Prikazani su postovi s oznakom njemačka. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom njemačka. Prikaži sve postove
0

Vjenceslav Čižek - hrvatski Mandela

Photo:Pixabay
Rijetki su ljudi u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj koji znaju nešto više o Vjenceslavu Čižeku Vijeki, hrvatskom pjesniku, dugogodišnjem političkom emigrantu i višegodišnjem robijašu u jugoslovenskim zatvorima. Rođen je u Crnoj Gori, studirao je i živio u Sarajevu, a zbog svojih političkih uvjerenja godine je proveo u zatvorima u Zenici i Sremskoj Mitrovici, te u emigraciji u Njemačkoj.

Po dolasku u Njemačku Čižek objavljuje zbirke pjesama Krvopisi predsvanuća 1989. godine i Bosonoga prašina 1994. godine. Satirične listiće pod nazivom Ljekovito trnje piše 2000. godine. Poslije njegove smrti izlaze zapisi iz tamnice pod nazivom U raljama zloduha. Iz zeničkog zatvora Čižek je izašao slijep, a u pisanju mu je pomagala supruga koja je zapisivala ono što bi joj on diktirao. Tako su ostala sačuvana njegova djela. Imao je dva brata i sestru, koja ga je redovno posjećivala u zatvoru. Jedan brat ga je posjetio u Zenici i savjetovao mu da promijeni političko ubjeđenje, Vjenceslav je to odbio nakon čega su prestali da se posjećuju. Braća su živjela u Dubrovniku.

Sastanak sa simpatijom iz mladosti dogovorila Udba

Interesantno je kako je uhapšen u Italiji. UDB-a ga je godinama tretirala kao duhovnog i intelektualnog gurua hrvatske emigracije u Zapadnoj Evropi, međutim je strahovala od njegove likvidacije. Jugoslovenska tajna policija je, međutim, doznala za jednu njegovu sarajevsku prijateljicu iz mladosti, koja je boravila u Italiji, prema kojoj je on gajio simpatije. UDB-a je dogovorila sastanak u Italiji na koji ga je trebao odvesti vozač, koji je također radio za UDB-u. Došli su u mjesto Lago di Como, a tu su ih presreli udbaši. Vozača su pustili, a Vjekoslava su uspavali i strpali u hladnjaču. Probudio se tek u Kotoru. Iz Kotora je odveden u pritvor.

On je u Podgorici uređivao list Omladinski pokret, gdje je 1955. godine objavio neke pjesme, a odbio je publikovati neke režimske članke zbog čega je morao napustititi Crnu Goru. Otišao je u Beograd. Tu ga je, kod sebe u studentsku sobu, primio pjesnik Jevrem Brković. Nakon što je pročitao njegovu pjesmu Glava

"Svatko od nas glavu da ima, s kojim to pravom. Priznajte sami sasvim je dosta, narod s jednom glavom"

Jevrem Brković ju je odnio u policiju. Na suđenju mu je bio jedini svjedok. Kazna je bila dvije godine zatvora nakon koje je odležao u Sremskoj Mitrovici. Po izdržanoj kazni preselio se u Sarajevo.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća Čižek odlazi u emigraciju u Njemačku.

U zatvoru u Zenici kaznu su izdržavali mnogi čuveni zatvorenici (atentator na Franju Ferdinanda Vaso Čubrilović, sekretar SKOJ-a, drug Zlatko Šnajder, svećenik don Anto Baković, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, pravoslavni episkop Varvan Nastić, brat pisca Meše Selimovića - drug Teufik Selimović, dotadašnji zamjenik ministra za zatvorske poslove, pisac Alija Nametak, pripadnik Mladih muslimana Omer Behmen, pripadnik ekstremističke organizacije Karaj Kamel bin Ali-Abu Hamza i mnogi drugi).

Vjenceslav Čižek je, poslije pomilovanja, 29. 07. 1988. godine u zatvoru u Zenici, dugo razgovarao sa upravnikom zatvora Fadilom Lipničevićem. On je magnetofonsku traku na kojoj je snimljen cijelokupni razgovor poslao u Ministarstvo pravosuđa BiH, ali je rukopis, koji je pratio tu magnetofonsku traku, sačuvan a u nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove ovog razgovora.

Upravnik: Kakav je vaš utisak povodom pomilovanja?

Čižek: Za mene je ta odluka s jedne strane iznenađujuća, a s druge strane očekivana. Što se mene tiče, ja nikada osobno ne bih podnio molbu, nikome i ni za šta, jer sam duboko uvjeren da bi to za mene bilo ponižavajuće. Ne mislim u političkom smislu, jer ja politički ne predstavljam nešto osobito i visoko, ali poniženje kao čovjeka. Ja na kraju nisam ni došao u sukob sa ovom državom. Nisam došao u sukob zbog nekih političkih različitosti, zbog nekih programa koje sam ja imao pa mi nisu bili prihvaćeni itd. Moj bunt je prije svega ljudski. To je pobuna savjesti. Mene ni danas ne zanimaju nikakve političke špekulacije, mene zanima sudbina ljudi, vlastita sudbina. Ustao sam i odbacio sve što sam imao. Ja nisam loše živio. Imao sam dobar posao, širok krug prijatelja, mogućnost da razgledajući zbilju, živim veoma ugledno i udobno. Ali ja se s tim nisam nikada mirio. Uostalom, ja sam na robiji prvi put bio već kao student u Beogradu. Tada je zapravo načinjena temeljna rana na mojoj duši, na mojoj savjesti, jer sam ja zbog nekih pjesama bio osuđen na dvije godine. Sada sam dobio 15 godina, a te dvije su mi mnogo teže pale i mnogo su me više ozlijedile.

Ja sam u prosvjeti promijenio 5 radnih mjesta za pet godina, ne svojom voljom. Tako je bilo pa sam napustio pedagoški rad i tada sam se vratio u Sarajevo. Dobio sam posao u Republičkom sekretarijatu za kulturu. Tada sam bio sasvim ispravan, da kažem jedan činovnik, a dobivao sam i nagrade. Ja sam sa ljudima otvoren, srdačan, ne pravim nikakve razlike, neke loše, vjerske, nacionalne ili ne znam kakve druge. Za mene čovjek je čovjek, ako je čovjek i uvijek mu pristupam kao čovjeku. Ali nisam mogao više da podnosim taj bezobrazluk u Sekretarijatu. Znate, ja sam, između ostalog, kao savjetnik za kulturu, vodio fond za kinematografiju. To su društveni novci koji se daju svim filmskim kućama i pojedincima za snimanje filma. Tu je gola pljačka, znate. Tu se uzima... Nisam mogao to da podnosim. Napravio sam par šala, ali prvo sam odlučio da napustim ne samo Sekreterijat nego i domovinu. I tako sam otišao u emigraciju.


U emigraciji sam bio, vjerovatno, jedan od najaktivnijih novodošlih. Sve sam od sebe dao, sve što je išlo u prilog rušenju Jugoslavije. Bio to letak, govor, predavanje, knjiga, novina, ili bilo što.

Ekstremna emigracija okuplja zločince

Upravnik: Ja bih vas zamolio da mi kažete kako to da se Vi koji volite čovjeka, opredjeljujete za te ekstremne terorističke organizacije?

Čižek: Ne, ne i ne. Za vas je osobno, možda to tako izgledalo. Sve stavljate pod jednu etiketu takozvane ekstremne organizacije. To su zablude. Dozvolite da i u vašoj partiji ima budala, prema tome i u svakoj drugoj političkoj organizaciji ima budala kojima ništa ne možete.

Upravnik: Pa kako Vi niste na to uticali?

Čižek: Nisam imao sa njima posla. Nisam ni mogao. To su tajne organizacije sa kojima ja nisam bio u doticaju.

Upravnik: Jeste li to odobravali kao čovjek?

Čižek: Ne... Nisam to odobravao zato što je to prije svega zločin, zato što strada nevino pučanstvo. Ljudi u tramvaju, u kino dvorani, bilo gdje stradaju. I to je neki vid protesta. To čujete svaki dan da se događa, pucaju na turiste, potapaju brodove, miniraju i tako... To su zločinci. U načelu su zločinci bez obzira što oni imaju iza toga, nekakvu ideju. Ne znam šta oni imaju u glavi. Stradaju nedužni ljudi. Ako se treba oružjem boriti, onda dođi, brate, pa pripucaj i zato su za mene oni Bugojanci (grupa naoružanih hrvatskih emigranata koja je početkom sedamdesetih stigla u okolinu Bugojna sa ciljem „podizanja ustanka" protiv komunističke Jugoslavije, op. a.) pravi junaci. Oni su došli. Kako i zašto, to su sada njihovi računi i proračuni. Oni su došli naoružani, znali su s kom će se sukobiti. Znači, s naoružanom silom. Ako su bili iole pametni, znali su da će u toj borbi izgubiti i da će junački pasti. To nešto znači. Sve drugo ja odbijam. (...) Moje je duboko mišljenje da se silom ništa ne postiže. Ja sam i protiv vojske. To je za mene nešto nepotrebno, skupo i zastarjelo i to svijet treba da odbaci.

Upravnik: Ali takvo je okruženje. Tu želi svak da te potčini.

Čižek: Da svijet već sazrijeva. Da je sreće pa da bude blagostanja za ovaj narod. Hrabri me što u tom i takvom gledanju ideologije, glavna komunistička, svakim danom gubi. Gubi se kao svijest, kao pamet, kao svakodnevno svjedočenje, ta karta sve manje igra. Od takve ideologije neće se više moći živjeti, neće se o njoj više ni govoriti i biti će sramota govoriti o tome. Snovi o takvom društvu se nikada ne mogu ostvariti, pogotovu se ne mogu ostvariti onima koji ne vjeruju u zakone ekonomije i zakone elementarnih ljudskih potreba, a najelementarnija ljudska potreba je sloboda. Samo slobodni ljudi mogu nešto da postignu, nešto da unaprijede, podrže. Ljudski su interesi, od kada postoji čovjek, isti svuda u svijetu. Prema tome soliti pamet i prisiljavati čovjeka da radi, za tamo neku daleku budućnost - perspektivu, to je zločin.

Upravnik: Vi ste rekli: Komuniste bi satjerali u geto, pa neka žive tamo, a mi Hrvati ćemo živjeti ovamo. Vi biste pred taj geto stavili natpis. Socijalistička samoupravna nesvrstana Jugoslavija. Jesi li ti za Jugoslaviju, jesam, evo ti kapija pa ulazi, radi i gradi. Imat ćeš tu samoupravljanje od vrha do dna. A šta ako je većina za to?

