pretvoreno je u nacionalno svetište, njegova namjena je plemenita, poučna ali i upozoravajuća – kako se ne bi ponovila zla koja su pogodila hrvatski narod.

Posebice je tu podvučeno stradanje Hrvata u vremenu Drugog svjetskog rata 1941.-1945. godine, kada su zbog svoje pripadnosti i odanosti domovini uz domovinsku vojsku i brojni civili bili na udaru ideološki nastrojenog neprijatelja koji se očito nikad nije pomirio s idejom hrvatske državnosti i narodne čežnje za slobodom. U bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji lički gradić Udbina je bila važna strateška lokacija i vojni aerodrom zbog kojeg su izgrađene i obližnje stambene zgrade za potrebe pilota JNA (oficira i pomoćnog vojnog osoblja). Za vrijeme Domovinskog rata Udbina je konačno oslobođena za vrijeme vojno-redarstvene oslobodilačke operacije Oluja, ljeta 1995. godine.

Ova udbinska crkva koja putnika privlači svojom položajem i bjelinom skladna je, s poluokruglim središnjim dijelom, jednostavno izgrađena s poštovanjem davne tradicije uz uklopljene povijesne elemente pletera, znakova glagoljice i glavnog ulaznog portala po uzoru na srednjovjekovna postignuća hrvatske narodne umjetnosti. Ispred crkve na glavnom trgu je brončani kip pape Ivana Pavla II. koji je za vrijeme svog pontifikata učinio puno za priznanje hrvatske države u svijetu.

Svojim položajem Crkva hrvatskih mučenika izdignuta je iznad polja i smještena na brijegu, a s druge strane na obližnjem platou nalazi se postavljen poveći kameni križ (Vukovarski) s uklesanim poznatim pleterom. Sa strane tog križa uz betonski zid nalaze se poslagane ploče s upisanim nazivima svih hrvatskih stratišta, razdoblje 1941.-1993. godine – od Istočne i Središnje Slavonije, Zagreba i okolice, Posavine, Bosne, Dalmacije i Zagore do Hercegovine i Rame, otkud sve ne…

Ovdje putnici prolaznici ili hodočasnici mogu zastati, pomoliti se i zapaliti svijeću, a konačna namjera je napraviti zid sa spomenom na sva mjesta stradanja hrvatskog naroda kroz povijest.

Upravo tu smo uz brojne druge zamijetili i kamenu spomen ploču (ili spomen kamenje) s natpisom Uzdolskog stradanja branitelja i nevinih civila iz rujna 1993. godine.

Premda pomalo pusto, zanimljivo je ovo i upečatljivo područje, a sama crkva uz spomen mjesto podsjeća kako zaborav ne smije prevladati jer ako se ne uči na pogreškama iz vlastite prošlosti onda zasigurno niti buduća pokoljenja neće moći imati život u miru. Udbinu vrijedi posjetiti i prisjetiti se svih hrvatskih žrtava kroz bližu, te daljnju prošlost ali ujedno se prisjetiti i cijene suživota s drugima.

Neka im je slava i vječni pokoj!

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Photo:Hrvatski glas Berlin,Emil Cipar

IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Sonja Breljak

Photo:

Emil Cipar




–Nekad se ovdje živjelo, rađalo, umiralo, radilo, odrastalo …piše mi kolega kratko uz poslanu sliku, detalj snimljen u selu Ježevik na obroncima Dilja u Slavoniji.

Gledam …pa me sjećanje ponese. Ono sjećanje na kućerak iz mog djetinjstva …u bijelo obojene zidove, u zeleno vrata i prozore, crveni krov i slične kuće duž ulice …

Mati je ispred načinila baštu. Eh, šta je tu, na tom malom prostoru sve rađalo …krastavci, krumpir, mrkva, zelje, peršun, luk. Pa u jednom dijelu, uz samu kuću, cvijeće …lale, ruže, zumbuli.

U drugom dijelu dvorišta, dio obrastao travom. Tu bi pod krošnjom mlade šljive mi djeca započinjali naše brojne igre …crnog Petra, table, čovječe ne ljuti se, pitonjaka …

Imali smo uokrug dvorišta i bašte 10 stabala šljive, dvije kruške …ranu i kasnu, i jednu jabuku. Ah, što je mirisalo beharom u proljeće, travom u ljeto, zrelim voćem u jesen.

Volim ta moja sjećanja. na kućerak iz djetinjstva. U njima ožive oni najdraži. Napojim se topline, miline.

Gledam opet sliku …kolega obilazio sela podno Dilja pa piše: – Nekad se ovdje živjelo, umiralo, radilo, odrastalo …Jest! Sad zjapi prazno. Naizgled. Al‘ ja vidim jasno: i sad, kroz sjećanja poput mojih, tu još stanuje nečija duša. I moja se evo, slobodna prošetala plodnim poljima uspomena.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com