Čižek: Nema problema, provedite slobodne izbore pa ćemo vidjeti. Ako bi bila većina za to, onda mene stavite u geto. Onda sam ja budala, nepristupačan i neprimjeren, nekakav čudan čovjek, ali svi su brate za to, samo Vi, i nekolicina vas niste.

Ne smetaju mi hrvatski, nego jugoslavenski komunisti

Upravnik: Evo Hrvati imaju svoju Republiku. Je li im ona mala?

Čižek: Nije riječ o Hrvatskoj i ja se ne borim protiv te Hrvatske. Meni ne smetaju ni hrvatski komunisti, niti jedan, bez obzira kakav je.

Upravnik: Kako mislite hrvatski komunisti, zar ima hrvatskih i nekih drugih komunista?

Čižek: Ima, kako da nema!

Upravnik: Ako je neko komunista, onda je komunista pa bio Hrvat ili...

Čižek: Tako je bilo nekada kada se trebalo boriti... Sada više nije. Kada se komunista dočepao plaće, stana, deviza... više nije. Meni smeta jedna lažna država, apstraktna država, nasilnička država, koja nema svoj fundament, koja nema pjesničke, kulturne i ideološke osnove. To je hajdučija, država bezobrazluka, pljačke... Meni ne smetaju hrvatski komunisti jer postoji Hrvatska Republika, kakva je takva je, jednopartijska, uredu. Kada bi sutra bila Hrvatska samostalna, ta partija bi dobila najviše 10 posto na izborima i eto joj to. Na koncu, postoje komunisti i u drugim demokratskim zemljama. Vi znate da se to sve raspada, što se tiče evropskih komunista. Jedino sada ovi mladi komunisti koji hoće da prodru, to je nešto drugo. Ovi gore, na vlasti, to je sve trulo. Meni ne bi smetalo što su oni zahrđali, izlapjeli, nego što su pokvareni.

Upravnik: Kako to mislite?

Čižek: Pa deset godina raspravljaju naprimjer o članu 133. (takozvani Zakon o verbalnom deliktu, op. a.) To je pokvareno. Oni znaju da je Jugoslavija potpisala Deklaraciju o ljudskim pravima i da se ta prava moraju primijeniti u Ustavu - integralno, svaku riječ, a ne da o tome fantaziraju. Pa, to su pokvarenjaci! Riječ je o ljudskim sudbinama i treba te ljudske slobode imati i u komunizmu. A nema ih zato što ta geruzija gore, te dahije, drže vlast i ne daju je nikome. Svako živ treba da psuje državu, svuda na svijetu je treba psovati, jer nema te države koju će građani prigrliti kao majčicu rođenu. Država je sila, država je aparat prisile, ne samo po marksističkoj definiciji nego ona je to - de facto – uvijek bila. I kako ja mogu bilo kojoj državi reći nešto ili da neko meni, iako sam ja primitivac, ja ću mu skresati majku i tetku, i sve živo. I zato idem u zatvor. I još me proglašavaju nepoželjnim. To je pokvareno... Onda pitanje vjere i vjerovanja. Ma pusti ljude neka vjeruju u šta hoće i kako hoće.

Staljin i Hitler su braća blizanci

Upravnik: Šta Vi namjeravate raditi kada izađete?

Čižek: Prvo ću pokušati liječenje, to mi je prva stvar.

Upravnik: Šta ćemo sa emigracijm i djelovanjem u njoj?

Čižek: Pa ja se u ovom smislu kako sam uključen ranije sigurno neću pojavljivati. Možda tek kao član neke organizacije. Da li ću se baviti publicistikom, to ne znam, jer za to treba imati financijskih i drugih sredstava, jedino ako mi tetka CIA što kane, onda bih mogao... Izdavati novine, časopise i slično bez novaca ne ide. Nastojat ću da objavim svoje pjesme. To mi je glavni zadatak.

Upravnik: Jeste li ih upamtili i koliko ih imate?

Čižek: Pa dosta. Samo sam dorađivao postojeće. Imam ja i neke druge koncepcije, pisaću o dojmovima u zatvoru, o samoći u ljudima, o ljudskim sudbinama, o vlastitoj tragediji. O događajima u društvu: izmetnula se jedna naopačina, povijest je porodila jedno zlo, a to zlo je iskrenulo ljude, upropastilo im duhove, upropastilo im živote. Htjelo je od ljudi da učini neljude. To se može vidjeti ako se dobro analizira komunizam. Mislim da sve to što je objavljeno u tisku, ili u književnosti kao živi govor, uvjerenje ili ispovijest, treba sakupiti i objaviti kako bi to postalo opomena za dalje naraštaje. Tu smatram da treba jednako gledati na fašizam i komunizam, na Hitlera i fašističku ideologiju i na Staljina i staljinizam jer to su samo dva brata blizanca. To treba da bude posljednja opomena ljudima šta im se može dogoditi.

Upravnik: Molio bih vas da razgovaramo malo o KPD-u Zenica.

Čižek: Svaki čovjek doživljava zatvor na svoj način. Ovaj KPD je jedna kompilacija između logora i zatvora, jer sam ambijent je logorski. Tu su zidovi, električna žica, karaule, stražari, psi itd. To je okrilje. Unutra je sve na jednu gomilu stavljeno, ništa nije dovoljno razabrano, tako da se tu razne generacije nalaze zajedno. Stariji i mlađi, zločinci i džepari, politički i... To je jedno mjesto u kome je čovjeku teško opstati ukoliko nije elastičan. Tu mu prijete stalne opasnosti jer su tu tuče, razmjerice, krađe. To posebno politički teško doživljavaju. Ja sam to jako teško doživio. Ja sam svjesan da me ovi što me čuvaju tretiraju kao i sve ostale, a to je najveća greška ovoga pravosuđa, pa i zakona. Ta služba kojoj ti ljudi pripadaju nas političare gledaju kao kriminalce.

Upravnik: Meni su rekli da ste Vi napisali "vaših 10 zapovijesti''.

Čižek: Nisam, tako ih je Zgonjanin (Duško Zgonjanin, ministar policije BiH) proglasio.To je bila tek skica za jedan letak koji je trebalo dati hrvatskoj mladeži. Sve što sam stavio na papir, ja se nadam da će biti iskreno, a koliko će to biti i pametno, to je drugo pitanje. Eto moja prva zapovijest je: Ko god bude napadao Jugoslaviju, ti je nećeš braniti.

Upravnik: Kako ne treba braniti svoju domovinu?

Čižek: Jugoslavija nije ničija domovina. Jugoslavija je jedno državno strašilo, jedno državno čudovište koje ne treba braniti. Još bih još nešto o uslovima u zatvoru. Eto tamo na razglasu sjedi neka budala koja po čitav dan pušta neku antimuziku. To je teror nad svim ljudima. Neki medvjedi pjevaju antimuziku. Ta muzika nije ništa do sramota za jednu Bosnu i Hercegovinu, koja je najbogatija narodnim melosom, počev od onog turskog pa do onog Kiseljak, Kiseljak. Tu muziku može svaki čovjek na ovoj zemlji slušati bez obzira da li razumije jezik ili ne. Postave tamo neke zidne novine u kojima pišu Živio drug Tito i u kojima postavljaju iste tekstove četrdeset godina. Drug Tito jaše na čelu kolone. To je izraz primitivizma i tu nešto u najmanju ruku nije u skladu. Vi ste uveli samoupravljanje i ovdje, na robiji. Pa to može samo izopačeni um da izvede! Ideja samoupravljanja koja nije samo komunistička, koja je ljudska, evropska, socijalistička i francuska ako baš hoćete, to je nešto tako visoko i tako uzvišeno. To se ne može provoditi u zatvoru. Nju mogu provoditi samo slobodni ljudi. I to kroz rasprave. U zatvoru je to rasprava o krpi, metli i ko je koga nagazio. Gluposti. U zatvor treba da dolazi svećenik jer su duše u pitanju. Ako to ne može, treba dozvoliti osuđenicima da idu na misu u grad, jer oni na to imaju pravo po Ustavu i ne može mu sada jedan niži zakon, propis ili kućni red to zabraniti. Ovi pogoni u kojima radimo, metalski pogoni, tu treba da se odvija neka kućna radinost, a u ovim pogonima ljudi se truju, povređuju i ginu. Nama u zatvor dolaze neki divlji pjevači. Bolje bi bilo te novce utošiti na neko zeničko kazalište, da ljudi vide pravu predstavu, glumce, a ne tamo neke gulaimfere kako se deru. U zatvoru bi se trebalo da propagira fina glazba, ozbiljna i narodna, pa i zabavna, ali ne trt... trt. Ko to dozvoljava. Kakav je to primitivizam. Nema teorije da čujemo lijepu muziku, valcer ili sl. Ovdje samo ide. Pobjegla mi, ... držite je ... ne mogu bez nje... Ja sam za ovih deset godina u zatvoru mnogo toga naučio. Ja sam za ovo vrijeme imao cijelu Bosnu pred sobom. Stotine i hiljade ljudi su prodefilovale pored mene. Ja znam šta je Bosna. Ja sam zaključio da ljudi malo šta znaju, ne zato što nisu išli u školu, nego što su išli u lošu školu. Ljudi su strašljivci, udvorice, pretvorice, ali ja ih i takve volim. I Bosnu ja volim.

Upravnik: Vjerujte da sam u jednom momentu posumnjao da ćete prihvatiti pomilovanje. Vjerovao sam da ćete reći: Ja neću napolje.

Čižek: Ja sam o tome dugo razmišljao, a šta biste uradili da se to recimo desilo?

Upravnik: Pa istjerao bih vas, na ulicu, iz zatvora.

(...)

Upravnik: Da Bosnu pocijepamo?

Čižek: Ne znam. I Bosna ima pravo da bude država. Jeste ona višenacionalna, ali Bosancima to nije bitno. Bitno je da nemaju onu gore kapu (misli na saveznu vlast u Beogradu). Bosna se ne može dati ni jednoj nacionalnoj skupini. Nemoguće je to, ona je jedinstvena, a može da opstane pa da bude još šarenija. Odozgo nama kaplje otrov na glavu.

Jugoslavija maltretira Hrvate, pljačka Slovence, "siluje" Albance

Upravnik: A gdje ćete boraviti kada izađete, u Jugoslaviji ili Njemačkoj?

Čižek: Ne znam, gdje budu bolji uvjeti. Sve što se događalo na ovim našim prostorima je tragično. Ja sam svoj dosadašnji život dao za te pozitivne promjene. Nešto mi je uspjelo ali nešto nije, a nešto će mi tek uspjeti. Na ovim prostorima kod ljudi ima nekih strahova koji nisu objektivno izazvani. Ljudi se lako proglašavaju neprijateljima, a da to ustvari nisu. Ovi južnoslovenski narodi, i kao Sloveni i kao Južnjaci, nisu gori od drugih evropskih naroda, ni po svojoj tradiciji, ni po svojim mentalnim svojstvima, ni po zemlji koju posjeduju, ni po položaju koji im pripada, oni čak imaju i nekih prednosti, a žive bijedno, a još im se sprema gora bijeda. Onaj koji je do toga doveo je pravi zločinac. To oni svjesno rade, svjesno upropaštavaju vlastiti narod. Treba razbiti, pa uhapsiti tu rulju. Ja mislim da treba pet ljudi poslati na robiju. Eto vidite ovo u novinama. Pet ministara pošlo u Centralnu Afriku da pusti jednu trafo-stanicu u pogon. Više košta njihovo putovanje i boravak tamo od te trafo-stanice. Ali narod to trpi. Ja na to moram reagirati i kao osuđenik ali i kao građanin. To u Parizu, Londonu, Beču, su državnički poslovi i tu treba poslati pet ministara pa i cijelu Vladu, a ne u Kongo, da otvori trafo-stanicu. Zašto ide Mikulić kod Kohla kada mu zapne? Zato što je Njemačka najviše zainteresirana za napredak Juge, zbog svoga kapitala, eto zato će on njega da primi. Pola ove industrije jugoslavenske i bosanske radi za Nijemce. Gore ima još 300.000 naših ljudi koji rade. Eto njenog interesa. Zato je Kohl konstruktivan. Vi znate da je on konzervativac, ali i klerikalac. On radi svoj posao kako treba. Dok ovi naši političari tako ne počnu da rade ništa od njih. Ma pametni su ovi Slovenci. Eto oni traže da se ukine Savezni fond za nerazvijene. Što da ja dajem tebi? Kažu, ti si moj brat. Ma čekaj, gdje Slovenac može biti brat Šiptaru ili Srbinu? To nikada nije bilo i nikada neće biti bez obzira što ste se Vi i vama slični trudili da tako bude. Neće Slovenac da mu da, kao bratu, novac da on iz toga fonda napravi 200 vikendica u Neumu. Pazi ovo. Siluju se ti Šiptari da žive u Jugoslaviji. Kako će oni pjevati Hej Sloveni kada nisu Sloveni? Pa to je komedija... _

Slobodna Bosna 18.11.2010.

Biografija Vjenceslava Čižeka: Višegodišnje zatočeništvo u Zenici

Hrvatski pjesnik Vjenceslav Čižek rođen je u Crnoj Gori, u Kotoru, u \enovićima 28.02. 1929. godine, a umro je u Njemačkoj, u Dortmundu 25. 11. 2000. godine. Filozofski fakultet je završio u Sarajevu, Odsjek za filozofiju. Kao profesor filozofije osam je puta osuđivan od strane jugoslovenskih komunističkih vlasti na ukupno četrnaest godina. Te kazne je izdržao u zatvorima u Sremskoj Mitrovici i Zenici. Prvu kaznu od dvije godine, izdržao je u zatvoru u Sremskoj Mitrovici 1972. godine. Po izlasku iz zatvora emigrirao je u Njemačku. Njega su, na prevaru, jugoslovenski agenti uhvatili u Italiji i ilegalno, u hladnjači, vratili u Jugoslaviju gdje je 08. 08. 1978. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U zatvoru u Zenici odležao je 11 godina i potpuno oslijepio. Organizacija Amnesty International proglasila ga je osuđenikom savjesti. Pomilovan je i pušten na slobodu, poslije pritiska njemačke vlade 29. 07. 1988. godine, a već je 07. 11. 1988. godine otišao je u Njemačku. Nakon duge i teške bolesti, umro je u Dortmundu 27. 11. 2000. godine. Pokopan je u Sinju.

Božić u Zenici

Preko siva zida i bodljave žice
bruj polnoćne mise k meni dotreperi
u smrad i gnusobu željezne stupice,
nijem sužanj rida, hrču proleteri.

Umukle su psovke iz smotuljka mesa,
tek poneka krnja iz sna im izleti.
To golaći hine juriš na nebesa,
dok po kalu plaze sebi oduzeti.

U mračaju ovom skupne paranoje,
s obje strane zida, preko mnogih žica,
sutra će za Sinom, u jaslicam što je,
razaslana biti javna tjeralica.

Priredio: Želimir Bošnjak

IZVOR:www.hkv.hr 


0

DVOJNA (NE)LJUBAV

Posted by mrkaen002 on 13:14 in , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Josip Mayer






Turci u Njemačkoj veći su Turci od domaćih Turaka. Vidjelo se to i  na ovim izborima kada je više od 60 posto Turaka u Njemačkoj glasovalo ZA veće  predsjedničke ovlasti.

Moglo  bi se slično reći i za druge nacije koje žive u Njemačkoj. Ali, ipak je razlika, jer neki žele suradnju i socijalno izjednačenje, dok drugi svađe i ratovanje. Na Nijemcima je  da sada reagiraju.

Situacija je u Njemačkoj vrlo zabrinjavajuća. Čovjek se može slobodno upitati, kako je moguće da je jedan čovjek poput Recepa Tayyipa Erdogana mogao pokrenuti da toliki postotak Turaka u Njemačkoj glasuje za njega. Poznato je da u Njemačkoj živi negdje oko  1,5 milijun turskih državljana s pravom glasa.

Poznato nam je također da je Njemačka slobodna, demokratska, moderno razvijena država u kojoj je i za tursku naciju bilo izbornih skupova svih stranaka. Sloboda mišljenja nije ograničena, muškarci i žene ne moraju strahovati da će dospjeti u zatvor ukoliko se kritično izjasne o budućem samovladaru.

Ipak je bilo  i onih koji  su se izjasnili na referendumu PROTIV Erdogana.  Ne pomaže ni činjenica da je tek 50 posto njemačkih Turaka s pravom glasa izašlo na referendum. Njemačka će morati biti iskrena. Političke, kao i društvene snage moraju priznati da je u proteklih nekoliko desetljeća, pored svih integracijskih uspjeha, ipak puno toga krenulo po zlu,  kad toliko puno ljudi koji žive u Njemačkoj, podržava jednog čovjeka koji između ostalog želi ponovno uvesti smrtnu kaznu.

To nije sasvim bezopasno u ovoj izbornoj godini u Njemačkoj. Sve će to dovesti  u pitanje  populističke rasprave o dvojnom državljanstvu  iako svi imaoci  dvojnog državljanstva u Njemačkoj nisu Turci.

Logične su i poruke dan kasnije i prijetnja da će se konačno prekinuti pregovori o pristupu Turske EU. Upravo je dugogodišnje naivnost njemačke politike dala Turcima osjećaj da ih se ne uzima za ozbiljno što je Erdogana potaknulo na odluku da jednim jasnim protu-EU-kursom demonstrira moć i snagu.

Naravno da Europska unija po ovom pitanju mora konačno voditi jasan zajednički kurs. Ukoliko Turska nije poželjna kao punopravna članica, onda se to mora iskreno i reći i tražiti druga rješenja. Jer Turskoj je Europa gospodarski potrebnija nego obrnuto. To zna i Erdogan. On je postao velik jer je bio gospodarski uspješan. A njegova zvijezda će ubrzo pasti ukoliko se gospodarski pad bude tako rapidno nastavio. Već sada stopa inflacije iznosi više od 11 posto, a stopa nezaposlenosti od 13 posto najveća je u proteklih sedam godina.

Prema svemu sudeći, ovakvim nedemokratskim načinom vođenja politike, Turska si reže granu na kojoj sama sjedi.

Njemačka će probleme vlastitih pristaša Erdogana moći sama riješiti. Naravno da je će  ona i dalje biti multikulturnom društvo, samo uz  jasno zastupanje demokratskog Ustava.

Onaj tko živi u Njemačkoj, mora prihvatiti činjenicu da su dječji brakovi zabranjeni, da su ubojstva iz časti zločin, da su homoseksualci isto tako ravnopravni kao i žene, da ratovi nisu svetinja već su to zajednički razgovori i pregovori, da je njemački Ustav iznad svega, i da se o toj činjenici ne treba uopće raspravljati.

Nije tako ni bezopasna izjava jednog njemačkog  Turčina na jednoj njemačkoj televiziji, koji je na pitanje zašto su mnogi Turci u Njemačkoj glasali  za Recepa Tayyipa Erdogana odgovorio, da  žele iz Njemačke stvoriti Osmansku državu.

Eto, koja je to opasna poruka  Nijemcima! Kada se ne može nešto ostvariti  ratovima, onda je najbolja prilika to ostvariti nametanjem, u ovom smislu turske nacije.

Özdemir, njemački političar turskog podrijetla agenciji DPA izjavljuje: „Ubuduće moramo više učiniti da oni koji stalno žive u Njemačkoj ne stoje samo na vršcima prstiju na tlu Ustava i temeljnih načela, nego s obje noge.“

No upozorava kako za Turke i u Turskoj i u Njemačkoj, koji su glasovali „protiv orijentalnog despotizma, sada nastupaju teška vremena. Ljudi koji su se založili za demokraciju, trebaju našu podršku i to upravo sada.“

Bilo bi krajnje vrijeme da se Njemačka konačno zabrine i uvidi da joj nisu prijatelji oni koji se dvolično ulizuju u lice, a iza leđa dobro ne misle.

Potrebno je ujedno imati na umu da svi Europljani s dvojnim državljanstvom nisu Turci, a kamoli dvolični i vrlo su se uspješno integrirali u njemačko društvo.

Voleći Njemačku i rodnu  domovinu svojih djedova i pradjedova, pomagali bismo i bili od koristi i jednima i drugima.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

NEOSTVARENI SAN O FINALU

Posted by mrkaen002 on 17:43 in , , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin,Sonja Breljak
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst i photo:

Sonja Breljak





Berlin/ U finalu Berlinskog  Pilsener pokala  2017. zaigrat će BFC Dynamo i FC Viktoria 89.

Rezultat je to polufinalnih susreta u kojima je FC Viktoria 89 bila bolja od ekipe Altglienicke te pobijedila rezultatom 4:0 a BFC Dinamo izborio pobjedu nad SD Croatijom rezultatom 3:0.

SD Croatia je polufinalni susret protiv BFC Dinamo igrala na stadionu Domenicus Sportplatz, u Schönebergu jer matični stadion u Bosestrasse koji inače dijeli s FC Viktoria 89, nije zadovoljio sve potrebne mjere sigurnosti za takav susret. Naime, procjenjena je velika zainteresiranost navijača obje strane što se i ostvarilo. Oko 1500 gledatelja je promatralo susret SD Croatije i BFC Dynama u netom prošlo nedjeljno popodne.

Bila je to vrlo zanimljiva utakmica. Preko 40 minuta je naša Croatia (trener Marco Wilke) imala igrača više u igri (crveni karton za Goewecke) no ta prednost se nije pretvorila i u rezultatsko vodstvo iako je bilo prilika za to.

Dynamo je došao u vodstvo pred sami kraj prvog poluvremena. Strijelac je bio Dennis Srbeny.

Drugi pogodak je za Dynamo postigao Kai Pröger u 76. minuti a konačnih 0:3 zabilježen je u 89. minuti pogotkom  Björna Lambacha.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

SLUŠAJTE SVIM SRCEM

Posted by mrkaen002 on 13:11 in , , , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Napisao i preveo:

Frano Prcela, O.P. (Berlin)








500. OBLJETNICA NAJZNAČAJNIJE PROPOVJEDI O LJUDSKIM PRAVIMA

Upravo se ovih dana navršava točno 500 godina da je izgovorena …ako ne možda najpoznatija propovjed ali onda zasigurno …propovjed koja je dala najznačajniji poticaj promišljanju ljudskih prava. Homiliju je održao član Reda propovjednika, dominikanac Antonio Montesino, upravo na četvrtu nedjelju Došašća 1511. godine. Već je bilo prošlo skoro dva desetljeća od Kolumbova stupanja na tlo „novog svijeta“ (1492.), koji je kasnije nazvan Amerika. Španjolski konkvistadori u svom osvajačkom pohodu vrše strašna zlodjela i zločine. Prvi dominikanci stižu na otok Hispaniola odnosno Española (danas Dominikanska Republika i Haiti) u rujnu 1510. godine. Ta skupina strogo observantnih španjolskih dominikanaca želi radikalno slijediti Isusa Krista. Govoreći (ne samo današnjim) riječnikom teologije redovništva za njih je mistično i političko nedjeljivo, kontemplacija i akcija su bili jedno. Suočeni sa svakodnevnim prizorima izrabljivanja, mučenja i zlostavljanja domorodaca (Indiosa) podižu glas u obranu njihovih elementarnih ljudskih prava.

Programatske riječi o njihovom ljudskom dostojanstvu, te također Indiosima kao „slici Božjoj“ izgovorio je doduše jedan subrat (Antonio Montesino, kao starješina zajednice) ali je propovjed bila djelo cijele zajednice ondašnjih sinova sv. Dominika u gradu Santo Domingo. Kao što bilježi njihov subrat, Bartolomeo de Las Casas, braća dominikanci su zajednički promišljala tekst Ivanova evanđelja („Ja sam glas koji viče u pustinji“, Iv 1, 23) i spremila tekst propovjedi. Čak što više, svi članovi zajednice su potpisali tekst propovjedi.

Bio je to jedinstveni proročki glas u pustinji kršenja elementarnih ljudskih prava i ljudskog dostojanstva. Što sve može zajedništvo – ne samo riječima, nego i zajednica djela!

Tekst propovjedi donosimo u cjelosti, kako ju je sačuvao Las Casas: 2

„Popeo sam se na ovo mjesto kako bih vam nešto priopćio, ja koji sam glas Kristov u pustinji ovoga otoka. Stoga vam je pomno slušati, svim srcem i svim čulima vašim. Ovo što ću vam reći bit će vam posve novo, nešto što vam nikada nitko nije rekao, ovo što ću vam reći bit će u mnogočemu grublje, oštrije, strašnije i opasnije nego što ste ikada mogli zamisliti da će vam itko reći.

Ovaj vam glas govori da ste zbog okrutnosti i tiranije kojom se odnosite prema ovim nedužnim ljudima svi u smrtnom grijehu, te da ćete živjeti i umrijeti u grijehu. Recite, s kojim pravom i po kojoj pravdi držite ove Indijance u tako okrutnom i strašnom ropstvu? Tko vas je ovlastio da povedete tako odvratan rat protiv tih ljudi koji su mirno i spokojno živjeli na svojoj zemlji, od kojih ste bezbrojne usmrtili i nanijeli im neviđene patnje? Kako ste ih mogli tako tlačiti i izmoriti, kako ste im mogli uskratiti hranu i ne liječiti njihove rane koje im nanosite prisiljavajući ih na prekomjerni rad, koji ih košta života? Primjerenije rečeno, kako ih možete ubijati, jer dan za danom vade zlato za vas kako biste se vi obogatili? Kakvu brigu iskazujete prema onima koje se poučava u kršćanskom nauku, koji upoznavaju svoga Boga i Stvoritelja, koji primaju krštenje, koji slušaju svetu misu, poštuju dan Gospodnji i svetkovine? Zar oni nisu ljudi? Zar oni nemaju razumom obdarenu dušu? Niste li dužni ljubiti ih kao same sebe? Zar to ne razumijete? Zar ne osjećate to? Kako možete živjeti u tako dubokom snu i letargiji? Znajte, iz stanja u kojem se vi nalazite ne možete se spasiti ništa bolje nego li Mauri i Turci, koji nemaju vjere u Isusa Krista ili je ne žele prihvatiti.“

(Preveo Frano Prcela, izvorni tekst prema: Fray Bartolomé de Las Casas, Historia de las Indias III. Obras completas, vol. 5, Madrid, 1994., 1761-2.)

Frano Prcela, O.P. (Berlin)

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 


0

ČAS HRVATSKIH BESPUĆA

Posted by mrkaen002 on 19:48 in , , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Silvija Šesto









Lukovdol se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Gorskog kotara, na području Grada Vrbovsko, 5 km sjeverozapadno od Severina na Kupi, na nadmorskoj visini od 349 m. Smješteno je na županijsko prometnici, udaljen oko 2 km od stare Lujzijanske ceste koja povezuje Rijeku i Zagreb. Lukovdol je najpoznatiji po rodnoj kući pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Tu se svake godine održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće…

Zagreb/ Nakon  „spontanog“ poziva na razgovor u Ministarstvo kulture i „argumentacije“ kako je Lukovdol kažnjen zbog lošeg izvješća pri trošenju državnih sredstava, pitam se hoće li to isto Ministarstvo provjeriti sva izvješća unatrag makar nekoliko godina, vlastitih službenika?

Jesu li izvješća njihovih službenika na pustim putovanjima po sajmovima knjiga, ljetnim radionicama za djecu s polaznicima koji ne prelaze prst jedne ruke, te mnogobrojnim „akcijama“ i okruglim stolovima koje govore o promicanju čitanja; uredno ispisana?

Što su učinili svih ovih godina, kakvi su efekti?

Bila sam najsretnija kad nisam znala jer, NEZNANJE U HRVATSKOJ JE RADOST. No, ako već dijele našu lovu, neka je dijele pravično.

Osobno volim raditi knjige i voljela bih, kao što i većinu radim bez državna novca, te knjige plasirati. Žao mi je što je knjižarska mreža propala. Oslanjam se na knjižnice, a koje ovise o istim tim institucijama koje od lani nisu udijelile sredstva knjižnicama za kupnju noviteta.

I ne samo noviteta!

Otkupljuju se naslovi koji skaču u usta uzusima onih koji su ih postavili?!

Četiri mjeseca sve, doslovno, stoji. Iskreno, gadi mi se ta šutnja, to iščekivanje mrvica, posebno u žalosti za projektom u koji sam uložila četiri godine bez dana odmora. Gadi mi se udvorništvo, strah i šutnja koja je zeleno svjetlo ljudima koji funkcioniraju po meni stranim principima, da idu dalje.

Gadi mi se okretanje glave institucija koje bi trebale biti tu za one koji žive za svoj posao, a od njega ne mogu živjeti.

Gadi mi se vidjeti spodobnost koja je u stanju hodati na dvije noge i ponašati se kao da se ništa ne događa dok im autori umiru i pokapaju se milodarima s fejsa.

Nemate gospodo nikakvih argumenata, osim, što hodate maleni pod zvjezdama trošeći zrak onima koji ne mogu disati.

Pregledajte stoga unatrag deset godina sva izvješća, imate ljudskih resursa koliko ste ih svih ovih lijevo-desnih vlada uhljebili, neka čitaju, objavite!

Koliko je sredstava poreznih obveznika otišlo u mrak? Koliko se opušteno putovalo na račun nas budala. Mok mi budale želimo samo DELATI po pravilima koja ste odredili a kojih se ne pridržavate. eto, za prvu ruku, neka se ministrica očituje i po pitanju kataloga HRVATSKIH pisaca za potrebe sajma u Bologni 2014. a gdje smo bili zemlja partner i častili ekipu talijanskim delicijama.

Zbog čega su u katalogu nuđeni – strani pisci? Zbog čega su iz kataloga ispale ponajbolje perjanice hrvatske književnosti za djecu?

Tko je to platio, koliko, tko će odgovarati, hoćete li kazniti samo Lukovdol pa eci peci pec kako vam u vječno „strašnom“ času hrvatskih bespuća odgovara?

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

KAD AVETI GMIŽU

Posted by mrkaen002 on 12:12 in , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Marija Juračić








U noćima kad aveti gmižu
gluha muza škrtari na riječi
plamenovi vatre visoko se dižu

pokušavam te prostore prijeći.

Ne nosim tebi miris bijelih ruža
to crne kale mirišu od boli
nad  hladnim grobom tek sjena se pruža
sjena jednog srca preko groba voli.

Ničeg više nema, ništa isto nije
tvoje stope sada uz moje ne kroče
prijatelja nemam, moje najmilije
s kim ću sada kušat zabranjeno voće.

Dok ovim svijetom ti kročit si smio
mislili smo, dušo, da baš sve se smije
teški, grobni kamen krije što si bio
uzalud te  zovem, moje najmilije.

Marija Juračić

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

OD ŠTROSIKE DO KOPIKE

Posted by mrkaen002 on 12:00 in , , , , , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin,Emil Cipar
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst i photo:

Emil Cipar





U Osijeku je sve drukčije, a opet nekako sve isto kao u Brodu. Kada nosim fotoaparat sa sobom, otkrivam puno simpatičnih detalja na pročeljima kuća iz secesijskog doba. A takvih je u Osijeku da ti pamet stane.

Osječani su susretljivi i rado pomažu strancu, ali nisu na strance baš tako navikli. Svaki Osječanin je bio u nekom drugom gradu Hrvatske, ali građani drugih gradova rijetko su bili u Osijeku.

Zbog toga je malo teško dobiti informaciju. Ne da Osječani ne žele pomoći strancu, nego ne znaju kako.

-Molim vas gdje je Osijeku VIP?
-U Radićevoj
-A gdje je Radićeva?
-Tamo kod tržnice i filozofskog fakulteta.
-A gdje su tržnica i filozofski fakultet
-Jel‘ znate gdje je glavna pošta?
Ne znam!
-E tamo skrenete levo, onda druga desno.
-Hvala

Stanujem u dijelu grada koji se zove Centar, a ulica je Strossmayerova. Osječani ju zovu Štrosika. Bolnica je na suprotnom dijelu grada koji se zovi Donji grad.

Nakon terapije i ručka …Čuko i ja posjetimo neki od brojnih parkova u Osijeku.

Do sada su to uvijek bili parkovi na desnoj obali Drave. Međutim …ima nešto Osijeka i na lijevoj obali, a tamo je i čuvena Coppacabana, ili po osječki …Kopika.

Preko Mosta dr. Franje Tuđmana na baranjsku stranu, pa prva ulica lijevo.
Kopika je ustvari lijepo uređena gradska plaža, ili kako se to nekada zvalo …rekreacijski centar.
Sve je čisto i uredno …što se može reći i za cijeli Osijek.
Jedna mala sitnica koja mi je upala u oči, ipak zasjenjuje trud Osječana učiniti svoj grad još ljepšim.

Plaža naime izgleda kao muzej komunikacijske kulture između vlasti i građana u doba socijalizma. Posvuda su postavljene ploče sa znacima upozorenja i zabrana.

U Osijeku još uvijek vrijedi da je dopušteno samo ono što nije izričito zabranjeno. U naprednim europskim civilizacijama je to obratno.

Tako ovdje posjetitelj može doznati kako je zabranjeno: …bacanje otpadaka po travi …plivanje neplivačima i slične stvari. Posvuda se nalaze takve besmislene ploče.

Podsjeti me to na vremena kada se u javnim prostorijama moglo čitati kako je zabranjeno spavanje na klupama …pljuvanje po podu …konzumiranje jela i pića…
Odavde se vidi Osijek kao na dlanu. Dušu dalo za fotografiranje. I kud god oko seže …ravnica, ravnica…
U povratku navraćam na poštu. Onu glavnu za koju nisam znao gdje je i trebam skrenuti levo, ako želim na tržnicu.

Imam jedan problem. Treba mi stići paket iz Podgore od naše Dubravke Borić, a ja sam joj rekao krivi kućni broj. Osim toga ne znam kad će paket doći, a u kući u kojoj stanujem nema inače nikoga. Kažu mi…

…ostavit će poštar obavijest u sandučiću.

Možda hoće, ali ja nemam ključ od sandučića. Nisam ga ni tražio, jer na ovoj adresi nisam ni očekivao poštu.

Pronađoh zgradu pošte. Nije to bilo teško. Jel‘ znate gdje je stadion u Osijeku …znate! E pa pošta vam je odmah tu. Dobro …nije baš odmah, al‘ to je sve tu u Osijeeeku.
Unutrašnjost pošte …hala sa šalterima je opet muzej. Ovaj puta iz vremena KuK monarhije. Prilazim šalteru i službeniku iznosim problem.
-To vam nije ovdje. Služba za pakete je na drugom mjestu. Jel‘ znate gdje je kružni tok?
-A možete i nazvati …reče, vidjevši moju zbunjenu facu …ovo su vam brojevi telefona.
Nazvah jedan od tri napisana broja. Javi se ljubazna gospođa i pita …kako vam mogu pomoći?

Pojasnim joj problem.

-Gospodine uopće nema problema. Recite mi kada želite da paket bude isporučen. Nema veze što vašeg imena nema na zvoncu. Je li ovo vaš broj mobitela s kojega sad zovete …je …e pa kolega će vas nazvati kad bude pred vratima.

I tako …od Štrosike do Kopike …preko glavne pošte …upoznah Osijek od Marije Terezije do danas. Ova stvar s paketom je vrhunska usluga na kojoj bi Osječanima mogli zavidjeti brojni Europejci.

PS: I kolega nazvao u dogovoreno vrijeme. Bio pred vratima kuće. Ja upravo pripremao ovaj uradak za objavu. Stigao u pravi čas da mogu još dodati …Osječani su super!

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

BITI DUGA U OBLAKU

Posted by mrkaen002 on 21:06 in , , , , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin,Ivan Juroš
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Marija Kukić

Photo:

Ivan Juroš


„Svoju dugu stavljam u oblak i ona će služiti kao znak saveza između mene i zemlje. I kad god navučem oblak nad zemlju, tada će se u oblaku pojaviti duga…“   (1. knjiga Mojsijeva  9-13, 14)

A ako je i ne prepoznamo na nebu kao dugu, pronaći ćemo je u oblacima koji su obojeni njenim bojama.

Kako su lijepi oblaci, te rumene
Igračke vjetra, što nam draga lica;
Preneraženo njinim čudnim žarom,
Odlijeće k njima jedno jato ptica…
    ( Dobriša Cesarić: „ Ljubavno predvečerje“)

A Antun Branko Šimić u svojoj pjesmi „Život na oblaku“ stihovima kazuje:
Zar nije život promjenjivi naš
Život na oblaku?
A taj lijepi oblak, obojan duginim bojama, živi svoj život.
Naš oblak lebdi
I sad je blizu, sad daleko nebu.
Naš oblak sja se plav uznesen na visinu,
Naš oblak gori zapaljen
U crvenoj strasti pred vratima noći…

Zato: „Pokušajmo biti duga u nečijem oblaku!“   (Maya  Angelov) i makar na trenutak učinimo nečiji život ispunjen spektrom i ljepotom duginih boja.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

OTVORENA ZRAČNA LUKA FRANJO TUĐMAN

Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Vesna Kukavica








Cijela krovna struktura podsjeća na valovite konture mitske zagrebačke Medvednice koja kao da leluja iznad terminala te stvara iluziju lebdećega krova kao izražajnoga znaka u prostoru.

Riječ je o najvećoj investiciji u Hrvatskoj, koja se procjenjuje na 323 milijuna eura, s futurističkim misijom povećanja prometa na pet milijuna putnika godišnje.

Međunarodna zračna luka Franjo Tuđman najznačajnija je i najfunkcionalnija novoizgrađena zračna luka u Hrvatskoj, a otvorena je na prvi dan proljeća 21. ožujka, a prvi let Croatia Airlines bio je Zagreb – Dubrovnik. Nosi ime prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana (1922. – 1999.), povjesničara i državnika pod čijim je vodstvom Lijepa Naša ostvarila svoju nezavisnost, pobijedivši osvajača u Domovinskome ratu. Smještena je desetak kilometara jugoistočno od Zagreba na području grada Velike Gorice. Posljednjih pet godina lukom je prolazilo oko dva i pol milijuna putnika pa se prema toj činjenici pozicionirala među deset najprometnijih zračnih luka na prostoru između Jadrana i Baltičkog mora s futurističkim ciljem udvostručenja prometa nakon 2023. godine kada bi mogla prihvaćati, u drugoj fazi razvoja investicije, čak pet milijuna putnika godišnje – a u budućnosti i više…

Civilnog je i vojnog karaktera jer se u sklopu nje nalazi vojarna „Pukovnik Marko Živković“. Vojarna pukovnika Živkovića za svakog je hrvatskoga građanina mitsko mjesto odakle je prije 25 godina obranjen Zagreb od zračnih napada JNA. Ondje je lani proslavljena 25. obljetnica osnivanja Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane.

Na prvi pogled posjetitelju Zagreba, naviklom na skučenost stare putničke zgrade iz šezdesetih, zastaje dah pred arhitektonskom ljepoticom 21. stoljeća, koja se funkcionalno i tehnološki može razvijati poput ostalih svjetskih terminala, predstavljajući Hrvatsku kao zemlju na najvišoj kulturnoj i tehnologijskoj razini. Monumentalna nova zgrada svojim izgledom i suvremenim oblikovanjem dostojno predstavlja Lijepu Našu prema svijetu pa se nadamo da će nemjerljivo pridonijeti učinkovitijoj promidžbi naše mlade države i njezinih planetarnih poslovnih i turističkih potencijala.

Zračna luka je u koncesiji od 2013. na temelju ugovora koji je Vlada RH sklopila s francuskim konzorcijem Zagreb Airport International Company (ZAIC) na rok od 30 godina. Na temelju ugovora koncesionar, ZAIC, izgradio je s hrvatskim partnerima novi putnički terminal sa zajedničkom misijom povećanja prometa, za što je dobio i upravljačka prava nad zračnom lukom. Riječ je o najvećoj investiciji u Hrvatskoj, koja doseže 323 milijuna eura.

Hrvatski arhitekti i graditelji oblikovali su urbanističku ljepoticu MZL Franjo Tuđman, pobijedivši na Međunarodnome urbanističko-arhitektonskom natječaju. Natječaj je bio otvoren sredinom ljeta 2008., a pristiglo je 17 radova. Deveteročlani Ocjenjivački sud vodio je arhitekt Jerko Rošin u ime Vlade RH, a zamjenik je bio Boško Matković, predstavnik investitora. Članovi su bili i predstavnici Zagreba i Velike Gorice te predstavnici DAZ-a (prof. Veljko Olujuć) i UHA-e (arhitekt Saša Begović), a ostali su bili iz inozemstva. Radost i ponos obuzeli su nas još otkako je 18. rujna 2008. Ocjenjivački sud donio odluke. Prvu nagradu dobio je autorski tim iz Zagreba u kojemu su bili akademici Branko Kincl i Velimir Neidhardt te nedavno preminuli prof. dr. sc. Jure Radić.

Posebno je zadivljujuće bilo obrazloženje Ocjenjivačkoga suda u kojemu je izričito navedeno da je nagrađeni rad znatno bolji od ostalih zbog dobro razrađenih putničkih tokova, izvrsne funkcionalnosti u odnosu na postupanje s prtljagom te protok robe i putnika, ali i da je zbog povoljnih proporcija središnje zgrade pogodan za buduću modularnu dogradnju i opseg putničkoga prijevoza između 10 i 15 milijuna putnika na godinu, objasnili su nam autori projekta. Istaknuto je i da je prvonagrađeni rad najbolji s obzirom na štednju energije i okoliš. Dodano je da cijela krovna struktura podsjeća na valovite konture mitske zagrebačke Medvednice koja kao da leluja iznad terminala te stvara iluziju lebdećega krova kao izražajnoga znaka u prostoru.

Urbana preobrazba Zagreba i Velike Gorice

Međunarodna zračna luka Franjo Tuđman izgrađena je u novoj urbanoj cjelini, sjeveroistočno od stare aerodromske zgrade, između istočne obilaznice Velike Gorice i postojeće aerodromske piste, koja je iznikla na sjecištu dvaju ključnih zagrebačkih prometnih pravaca, od kojih se jedan proteže od Gornjega grada preko Zrinjevca, Mosta slobode i Buzina, a drugi Heinzelovom i Radničkom preko Domovinskoga mosta. Obje su povezane brzom prometnicom i spojem na autocestu Zagreb – Sisak, a na sjeveru je zagrebačka obilaznica i veza s autocestama A1 i A3. Usto, urbanisti Zagreba taj prostor vide na trasi buduće podzemne željeznice. Urbana cjelina, koja se prostire na više od 326 hektara, izvrsno povezuje Veliku Goricu i Zagreb.

Ukupna površina novoga putničkog terminala, stoji u projektnoj dokumentaciji, iznosi 28.411 m2, dok građevinska bruto površina doseže 65.883 m2. Zgrada ima četiri etaže (od toga jednu ispod zemlje), s time da je dolazak putnika predviđen u prizemlju, tranzit na prvome katu, odlazak na drugome, a postoji i odlazna galerija na trećemu katu. Najviša zgrada visoka je 35 m, a prema uvjetima agencija za putnički prijevoz, može biti visoka 45 m, pokazuju nam arhitekti. Sažeto, terminal oblikovno i funkcionalno čine dvije geometrijske forme podijeljene u tri cjeline – glavnu zgradu i linearne izdanke s obje strane. Inače, zeleni koncept prožima cijeli projekt jer je zgrada projektirana tako da spriječi moguće energetske ugroze suvremenog doba.

Specifičan arhitektonski oblik zgrade uvjetovan je spajanjem i pretapanjem te skladom estetskih i funkcionalnih značajki. Ostvareno je svojevrsno sjedinjenje krajobraza i horizonata, simboličkih i povijesnih sadržaja te potpuna otvorenost prema globalnim i lokalnim kulturnim obrascima. Oblikovanje je s jedne strane uvjetovano funkcionalnom kompleksnošću terminala, a s druge umjetničkim interpretacijama urbane duše Turopolja kulturno-povijesne mikroregije između Velike Gorice i glavnoga grada Hrvatske – Zagreba.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

STROSSMAYERU U ČAST

Posted by mrkaen002 on 15:03 in , , , , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Marijan Lipovac

U Pragu otkrivena spomen-ploče u čast Josipa Jurja Strossmayera






Na Strossmayerovom trgu u Pragu 14. veljače 2017. održana je svečanost otkrivanja spomen-ploče u čast Josipa Jurja Strossmayera koja podsjeća na zasluge ovog hrvatskog velikana i na njegove veze s češkim glavnim gradom.

Metalna ploča velikih dimenzija smještena je na stambenoj zgradi ispod natpisa s imenom trga, a natpis na češkom jeziku glasi:

„Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.), biskup đakovački i srijemski, veliki dobročinitelj hrvatskog naroda, osnivač Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i modernog Sveučilišta u Zagrebu, pobornik ekumenizma, suradnje slavenskih naroda i prijatelj Čeha, godine 1888. izabran je za počasnog građanina Praga koji mu se 1925. odužio davanjem imena ovom trgu. Povodom 200. godišnjice rođenja podižu Veleposlanstvo Republike Hrvatske, Grad Zagreb, Hrvatsko-češko društvo i Gradska četvrt Prag 7.“

Akciju za postavljanje ploče pokrenuli su Hrvatsko-češko društvo i hrvatsko veleposlanstvo 2015. kad se navršavalo 200 godina od Strossmayerova rođenja, a financijsku potporu dao je Grad Zagreb. Ploču je izradio Centar za dizajn iz Zagreba prema nacrtima Vlade Milunića, hrvatskog arhitekta koji od 1956. živi u Pragu, projektanta Kuće koja pleše, najpoznatije zgrade suvremene arhitekture u Pragu.

Spomen-ploču su otkrili predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov i načelnik Gradske četvrti Prag 7 Jan Čižinský.

„Vrlo me raduje da je Strossmayerov trg dobio trajan spomen na iznimnu i zanimljivu osobu. Biskup Strossmayer bio je istaknuti pobornik prava slavenskih naroda, a njegovi učenici bili su proganjani te je mnogo njih našlo utočište u Pragu gdje im je zaštitnik postao Tomáš Garrigue Masaryk. Zahvaljujući tome danas u Pragu imamo Strossmayerov trg, a sedam ulica u raznim hrvatskim gradovima nosi Masarykovo ime“, kazao je Čižinský.

Božo Petrov je istaknuo da je Strossmayer među mnogim slavenskim narodima do danas upamćen kao njihov veliki mecena i podupiratelj i podsjetio na njegove zasluge za Hrvatsku u kojoj je osnovao akademiju znanosti i umjetnosti, promicao Zagreb kao središte hrvatskoga nacionalnoga bića i podupirao rad niza čitaonica, đačkih stipendijskih zaklada te kulturnog i znanstvenoga stvaralaštva.

„U takvim svojim zalaganjima Strossmayer kao Hrvat nikada nije bio isključiv, već je njegovao osobito poštovanje i prema drugim slavenskim narodima. Strossmayer je na osobit način volio Prag. U njega je često navraćao i hvalio ga kao jedan od najljepših gradova srednje Europe, a posvetio mu je i putopis Put Zlatnoga Praga. Kao vrsni intelektualac Strossmayer je itekako bio svjestan povijesne važnosti Praga kao intelektualnog, obrazovanog i kulturnoga žarišta u kojemu je u 19. i početkom 20. stoljeća stasao cvijet hrvatske inteligencije. Kulturni i znanstveni utjecaj Praga na hrvatske zemlje bio je i ostao nemjerljiv i do danas prepoznatljiv. Pobratimstvo češkog i hrvatskog naroda Strossmayer je posvjedočio i 1890. kada je Prag bio pogođen razornom poplavom. Kao filantrop i mecena, zasigurno i sam duboko potresen tom nesrećom, svojom je financijskom pomoći – činom punim iskrenoga i bezrezervnoga suosjećanja – dao podstrek obnovi grada. Te je iste 1890., baš kao što je u Zagrebu svojemu hrvatskome narodu podario akademiju znanosti i umjetnosti, poput dobroga oca kojemu su sva slavenska braća jednaka, bitno svojim savjetima pridonio osnivanju Češke akademije znanosti i umjetnosti u Pragu. Strossmayerova je baština obveza, uzor i zalog pobratimstva velikog češkog i velikog hrvatskog naroda. Neraskidivo je to, iskreno i bezrezervno prijateljstvo koje se i danas ogleda na ovome trgu u ovome svečanome činu, ali i u Strossmayerovoj osobi koji je bio počasni građanin ovoga slavnoga i prelijepoga grada. Naša je obveza te odnose njegovati, stalno unapređivati i promicati na boljitak Češke Republike i Republike Hrvatske i njihovih naroda. Ovaj svečani čin i Strossmayerova osoba iznova istinski ujedinjuje i bratimi naše narode“, kazao je Petrov, koji je govor završio Strossmayerovim citatom o Česima iz 1882.:

„Slava tom narodu češkom i ljubav kao našoj braći, kao našim prednjacima od kojih se možemo mnogo naučiti.“

Na svečanosti je bio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Kazao je da su veze Zagreba i Praga znakovite jer i sama povijest Zagreba počinje jednim Čehom, prvim zagrebačkim biskupom Duhom prije 920 godina, koliko traju i hrvatsko-češke veze.

„U ovoj svečanoj prigodi iskazujem gradu Pragu, veleposlanstvu Republike Hrvatske u Češkoj Republici i Hrvatsko-češkom društvu duboku zahvalnost što smo zajedničkim snagama još jedanput ovjekovječili našega Strossmayera, na njegovome trgu u ovom predivnom gradu. Ljudi stvaraju povijest, a spomenici su ti koji na te velikane prošlosti ukazuju i koji ostaju u nasljeđe svim budućim naraštajima. Od srca posebno zahvaljujem Hrvatsko-češkom društvu, na ovoj inicijativi, ali i na drugim i mnogobrojnim akcijama kojima se promiču hrvatsko-češke veze, veze dvaju bliskih i prijateljskih naroda“, rekao je Bandić.

Predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac podsjetio je da su na inicijativu te udruge u Pragu dosad postavljene ploče ili spomenici Vladimiru Prelogu, Andriji Mohorovičiću, Stjepanu Radiću, Nikoli Tesli koji u Pragu ima svoju ulicu i sada đakovačkom i srijemskom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, jedinom Hrvatu koji u Pragu ima svoj trg i koji je bio počasni građanin Praga.

„Kao i mnogi Hrvati nekad i danas, i Strossmayer je volio Prag, ubrajao ga je među najljepše gradove Europe i rado ga posjećivao. Hvalio je Čehe zbog njihove snage duha, marljivosti i prosvijećenosti, prijateljevao je s Františekom Palackim i Františekom Ladislavom Riegerom, a Prag i Česi uzvraćali su mu tu ljubav. Antonin Dvořák posvetio mu je svoju skladbu, ali vidljivi znak koliko je Strossmayer bio popularan i prihvaćen u Češkoj je ovaj trg, jedan od brojnih međaša hrvatsko-češke uzajamnosti. No tek s ovom pločom koja Pražane podsjeća tko je bio Strossmayer ovo je u pravom smislu postao Strossmayerov trg“, kazao je Lipovac. Spomenuo je da se ova svečanost održava 14. veljače, na dan kada je davne 869. u Rimu umro slavenski apostol sveti Ćiril. „Bio je to tužan dan za njegovog brata svetog Metoda, a danas, gotovo 11 i pol stoljeća kasnije, okupili smo se radosni u čast Josipa Jurja Strossmayera koji je kao srijemski biskup bio Metodov nasljednik. Nasljednik ne samo u formalnom smislu, nego istinski baštinik ćirilometodske misli i njen pronositelj među slavenskim narodima. U tom ćirilometodskom duhu Strossmayer se zalagao za suradnju Slavena ne samo riječju, nego još više djelom i vlastitim životnim primjerom. S punim pravom zaslužio je ovaj trg. Strossmayer je za života spajao i okupljao, tražeći među ljudima i narodima ono što ih povezuje, a ne dijeli. Neka u tom duhu zajedništva i bratstva protječu i nadalje svi budući susreti Hrvata, Čeha i svih ljudi dobre volje“, zaključio je Lipovac.

Na svečanosti su bili i saborski zastupnici Vladimir Bilek i Tomislav Panenić, hrvatska veleposlanica u Češkoj Ines Troha, češki veleposlanik u Hrvatskoj Vladimír Zavázal, potpredsjednica Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj Lenka Kopřivová, predstavnik Katoličke crkve u Hrvata i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Pero Aračić te Hrvati koje žive u Pragu, među kojima i arhitekt Vlado Milunić i režiser Lordan Zafranović.

Uslijedilo je primanje u restoranu Letenský zameček koje je organizirao načelnik Jan Čižinský, a istog dana Marijan Lipovac održao je predavanje o Strossmayerovim vezama s Česima u Češko-hrvatskom društvu, što je bila prva javna akcija ove udruge od obnove njenog rada 2016. Dan je zaključen ugodnim druženjem u udruzi Lastavica koja okuplja osoba s područja bivše Jugoslavije te organizira brojne kulturne i humanitarne akcije.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

FRAZEMI

Posted by mrkaen002 on 12:29 in , , , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Marija Kukić, lektorica Hrvatskoga glasa Berlin







Što je frazem?

Frazem je ustaljena sveza koja se ostvaruje kao cjelina i ima vlastito značenje.

Obilježja frazema  su:  sastoje se od najmanje dviju punoznačnih riječi, veza između članova ne može se mijenjati, riječi u frazemu uvijek dolaze u istom poretku, barem jedna punoznačnica gubi svoje leksičko značenje, uklapaju se u rečenicu kao njezin sastavni dio.

Riječ  FRAZEM dolazi od grčke riječi PHRASIS = izraz, obrat, a njegovim proučavanjem bavi se posebna jezikoslovna disciplina frazeologija. Jako je mnogo frazema u našem jeziku, od onih koje često koristimo, do onih koje koristimo vrlo rijetko. Evo nekoliko vrlo poznatih frazema:

– uhvatiti se u koštac = početi se boriti s problemima
– kao riba u vodi = dobro se snalaziti
– kovati u zvijezde = jako hvaliti nekoga ili nešto
– Ahilova peta = slaba točka
– odvojiti kukolj od žita = odvojiti dobro od lošega
– pasti na pamet = sjetiti se nečega
– imati zlatne ruke = znati svašta raditi
– držati jezik za zubima = šutjeti
– pojeo vuk magare = nikome ništa
– našla krpa zakrpu = naći osobu sličnu sebi
– dati petama vjetra = pobjeći s mjesta događaja…

Evo kratkog teksta zasićenog frazemima:

Jutros sam odlučio zagristi tvrd orah i uhvatiti se u koštac s problemima te konačno doći na zelenu granu. Iako sam poput nevjernog Tome, nadam se da neću pasti s konja na magarca i  neću uloviti mačka u vreći. Ne smijem se ponašati kao muha bez glave  i dati se navesti na tanak led, nego nastojati pokupiti vrhnje i dočekati da mi konačno padne sjekira u med. 

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

POGLED U BUDUĆNOST

Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Godina je 2059. Objavljujemo pregled najnovijih vijesti









Vijesti iz svijeta:

– Robot na Marsu je napravio prvu bespravnu gradnju, te podnio zahtjev za legalizaciju svemirskom centru u Houstonu.
– 3D printer je isprintao prvo turističko naselje na obali Španjolske.
– Japanci pustili u masovnu proizvodnju prve kućne uređaje za teleportaciju.

– Švabe proizvele prvog levitirajućeg golfa.

Vijesti iz Hrvatske:

– isplaćena prva redovita plaća
– snimljena prva humoristična serija na koju se nasmijalo više od petero ljudi
– umro posljednji sudionik NOB-a
– uzvik „A gdjes ti bio 91-e, pi*ka ti materina“ ušao u Ustav
– nestalo dijelova za golfa dvojku
– otplaćen prvi stambeni kredit podignut još davne 2009. godine
– u EU ostali samo Hrvatska i BiH
– otpao posljednji komad plafona s KBC-a u Splitu
– u HAC-u zaposlen prvi čovjek bez rođačke veze
– putnički vlakovi prestali iskakati te uredno voze po tračnicama
– indijskim matematičarima dano da nam izračunaju dug države
– Karamarko se prvi put nasmijao
– u muzeju Mimara izloženo klasje pšenice, a izložba nosi naziv ‚Ovo se nekad sadilo u Slavoniji’… U drugoj prostoriji izložen je neki kombajn, muzejski djelatnici bi ispod njega okačili opisni tekst, ali ne znaju za što se kombajn koristio.
– Hrvat kandidiran za Nobelovu nagradu iz kemije – s 10 kuna iskemijao ručak za svoju četveročlanu obitelj… Još mu i ostalo četiri kune!
– trajektne linije spustile cijene, iz Splita za Hvar odsad za nešto manje od 9.000 kuna
– MORH kupio još 10 vojnih aviona MIG-21, no ljuti se na isporučitelja jer nije poslao kurble pa ih nemamo čim upaliti
– održan masovni prosvjed u Hrvatskoj, preko dva milijuna ljudi se okupilo kako bi izrazilo svoje nezadovoljstvo životnim standardom i to na Fejzbuk stranici ‚ŽELIM BOLJI ŽIVOT‘. Oštro se komentira i ima puno lajkova. MUP je izjavio da je prosvjed prošao mirno i bez većih izgreda.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

SPOMEN MJESTU HRVATSKIH STRADANJA

Posted by mrkaen002 on 22:16 in , , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Matej Škarica








Posjet Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini – spomen mjestu hrvatskih stradanja kroz povijest

Vruć je srpanjski dan, premda u srcu ljetne sezone promet starom magistralnom cestom je manje-više rijedak. Pred nama se prostrlo Krbavsko polje, mjesto povijesne bitke iz rujna 1493. godine kada su se u ovom ličkom mjestu sukobile hrvatsko-ugarska i nadiruća turska vojska. Krvavi poraz kršćanskih snaga na ovom mjestu označio je daljnji pad i okupaciju hrvatskih zemalja u razdoblju kasnog srednjeg vijeka odnosno pred europsku renesansu. Dok će u narednim desetljećima Zapadna Europa graditi palače i stvarati istaknuta umjetnička djela, hrvatske zemlje Dalmacija, Bosna, Slavonija i Lika zapast će u mračno razdoblje porobljavanja, gubitka teritorija i dugotrajne borbe za očuvanje preostalih dijelova Domovine. Posebice će biti ugrožena dalmatinska unutrašnjost ali i njezina obala.

Čini se kako je povijest Hrvatskog naroda povijest stradanja. Tako su područja Like, Slavonije i Dalmacije stradavala ponovno i u 20. stoljeću koje je bilo posebno nasilno i ispunjeno nedužnim žrtvama. Kada se od smjera Plitvica i Korenice starom magistralnom cestom dolazi u Krbavsko polje zamjećuje se pri kraju polja bijela građevina koja dominira značajnim dijelom krajolika. Vrijedi ju posjetiti. Riječ je o Crkvi hrvatskih mučenika izgrađenoj prije nekoliko godina sa svrhom odavanja počasti svim hrvatskim žrtvama kroz nemirnu povijest. Ovo mjesto pretvoreno je u nacionalno svetište, njegova namjena je plemenita, poučna ali i upozoravajuća – kako se ne bi ponovila zla koja su pogodila hrvatski narod.

Posebice je tu podvučeno stradanje Hrvata u vremenu Drugog svjetskog rata 1941.-1945. godine, kada su zbog svoje pripadnosti i odanosti domovini uz domovinsku vojsku i brojni civili bili na udaru ideološki nastrojenog neprijatelja koji se očito nikad nije pomirio s idejom hrvatske državnosti i narodne čežnje za slobodom. U bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji lički gradić Udbina je bila važna strateška lokacija i vojni aerodrom zbog kojeg su izgrađene i obližnje stambene zgrade za potrebe pilota JNA (oficira i pomoćnog vojnog osoblja). Za vrijeme Domovinskog rata Udbina je konačno oslobođena za vrijeme vojno-redarstvene oslobodilačke operacije Oluja, ljeta 1995. godine.

Ova udbinska crkva koja putnika privlači svojom položajem i bjelinom skladna je, s poluokruglim središnjim dijelom, jednostavno izgrađena s poštovanjem davne tradicije uz uklopljene povijesne elemente pletera, znakova glagoljice i glavnog ulaznog portala po uzoru na srednjovjekovna postignuća hrvatske narodne umjetnosti. Ispred crkve na glavnom trgu je brončani kip pape Ivana Pavla II. koji je za vrijeme svog pontifikata učinio puno za priznanje hrvatske države u svijetu.

Svojim položajem Crkva hrvatskih mučenika izdignuta je iznad polja i smještena na brijegu, a s druge strane na obližnjem platou nalazi se postavljen poveći kameni križ (Vukovarski) s uklesanim poznatim pleterom. Sa strane tog križa uz betonski zid nalaze se poslagane ploče s upisanim nazivima svih hrvatskih stratišta, razdoblje 1941.-1993. godine – od Istočne i Središnje Slavonije, Zagreba i okolice, Posavine, Bosne, Dalmacije i Zagore do Hercegovine i Rame, otkud sve ne…

Ovdje putnici prolaznici ili hodočasnici mogu zastati, pomoliti se i zapaliti svijeću, a konačna namjera je napraviti zid sa spomenom na sva mjesta stradanja hrvatskog naroda kroz povijest.

Upravo tu smo uz brojne druge zamijetili i kamenu spomen ploču (ili spomen kamenje) s natpisom Uzdolskog stradanja branitelja i nevinih civila iz rujna 1993. godine.

Premda pomalo pusto, zanimljivo je ovo i upečatljivo područje, a sama crkva uz spomen mjesto podsjeća kako zaborav ne smije prevladati jer ako se ne uči na pogreškama iz vlastite prošlosti onda zasigurno niti buduća pokoljenja neće moći imati život u miru. Udbinu vrijedi posjetiti i prisjetiti se svih hrvatskih žrtava kroz bližu, te daljnju prošlost ali ujedno se prisjetiti i cijene suživota s drugima.

Neka im je slava i vječni pokoj!

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

TU STANUJU USPOMENE

Posted by mrkaen002 on 21:47 in , , , , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin,Emil Cipar
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst:

Sonja Breljak

Photo:

Emil Cipar




–Nekad se ovdje živjelo, rađalo, umiralo, radilo, odrastalo …piše mi kolega kratko uz poslanu sliku, detalj snimljen u selu Ježevik na obroncima Dilja u Slavoniji.

Gledam …pa me sjećanje ponese. Ono sjećanje na kućerak iz mog djetinjstva …u bijelo obojene zidove, u zeleno vrata i prozore, crveni krov i slične kuće duž ulice …

Mati je ispred načinila baštu. Eh, šta je tu, na tom malom prostoru sve rađalo …krastavci, krumpir, mrkva, zelje, peršun, luk. Pa u jednom dijelu, uz samu kuću, cvijeće …lale, ruže, zumbuli.

U drugom dijelu dvorišta, dio obrastao travom. Tu bi pod krošnjom mlade šljive mi djeca započinjali naše brojne igre …crnog Petra, table, čovječe ne ljuti se, pitonjaka …

Imali smo uokrug dvorišta i bašte 10 stabala šljive, dvije kruške …ranu i kasnu, i jednu jabuku. Ah, što je mirisalo beharom u proljeće, travom u ljeto, zrelim voćem u jesen.

Volim ta moja sjećanja. na kućerak iz djetinjstva. U njima ožive oni najdraži. Napojim se topline, miline.

Gledam opet sliku …kolega obilazio sela podno Dilja pa piše: – Nekad se ovdje živjelo, umiralo, radilo, odrastalo …Jest! Sad zjapi prazno. Naizgled. Al‘ ja vidim jasno: i sad, kroz sjećanja poput mojih, tu još stanuje nečija duša. I moja se evo, slobodna prošetala plodnim poljima uspomena.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

NEMA VIŠE DUDOVA U ŠORU

Posted by mrkaen002 on 14:09 in , , , , ,
Photo:Hrvatski glas Berlin,Emil Cipar
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Tekst i photo:

Emil Cipar






Starije generacije Slavonaca sjećaju se brojnih stabala dudova po dvorištima i ispred kuća.

Ovo visoko stablo koje nema gotovo nikakve prohtjeve ni zaštitu, nepravedno je zapostavljeno. Stabla mogu biti jako velika. Iz mog iskustva najveća su stabla bijelih dudova, a najmanja crnih. Ima ih u više boja i veličina.

Plodovi zriju od početka lipnja pa do kraja srpnja. U narodu ga sa pravom zovu „ljetna poslastica“. Nedostatak duda je što ga je teško brati, ali nekad smo ga tresli na ponjave, a od plodova se pravila rakija i pekmez.

Plodove duda vole djeca i stari, a neiscrpan je izvor zdravlja, pa tako sirup od ploda duda pomaže protiv visoke temperature i neuredne stolice. Stolicu regulira i čaj od kore posebno korijenove kore. Lišće pripremljeno kao čaj snižava šećer u krvi i liječi glavobolju. Inače plod i kora duda djeluju kao sredstvo za čišćenje organizma. Od duda pripremamo sirup, vino, liker, pekmez i đem.

Dud ili murva u samom je vrhu nutricionističkih zdravih namirnica, sadrži dvostruko više antioksidansa od naranđe, brusnice ili borovnica. Paleta boja plodova idu od bijele, roze pa do crne.

Pod komandom vojne krajine u doba Austrougarske zasađena su brojna stabla bijelog duda po slavonskim selima radi uzgoja dudovog svilca.

U hladovini duda dalo se lakše podnijete slavonske ljetne vrućine. Od drveta se pravila burad u kojima bi rakija dobivala divnu zlatnožutu boju.

Sve to polako pada u zaborav. Htio sam u svome voćnjaku posaditi dva stabla duda i imao sam problema naći sadnice. Sadnicu crnog duda sam našao u jednom rasadniku, a sadnicu bijelog sam našao na savskom nasipu gdje su vrlo vjerojatno ptice prenijele sjeme iz bosanske posavine.

I na kraju: hrvatski naziv ove voćke je murva, a dud dolazi od turske riječi dut.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

ŽIVOT PIŠE PRIČE

Posted by mrkaen002 on 09:50 in , , , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin 

Piše:

Marija Kukić











Dogodilo se u susjednom gradiću

Život piše priče, nekada vesele, nekada tužne, nekada sa sretnim, a nekada s nesretnim završetkom. Magdalena baš nije imala sreće u životu.

Odrasla je u posve prosječnoj obitelji, bila posve prosječne ljepote i udala se za jednog posve prosječnog mladića. Nije joj mladić rekao da ima problema sa srcem.

Već prve bračne noći Magdalena je osjetila gorak okus života. Njen Martin umro je te noći. Srce! Otkazalo mu srce! I tako je Magdalena već prve noći postala udovica.

Samovala ona, provodila u tuzi duge dane, još duže noći. A kad je bol malo minula, upoznala je, zaljubila se i na koncu i udala za zgodnog udovca iz susjednog mjesta. Život im je započeo sretno, ispunjen ljubavlju i međusobnim uvažavanjem i razumijevanjem. Plod njihove ljubavi bila su dva mala slatka anđelčića, dječak i djevojčica. Uživali su u njima i u svojoj ljubavi.

Za  vrijeme ljeta Magdalenina prijateljica poslala je k njoj svoju djevojčicu Marinu  na nekoliko dana da se druži s djecom i da se zajedno igraju.  Djeca su i pomagala u malim sitnim poslovima, a užitak im je pričinjavala vožnja u seljačkim kolima. Jednog  srpanjskog dana iz polja se vozila slama. Djeca su sjedila na vrhu kola, u slami. Marina se nespretno okliznula i pala. Glavom je udarila u kamen i na mjestu preminula. Teško je i zamisliti pakao  kroz kojega su svi prolazili.

No, priči tu nije kraj. Muž se razbolio. Dobio je tuberkulozu, bolest koja se u ono vrijeme teško liječila. Često je završavala smrtonosnim ishodom. Otišao je na liječenje u Klenovnik, ali bolest je izišla kao pobjednik i mladi muž je preminuo.

Magdalena je po drugi puta postala udovica, ovoga puta s dvoje nejake djece. Samohranoj majci s dvoje nejačadi i bez zaposlenja bilo je teško. Odlučila je vratiti se roditeljima gdje će, nadala se, imati potporu i pomoć sada već ostarjelih roditelja.

Život je jurio dalje, djeca odrastala, a Magdalena se brinula o njima i roditeljima. Sve je nekako funkcioniralo.

Ali, život se pobrinuo da ispiše još jednu priču. Magdalenin dječak načinio je sebi praćku. Htio je pokazati majci, sestrici, baki i djedu  kako on zna i može praćkom pogoditi metu. Nategao je gumu, naciljao… ali kamen nije pogodio odabranu metu nego njegovu sestricu. I to u sljepoočicu. Hitna je brzo reagirala, ali djevojčici nije bilo spasa. Preminula je na majčinim rukama.

Dječak je krivio sebe. Taj osjećaj krivnje nije mu dao mira. Nastavio je živjeti s velikom grižnjom savjesti optužujući sebe za sestrinu smrt. Nije imao sna noću, nije imao mira danju. Stalno mu je pred očima bila slika mrtve sestre na majčinim rukama.

Život piše priče. Nekada sa sretnim, nekada s nesretnim završetkom. Nesretnim baš poput ovoga jer Magdalena je ponovno ostala sama. Sin je na kraju okončao svoj život. Ni  Magdaleninih roditelja više nema jer su otputovali u ‚vječne poljane‘.

U poljanama zelenim
Ti im daješ odmora…
piše u jednom psalmu.

A Magdalena!? Živi. Životari. Sama poput pustinjaka. Svakodnevno nesigurnim, sporim korakom sa štapom u ruci odlazi na grob svojih najmilijih i čeka trenutak kada će se sresti s njima tamo gore, visoko i daleko,  tamo u rajskim visinama.

O, nisam posve u pravu! Život ne piše samo priče. Život piše i romane i to one u kojima se ne može naslutiti kraj.

I da znate! Ovo, nažalost, nije bajka. Ovo je jedna tužna istinita priča koju je izrežirao život. Dogodila se davno, tu, tu pokraj nas, tu u našem susjedstvu.

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

0

BISERI IZ ŠKOLSKIH KLUPA

Posted by mrkaen002 on 09:34 in , , , , ,
Photo:Pixabay
IZVOR:

Hrvatski glas Berlin

Pripremio:

Ivan De Villa





Profesor: Što trebam učiniti da bih razdijelio 11 krumpira na 7 osoba?

Učenik: Pire od krumpira, gospodine profesore! (ima smisla!)

Profesor: Perice, kako je prezent od glagola hodati?
Učenik: Ja hodam… ti hodaš… on hoda…
Profesor: Malo brže!
Učenik: Mi trčimo, vi trčite, oni trče! (i zar nije istina?)

Profesor: „Kišilo je“ koje je to vrijeme?
Ucenik: To je ružno vrijeme, stravično, gospodine profesore. (nešto vam nije jasno?)

Profesor: Koliko srca mi imamo?
Učenik: Dva, gospodine profesore.
Profesor: Dva?!
Učenik: Da, moje i vaše! (logika sve objašnjava, zar ne?)

Dva učenika, veliki prijatelji, zakasne u školu i opravdavaju se:
1. učenik kaže: Zaspao sam, gospodine profesore! Sanjao sam da sam bio na Polineziji i put se jako odužio.
2. učenik kaže: A ja sam ga išao dočekati na aerodromu!
(iz ugla kvantne fizike tko može raspravljati?)

Profesor: Mozeš li nabrojati 5 stvari koje sadrže mlijeko?
Učenik: Da, gospodine profesore. Jedan sir i četiri krave.
(recite gdje je pogriješio?)

Student prava je polagao usmeni ispit. Pitanje: Što je koristoljublje?
Odgovor učenika: To je ono što gospodin upravo čini.
Profesor (vrlo revoltiran): Vidi ti njega, objasni se…
Kaže učenik: U skladu s Kaznenim pravom, svaki onaj koji iskorištava neznanje drugoga da bi ga oštetio, šini koristoljublje! (Dakle, logično.)

Profesor: Marija, pokaži na karti gdje je Sjeverna Amerika.
Marija: Ovdje je.
Profesor: Ispravno. Sada, vi ostali recite tko je otkrio Ameriku? Razred: Marija. (uauuuuu!!!)

Profesor: Bruno, koje ime bi ti dao osobi koja nastavlja govoriti i onda, kada ostali nisu zainteresirani da ju slušaju?
Bruno: Profesor. (ovo je zaboljelo!)

Profesorica:Perice, reci mi iskreno: da li se ti moliš prije svakog jela?
Perica: Ne profesorice; zašto bih… Moja je mama jedna izvrsna kuharica. (uvijek on!)

Profesorica: Artur, tvoj sastav „Moj pas“ je istovjetan sastavu tvoga brata. Prepisao si od njega?
Artur: Ne, profesorice. Pa, pas je isti. (najbolja!)

IZVOR:www.hrvatskiglas-berlin.com 

Copyright © 2019 Zabava za obitelj All rights reserved. Theme by Laptop Geek. | Bloggerized by FalconHive.